Mali virtuelni klub pesnika

  • Začetnik teme Začetnik teme BAUK
  • Datum pokretanja Datum pokretanja
Bila jednom jedna devojka koja je imala sve, svima se cinilo da je srecna, cak i njenim najbizima, ali niko nije mogao dokuciti tajnu njenih ociju.Oci su joj uvek bile tuzne, misteriozne, u njima se videla neka dubina, nepregledna dubina u koju je sakrila ono sto je tisi. Niko to nije smeo znati, i to je jos vise nagrizalo njeno srce. Ponekad se i njoj samoj cinilo da je srecna, ali kada bi se samo malo zamislila shvatala je da je to daleko od istine. Cesto je plakala. Plakala je sama, tako da je niko ne vidi... grcala je u samoci. Ponekad je cak i volela te trenutke jer je to bio jedini nacin da bar na tren izbaci iz sebe tako veliku tugu koja se nastnila u njoj. Dugo, dugo, nije ni sebi zelela da prizna sta je muci. Lagala je sebe da je to melahonija, da je takve prirode... a znala je da nije. I uvek je mrzela te oci. Uvek bi je izdale, otkrile da nije srecna. U petak uvece kada stane ispred ogledala, prelepa, nasminkna sve je izgledalo u redu. Ali kada bi pogledala u oci... one bi i dalje imale onu istu, tuznu dubinu. To nije mogla da im oprosti. Sto je izdaju. Uvek je izdaju. Sto su je one na kraju naterale da prizna sebi koliko ga voli. Da prizna da su sve one suze bile posvecene njemu. Da je u svakoj pesmi, u svakoj knjizi uz koju je plakala ona nalazila njega. Princeza iz bajke se zaljubila u pogresnog princa. Sve bi to bilo stereotipno da ona zaista nije princeza, saletana od toliko princeva a ona zeli svinjara, od njega je napravila princa. A ko zna, mozda princeza place zato sto je razmazena, a postoji nesto odnosno neko koga ne moze da ima. To joj je ostalo da se tesi...da sve te suze ustvari nisu zbog njega,vec zbog jedne igracke koju ne moze da ima...i da su sve te suze samo suze razmazenog deteta.....a opet,kao i pre u dubini duse zna da je ponovo pocela da laze sebe.....ipak,ostaje nada.....kao i uvek....
 
Ne zali

princezo prekrasna
shto te niko dostojan nije
shto se kajesh zbog izgubljenih dana
sa nevernicima i nishtarijama?

da li oni su ti
zbog kojih su ti se obrazi zazarili
ruke blago milovale
ochi smaragne, sijale?

oni, chije si usne osetila
na mekome ti vratu
i prste shto prolazili su
kroz mirisnu kosu

prokletnici kojima dala si
da te grle nezno
dok udisala si
zivot najdublje

zali, zali shto si nevernima
ljubav dala
ali ne zali
shto cesh dati drugom nekom
 
Moju borbu sa svakom teskocom i patnjom zamisljam kao sudar dva leptira koji ponesu na krilima svojim uvijek prah onoga drugog.Samo treba biti dovoljno jak i stresti taj prah sa svojih krila i nastaviti borbu.....Pa trudim se,ali po nekad ostane po koja truncica...........Mozda mi to i pomaze da postanem bolji covjek. ;-)
 
Очи девојке

поноћ за осмех ветра косу што напада
звук крила изнад ува што прође
пољубац дође,оде,дође

очи
очи, жене што из девојке извире
сјај
све у тренуцима златним
све је сјај

додир натера жмарце да прођу низ леђа
страст се претвори у лудило
изнедри стисак
ваздух отера

очи плаве,коса смеђа
у мом загрљају

очи најлепше,никад до тад виђене
плаве мора сјајнога боје
кад намигне запале ватру
хиљадама срца

коса смеђа
валова што даве морнаре препуна
прсте мами да прођу кроз рај чежње
смех дарује срећу противнику
противника хиљаду

у мом загрљају
лудило сјајно
девојка у жену што зри
са очима таквим
небо јој завиди.
 
Ти више не мислиш на мене

Писма више не стижу,заборавила си ме
питам се да ли си ми запамтила име
чекам, још се надам
али све мање, а све више падам
све мање причам, све више ћутим
све је постало сиво,више се не љутим
само те посматрам кроз двоглед прошлости

Ти више не мислиш на мене
тужан сам и плашљив у овој магловитој ноћи
у далеком граду, питам се да ли ћеш моћи
препознати ми име када проструји
мојим уснама у жељи да допре до твојих осећања

Ти више не мислиш на мене
јасно ми је да је крај
све једно ми је шта се дешава око мене
мислим о теби а знам да је крај
Ти више не мислиш на мене.


писана у војсци БоБан
 
tuzna_pajac:
ovo je super...
imas li nesto sto je u varijatni vise od jedne recenice..bilo bi lepo to videti : )tj.procitati

Znaš li kako su u srednjem veku spaljivali dela? e pa tako su meni ogromni tekstovi koji su stajali u posebnoj particiji posebno izbrisani zbog nemarnosti određenih zajedno sa još nečijim tekstovima pre par dana... užas:cry::cry::cry::cry::cry::cry::cry:
...nešto MALO tekstova je istina ostalo zabeleženo na papiru jer mi je to uvek bilo prisno.. papir i .. eh..
Ako se nabedim da pišem ponovo svakako ću postovati
 
APSOLUTNA NULA

Doci ce vreme kada vreme shvatice
Da postojalo nikad nije,ispunjavajuci prostor koji sam sebe potire
I covek tada sa covekom ce se stopiti u nistavilu vecne lepote
,andjeo, demona porodice na nicijoj zemlji, krvavih parova suprotnosti, gde reci umirace pod teretom straha sopstvene forme
I slavuji zanemece, u groznici vaskrsle tisine,
slepi starac, zajecace u jedinstvu rastopljenih cula,
i njegov zov,orgijace pod okriljem srebrne tmine
 
nesto sto sam danas napisala...

hodam cudnim ulicama
haljina na tufne vec je mokra
topla kisa spira sve pod sobom
spira tragove cipela i macaka
cvetaju tresnje i mirisu kao med
moju tresnju su prodali
kao obicno cvece, kao cvece za groblje,
okrecem se levo
okrecem se desno
fotoaparat u ruci gleda u prazno
u oblaku dima, sve vidim mutno
trazim lep prizor
trazim nesto sto privlaci paznju
uzalud, ljudi su mi danas tako dosadni
sposobna sam samo da klimam
ili odmahujem pokislom glavom
grad je obojen a ipak siv
zapravo, volela bih da neko mene slika
povuce za rame kad se najmanje nadam,
okrene... i uhvati moj umorni pogled
u kome se oslikavaju duge...

molim neki komentarcic... a zove se.. hm.. nema naziv jos...
 
Ovu sam pesmu posvetio Dušku Trifunoviću i naći će se u mojoj zbirci pesama koja uskoro izlazi.
Očekujem vaše komentare...

Dušku Trifunoviću

Vi ćete bar živeti...
Okupljeni oko stola
Cele jedne zime
Pevijaćete se od bola
Izgovarajući moje ime,
Poluglasno...
Uz uzdah...
Ali, biće kasno
Jer meni ništa neće značiti
Reči, zakasnela obećanja...
A mog`o sam ih zakačiti
Na grudi k`o odlikovanja...

Vi ćete bar živeti...
Na tim ogoljenim granama
U zaleđenom gradu,
Družeći se sa ranama,
Prizivajući nadu
Bez glasa...
Nepoverljivo...
Al ` neće biti spasa,
Jer mene će vetar kidati sa bandera,
I guraće u vatru moje lice.
Usamljen kao prazna tabakera,
K`o odvugla kutija šibice.

Vi ćete bar živeti,
I preživeti tu epizodu groznu
U zagrljaju sveće,
A život će već u zimu poznu
Početi da kiti drveće,
Stidljivo...
Naizgled prerano,
Al` ipak vidljivo...
I pronalazićete mane svakom novom danu,
I biće sve više dosadnih sati,
Svešće vam se životi na san i na hranu.
O, kako je samo lepo umirati!


Dejan Stanković
 
Pozdrav!
Jedna pesma iz moje zbirke koja izlazi za mesec dana.

PLJUSAK



Pišem poruku na sivom oblaku,
Hita u tvoj grad, javljaju vesti,
I negde predveče, kad nebo zaplače,
Suze će ti beli šal isplesti.

Znaš, česte su oluje, pa se tuga školuje,
I vremenom postane prava mudrica.
Umesto da vrišti, pritaji se i tišti
Na dnu duše barutna ogrlica.

To što te progoni, to su hladni vagoni
Okovani injem vetrove ganjaju.
Već na prvoj stanici skrivaš se u samici,
Da sakriješ misli koje odzvanjaju.

Ali kad te sustigne pljusak u sred grada,
I natopi snagom koja žudnju leči,
Ova raštimana kišobranska parada
Neće ni slutiti da su to tek moje reči.

Dejan Stanković
 

Back
Top