Miroslav Antić

  • Začetnik teme Začetnik teme malecka
  • Datum pokretanja Datum pokretanja
stanje
Zatvorena za pisanje odgovora.
Kada mi nedostaješ
Mislim tuđe misli
Kradem svoje vreme
Provlačim ga
Između oblaka, snova,
Daljine i snega...

Kada poželim
Da ti nedostajem
Odsanjam pesmu
Zatvorim oci
I na kaldrmi zamislim
Cvet beli.

Kada te nema
Jer tako hocu
Zaledim osmeh
U sebi kazem ime
Udahnem duboko
I pomislim

Tako mi nedostajes...
 
- Jesi l moje
Najmoje?

- Jesam tvoje
Najtvoje.
- Da ti sviram u ušima?
- Da mi kupiš dve firange
od cica.
Al' da budu na cvetiće.

- Da zakačim viljuškama
na ragastov od pendzera.

- Da me mrze sve komšije.

- Da ja imam samo tebe.
- Da ti imaš samo mene.

- Da ne udje ni Mesec ni Sunce.
Da u sobi bude jedna crkva.
Da gledamo kroz taj pendzer,
kroz taj pendjer pun cvetica,
da je život nešto naše,
najnaše.

- Da je život nešto tako lepo
kao u samoposluzi "Zvezda".

- Jesi l moje?
Najmoje?

- Jesam tvoje.
Najtvoje
 
“Kažnjavan za sve što pomislim a kamoli što počinim, osumnjičen sam za nežnost i proglašen sam krivim što ljubav ne gasim mržnjama već novom, većom ljubavlju
i život ne gasim smrtima već nečim drukčije živim.”

Miroslav Antić
 
Ovo je pesma jedne kosulje,
zaljubljene do okovratnika u jednu sasvim banalnu drvenu stipaljku, i glasi:
Drzis me na ovoj ljuljasci da se ne okliznem. Da mi suze ispare na suncu.
Zahvaljujuci tebi moci cu malo da se nasalim sa stokom i zivinom u ovom dvoristu.
Nadimacu se. Raskopcacu svu dugmad na svom platnenom telu.
Celo prepodne bicu zastava koja rukavima samara vetar i mirise na sapunicu i nebo.
Drzi me cvrsto, ali nemoj da mi zavidis. Mene popodne peglaju.

Novi Sad, 1954.
 
Kada mi nedostaješ
Mislim tuđe misli
Kradem svoje vreme
Provlačim ga
Između oblaka, snova,
Daljine i snega...

Kada poželim
Da ti nedostajem
Odsanjam pesmu
Zatvorim oci
I na kaldrmi zamislim
Cvet beli.

Kada te nema
Jer tako hocu
Zaledim osmeh
U sebi kazem ime
Udahnem duboko
I pomislim

Tako mi nedostajes...
 
Mostovi

U meni večeras jedna reka
razbija ogromna brda daleka,
muči se,
urliče,
razmiče klance
i kida svoje zelene lance
i rije kroz moje srce
i peče
i kroz oči mi kipi i teče.

U tebi večeras ista reka
čudno je meka.
Sva je od mleka.
I čas je srebrna.
I čas je plava.
U njoj se tišina odslikava.

Svako u sebi reke druge
pod istim mostovima sretne.

Zato su naše srece i tuge
uvek drugačije istovetne
 
Savršenstvo vatre, prvi deo, XXX

Moje se trajanje ne poklapa sa vašim.
I suviše ga imam. Vi ga i suviše nemate.

Moje je delo ispred misli.
Vaše, ukorak sa mislima.

Zbir mojih mesta nije zbir vaših mesta.
Retko se dogode zgusnute tačke kao ova.

Njih nazivamo: štedljivost vremena
i beskonačnost brzine. Tu se srećemo.

Samo se tako bezobličje smešta u oblike svesti,
i prepoznaju slojevi novih i neočekivanih prostora.

Lako je biti drukčiji među istima.
Teško je razlikovati se od sebe samog.
 
Zato im na uho promrmljaj tiše,
kad zore izgore
kad splasni kiše

- nas sutra mora tamo negde
zajedno s njima da ima
za jednu običnu mrvu najglasnije,
za jednu običnu mrvu najčasnije,
za jednu običnu mrvu najviše.

Poruka / deo /
 
SAVRŠENSTVO VATRE

Znam da ja nisam u svemu samo čovek.
I sad sam upotrebljen tek uz put.
Nevolje je u tome šo ne znam kako da prepoznam
gde sam udešen tako neverovatno
nesrećno da upetljavam sebe
u pretakanje večnosti u večnost
i svemu pristajem da sam posuda,
da sam ram koji obmanjuju da je ikona,
da sam ikona koju varaju da je boja,
da sam boja kojoj predskazuju da je smisao,
i da sam smisao koji, na kraju, ne zna se šta je.
Da li ste odgonetnuli to volšebno, to složeno,
što nazivamo u sebi: prepoznavanje poznatog?
Ako te uprlja blato i otruje gorčina
oni to sigurno čine iz njima časnih pobuda.
Moralni zakon vode je: da udavi.
A vatre: da sagori sve što joj je u zagrljaju.
Blatu je umetnost da blati.
Gorčini da je žešća.
Oni u tome vide čistotu dobrih običaja.
Sve ima svoj stvaralački sjaj i krepost.
Sve ima etiku sopstvene prirode.
Tvoje je s kim si, kud prolaziš i šta gutaš.
I zato, sve što ti je strano posmatraj blagonaklono.
Jer i tvoje je rasuđivanje,
Jer i tvoje je delanje za nekog nasilje i bol.
 
Prozivnik
Kada bi se trenucima davala
imena kao malisanima
a minutima kao vetru,
kao svetlosti,
kao travi,
meni bi se svi sati
u ovim decackim danima
jednako zvali:
kao neko sa viticama plavim.

Kad bi se danima u nedelji
davala imena kao deci,
i nedeljama,
recimo,
kao da su cvetovi,
ili vode i trave, i listovi
za mene bi se,
redom,
svih dvanaest meseci,
jednako zvali:
kao neko
sa nosom prcastim
i pegavim.
I godisnja bi se doba
Tako nekako zvala.
Bucmasto.
Trsavo.
Divno.

I godine.
Sav zivot.
Sve sto se namigivalo
Ili sakrivalo.

Sve bi se isto zvalo.

Jednim imenom.
Zenskim.
Srneci.
I naivno.

Jedino bi se muski
i mangupski prezivalo.
 
stanje
Zatvorena za pisanje odgovora.

Back
Top