Ovo su demonstracije kakve nikada u istoriji se nisu dogodile. Sve je dosta pristojnije, na sve se pazi. Ne samo što nema vutre, nego je zabranjeno i pušenje. Filozofski fakultet nikada u svojoj istoriji, dakle ni dok je radio i bio održavan od strane službi, nije bio čišći i uredniji; svuda su molbe i upozorenja.
Čedin stav je, ovde, pre svega, vrlo ličan. O tome je govorio i u javnosti; on je prošao kroz prilično jezivo iskustvo pri ranijim blokadama; i mnogo pre ovoga što se dešava, izjavljivao je da nikada u životu više ne bi podržao tako nešto. Teško je pronaći sada, ali postoje YouTube snimci koje su pojedini ljudi tada kačili, gde se moglo videti šta se događalo.
Većina ljudi ne zna; postoji stara praksa da se svako malo Filozofski fakultet blokira. Jedino što nijedna nikada nije bila ovakva; ovo što sada imamo je praktično ima podršku bez presedana i kod studenata i kod osoblja fakulteta, tako da jeste nešto što se doslovno nikada nije dogodilo. Za vreme nekih od manje uspešnih blokada, bilo je i guranja, i sukoba između studenata i povlačenja barikada od nameštaja (tipa, blokiran samo jedan deo fakulteta tj. od određenog sprata). Bilo je tu i jako neprijatnih scena, jer bi student blokader upao u salu sa megafonom i pravio buku dok nastavnik ne otkaže čas (u jednom trenutku je zamalo bilo došlo i do fizičkog obračuna između profesora Miloša Jagodića i jednog takvog). Tako da, ko je iskusio, čuo ili posvedočio takve stvari, imao je da vidi i razne vrlo neugodne situacije, a malo ih se ne seća bolje od Čede Antića (možda još bivši profesor Miloš Antonović, primera radi).
Nekada bi u blokadama najglasniji bili anarhomarksisti, a nekada bi blokade dobile vrlo široku podršku, do ispunjenja nekih zahteva. Onda bi se dešavalo da bivši blokaderi, nakon što se ispune zahtevi o taksama, tzv. produženoj godini ili o prijavama ispita, doslovno, sami posle postajali kontrablokaderi u organizovanju da se sruši blokada. U principu (čast pojedinim izuzecima) plenum je uvek bio ispoštovan, što znači da je suštinski bilo potrebno samo da studenti koji se protive kažu da žele prestanak i to bi se tako završavalo. To se sada ne događa, jer takvih studenata u nekom iole značajnijem broju (za sada) jednostavno uopšte nema.
Ovo su sada neke nove generacije i novo vreme; svet se uveliko menja, a to se odražava i na akademsku omladinu. Antićev stav je pre svega oblikovan vrlo negativnim ranijim iskustvom na blokadama, u potpuno drugačijim uslovima i situaciji. Ne bih želeo s ispadnem da ovde negiram izvesnu torturu kroz koju je svojevremeno Antić bio prošao, zato što je to činjenica, ali valja se podsetiti da, dok potencira da je bio žrtva koja nije dovoljno podrške dobila, da on nije bio uz profesora Miloša Kovića kada je podrška bila znatno potrebnija i situacija bila dosta ozbiljnija.