Upravo je suprotno, takva imena koja su različita od naziva kako ih zovu stanovnici tih mjesta dolazi zbog duge povijesne veze gdje se nazivi tih mjesta prilagođavaju u narodu.
U suprotnom slučaju se nazivi preuzimaju direktno od domorodaca ili preko drugih država koje imaju kontakt s njima.
"U Hrvatskoj postoji određeni broj imena gradova, država, pokrajina, rijeka itd. koji se ne pišu i ne nazivaju onako kako ih nazivaju i zapisuju ljudi koji ondje žive, nego se za njih upotrebljavaju hrvatska imena, npr. Beč, Španjolska, Flandrija, Temza itd. Takva se imena nazivaju egzonimima. Oni postoje i u drugim jezicima, npr. u ruskome Париж ‘Pariz’, Бавария ‘Bavarska’, Венгрия ‘Mađarska’, u engleskome Florence ‘Firenca’, Venice ‘Venecija’, u talijanskome Zagabria ‘Zagreb’, Zara ‘Zadar’, Parigi ‘Pariz’ itd. Oni su također pokazatelji da postoje povijesne veze s određenim krajem ili gradom te smo zbog toga njihova imena davno prihvatili i prilagodili svojemu jeziku. Takva hrvatska imena za područja izvan Hrvatske bilježe se već u najstarijim pisanim vrelima. Nalazimo npr. u rječniku Jakova Mikalje Blago jezika slovinskoga (1649. – 1652.) egzonim Jakin za Anconu.
Egzonimi nastaju, upotrebljavaju se, a katkad i nestaju iz upotrebe. One koji se upotrebljavaju nazivamo aktualnim egzonimima, to je npr. Budimpešta za mađarski Budapest. Neki se s vremenom izgube, npr. staro ime Požun za Bratislavu, Jedrene za Edirne, Stambol za Istanbul ili Carigrad, Turin za Torino, Draždani za Drezden, Gradec za Graz, Lipsko za Leipzig, Stolni Biograd za Székesféhervár itd. Takva imena koja su postojala, ali su se izgubila zovemo povijesnim egzonimima."
