Mali virtuelni klub pesnika

  • Začetnik teme Začetnik teme BAUK
  • Datum pokretanja Datum pokretanja
Nije toliko strašno pokisnuti koliko iščekivati i živeti onih tridesetak sekundi pre nego što se oluja oglasi.. Tj, sve utihne, nema vetra, tišina.. kao smak sveta. Emocije su te koje ubijaju pod staklenim zvonom nenadanog pljuska. Ne prisupačan sebi, dostupan svima. Onda te polako nađu tamo gde kriješ misli, gde bežiš od samog sebe u potrazi za njom ili njim, da ne kažem njima.. tihi povetarac uskovitla lišće u samom prizemlju naših duša, neko dobije obruč oko vrata da li okovan ili poput belog šala.. trajno vežeš ih za sebe.
 
Prve dve strofe su mi ostavile jači utisak nego poslednje dve jer mi se čini da si u poslednjim želeo navodno da objasniš sve na brzaka i privedeš kraju. Zanimljivo je to što kroz pesmu provlačiš razne vrste okova koji upućuju na jedno drugačijim načinima. Npr. beli šal, barutna ogrlica, ovokano injem itd.. Misli odzvanjaju, stvaraju eho, dok težina
tvojih suza raskida okove i traži nju skrivenu od celoga svog sveta u samici, među ljudima na kiši, u gradovima itd. Sve u svemu. Lepo !
 
(ne znam da li sam ovo vec postavljala, ako jesam izvinite, ako nisam , pa...procitajte% ))


Ponegde izmedju tisine I reci
Ogledam se u tegli
Divljenje je distanca
Nedostizni
velike mozaicne oci
Crveno zeleno
I dva dima
Pas laje na vojnika
Torta od ratluka kafe I cajnih kolutova
Se topi
meduze zavisti prze ostrim pipcima
kod mesara milana menjaju stikle
A tvoju ce da zavrne
Za samo jedan lazni uzdah
Ne zaboravi koznu carapu
na glavi
Steze maticnu bodlju
I Kljun
Zupcanici I federi vode ljubav
Ubij taj hrapavi zid
Oblacna zavesa vijori ti se nad glavom
Kao oreol
S’njom sleces
I dize te
Ne zadugo
Neocekivano nisko
Gledam iz zablje perspektive
Noge koje se tresu
Nikada stvarno ne nauce
kako treba
preblizu
vi ste samo splet udova
sudice po vasim cipelama
I prasini sa ramena
Ponekad izmedju reci I tisine
 
Samo tisina prenosi istinu onakvu kakva ona jeste i ono sto vam ne mogu reci za ceo svoj zivot, moze biti preneseno u samo jednom jedinom trenutku tisine, kada nema misaone barijere, kada su samo moja i vasa tisina prisutne, oslikavajuci jedna drugu...!

Ovom recenicom, zapoceo je predavanje jedan prosvetljen (probudjen) covek!
Ovu temu otvaram zbog toga sto je ona sustina sveg postojanja (nepostojanja) i nadam se da ce zaziveti!
Prilazite svoje radove u bilo kojoj formi (proza, poezija...) jer svrha ove teme i jeste kidanje svake forme...!!!
Ja cu zapoceti sa jednom svojom pesmom koja ide ovako...

Dete tisine

Savrsen krug,
Srebrna belina,
Preki sud noci i
Grobna tisina,
Miris moje krvi, trula camovina,
Do belog jutra nek me topi
Cista kiselina…

Telo moje, sad prinesi zrtvu,
Dopusti robu da hoda po vodi,
Svojom smrcu podari mi zivot,
Silinom zadnjeg daha,
Sa krunom me porodi…

Evo jos jedne...

Prljava harizma


Kad spazis siluetu ptice, na zapaljenom
Horizontu,
Pridji blize I videces mene,
U meni ugledaces sebe i
Prepoznaces to srce ubice sa rukama
Svestenika,
Koje se bez straha klanjaju suncu na
Samrti,
Sto obuzeto agonijom postaje sve mracnije,
Dopustajuci svojim poslednjim zracima
Da se gase na nasim znojavim dlanovima…

Mozda, pozeleces tada,
Da vetar bio je jaci,
Put bez cilja, bar malo kraci,
Da ruseci dogme,sustinu nikad nisi nasla,
Jer pustinjski pesak samo nocu skriva hlad
I teska sunca, u tebi duboko zgasla,
Jedno mrtvo vreme,
Jedno nekad i
Jedno sad…

I jos jedne...

Apsolutna nula

Doci ce vreme kada vreme shvatice
Da postojalo nikad nije,ispunjavajuci prostor koji sam sebe potire
I covek tada sa covekom ce se stopiti u nistavilu vecne lepote
,andjeo, demona porodice na nicijoj zemlji, krvavih parova suprotnosti, gde reci umirace pod teretom straha sopstvene forme
I slavuji zanemece, u groznici vaskrsle tisine,
slepi starac, zajecace u jedinstvu rastopljenih cula,
i njegov zov,orgijace pod okriljem srebrne tmine


Nadam se da sam vas bar malo zainteresovao, a sada je na vas red da pokazete sta mozete, zato nastavite da igrate i U Z I V A J T E.......................................
 
VRATA

Sunce je przilo tog jutra, a bio je zimski dan. Dok me je miris ustajalog vazduha gusio, profesorka je sva ushicena objasnjavala teme pismenog zadatka, I zanesena istim saplela se I umalo pala. Gde li su njene nade potonule kada je toliko ushicena objasnjavanjem nekih nebuloznih stvari. Elem, dva sata je predamnom valjda nece biti jos saplitanja s njene strane jer bi takav slow motion mogao da mi odvrati paznju od teme , onda jos jedan kec, u moru istih, probija se da zauzme prvo mesto u bedi mog dana. I upozorenje: “Deco ono sto je obavezno je uvod, razrada I zakljucak”, znaci sve, blago meni.
Ovo je bilo TO, ONO, PRAVO, POSLEDNJA PREPREKA. Oporavljajuci se od prethodnih pismenih zadataka, na kojima sam uzgred imala ocene koje su date jer ona prosto nije znala kako da me oceni, prvom TROJCICU, a na drugom KECA KAO VRATA( tema je bila ubistvena- HAMLET KAO TRAGICNI JUNAK PLEMENITOG SRCA, toliko zahvalna za pisanje da sam tokom dva sata uspela da sastavim jedva pet recenica I na kraju monotonije koja je blago presla u samosazaljenje hitrim pokretom ruke sam se oslobodila hartije koja je pripadala toj nocnoj mori od moje vezbanke. Prezirem taj vid formalnosti), gazila sam preko treme I pokusavala da se oslobodim malera kao I svaki baksuz.
Odlucila sam nema uvoda. Cemu? Ionako svako prihvata pricu onako kako mu odgovara, zasto bih ja nekome nametala svoje misljenje, ionako to je veza izmedju pisca I citalaca, put koji citalac mora da predje izmedju sebe I dela.
Pismeni je prosao relativno jadno. Oko mene kao I uvek gomiletina papira, beleski, I u toj zbrci jurcajuci za pronalazenjem onoga sto sam napisala pre samo par sekundi dovodila sam sebe do ruba plakanja. Profesorka je obletala oko mene trudeci se da napravi takvu atmosferu da ne dodjem u situaciju da joj predam prazan rad, pripretila mi je svojim debelim prsticem, a ja sam se trudila da je ne uhvatim za vrat I izbacim kroz prozor. Mrzim napetost.
Na putu kuci bila sam sama, bez govorancija zamornih alapaca, varoskih toroksa, I prigradskih sponzorusa koje su pokusavale da nalikuju onim pravim, nazalost bezuspesno. Bilo je hladno, neki kvazi sneg je navlazio trotoar tek toliko da isprljam svoje cizme, koje su vec ispustale one cudne zvuke kada se natope vodom. Mene to najvise asocira na klip-klap, klip-klap….. Ulica se pruzala u nedogled, bila je dugacka celih osam minuta laganog hoda, I jedva osvetljena lampama na kojima su pocivali sprzeni insekti, bedne li smrti. Stresla sam se. U mom stanu svetlo, vidim siluete kako se krecu presecajuci svetlost svojim tamnim oblicjima. Pre ulaska u isti udahnem duboko, prekrstim se, I spremam se za onu svakodnevnu ustaljenost, kako si ,kako je bilo, jesi li gladna. Na makar jedno pitanje moram da odgovorim nekim zadovoljavajucim obrazlozenjem. “ Da, gladna sam”, na sta je mama hitro skocila da mi spremi nesto, osecajuci svoj trijumf nad mojim izrazeno pasivnim stanjem.
Nakon vecere povukli smo se u sobu. Otac je sedeo u velikoj crvenoj fotelji sa ogromnim drvenim zaglavljem, I pusio dedinu lulu, a mama je trazila knjigu na komodi sa desne strane fotelje. Sedela sam na krevetu I kroz dimnu zavesu pokusavala da razaznam kazaljke na velikom crnom satu koji se nije uklapao u citav enterijer, kazaljke koje su se razvlacile kao da se teskom mukom odvajaju od nekog svog dela, kao meso od kostiju, mucno uzonaj zvuk otcepljivanja. U uglu je I dalje stajala ogromna indijska vazna koju je baka, necija baka, nismo utvrdili cija I konacno ko je gospodja, I koja je odavno otisla da ore nebeske njive, ostavila tu prilikom svoje poslednje posete. Zaudarala je smrt, onako siva sa ljudima koji su imali hiljadu ruku, specijalna vrsta lopova. Nervirala me je od malih nogu. Ustvari prvo me je plasila.. Sat je I dalje otkucavao, I polako stajao, vukao se I konacno odustao. Opojna mesavina nikotina I nekih lekovitih trava, za koje je by the way otac mislio da smanjuju stetno dejstvo nikotina, ispunjavao je sobu, polako se uvlaceci u svaku njenu poru I cineci me osamucenom. Otkucalo je I poslednji put. Ustala sam naglo, kada mi se zavrtelo u glavi, I prevazilazeci to otrcala sam do vaze I uzevsi je istrcala sam iz sobe.
Uletela sam u svoju sobu, zatvorila sve brave, na vratima, I opijena od promene vazduha pala sam na krevet zaranjajuci glavu u jastuk. Osetila sam svu tezinu svog tela na svojoj kozi.
Nakon nekog vremena razbudila sam se. Ustala sam, ponela vaznu sa sobom otvorila prozor I iskocila kroz njega.
Jutro je bilo maglovito, I nekako vlazno, vlaznost je otezavala disanje. Vaznu sam zakazila oko vrata, I sa rukama u dzepovima krenula sam ka poljani. Na zelenom nebu policajac je pokusavao da razresi zbrku koju je napravio jedan jedrenjak koji se uparkirao na sred raskrsnice, doduse u donjem vesu, ocigledno su ga podigli iz najdubljeg sna. Sve je to prouzrokovalo njegovo padanje u nesvest. Debele zene su poskakivale I vriskale sve dok se jedna od njih nije konacno smirila I ustanovila da onesvescen covek lezi pred njima I da bi bilo dobro osvestiti ga. Polili su ga kantom vode, kap mi je kanula na celo. Plava trava poljane na koju sam krocila mi je prijatno golicala stopala. Sa leve strane poljene sedeli su Narcis I Zlatousti, I Vreme koje se sklupcalo izmedju njih( isto ono koje je pobeglo sa mog sata). Suton u svom crnom plastu jos uvek nije odlazio gestikulirajuci i iscrtavajuci oblicja u vazduhu. Koracala sam ka granici. Kada sam dosla do kraja sveta pogledala sam dole I videla Balasevicev bezdan bez dna. Uzela sam vaznu I bacila je dole. Nije se culo nista, samo talasi koji su se udaljini rasprsivali udarajuci se o morski zal. Kakvi mazohisti….
Vracajuci se istim putem kojim sam I dosla, osecala sam isto ono golicanje plave trave. Suton se osvrnuo ka meni, potegao lanac na kome je bilo vezano Vreme I grubo ga vucuci okrenuo se svojim plastom na trenutak zamracujuci celu sliku, odleteo je ka horizontu. Krenula sam nazad. Istim putem. Magla je dalje bila na istom mestu.Drzala sam ruke u dzepovima, bilo mi je hladno na njima. Usla sam kroz prozor. Na stolu je stajala sveca, opet je nestalo struje, vecne restrikcije; I knjiga “ Kako sam izgubila inspiraciju”- J.T. Razbesneli andjeo. Sela sam na krevet tacno preko puta vrata. Bila su granica izmedju dve komore. A nisu cak ni bila nista posebno. Bela sa pozlacenom kvakom, toliko smo mogli da priustimo sebi, u ovom vremenu, u ovoj drzavi. Shvatila sam da je covek zaista samo prelazni oblik izmedju duha I tela. Zamorce koje bi trebalo da izdrzi svako izopaceno predstavljanje ludog sveta, I onaj koji bi trebao da stvori sopstveno iskrivljeno stanje stvari. Gledala sam u njih. Sat na stolu je zvonio, bilo je vreme za jos jedan radni dan. Odmahnula sam rukom.
Odlucila sam da ostanem verna duhu I nikada vise ne izadjem iz sobe…
 
Glas koji peva u vrtovima

Kako da ulovim taj glas što ispliva iz mene
Kao ptica iz neba, i otuđi se sasvim,
Dovoljan sebi i svestan svog postojanja,
Taj glas što se nevino ruga svom zavičaju
Od krvi i mekog nepoznavanja, kada peva
Negde u svojoj čistoj okolini, koju ne mogu
Da napipam ranjavim prstima, da omeđim
Dugo varanim pogledom (da li na vrhu
Stepenica?) Kako da ulovim taj glas
Rođen nekada u mestu mog prvog buđenja
Kao čudni i slepi stranac što brze sazreva,
Glas koji sada peva u zelenom prostoru
Vrtova s one strane sluha, u pticu preobražen.
Bojažljivo, da ne povredim neke zakone
Koje ne poznajem, šuljam se pored zidova,
Rešetkastih zidova jave, s prvim tragovima
Mravkastog umora u pokretima udova.
Kome da priznam uzaludni lov, koga da pitam,
Koga, u ravnici od sunca i plavog katrana,
Koga, na klupi u skamenjenom drvoredu,
Koga da pitam za glas u vrtovima?
Ljudi stavljaju ruke na naviknute stolove,
Umaču hleb u so, smeju se ili odlaze,
Obično kroz vrata, i nestaju u sebi,
Ili bez sebe. A oni mrtvi, koje se bojim
Da pitam jer možda suviše, suviše znaju,
Oni nas ne primećuju jer su zauzeti
Pažljivim rasklapanjem svojih bivših sudbina
Kao časovničari, svejedno izvan vrtova.
Ostaje ipak možda jedno stablo na vetru,
Jedna ulica, i malo zrelosti trajanja,
Neke slomljene igračke, i ostaje glas,
Glas koji je nekada stanovao ovde,
A sada peva u vrtovima.

svidelo mi se....
 
Elada…
(Za Razbesnelog andjela)

Potreban je samo jedan uzdrhtali trenutak I utihnuće Božijeg humora da bih uspela da zastanem I predstavim srž blažene tišine prošlosti kistom mojih sećanja. Ona će me ubiti kao I svakog svog učenika, ali to će biti moj poslednji trzaj ka tebi, Razbesneli andjele…
Pohitala sam u sivo, vlažno praskozorje oko tog manastira, gledajući bez daha. Ikonostas je stajao ponosno, krvareći lepotom. Objedinio se bol I slast u nepomičnim licima, toliko puta povredjenim ali ipak na kraju svog tog užasa, dostojanstvenim. Misli su nam se tog trenutka sudarile. Zagledale su se jedna u drugu I ostavile još jedan zavet, nepostojaniji od jezuške u snegu. Nežne Madone su se postidele a Bogorodica optočena srebrom nas je svojim prekornim pogledom proterala zauvek, iz blažene manastirske tišine.
Nisam se stidela, samo sam se gušila od potrebe da me još jednom pomiluješ pogledom, slučajno okrzneš dahom, a uzvrelu krv učiniš još buntovnijom. Samo sam želela da okončaš ovo ludo mučenje, sprečiš da čežnja opet poteče mojim venama. Borila sam se svojski, lomila sam sopstvenu volju, udarala svaku misao , ubijala golim rukama želju za tobom. A opet su se želje vraćale I težile ka tome da me zarobiš svom težinom svojih godina, da zavučeš ruku duboko u alge moje strasti, potčiniš me sebi.
Ta divlja zemlja me je kidala, živac po živac. Danju sam gledala kako se oblaci klanjaju Olimpu, kako se Zevsovo crno vino razliva po njegovim obroncima. Videla sam kako su polja pamuka zadrhtala kada su videla kao me držiš u naručju. Miris im se vinuo u nebeske njive, prhnuo je kao jato golubica.
Vatrena, crvena lopta se nazirala još iza tek ponekog brega, I na kraju uronila u modri plašt sutona. Noći su bile tako tamne da mi se na trenutke činilo da mogu iscediti mrak iz njih; hladne tek toliko da me zagrliš; neobuzdane, toliko da ubiješ I poslednuju nevinost mog bića.
Vreme je tada stalo.
Vratilo se pokunjeno poput pripitomljene zveri, sklupčalo se u mom naručju tamo, gde moja duša počiva. Dnevnu svetlost smo koristili za sanjarenje, zver I ja, jer je noć iznova I iznova donosila nova I grozna iskušenja, gorak uskus poraza u ustima I stalno hrlenje ka nečemu što je tako blizu. Ali taman kada pomislim, tokom te strašne tmine, da sam te zagrlila u naručju osetim samo vazduh. Kupidon mi se sve vreme podsmevao, rasplamsavao je u meni bol I darovao mi stalnu potrebu za tvojim dahom.
Morala sam da položim oružje. Iscrpljena od borbe sa nevidljivim silama mirno sam gledala kako predeli, ravnice, brda promiču ispred mojih očiju, mirišući na neku vrstu nostalgije. Tonula sam u san sve dublje I dublje, dok nisam nestala u njemu. Našli smo se ponovo. Snovi su nam se sudarili, lebdeli su negde iznad svih ostalih I tu se prepuštali jedan drugom. Bol se rasprštio u bezbroj kapljica I nestao nošen vetrom mašte. Udahnuo si moju dušu svom jačinom svoga bića. Darovao si mi istinsku intimnost a ja sam je halapljivo uzimala gušeći se od njene slasti. Telo mi je pucalo od zadovoljstva a misli su bile zavedene tvojim milim glasom, tvojim rečima koje su me uljuljkivale pričajući o čudima života.
Ta divlja I razuzdana zemlja je ostajala iza nas, I dalje neoštećena, grešna ali nedodirljiva I nikada više dostižna. Vidljiva samo za one koji su prihvatili njenu nagost I sudelovali u njoj, darujući joj svoju dušu. Zauzvrat su dobijali čast da osete one najzabranjenije porive, kasnije nikada zaboravljane. One, koji se kasnije, za života, kao senka, ili kako kakav tupi krik koji seče mrak šunjaju iza nas. Dozivaju, dugo I mučno.
Zazvonilo je I poslednji put zvono manastira, negde u daljini. Izgleda da je to bila poslednja kap. Došli smo do dna romantike, a tupi udarac gvoždja o gvoždje nas je otpozdravljao I pratio na sam kraj našeg prvog I poslednjeg puta. Mesec se protegao I njegova svetlost nam je pomilovala lica, gotovo majčinski. Vratio mi se san, kasnije će morati da traži svoje utočište. Večna potraga. I sve iznova I iznova…
I opet, I dalje se gledamo, mamurni od predjašnjeg sećanja, gledamo se duboko I čežnjivo. I dok svi ostali hrle da obraduju sve one kojima nešto znače, ti I ja stojimo tu, okruženi desetinama duša, ali najusamljeniji na svetu…beskućnici. Na trenutak si mi došao toliko blizu da čujem tvoje biće kako besno pokušava da se oslobodi lanaca sudbine I dodje meni. To I uspeva. Tvoja ruka puna života uzima moju, hladnu kao u mrtvaca I svom žestinom svoga bola me povlači, ka tebi, I spušta deo balasta prošlih usamljenih dana na moje usne. One prihvataju u želji da pomognu… Sve delimo na pola, to je pravedno.
Delimo I još jednu suzu, samo još jednu. Vidim vreme, sanjivo, kako te vuče za ruku I podseća da ne možeš da popraviš nepopravljivo. Ti odlaziš zauvek sam I zauvek usamljen.
I ja ostajem sama, skrhana izmedju gorostasnih bedema koje čuvaju neki nepoznati ljudi, bez lica, bez ijedne vrline, ljudi koji nikada nisu okusili vino života I nikada nisu videli kako Sunce nestaje pod plaštom drevne Elade.
Ipak, na dnu ovog bezdana ostaje taj jedan vihor, negde na rubu naših usana, prkosi prolaznosti, ostaje tu, da ga podelimo. Paleta njegovih boja će osenčati ivice mojih sećanja a odsjaj pučine Egejskog mora će ih prekriti, da bi ostala čarobna.
Istinito, jer za razliku od ostalih utvara koje me prate, tebe želim da spasem.
Zarad večne kušnje, koju nosi svako vrelo oktobarsko veče, tebi- moj Razbesneli andjele…
U suton…
 
Rezignacija. Lesi se vratio kući. Sad znam da je zbilja tako. Neuspeli pokušaj definisanja malog prostora na putu između bajke i filma. Zar treba da nas brinu njihove oči i prsti?.. Samo jedan korak ispred bezdan, i jedan osvrt nazad na kazaljke koje te more da kreneš. Za čudo, nigde ne stižeš da zakasniš.

~Ostavljam na stolu smeh
i prepunu pepeljaru
malih dogorelih krila.

Otvaram vrata i ulazim.
Ne u svet, već u sebe.

I ne prolazim dalje,
nego u sebi ostajem ~

Pozdrav za izgubljenju u vremenu ..
 
Pa mozda je i bolje ostati u sebi samom.... Najtuznije je sto je to tako divno ponekada, a meni se cini da ce mi srce prepuci ako ne prihvatim ono sto ONI nude, izadjem iz ambisa i padnem u bezdan, i ne stopim se u NJIHOVO iskrivljeno stanje stvari. Neka hvala, vise volim svoje.
"dosla sam na svet da izgradim zivot po slici svoga srca"....
 
Idem da protegnem krila svoje maste, ali ne brini, vraticu se u svoj kavez.

E ovako. Paki je visio na zici koja je sprovodila struju, ne mogu da se setim imena sada, I rekao mi, da pravi perverzije koje sam danas popodne trazila od njega iako je 6:47 ujutru.Da, to je moglo da izgleda normalno.
Goga je zivela u bastiu kuci od kartona sa dva ogromna prozora. Basta je bila poplavljena smrdljivim podzemnim vodama koje su dobile privremene stanovnike: kreketuse. Plakala je I molila me da odem kod nje da je utesim zato sto je Nikola ostavio, inace decko joj se zove Nino, bas tako. Nisam mogla, bilo mi je zao drap cipela koje su bile nove, a put je b io potpuno blatnjav.
Medjutim, umesto mene je otisla Vesna, kojoj je roze trenerka jos vise isticala debelo telo. Videla sam kraj puta, raskrsnicu, ali nisam bila u mogucnosti da stignem do kraja. Ne valjaju takvi snovi, kada juris negde a ne mozes da stignes. Kada je prosao 13 sekund, samo da naglasim! danas sam ispunila kvotu, odsanjala sam ceo san, toplina vazduha me je opalila po licu. Vatrena pomorandza je nemilosrdno przila plavetnilo oko nje, visoko I daleko, kao plamen upaljaca plastiku I mogla bih da se zakunem da je isto takoi mirisalo I to moje jutro, budjenje, na plastikiu koja gori.
Samo me 800 stranica deli od upisa na fakultet. Dobro naucenih. I samo 120 dana*24 sata*60 min…
Zivot je brz, za jutrom dolazi I popodnevna smena, moja skola. Nisam naucila trideset stranica koje sam sama sebi obecala, prazno, ali uspela sam da zavrsim dve trecine.
Spremila sam se I otisla u zivljenje.
Dok se u prasnjavom autobusu borim da dodjem do vazduha guram sve na putu do prozora. Trudim se da ne padnem u nesvest od smrada necijeg tela, ali uzalud jer na koju god se stranu okrenula smradovi su mi okupirali sva cula. Duvanski zadah se kao hobotnica zalepio za moju facu I onemogucavao mi je kontakt sa vazduhom. Nisam uspevala da izvucem macetu iz torbe jos samo malo je falilo…
Ali eto njega, jednim pokretom ruke oslobodio me je I izveo napolje.
Prijao mi je zagadjeni kiseonik koji je ispunjavao svaku alveolu mojih pluca pomazuci mi da pomeranjem gore-dole vratim cirkulaciju u telo.
On me je drzao u rukama, I gledao je duboko u moje oci, presekao je dotok vazduha svojim usnama I dok su nam se jezici stapali u sopstvenim sokovima prestajala sam da disem. Zavukao je ruku u alge moje strasti I u tom trenutku me je zabolelo srce. Prekid…

Nisam mogla da otvorim oci. Skrama je zalepila kapke. Sve je bilo mutno, neke glave, isti zadah, a ja u horizontali. Za tren oka sam se oslobodila okova I pobegla. Licemeri, ne bih se onesvestila da su oni oprali zube I svoja “gresna tela”.
Mada se I moje ogresilo, a ne zaudara…
Otkud on uopste u toj prici. Ne zelim da mislim, ionako cu morati da ga gledam sest casova u skoli.
A od same pomisli da ce se atomi nase pljuvacke pomesati negde u vazduhu dok budemo polemisali o istoj stvari, kontrirali jedno drugom sve dok nas zvono ne bi prekinulo, ili neki klimakterican profesor koji se razbudi nasom raspravom, nanovo uveren da on nema sta da trazi tu,hvata me blago gadjenje.. Uz jednu psovku, profesor bi izasao Iz ucionice besan sto smo pobogu odani knjigama a ne tinejdzerskim bahanalijama.
Niije tako masno opsovao.
A to se I zbilo. Nakon izlaska profesora, spasitelj je pogledao u mom pravcu. I prisao. I izveo me napolje. Otisli smo u vis. I sleteli u Luvr.
“ Opet isto. Mogao si da budes mastovitiji”
“Mogao sam ali necu. Necu sve dok ne shvatis da postoji nesto sto se protivi u svim stavkama tvom glupavom verovanju”
“Pogledaj Tajnu veceru”
Gledala sam je. Isus, 11 apostola, I apostolka-Marija Magdalena. Pa sta?
“ On se igrao sa svima pre sest vekova. A ti dozvoljavas da se nakon toliko vremena I dalje igra sa tobom. Sve se moze tumaciti na vise nacina. Da Vinci je jadan od najboljih iluzionista, jos to nisi shvatio zar ne?”
To je I ostalo retorsko pitanje. Ostao je I gledao u vis, gde su se mali andjeli naivno smeskali. Djavola naivno, mislio je, mogu da se kladim.
David je dosao po mene. Moj dobar san.
“ Sta cemo ovog puta, Nedodjija, sta si smislio?”
“ Ovog puta se vracas pravo u skolu”
To je verovatno dobro resenje za danas, za ovaj treptaj oka. Valjda me nisu upisali. Zastala sam. Osetila sam je u stomaku. Griza savesti. E ovoga puta neces, noc je predamnom, zavrsicu tih 14 stranica Osnova Ekonomije. Bez obecanja.
Prolazili smo kroz duboki hodnik Luvra. Rastavljene butine muzeja su disale prvo zapaljene jacinom jedne pozude a zatim umirene konacnim zadovoljstvom. Bele su treperele na svetlosti. Da Vinci je vodio ljubav sa njim. Mona Liza je zanemela I iskrivila svoj osmeh u zapanjenost. Nije znala da je Muzej 2/3 zena u svom telu.
Nisam znala ni ja, ali sam pretpostavljala, kao sto pretpostavljam gomiletinu stvari oduvek, cini mi se.
 
RUKE NJENE


Ja otici cu onda, kada najmanje ocekujes,
kad uopste ne znas, kako to ni zasto
i zato ti sad kazem, nemoj da preterujes,
u zeljama samnom, za planove je kasno.

Otici cu onda kad najlepse te ljubim,
kad najvise ti dajem, ja pocinjem da bledim.
Kad naizgled se cini da najvise se trudim,
da najdraze te milujem, da najvise vredim,

ja dajem ti poslednje sto ostaje od mene,
onako s puno truda, u grcu, da me pamtis,
kao nekog kome nikad ruke njene,
nisu odnele sve ono sto ne mozes da vratis!

..evo da se i ja pridruzim iskrenim ljubiteljima poezije :)
Tomislav Miljkovic
 
Svakako ostajemo u sebi. Zavisi koliko dopuštamo drugima da nas primete kada smo na izletu među svim tim svetovima. Veliki su ti svetovi, nalaze se i dodiruju onda kada postanemo bliski susednom. Na kraju se ipak uvlačimo nazad jer shvatamo da promena nije nastupila. Samo povremeno pomolimo glavu na veliku scenu..
 
Da li je tišina predstavljala mali prostor između mog bića i duše u tom trenutku trijumfa nad zamišljenom slikom čitavog svemira? Osećaj ništavila ili potpune tišine se širio brzinom misli na plodnom tlu uma i razarao sve dosad građene svetove. Dovodila sam nas u položaj lutajuće egzistencije ne prekidno zadržavajući sliku u raspadu i sitne misli koje su imaginarnim nitima sna ponovo sklapale istu labavu i nedogorelu. On je bio tišina. Oduvek je živeo u meni nagrižen trulim snovima, igrajući se sa morbidnim marionetama u zaleđenim baricama krvi. Mali imaginarni dečak. Hoću da zaboravim sve, njega u naopakom snu ledenog sveta, i mene u krajnjem na putu ka čeljustima, zakopanog svim slojevima bolesne tišine. Ne okreći se. Dole gori nova Sodoma i Gomora. U dimu se nazire dom tišine. Ako se okreneš, nestaćemo ...
 

Back
Top