Mehmedalija Nemanja
Ističe se
- Poruka
- 2.829
Tri sile Antante (Velika Britanija, Francuska i Rusija) su se sastale u Londonu sa Italijom da bi se dogovorile o uslovima za stupanje Italije u rat na strani Antante. 26. Aprila 1915. je potpisan ugovor, koji pored teritorijalnih interesa Italije definise i teritorije, koje treba da pripadnu Srbiji i CrnojGori.
Zajedno sa delom obale, koji je vec pripadao Crnoj Gori, Srbiji i Crnoj Gori je bila namenjena obala od reke Krke do reke Drim, ukljucujuci Split i Dubrovnik, kao i ostrva Brac, Veliki i Mali Drvenik, Ciovo, Solta, Jakljan i Kolocep.
Severna Dalmacija, od Krke do Privlake, treba da pripadne Italiji, dok Hrvatsko Primorje, od Prevlake do Istre, kao i ostrva Krk i Rab, ostaju Austrougarskoj odnosno Hrvatskoj. Sva ostala ostrva (osim spomenutih), Istru i dobar deo danasnje Slovenije dobija Italija.
Osim toga se Srbiji dodeljuju Bosna i Hrcegovina, Srem, Backa i Slavonija. Nacelno je odluceno ali ne i tacnije definisano, da delove Albanije dobiju Srbija, CrnaGora i Grcka.
Italija je bila protiv toga, da se Srbija informise o donetim odlukama, ali se Saveznici nisu s tim slozili i u zvanicnoj noti Srbiji su 4. Avgusta 1915. potvrdili teritorijalno prosirenje Srbijie i Crne Gore.
Po zavrsetku rata je doslo do revizije ovog ugovora. Americki predsednik Wilson je insistirao na etnickom principu kod povlacenja novih granica. Pogodjena je bila iskljucivo Italija, koja nije dobila deo obecanih teritorija. Kao kompenzacija su joj obecani deo nemackih kolonija u Africi i kontrola nad Albanijom.
Glavni dobitnik je bila Srbija ili tacnije receno, Srbija je mogla da bude veliki dobitnik da je prihvatila londonsku varijantu plus deo Banata i dalmatinska ostrva, koja su prvobitno bila ponudjena Italiji! Na nesrecu Srbije i Srba u celini Srbija to nije prihvatila nego je insistirala na zajednickoj drzavi sa Hrvatima i Slovencima. Ima istoricara koji tvrde da su Saveznici prisilili Srbiju na to ujedinjenje. To ne odgovara istini, cak naprotiv: Saveznici a posebno Wilson su hteli da sacuvaju (mada umanjenu) Austrougarsku kao protivtezu Nemackoj i Boljsevizmu, pa su vrsili pritisak na Pasica i Aleksandra da se zadovolje saVelikom Srbijom. Pasic, koji je bio opsednut idejom jedne zajednicke drzave juznih Slovena, uspeo je da zato pridobije i mladog regenta Aleksandra, koji u pocetku nije shvatio sustinsku razliku izmedju (Velike) Srbije i zajednicke drzave sa katolickim Hrvatima i Slovencima, videci u tome samo prosirenje svoje drzave! Posle ujedinjenja je brzo shvatio tu razliku, pa je u leto 1928. cak nameravao da povuce srpske trupe izalinije Londonskog ugovora i „amputira“ Hrvatsku. Od te ideje je nazalost odustao iz razloga za ciji je opis potrebna opsirnija analiza. On licno je tu odluku platio 6 godina kasnije sopstvenim zivotom, a srpski narod ogromnim ljudskim i teritorijalnim zrtvama za vreme 2. sv. rata i kasnije.
Glavni saveznik Pasica u ostvarenju ideje jedne zajednicke drzave juznih Slovena su bilif rancuski masoni, koji su po svaku cenu hteli da razbiju habsbursku monarhiju videci u njoj samo jednu neman rimskog katolicizma, svoga najveceg protivnika. Njihov uticaj na zapadne saveznike, kao i delovanje slovenackih i hrvatskih masona u nacionalnim savetima su bili odlucujuci faktor u ostvarenju Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca.
Izvor:
http://www.novinar.de/2014/04/09/londonski-ugovor-1915-propustena-prilika.html
Glavni izvori:
- ZakljucciLondonskekonferencijeod 26. Aprila 1915. (kompletanprevod nasrpskohrvatski),
- Wikipedia: Treaty of London (1915),
- Deschner/Petrovic: „Krieg der Religionen, Der ewige Kreuzzug auf dem Balkan“ (1999).
Minhen, 10. Aprila 2014. Branko Marusic
Objavljeno 10.04.2014
2006-20014 ©novinar.de
Zajedno sa delom obale, koji je vec pripadao Crnoj Gori, Srbiji i Crnoj Gori je bila namenjena obala od reke Krke do reke Drim, ukljucujuci Split i Dubrovnik, kao i ostrva Brac, Veliki i Mali Drvenik, Ciovo, Solta, Jakljan i Kolocep.
Severna Dalmacija, od Krke do Privlake, treba da pripadne Italiji, dok Hrvatsko Primorje, od Prevlake do Istre, kao i ostrva Krk i Rab, ostaju Austrougarskoj odnosno Hrvatskoj. Sva ostala ostrva (osim spomenutih), Istru i dobar deo danasnje Slovenije dobija Italija.
Osim toga se Srbiji dodeljuju Bosna i Hrcegovina, Srem, Backa i Slavonija. Nacelno je odluceno ali ne i tacnije definisano, da delove Albanije dobiju Srbija, CrnaGora i Grcka.
Italija je bila protiv toga, da se Srbija informise o donetim odlukama, ali se Saveznici nisu s tim slozili i u zvanicnoj noti Srbiji su 4. Avgusta 1915. potvrdili teritorijalno prosirenje Srbijie i Crne Gore.
Po zavrsetku rata je doslo do revizije ovog ugovora. Americki predsednik Wilson je insistirao na etnickom principu kod povlacenja novih granica. Pogodjena je bila iskljucivo Italija, koja nije dobila deo obecanih teritorija. Kao kompenzacija su joj obecani deo nemackih kolonija u Africi i kontrola nad Albanijom.
Glavni dobitnik je bila Srbija ili tacnije receno, Srbija je mogla da bude veliki dobitnik da je prihvatila londonsku varijantu plus deo Banata i dalmatinska ostrva, koja su prvobitno bila ponudjena Italiji! Na nesrecu Srbije i Srba u celini Srbija to nije prihvatila nego je insistirala na zajednickoj drzavi sa Hrvatima i Slovencima. Ima istoricara koji tvrde da su Saveznici prisilili Srbiju na to ujedinjenje. To ne odgovara istini, cak naprotiv: Saveznici a posebno Wilson su hteli da sacuvaju (mada umanjenu) Austrougarsku kao protivtezu Nemackoj i Boljsevizmu, pa su vrsili pritisak na Pasica i Aleksandra da se zadovolje saVelikom Srbijom. Pasic, koji je bio opsednut idejom jedne zajednicke drzave juznih Slovena, uspeo je da zato pridobije i mladog regenta Aleksandra, koji u pocetku nije shvatio sustinsku razliku izmedju (Velike) Srbije i zajednicke drzave sa katolickim Hrvatima i Slovencima, videci u tome samo prosirenje svoje drzave! Posle ujedinjenja je brzo shvatio tu razliku, pa je u leto 1928. cak nameravao da povuce srpske trupe izalinije Londonskog ugovora i „amputira“ Hrvatsku. Od te ideje je nazalost odustao iz razloga za ciji je opis potrebna opsirnija analiza. On licno je tu odluku platio 6 godina kasnije sopstvenim zivotom, a srpski narod ogromnim ljudskim i teritorijalnim zrtvama za vreme 2. sv. rata i kasnije.
Glavni saveznik Pasica u ostvarenju ideje jedne zajednicke drzave juznih Slovena su bilif rancuski masoni, koji su po svaku cenu hteli da razbiju habsbursku monarhiju videci u njoj samo jednu neman rimskog katolicizma, svoga najveceg protivnika. Njihov uticaj na zapadne saveznike, kao i delovanje slovenackih i hrvatskih masona u nacionalnim savetima su bili odlucujuci faktor u ostvarenju Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca.
Izvor:
http://www.novinar.de/2014/04/09/londonski-ugovor-1915-propustena-prilika.html
Glavni izvori:
- ZakljucciLondonskekonferencijeod 26. Aprila 1915. (kompletanprevod nasrpskohrvatski),
- Wikipedia: Treaty of London (1915),
- Deschner/Petrovic: „Krieg der Religionen, Der ewige Kreuzzug auf dem Balkan“ (1999).
Minhen, 10. Aprila 2014. Branko Marusic
Objavljeno 10.04.2014
2006-20014 ©novinar.de
Poslednja izmena: