Milovan Đilas
O CRNOGORSKOM NACIONALNOM PITANJU
Istorija stare Jugoslavije, kao i iskustva ovog rata, rječito govore o tome da su u Crnoj Gori pretrpjele neuspjeh sve one političke grupe i partije i svi oni političari, koji su htjeli bilo da odvoje crngorski narod od srpskog naroda (zelenaši, separatisti), bilo da zbrinu individualnost Crne Gore i crnogorskog naroda. Šta je danas ostalo, na primjer, od pristalica šestojanuarske diktature u Crnoj Gori? Šta je ostalo od onih koji su se s šestojanuarcima slagali u crnogorskom pitanju (t.j. u tome - da to pitanje ne postoji i da ne smije da postoji), a koji su se čak kitili perjem demokratije (radikali, demokrati i drugi)? Ostali su žalosni ostaci, koji nemaju nikakvog korijena u crnogorskom narodu i koji, zahvaljujući upornoj borbi srpskog naroda u Srbiji protiv velikosrpskih hegemonista, sve više gube snagu i na onom izvoru odakle su je crpili - t.j. kod reakcionarnih velikosrpskih imperijalista. A doći će dan kada će i taj izvor potpuno presušiti i ti će razni "demokrati", sa četničkom kamom ispod gunja, biti dotučeni i pregaženi i ostati u narodu samo kao jeziva uspomena.
Mi ne mislimo da te ljude treba upozoravati na iskustvo stare Jugoslavije, na iskustvo ovog rata - da se nečemu nauče. Oni to nijesu ni kadri. Da su oni ma šta bili kadri da nauče, oni ne bi ni radili ono što su radili. Uostalom, svaki radi ne ono što hoće, nego ono što mora. A oni su morali da se biju za hegemoniju svim sredstvima, pa i italijanskim i njemačkim oružjem, jer su bili njeni nosioci i ideolozi. Ali utoliko prije treba da iz istorije uče nepokolebivi pretstavnici demokratije, nepokolebivi borci protiv okupatora, za bratstvo i ravnopravnost naroda. Oni ne smiju zanemariti pouke istorije, jer istorija, njen tok i razvitak, ustvari izražava težnje naroda.
Naučno skretanje sa pravog puta
Prema tome, svako kolebanje u crnogorskom nacionalnom pitanju - bilo u smislu razdvajanja Srba i Crnogoraca, bilo u smislu brisanja crnogorskog individualiteta - moglo bi da pokoleba narod i narodne mase, da ih skrene sa pravilnog puta borbe za njihova prava i demokratske slobode. Narod, istorija, nikada to ne bi ni zaboravili ni oprostili.
Već u staroj Jugoslaviji, naročito pred ovaj rat, bilo je očevidno da je crnogorski narod u svojoj ogromnoj većini učinio kraj s pristalicama kako potpunog odvajanja Crne Gore od Srbije, stvaranja samostalne crnogorske države, tako i s pretstavnicima bezuslovnog ujedinjenja sa Srbijom, ujedinjenja po svaku cijenu - s nosiocima ideje srbiziranja, tačnije rečeno - srbijaniziranja crnogorskog naroda. Treba samo istaći da su i Jevtić i Stojadinović na izborima, upr-kos teroru, uprkos pomoći koju su u nacionalnom pitanju (t.j. u osnovnom pitanju) imali od tzv. demokratskih partija - pretrpjeli neuspjeh. Treba pri tom istaći da crnogorski narod nije tada jasno mogao doći do izražaja. I tzv. demokratske partije su se slagale s diktatorskim režimima u najvažnijem, t.j. u nacionalnom pitanju, u tome da Crnoj Gori ne treba ni dati ni priznati ma kakva nacionalna prava. Zato nije ni čudo što je per-janica srpsko-crnogorske "demokratije", Marko Daković, pomogao na izborima Jevtića - "radi" "spasavanja" "srpstva". Ovi "demokrati" su se tobože zgražavali nad surovim metodima režima, nad premlađivanjem stotina ljudi po zatvorima, nad masovnom klanicom na Belvederu i drugim mjestima, ali su, istovremeno, pozivali na poštovanje hegemonističke žandarmske zakonitosti, na mir i poslušnost, na "legalne", "dozvoljene" oblike borbe. U duši i među sobom, oni su likovali što se režim tako obračunava s uzmućenim narodom i narodnim pokretom... Ali tek je rat zderao s njih masku i natjerao ih da otkriju svoj pravi lik, - lik ljudi koji su ogrezli s okupatorom u sve zločine i postali izvršioci njegove volje, da bi spasili hegemoniju. Hegemonija se poklopila s okupatorom, s fašizmom.
Ujedinjenje sa Srbijom - prevara
Nije samo 25 godina stare Jugoslavije pokazalo da je "teorija" o jednom narodu maska za proširenje i učvršćenje prevlasti šačice srpskih, tačnije - beogradskih bogataša. Sam početak - ujedinjenja Crne Gore sa Srbijom, bio je velika prevara. Nekoliko intelektualaca - neki u iluzijama da rade veliku i plemenitu stvar, a neki direktno plaćeni i iznajmljeni - u trenutku kada su srpske trupe već čvrsto držale vlast u svojim rukama, pozvali su iz svakog sreza po nekoliko "provjerenih" pristalica, bez znanja i pitanja naroda, i proglasili "Veliku" podgoričku "narodnu" "skupštinu", koja je podastrla Aleksandru parče hartije, u kome je proglašen kraj nezavisnosti Crne Gore i bezuslovno priključenje Srbiji. - Od tada su se reakcionarni režimi u Crnoj Gori služili metodom zobnice i kamyije - zobnicu za pojedine prodane bjelaško-zelenaške politikante, a kamyiju za crnogorski narod.
U Crnoj Gori nije tada bilo sile koja bi organizovala i povela narod u borbu. Došlo je do spontanih seljačkih pokreta, koje su pokušali da iskoriste reakcionarne, protalijanske pristalice starog režima kralja Nikole i koje je novi režim kralja Aleksandra, poslije tri-četiri godine, uspio da uguši pogromima, ubistvima i teškim robijama.
Ako je takav bio početak života Crne Gore u staroj Jugoslaviji, kraj je bio još žalosniji, doduše s jednom krupnom razlikom - što je sada u Crnoj Gori, kao i u ostalim zemljama Jugoslavije, postojala snaga kadra da povede narod, i što je u ratu bio Sovjetski Savez, čije je učešće izmijenilo lice svjetskog sukoba. Pristalice starog režima, pristalice separatizma, na čelu sa Sekulom Drljevićem, odmah poslije okupacije stavili su se u službu Italijana. Oni drugi, t.j. nosioci teorije o jednom narodu, mahom su pošli s Dražom Mihailovićem, t.j. s Italijanima i Nemcima. Oni su imali više iskustva od prvih, za njima je stajao stari aparat i "legalna" izbjeglička vlada koja je boravila kod saveznika. Oni su sebe smatrali majstorima "taktike", - majstorima krvave vještine da se sarađuje s okupatorom, da se okupatoru obezbijedi mir i red i slobodno raspolaganje s trupama za Istočni front i druge frontove, da se sarađuje sa separatistima protiv partizana, da se raspiruje građanski rat po receptima Ovre i Gestapoa, a da se istovremeno galami o srpstvu i potajno "ćućori" o vezama i prijateljstvu sa saveznicima, pa čak i sa Sovjetskom Rusijom. Ali ta "taktika" ih je najzad ostavila bez korijena u narodu. Crnogorski narod je, u okviru borbe svih naroda Jugoslavije, zbrisao s lica zemlje i njih i njihovu separatističku sabraću.
Ko to kaže, ko to laže
Nacionalna ravnopravnost crnogorskog naroda, koja se izražava u federalnom položaju Crne Gore u Jugoslaviji, nije, dakle, produkt nečije milosti, dobre volje ili uviđavnosti, nego uporne borbe crnogorskog naroda, svih naroda Jugoslavije. Udariti, ma u kom obliku, na ta krvlju stečena prava, ne znači ništa drugo nego raditi za povratak na staro, ići putem koji je mnoge doveo na pozicije okupatora, na pozicije neprijatelja naroda.
Ko danas još postavlja pitanje Crne Gore? Ko to pitanje smatra neriješenim? Isti oni ljudi koji su dvadeset i pet godina bili nosioci ideje jednog naroda, jedne nacije, isti oni koji su u ovom ratu, kao saradnici okupatora, bili poraženi i na tom pitanju. O tom pitanju govore i u dnu duše ga smatraju neriješenim definitivno i neki pripadnici -iz Crne Gore - bivših srpskih građanskih - "seljačkih", "demokratskih" partija, koji su inače učestvovali u borbi protiv okupatora, neki s manje, a neki s više kolebanja. Valja uz to naglasiti da tzv. srpske demokratske (građanske i "seljačke") partije (računajući tu i republikance i tzv. leve zemljoradnike), nijesu ni do današnjeg dana javno i nedvosmisleno priznale nacionalnu posebnost i prava Makedonaca i Crnogoraca. Očevidno, mnoge vođe tih partija su još vezane pupčanom vrpcom za staro stanje i stare odnose u kojima su se začeli i formirali.
Koji su argumenti protivnika (i onih koji se kolebaju i kojima nije jasno) protiv prava Crnogoraca na federalni položaj, protiv posebne crnogorske nacionalnosti?
Prvi argument: Crna Gora je pasivna i kao posebna jedinica ne može da živi. Ovim argumentom najčešće su se služili hegemonisti stare Jugoslavije. On ne vodi nikakvog računa o nacionalnim pravima, o nacionalnosti Crnogoraca, nego prelazi preko svega toga ćutke, uzima pasivnost Crne Gore kao "nepobitan" fakt i hoće - htio to crnogorski narod ili ne - da ga "prisajedini", da bi ga spasio od bijede. Gledati problem ovako, ustvari znači gledati očima starih pljačkaških režima Jugoslavije, u kojoj je bilo malo il' nimalo nepasivnih krajeva. Isti ti režimi uzimali su iz "pasivne" Crne Gore više poreza, nego što se iz državnih rashoda na nju trošilo. Crna Gora može biti pasivna samo privremeno i relativno, t.j. u odnosu na druge, bogatije pokrajine. U Crnoj Gori ima malo ziratne zemlje, ali Crna Gora može da proizvodi meso preko njenih potreba, da razvije ribarstvo, proizvodnju zejtina, duvana, vina, itd., a da i ne govorimo o mogućnostima razvitka rudarske i druge industrije. Između federalnih jedinica Jugoslavije neće biti carinskih pregrada, pa prema tome - neće biti nikakvih smetnji za razmjenu produkata. Crna Gora u prošlosti nije dobijala nikakve pomoći, nego je s nje ubirano, i to su radili baš oni koji su se krili iza teorije o pasivnosti. Sve zavisi od toga na kakvoj se ko poziciji nalazi. Ako se na granice među federalnim jedinicama ne gleda kao na zidove koji dijele, nego kao na karike koje vezuju; ako se na privredna pitanja nove Jugoslavije gleda kao na cjelinu koja treba da se planski razvije u interesu svih naroda, a ne ove ili one grupe jedne nacije; ako se misli da će se Jugoslavija privredno jačati i osamostaljivati, a ne zaostajati i prodavati - onda ... onda o pasivnosti Crne Gore ne može biti ni govora.