Љубавна и друга писма

LEJLINO PISMO​
Lejla je zapisala:
"Ovo pismo započinjem u ime Vladara koji duše
oživljava i mudrosti utočište pruža. On je Znalac nad svim znanim, i On zna također i govor nijemih. On je taj koji je na svijetu rastavio svjetlo i tminu, i svakom stvorenju, od ptice na nebu do ribe u dubokom moru, nafaku odredio. Nebesa je zvijezdama osvijetlio, a Zemlju ljudima ukrasio. Njegovo veličanstvo je bez početka i kraja. On je stvorenjima dušu darovao i svjetlom razuma je prosvijetlio, a potom za oboje ovaj svijet upalio...
"
Nakon ovog uvoda Lejla je nastavila: "Ova poruka je kao brokat, koju ona tugom pogođen
šalje onom u carstvu bola. Ona dolazi od mene, jedne zatočenice, tebi upućena, koji si se zatvora oslobodio. O moj prijatelju, koliko je već dugo prošlo od kad sam s tobom ugovor sklopila! Reci, kako si? Ti, koji si na svom putu vođen od sedam planeta, kolijevki neba šta radiš? Ti si blago prijateljstva sačuvao, ja to znam i od tebe je ljubav njen sjaj primila. Ja vidim da tvoja krv jutarnjim i noćnim crvenilom brda boji, ipak ti sam prebivaš, kao ahat, skriven duboko u stijeni. U sred tmine tebi je kao i Hidru izvor života provrio. Ti si noćni leptir koji svijeću vječne zore traži, jedan svijet si uzbunio, pa mu leđa okrenu i u grobu svoje samoć
e se nastanio, gdje su samo dva ili tri divlja magarca tvoji prijatelji. Ovdje na zemlji ti si meta za strijele prijekora, ali zašto to da te brine? Zar tvoja karavana ne putuje u susret Danu proživljenja? Ah, ja dobro znam da ti na samog sebe ne paziš! Ti
nemaš milosti prema tvome tijelu i ugarak si u svoju vlastitu žetvu bacio. Ti si vjernost svoga srca meni posvetio i zato si kod ljudi odgovoran. Zašto da te to brine? Zašto mene? Mi ostajemo vjerni jedno drugom. Ah, kad bih samo znala, šta ti sad osjećaš! Kako izgledaš, i šta radiš... Ja sam sa svojom ljubavi uz tebe, a ti si, kaži mi s kim?
Ja sam kao tvoja sreća, od tebe odvojena; ali ja sam tvoja draga, ma koliko od tebe udaljena. Tačno je, ja imam muža. Jednog muža, ali ne voljenoga,
jer još ni jednom nije moju postelju dijelio. Dani me troše, ali, vjeruj mi, dijamant još niko nije dodirnuo. Ljubavno blago je ostalo zapečaćeno, kao u vrtu jedan začarani cvijetni pupoljak, koji se nikom ne otvara. Pred zaključanim vratima moj suprug ostaje nemoćan. Šta meni znači njegova čast i ugled? Moj voljeni, šta je
on u poređenju s tobom? Gledano iz daljine, i bijeli luk je sličan ljiljanu. Ali ako ga pomirišeš: gdje je miris ljiljana? Ne, ne isplati se njega brati! Katkada te tako i krastavica može na naranču podsjetiti. Probaš lije, onda ćeš znati da je to bio samo njen lik, a ne sadržim. O ti, moj voljeni! Koliko bi samo voljela, kad bismo
mogli zajedno na ovom svijetu naše gnijezdo napraviti! Ali, mi to ne smijemo. To nam je uskraćeno. Jesam li ja za to kriva? Znaj, moje srce, koje ti ne može zadovoljstvo priuštiti, plače nad ovom nesretnom sudbinom. Voljeni! Daj mi jednu dlaku od tebe i to će biti jedan
svijet za mene! Pošalji mi trn, koji je na tvom putu ležao, iz njega će pred mojim očima ružičnjak izniknuti... Pustinja ozeleni gdje tvoja noga na nju kroči, o moj Hidre, moj Božiji glasniče; budi moja voda vječnog života! Ja sam mjesec koji iz daljine tebi suncu, oko otvara, da bi tvoju svjetlost primio. Oprosti mojoj nogi koja je tako slaba i do tebe nikada nije dospjela! Kad sam čula za smrt tvoga oca, svoj ogrtač sam od
vrha do dna poderala. Od tuge sam se po licu udarala, jer sam to primila kao da je moj otac umro. Kao znak tuge što sam je ponijela, obukla sam tamnoplavu odjeću, kao ljubičica, a od dugog plakanja oči su mi sličile čaškama od cvijeća, koje je zlatna prašina u njihovoj nutrini slijepim učinila...
O voljeni, da li me razumiješ? Ja sam sve učinila kako bih tvoju bol sa tobom
podijelila; sve, osim jedno: ja ti nisam sama došla, jer mi to jedino nije bilo moguće. Ipak, šta to znači? Doduše naša su tijela odvojena, ali moja duša ne ostaje ni za treptaj oka od tebe udaljena, Ja znam kako patiš, i kako ti je srce izmučeno. Pa ipak za nas oboje ima samo jedan izlaz iz ovog očajanja; strpljivost. Strpljivost i nada! Šta je život na ovom svijetu? Samo
žurba ka konačištu u kojemu se kratko zadržavamo! Kako brzo prođu dani između dolaska i odlaska! Ko je mudar, taj neće ovdje svakome dozvoliti da mu u dušu zaviri. Treba li neprijatelju omogućiti da se smije našim suzama? Ne, mudar svoju bol pokriva, da se loši i zluradi od takve hrane ne bi gojili. Ne gledaj na sijača koji sjeme prosipa, već razmišljaj o
onome što će jednom iz sjemena proklijati. Gdje ti danas trnje put otežava, već sutra ćeš burme brati. Pupoljak koji je sada još u bodlji skriven upućuje na ružu koja će iz njega procvjetati. Ne budi tužan! Ne dozvoli da ti to srcu tako teško padne, i nemoj misliti, da ti nikog nemaš! Zar sam ja niko? Zar ti nije pomoć što sam ja to? I što tebi pripadam samo tebi? To nije pravedno, vjeruj mi, na napuštenost se žaliti. Sjeti se Allaha! On je prijatelj onima koji inače više prijatelja nemaju... Također u boli za tvojim ocem ne trebaš, kao munja na
nebu, planuti i sagorjeti; niti se kao kišni oblak u suzama utopiti. Otac je otišao, sin ostaje! Tako stijena se raspukne i zdrobi, a dragulj koji je u njoj bio ostane... ”
 
Poslednja izmena:
Pismo Fridriha Ničea upućeno Lu Andreas-Salome

“Da li ja mnogo patim, beznačajno je prema pitanju da li ćeš ili nećes, draga Lu, ti sebe ponovo pronaći.
Nikad nisam imao posla sa tako jadnom osobom kakva si ti: neznalica ali oštroumna, koja obilato koristi ono što joj je poznato, bez ukusa, ali naivna u toj mani, iskrena i pravedna u malim stvarima, bez upornosti obično.
Šire gledano, u cjelokupnom stavu prema životu – nepoštena, potpuno bezosećajna u davanju ili uzimanju: bez duha i bez sposobnosti da voli, u afektu uvijek bolesna i blizu ludila, bez zahvalnosti, bez stida prema dobročiniteljima, a naročito nepouzdana; lošeg ponašanja, sirova u pitanjima časti, mozak s nagoveštajima duše, karakter mačke – zvijer maskirana u kućnog ljubimca; plemenitost kao trag druženja s plemenitima; jaka volja, ali nevelik cilj, bez budnosti i čistote, grubo prognana senzualnost, djetinjasti egoizam kao rezultat seksualne atrofije i nedozrelosti, bez ljubavi za ljude, ali s ljubavlju za boga; u želji za ekspanzijom vješta, puna samoograničenja u odnosu na seksualnost muškarca.

Tvoj Fridrih Niče
 
Deni Didro – Sofiji Volan


3. novembar 1759.

. . .Od ranog jutra čujem radnike ispod mog prozora. Tek što se razdani, lopata im je u rukama, kopaju zemlju, guraju kolica; pojedu komad crnog hleba, utole žeđ na potoku koji tu teče; u podne odspavaju jedan sat na zemlji, i ubrzo su opet na delu, veseli su; pevaju, razmenjuju dobre grube šale koje ih uveseljavaju. Smeju se; uveče se vraćaju goloj deci oko zadimljenog ognjišta, ružnoj i prljavoj seljanki, i krevetu od suvog lišća, a sudbina im nije ni bolja ni gora od moje. . . Iskusili ste i dobru i zlu sreću: recite mi, da li vam se sadašnje vreme čini težim od prošlog?

Čitavo jutro sam se mučio jureći za jednom idejom koja mi je izmicala; sišao sam tužan; slušao razgovor o javnim nedaćama; seo za bogatu trpezu bez apetita; stomak mi je bio pun sinoćnje hrane; pretrpao sam ga količinom koju sam opet pojeo. Uzeo sam štap i hodao da bi to svario i lakše se osećao i vratio se i seo za kartaški sto da prekratim teške sate. Od prijatelja nisam imao nikakvih vesti. Od prijateljice za kojom sam tugovao bio sam daleko. Jadi na selu; jadi u gradu; jadi svuda. Onoga ko ne zna šta su jadi ne treba ubrajati u čovečiju decu. Sve se potire. . . Dobro zlim, zlo dobrim, a život nije ništa. . .

Možda ćemo otići u grad sutra uveče ili u ponedeljak ujutro. Videću, dakle, prijateljicu, za kojom tugujem; biću ponovo sa ćutljivim prijateljem koji se ne javlja; ali ću ih već sutradan izgubiti; i što moja sreća u njihovom društvu bude veća, to ću više patiti kad se od njih rastanem. Takav je život. Okreni, obrni, uvek se nađe neki list uvele ruže da vas rastuži. . . Volim jednu Sofiju. Nežnost koju prema njoj osećam umanjuje u mojim očima svako drugo zanimanje. U prirodi vidim samo jednu moguću nesreću. Ali se ova nesreća umnožava i predočava mi se na stotinu načina. Ako mi jedan dan ne piše, šta je s njom? Je li bolesna? I odmah me užasna priviđenja saleću i muče. Da li mi je pisala? Rđavo ću protumačiti neku ravnodušnu reč, a na selu sam. Sudbinu čovek ne može učiniti ni boljom ni gorom? Moćna zvezda određuje njegovu sreću i nesreću. Što je više predmeta, manje je osetljivosti na svakog od njih. Kad postoji samo jedan, sve se na njega usredsredi. To je blago tvrdice. . .Ali osećam da mi je varenje otežano i da sva ova tužna filozofija dolazi od pretpanog stomaka. Proždrljiv i umeren, setan ili vedar, ja vas, Sofija, volim jednako, samo je boja mog osećanja drukčija. . .

Poslao sam čoveka u Šaranton da vam odnese čitavu svesku od mene a od vas uzme samo jedan redak. U iščekivanju njegovog povratka, gorim od nestrpljenja i proklinjem glasonošinu sposrost. Ljubav i loše varenje. Uzalud sebi govorim: taj mangup je potražio zabavu u nekoj krčmi. Ugledao je venac od bršljana na nekim vratima i morao je da uđe. A šta je sa ovim razumom koji ovde stoluje, koga ništa ne može potkupiti, zašto mene optužuje a mog slugu oslobađa krivice? Da li čovek istovremeno može biti i mudar i lud?. . .Danas gotovo ništa nisam uradio. Pre podne je proletelo ni sam ne znam kako, a večeras vam pišem pisamce da bih samoga sebe doveo u red. Dan mi neće biti izgubljen ako četvrt sata razgovaram sa vama. Zbogom, moja Sofija. Do sutra uveče ili do ponedeljka ujutro, ako vreme bude lepo i ako nešto ne poremeti baronove planove, koji su nestalniji i od vremena. . .

Zbogom, prijateljice moja. Budite uvek tako mudri. Što se mene tiče, ja sledim savete koje dajem. Često sam vam govorio, i što sam stariji sve bolje osećam da sam vam dobro rekao da za mene na svetu postoji, i da će uvek postojati samo jedna žena. A ko je ta žena? To je moja Sofija. Ona misli na mene, ali mi ne piše jer evo se moj glasonoša vratio iz Šarantona bez pisama.

Loše sam raspoložen. Idem da legnem iz straha da ću bez razloga izgrditi slugu i sam zaslužiti sve pogrdne reči koje bih mu uputio; jer, napokon, nije on kriv što u Parizu ne pišu, i što me to ljuti.

Deni Didro

3. novembar 1759.
 

Tatjanino pismo Onjeginu


"Pisem vam-sta bih znala bolje?
I sta vam vise mogu reci?
Sad zavisi od vase volje,
prezrenje vase da l' cu steci,
al' ako vas moj udes hudi
bar malo trone i uzbudi,
vi me se necete odreci.

Da cutim ja sam prvo htela,
i za sramotu mojih jada
ne bi ste znali vi ni sada,
bar da se nadam da sam smela
da cete opet k nama doci
i da cu ma i retko moci
u selu da vas vidim nasem,
da se veselim glasu vasem
da vam sto kazem, pa da zatim
o istom mislim i da patim
dane i noci duge sama
dok ne dodjete opet k nama.
Al' osobenjak, vi ste znamo,
i teska vam je selska cama,
a mi... mi nicim ne blistamo,
no iskreno smo radi vama.
Sto dodjoste u nase selo?
U stepi, gde moj zivot traje,
ja ne bih srela vas zacelo
i ne bih znala patnja sta je,
Smirivsi burne osecaje,
mozda bih jednom( ko ce znati
po srcu nasla druga verna
i bila bih mu zena smerna,
a svojoj deci dobra mati.

Drugi! A' ne ja nikom ne bi'
na svetu dala srce svoje!
Oduvek tako pisano je...
Nebo je mene dalo tebi;
moj zivit sav je jemstvo bio
da cu te sresti izmedj' ljudi;
znam, bog je tebe uputio,
moj zastitnik do groba budi...
U snove si mi dolazio,
i nevidjen si bio mio,
tvoj pogled me svud proganj'o,
u dusi stalno glas odzvanjo'...

Ne nije mi se san to snio,
jer cim si uso' ja sam znala,
sva premrla i usplamsala,
i rekla: on je ovo bio!
Ja tebe cesto slusah sama;
govorio si samnom jednom.
kad prosjaku pomagah bednom
i kad blazih molitvama
buru i jad u srcu cednom.
Zar nisi i ti onog trena,
o prividjenje moje drago,
promak'o kroz noc kao sena,
nad uzglavlje se moje sag'o
i sapnuo mi reci drage
ljubavi pune i iskrene?
Ko si ti? Cuvar duse mlade
il' kobni duh sto kusa mene?
Uticaj sumnje sto mene guse.
Mozda su sve to sanje moje,
zablude jedne mlade duse,
a sasvim drugo sudjeno je...
Nek bude tako! Sta da krijem?
Milosti tvojoj dajem sebe,
pred tobom suze bola lijem
i molim zastitu od tebe...
Zamisli: ja sam ovde sama
i nikog nema da me shvati,
sustajem i moj um se slama,
a nemo moje srce pati.
Cekam te: nade glas u meni
bar pogledom ozivi jednim,
ili iz teskog sna me preni
prekorom gorkim i pravednim.
Zavrsih! Da procitam strepim...
Od stida vise nemam daha...
Al' vasa cast mi jemci lepim
i predajem se njoj bez straha..."
 
Branko Miljković
Pismo upućeno njegovom prijatelju, književnom kritičaru Petru Džadžiću:


"Dragi prijatelju,
Ne znam zašto, ali želim da ti objasnim suštinu svog poraza od koga se nikada vise neću oporaviti. Pre svega moraš da znas da moja nesreća nije puki ljubavni jad. Ili, tačnije rečeno, jeste to, ako se ta moja ljubav shvati kao eros u spinozističkom smislu.
Ta Žena nije bila tek moja ljubavnica. Ona je bila prva i osnovna potreba moga duha. Ona je bila i moja duhovna zaštita i zaklon. Ona je bila za mene zaštitni omotač od metafizičke studeni. Bez nje ja sam potpuno i direktno izložen kosmičkoj besmislici i noći. Moja je usamljenost sada apsolutna. Za mene ne postoji oblast čistog važenja i pevanja. Sada moje pesme traže moju glavu. Više nema ko da me sa njima pomiri. To je samo Ona znala. A nije znala da zna.
Pored Nje najopasnije misli pretvarale su se u divne i bezazlene metafore. Sada je sve to podivljalo i besomučno kidiše na mene. Kada bih samo mogao pobeći od onog šta sam rekao! Živim u užasnom strahu. Bojim se da govorim, da dišem. Svaka me reč može ubiti.
Ja sam najveći deo svojih pesama napisao pre nego što sam Nju zavoleo, ali tek sa Njom ja sam postao pesnik tj. onaj koji nije ugrožen onim o čemu peva, koji ima jedan povlašćen položaj u odnosu na ono što kazuje. Sada moja poezija gubi svaku vrednost i izvrgava se u mog najžešćeg neprijatelja. Možda bih ja postao pravi pesnik da je ta Žena ostala kraj mene. Ovako ja sam onaj koji se igrao vatrom i izgoreo. Poraz ne može biti pobeda makoliko veliki bio. Izgubivši Nju ja sam izgubio i svoju snagu i svoj dar. Ja više ne umem da pišem. Ostala je samo nesreća od koje se ništa drugo ne može napraviti osim nove nesreće. Sećaš li se dragi prijatelju, da sam ja napisao stih: “Jedan nesrećan čovek ne može biti pesnik.” Tek sada vidim koliko je to tačno. Ja ću pokusati da živim dalje mada sam više mrtav od svih mrtvaca zajedno. Ali ova užasna patnja je poslednji ostatak onoga što je u meni ljudsko. Ako nju nadživim ne očekujte od mene ništa dobro. Ali ja ne verujem da ću je nadživeti.

P.S.
Ako želis da mi piseš, piši mi o Njoj. Bilo šta. Ne u vezi sa mnom. Šta jede, kako spava, da li ima nazeb itd.; ti sve to možes znati. Svaka sitnica koja se na nju odnosi za mene je od neprocenjive vrednosti. Ako prestanem da mislim o njoj, počeću da mislim o smrti.
Ponoć je.Doviđenja.
Branko.''
 
Jingerovo pismo Ivi Andriću

Krajem 1967. godine jugoslovenski nobelovac Ivo Andrić je dobio pismo iz mesta Vilflingen: "Dragi gospodine Andriću, u novinama sam pročitao da vam je rođendan, pa sam pitao izdavača Karla Hanzera za vašu adresu. Za uspomenu na zajedno provedene sate želim vam naknadno srećan rođendan kao i sve najbolje u novoj godini. Vaš Ernst Jinger."

Na razglednici je bila slika francuskog botaničara Pjera Žana Fransoa Turpina, a Jinger je još dodao adresu jednog od njegovih kolega iz studentskih dana, kad je studirao zoologiju u Lajpcigu, i koji je tada živeo u Beogradu, uz molbu Andriću da ga pozdravi ako ga slučajno zna. Dakle, sveukupno samo četiri rečenice, međutim one sadrže jedan ceo vek. Jingerova razglednica je priča o laži, strahu, moći, pokornosti, gnevu, stidu i ulozi intelektualca u diktaturama dvadesetog veka. Jingerovo pismo se čuva u Srpskoj akademiji nauka u Beogradu, u Andrićevom fondu, i do sada je bilo nepoznato u Nemačkoj. Kada se krajem osamdesetih godina u Beogradu vršila katalogizacija ostavštine jugoslovenskog pisca koji je umro 1975, taj dokument je dobio broj "I.A. 2454", međutim on je spavao duboki san u arhivi. U Jingerovoj ostavštini u nemačkom literarnom arhivu u Marbahu ne čuva se Andrićev odgovor, jer Andrić, koji je inače vrlo pomno vodio korespondenciju, nije Jingeru odgovorio ništa. Nije imao želju da se seti "zajedno provedenih sati" sa Jingerom – i imao je za to dobre razloge.

Jinger i Andrić su se upoznali preko jednog sumnjivog posrednika: U junu 1940. "krunski jurista Trećeg rajha" Karl Šmit ("Firer brani pravo") napisao je Jingerovoj ženi Greti: "S vremenom sve više volim Andrićeve novele (...). Uskoro ćete dobiti primerak." Godinu dana pre toga izašle su Andrićeve priče u nemačkom prevodu, tačno kada je Andrić počeo da radi u Berlinu. Andrić je godinama bio zamenik jugoslovenskog ministra spoljnih poslova i bio je poslanik Kraljevine Jugoslavije u Nemačkoj od aprila 1939. Njegov glavni zadatak je bio da izgradi dobar odnos sa nacistima, tako da Jugoslavija ne bi bila uvučena u rat. Upravo njega su poslali u Berlin jer su činovnici Hitlerovog Rajha u Andrića imali poverenja. Andrić je bio desna ruka jugoslovenskog premijera Milana Stojadinovića, za koga se smatra "da je gajio simpatije prema nacistima". Ali ipak je to bio jedan čudan susret, kad je Adolf Hitler 19. aprila 1939. prvi put primio novog jugoslovenskog poslanika, jer Andrić ne samo da se u mladosti družio sa Gavrilom Principom, koji je kasnije ubio austrijskog nadvojvodu Franca Ferdinanda, nego je čak sam Andrić bio jedan od ideologa pokreta atentatora. Hitler u svojoj knjizi Moja borba, koja je, kao evergrin, opet objavljena, piše o ubici habsburškog prestolonaslednika kao o "slavenskom fanatiku".

Međutim, kad Hitler prima Andrića u Novoj kancelariji Rajha, on se rukuje upravo sa jednim od tih "slavenskih fanatika" godine 1914, koji je posle Sarajevskog atentata nekoliko godina proveo u austrijskom zatvoru i koji je, kao i Hitler, odrastao kao podanik Habsburške imperije. U Berlinu Andrić brzo ostvaruje kontakte. Bio je u kontaktu sa Arnom Brekerom, a Gering, sa kojim je u svojoj funkciji pregovarao o dostavi 200 vojnih aviona za jugoslovensku armiju, pozvao ga je na premijeru jednog propagandističkog filma o ratnom vazduhoplovstvu. U Berlinu je upoznao i Karla Šmita: "Na Uskrs nas je ovdašnji jugoslovenski poslanik Andrić pozvao kod sebe, i ispostavilo se da je izvanredno načitan i dobro poznaje vašu knjiguNa mermernim liticama", piše Šmit 1940. godine Jingeru. Šmit opisuje Andrića kao "kosmopolitu oko 40-45 godina; od 18. do 21. godine bio je u zatvoru i napisao je o tome knjigu u kojoj se vidi da je talentovan pisac".

U junu, kad se Jinger upravo nalazio u Francuskoj učestvujući u borbama nemačkog pobedničkog blickriga, Šmit mu preporučuje da u trenucima odmora pročita Andrićeve novele: "Novele su na neki čudan način ‘same za sebe’ (...) ništa ne traže od čitaoca, ne obraćaju mu se direktno, mada su pune dobrote, možda čak i ljubavi." Posle nekoliko pisama Jinger je već spreman za lektiru. U decembru 1940. piše Šmitu da sa zadovoljstvom čita Andrićeve novele i piše o Andrićevom stilu: "Ovde se približavaš zonama intarzije, uloženog truda, koji u oazama dostiže vrhunac."

Malo kasnije nemački vojnik i pisac upoznaje lično jugoslovenskog diplomatu i pisca, i to je taj susret na koji se Jinger nadovezuje četvrt veka kasnije u tekstu razglednice. Međutim, zašto je on uopšte napisao nešto Andriću 1967? Da li je pročitao memoare Arnoa Brekera, u kojima se skulptor takođe priseća susreta sa Andrićem? Sigurno je da je Jinger želeo da obnovi kontakt sa Andrićem – to se vidi po tome što je pečatom dodao svoju adresu, nagovestio da možda imaju zajedničkog prijatelja u Beogradu, i čestitao mu i rođendan i Novu godinu. On je svakako želeo da se dopisuje za jednim zanimljivim intelektualcem. Nije mogao ići dalje u pismu jer bilo je bitno održati formu među ljudima istog ranga – na kraju krajeva, u ovom slučaju situacija je bila takva da se prorok obratio proroku ili brdo brdu.


Međutim, Andrić nije hteo da se seća. Njegova misija u Berlinu propala je 1941, mada nije on bio kriv. Hitler je pojačao pritisak na Beograd da se pridruži nemačko-italijansko-japanskom paktu, i na kraju je Jugoslavija pristala, u nadi da na taj način neće doći do okupacije: 25. marta 1941. bio je potpisan ugovor. Ali samo dva dana kasnije srpski oficiri, koji su bili protiv pakta, organizovali su puč uz podršku britanskih i sovjetskih tajnih službi. Hitler se razbesnio i naredio da se Jugoslavija uništi. Pučisti u Beogradu su pokušavali da spasu ono što se više nije dalo spasti, i naredili su Andriću da Berlinu stavi do znanja da se Jugoslavija i dalje drži prohitlerovskog kursa. Međutim, Ernst fon Vajceker, državni sekretar Ministarstva spoljnih poslova koji je za vreme njegovog boravka u Berlinu često imao posla sa Andrićem, imao je stroge naredbe od ministra spoljnih poslova Ribentropa. Petog aprila 1941, dan pred bombardovanje Beograda, Vajceker beleži: "U toku poslednja dva dana jugoslovenski poslanik je nekoliko puta pokušao da razgovara sa mnom. Ali pošto imam naredbu da ga ne primam, nisam ga primio." Osim toga, on piše: "Jugoslovenski poslanik se 4. i 5. aprila tri puta prijavio na razgovor. Po naredbi ministra spoljnih poslova Rajha, svaki put sam javio da nisam tu."

Andrić i stotine drugih jugoslovenskih diplomata u Nemačkoj, kao i u svim drugim zemljama koje je Nemačka okupirala, proveo je nekoliko nedelja u pritvoru u hotelu na Bodenskom jezeru, pre nego što je u specijalnom vozu stigao u Beograd, gde ih je već na stanici dočekao Gestapo. Mnogi su odmah bili vraćeni u nemačke konc-logore, ali Andrić je bio među onima koji su pušteni na slobodu. Dok je Jinger u okupiranom Parizu pisao dnevnik, Andrić je u okupiranom Beogradu unajmio sobu, potpuno se povukao i napisao do kraja okupacije tri romana, među njima i Na Drini ćupriju, roman koji je kasnije bio preveden na mnoge jezike i za koji je dobio Nobelovu nagradu. Kad su se Nemci krajem 1944. povukli, u Beogradu su preuzeli vlast Titovi partizani. Desetine hiljada pravih ili navodnih protivnika novog poretka bili su streljani, nestali su u logorima, zatvorima, podrumima u kojima su se vršile torture. Andrićev status bio je nejasan, jer ceo Beograd je znao za njegovu prošlost, dakle da je on bio verni sluga jugoslovenske kraljevske diktature, a Titovi komunisti su baš takve ljude proganjali i bacali u zatvor.

Ali pisac se brzo promenio, i to na radikalno oportunistički način: Njegova ekselencija dr Andrić, kraljevsko-jugoslovenski diplomata u Hitlerovom Berlinu, naglo se pretvorio u druga Ivu, vrednog govornika agitpropa, koji je obilazio komunistička gradilišta i hvalio Tita i Staljina. "Gde god naši ljudi rade i misle, stvaraju i grade, raste večna slava Titovog dela i imena", pisao je Andrić u ono vreme, kad su njegovi tekstovi bili puni ideološke štukature. U ličnim zapisima tih godina koji su objavljeni tek posle njegove smrti, pisao je sasvim drugačije, ali Ivo Andrić postao je član Komunističke partije i držao se partijske linije. Nekadašnji komunistički ministar i kasniji disident Milovan Đilas napisao je 1977. članak koji je izašao u "Zidojče cajtungu". Napisao je tada da mu se Andrić javio kad su komunisti preuzeli vlast i da je imao molbu. Jugoslovenska armija je organizovala izložbu ratne fotografije; jedna od slika pokazuje Andrića na ceremoniji potpisivanja pakta kojoj je prisustvovao i Hitler. "Vidite, ta izložba. Moja slika visi tamo... Ljudi to mogu svakako da shvate. Neprijatno je to danas, posle toliko vremena", rekao je Andrić, tvrdi Đilas. Đilas je odmah shvatio. "Nazvao sam nadležnog druga iz političkog odeljenja armije i dogovorili smo se još u Andrićevom prisustvu da će slika biti udaljena. Andrić se stidljivo zahvalio i odmah je otišao.

Posle 1941. Andrić nikad više nije stupio na nemačku teritoriju. Nekoliko nedelja proveo je u Kini, u nekoliko navrata putovao je po Sovjetskom Savezu, bio je u Švedskoj, u Francuskoj i u Italiji, putovao je u Veliku Britaniju, u Egipat, Švajcarsku i u Tursku, ali kad god je dobijao poziv da čita ili primi nagradu u Nemačkoj ili u Austriji, uvek je odbijao, i pritom je u većini slučajeva navodio kao razlog zdravstvene probleme. Dopisivao se sa nemačkim izdavačima i lektorima – sa Karlom Hanzerom u Minhenu i Klausom Gisijem iz izdavačke kuće Aufbau u istočnom Berlinu – ali sva pisma su se ticala isključivo poslovnih tema. Jinger je u Zapadnoj Nemačkoj bio neka vrsta poluotpadnika ili se makar stilizovao na taj način, a u međuvremenu je Andrić u Beogradu radio sve što je mogao da bi njegova funkcija kao poslanika Jugoslavije i njegovi kontakti sa intelektualcima u Hitlerovom Berlinu otišli u zaborav. Šta je Andrić zaista mislio o Nemcima napisao je u sveskama koje su objavljene tek posle njegove smrti i koje do dan-danas nisu izašle na nemačkom jeziku. Na primer, 1946. godine je zapisao: "Nemci i Nemačka! To je najveća muka mog života. (...) To je problem od kojeg će bolovati Evropa još sto i pedeset godina. Pa ni tada ne vidim rešenje..."

"Bez trunke svake osvetoljubivosti za ono što sam lično propatio od Nemaca i zbog Nemaca", on se pita: "Kako će ovi Nemci naći svoje mesto među ljudima i ‘na ljudskim poslovima’? I kada? (...) Oni su po rođenju i vaspitanju u zabludi; oni bi hteli da ih svi ostali ljudi i vole i poštuju, i u isto vreme da ih slušaju i da ih se boje. Sve uče i sve bi hteli da znaju, a ne vide ni to da onaj ko ne postupa sa ljudima kao sa ljudima prestaje da bude čovek." Andrić se često vraćao na Nemce, tako na primer i 1953. godine, kad piše: "Nemci. Oni su hteli da razdrobe svet na komade i da ga popiju u krigli piva. Hteli su da iz svega što je hranljivo izvade sve žive čestice i pojedu. (...) Hteli su, i učinili su koliko god su to mogli. Vi ste potkradali svoje robove, a da se ne biste morali pred sobom i pred njima stideti, proglašavali ste ih nižom rasom i podljudima. Vi niste silovali žene po putevima, nego ste ih planski i po spisku dovodili u svoje vojne bordele. (...) Mi smo, zatvoreni u svoje hladne stanove, čitali Getea i napolju, kad biste nas vi sreli i zapitali za put, na nemačkom, odgovarali: ‘Ne razumem!’"

I tako je neko u Vilflingenu uzalud čekao odgovor iz Beograda.
 
Ljubavna prepiska Halila Džubrana i njegove velike ljubavi Mej Zijade trajala je gotovo tri decenije, sve do njegove smrti 1931. godine.

Bili su srodne duše, odani jedno drugom, a da se nikada nisu vidjeli. Ukupno 36 Džubranovih pisama upućenih Mej Zijadi sabrano je u knjizi “Plavi plamen“. Prepiska je počela 1914. godine, kada je Zijada poslala Džubranu pismo, oduševljena njegovom knjigom. Tako je počela razmjena misli i osećanja. Oboje su tragali za “plavim plamenom” ljudske duše, “koji svijetli i ne mijenja se, mijenja i ostaje nepromijenjen, gospodari i pokorava se”. U Džubranovim pismima, osim ljubavi prema ženi, traganja za istinom, provijava i islamski misticizam.

Činjenicu da nikada nije htio da upozna svoju platonsku ljubavnicu, Halil Džubran opravdao je strahom od razočaranja. Ovaj slavni pisac nikada se nije ženio.

Ljubavna pisma Halila Džubrana pisana Mej Zijadi predstavljaju jedinstvene književne dokumente prevedene na mnoge evropske jezike.
Ova pisma obogatila su savremenu biblioteku ne samo kao svjedočanstvo velike i izuzetne ljubavi koja je postojala i trajala između dva umjetnika, već i zbog svoje čudesne ljepote i nesumnjive umjetničke vrijednosti.


plavi_plamen.jpg


Mej Zijada Halilu Džubranu

Džubrane!

Sve ove stranice sam napisala ne bih li izbegla reč ljubav. Ljubav u onima koji ne trguju ljubavnim ispoljavanjem, niti onim što ona traži u plesnim dvoranama, i na skupovima razvija strahovitu dinamiku, budući da žele da budu srećni kao i oni koji rasterećuju svoje emocije u povšnom bolu, jer ne mogu da podnesu pritisak neispražnjenih osećanja. Ali, oni im zavide na spokoju, a da isti ne žele za sebe. Više vole svoju samoću, tišinu, obmanu srca, od sigurnih ishoda i poigravanja onim što nema vezu sa osećanjem. Više vole izdvojenost, bilo kakvu muku (može li i jedno od ovo dvoje postojati negde gde srce nije usamljeno?) nego zadovoljenje oskudnim kapima.
Koji je smisao ovoga što pišem? Ne znam ni sama šta hoću da kažem, ali znam da TE VOLIM i da se ljubavi bojim. Kažem ovo, jer sam svesna toga da malo ljubavi ne rađa ništa. Bolje da ljubavi nema, ako je neznatna. Kako se usuđujem da Ti to kažem? Kako to da ovako preterujem? Ne znam, Hvala Bogu, da to pišem na papiru i da to ne izgovaram, jer, da si u ovom trenutku prisutan, pobegao bi od stida od ovih reči i nestao za dugo vremena. Pustila bih da me vidiš, tek kada zaboraviš.

Čak i zbog pisanja se ponekad prekoravam, jer sam u pisanju posve slobodna... Sećaš li se onoga što su rekli stari na Istoku: Za devojku je bolje da ne čita i ne piše! Ovde je prisutan Sv. Toma. Ono što ovde pokazujem nije samo posledica nasleđa, već nešto više od toga. Šta je to? Reci mi Ti šta je to? Ti mi reci jesam li u pravu ili ne, Jer ti verujem? Intuitivno verujem u sve što kažeš! Grešila ili ne, moje srce ide k Tebi i najbolje da bude u Tvojoj blizini, da Te čuva i bude Ti naklonjeno.

Sunce je zašlo za horizont, i kroz oblake čudnih oblika i boja ukazala se jedna sjajna zvezda - Venera, boginja ljubavi. Živeli na njoj, kao na Zemlji, ljudi koji vole i čeznu. Možda i na njoj neko kao ja i ima nekog Džubrana, prijatnog i dalekog, veoma bliskog, kome sada piše dok sumrak ispunjava nebo i zna da tama dolazi iz sumraka, da svetlo dolazi iz tame. Da će noć naslediti dan, toliko puta će dan smeniti noć, pre nego vidi onoga koga voli i u nju se uvlači sva tuga sumraka, noći. Baca pero u stranu, da bi se od tuge sakrila u jednom imenu: Džubran!

15. januar 1924. godine
 
Halil Džubran - Mej Zijadi

Kažeš mi da se bojiš ljubavi. Zašto se bojiš, malena moja? Bojiš li se sunčeve svetlosti? Bojiš li se plime? Bojiš li se zore!? Bojiš li se dolaska proleća? Zašto se bojiš ljubavi? Znam da Te malo ljubavi neće zadovoljiti? Isto tako znam da malo ljubavi neće zadovoljiti ni mene. Ti i ja se ne zadovoljavamo, niti ćemo se zadovoljiti malim. Mi želimo mnogo. Mi želimo sve. Mi želimo potpuno. Kažem, Mari, da je u želji ispunjenje, i ako je naša želja jedna od božijih senki, doseći ćemo sigurno nešto od Božje svetlosti.

Ne boj se ljubavi, Mari. Ne boj se ljubavi, saputnice moga srca. treba da joj se predamo, i pored bola, žudnje i potištenosti koje nosi. Slušaj Mari: Danas sam ja u zatvoru želja. to su želje rođene sa mnom. Danas sam ja vezan starom idejom, starom koliko i godišnja doba. Možeš li biti sa mnom u mom zatvoru, dok ne izađemo na svetlo dana. Hoćeš li biti pored mene, dok se ne raskinu ovi okovi pa ćemo slobodno ići do vrha. Sada približi čelo. Približi svoje ljupko čelo, tako, tako bog Te blagoslovio. Bog Te sačuvao, voljena saputnice moga srca.

Njujork 26.februar 1924. godine.
 

Pismo Borislava Pekića Danilu Kišu​


10-4-65
Vojna bolnica za sušičave

Dragi Danilo,
najpre, insistiram na tome da primiš moja uveravanja da ovu hartiju sa monogramom nisam nabavio lično nego mi je poklonjena. Ne želim da izgubim jednog prijatelja zbog jednog pisma.
Ljiljana mi je prenela poruku koja se odnosi na moju fotografiju, biografiju i ugovor sa Prosvetom.
Ugovor ćeš, naravno, ti potpisati umesto mene. Pretpostavljam da za tako nešto nije potrebno neko posebno ovlašćenje.
Već kod fotografije su nastali problemi. Ne radi se o estetskoj strani jer tu, srećom, nema pomoći. Imam neke fotografije iz kafane i neke iz bolnice. Ove druge dokazuju ako ništa drugo ono da i jugoslovenski pisac može sebi kupiti jednu kravatu.
U svakom slučaju lice koje na njima vidiš lišeno je svake dileme i dužne brige za čoveka i njegovo dostojanstvo. (…) Između tih fotografija izaberi jednu. Moj lični izbor izražen je brojem na poleđini ali ga se ti ne moraš obavezno držati. Takođe, ne moraš izabrati najgoru.
Sa biografijom nastaju prave poteškoće. Najpre zato što svaku biografiju prezirem, ne što je neizbežno lažna nego što je neizbežno glupa. A zatim, nijedna biografija koju sam bio pozvan da napišem nije mi donela sreću. Samo neprilike.
Predložiću ti nekoliko varijanata:
Rođen je u Titogradu 1930. godine. Gimnaziju pohađao u Beogradu gde je i studirao psihologiju na Filosofskom fakultetu. Objavljivao pripovetke u listovima Vidici i Danas. Radi u filmskoj industriji kao pisac scenarija.
Tek sada vidim da je lakše živeti jedan život nego napisati jednu biografiju. Moja biografija se sastoji od postupaka koji drugome smetaju i od onih koji smetaju meni. Da sam Davičo možda bi mojih šest godina robije bilo od nekog interesa.
Šalu na stranu, stidim se što sam pisao scenarija za rđave filmove, uglavnom stoga što nameravam i dalje da ih pišem. Gladan sam, i dete mi takođe. Moj rad na filmu – na tome insistiram – može biti spomenuto samo u opštem obliku, po mogućnosti sa napomenom da to đubre pišem pod pseudonimom.
(Podrazumeva se da pseudonim nije za objavljivanje.)
Ne znam kakvog smisla objavljivati moju saradnju sa listovima kad sam objavio samo tri priče. Na taj način moja bi se biografija svela na jedino relevantnu istinu da sam se rodio.
Još ne znam kako ću ti dostaviti ovo pismo, ali ću videti.
Molim te javi mojoj ženi šta je bilo sa onim ispravkama koje sam ti dao.
Pročitao sam u Vidicima odlomak iz proze.
Izvrsno deluje. Govorim ozbiljno. Ja nisam Brana. Samo mi nemoj doći i reći da si to čuo još od nekog drugog! (šta misliš o ovom?).
Trenutno primam neku specijalnu terapiju koja treba da ubrza lečenje i možda da eliminiše odlazak u sanatorijum. Postoji mogućnost da dođem pre avgusta. U svakom slučaju, dolazim u iduću nedelju pa ćemo se dogovoriti za sastanak.
Sve srdačno pozdravi. Mnogo pozdrava tvojoj supruzi.
Tvoj Pekić
P.S. Reci Filipu da ću mu se javiti ovih dana. Mislim na vas u vezi onog razgovora o vezivanju za neko filmsko preduzeće. Naime, javili su mi iz Lovćena da imaju nameru da osnuju scenarističko odeljenje pa da i na mene računaju.
Ja ću verovatno odbiti ali ću gledati da uguram dvojicu od vas. Mislim na Filipa i tebe, jer Mirko već radi, a Miro ne verujem da bi pristao. Lovćen je izrazito antiklerikalna organizacija. (Za divno čudo!)
P.
 

Tatjanino pismo Onjeginu


"Pisem vam-sta bih znala bolje?
I sta vam vise mogu reci?
Sad zavisi od vase volje,
prezrenje vase da l' cu steci,
al' ako vas moj udes hudi
bar malo trone i uzbudi,
vi me se necete odreci.

Da cutim ja sam prvo htela,
i za sramotu mojih jada
ne bi ste znali vi ni sada,
bar da se nadam da sam smela
da cete opet k nama doci
i da cu ma i retko moci
u selu da vas vidim nasem,
da se veselim glasu vasem
da vam sto kazem, pa da zatim
o istom mislim i da patim
dane i noci duge sama
dok ne dodjete opet k nama.
Al' osobenjak, vi ste znamo,
i teska vam je selska cama,
a mi... mi nicim ne blistamo,
no iskreno smo radi vama.
Sto dodjoste u nase selo?
U stepi, gde moj zivot traje,
ja ne bih srela vas zacelo
i ne bih znala patnja sta je,
Smirivsi burne osecaje,
mozda bih jednom( ko ce znati
po srcu nasla druga verna
i bila bih mu zena smerna,
a svojoj deci dobra mati.

Drugi! A' ne ja nikom ne bi'
na svetu dala srce svoje!
Oduvek tako pisano je...
Nebo je mene dalo tebi;
moj zivit sav je jemstvo bio
da cu te sresti izmedj' ljudi;
znam, bog je tebe uputio,
moj zastitnik do groba budi...
U snove si mi dolazio,
i nevidjen si bio mio,
tvoj pogled me svud proganj'o,
u dusi stalno glas odzvanjo'...

Ne nije mi se san to snio,
jer cim si uso' ja sam znala,
sva premrla i usplamsala,
i rekla: on je ovo bio!
Ja tebe cesto slusah sama;
govorio si samnom jednom.
kad prosjaku pomagah bednom
i kad blazih molitvama
buru i jad u srcu cednom.
Zar nisi i ti onog trena,
o prividjenje moje drago,
promak'o kroz noc kao sena,
nad uzglavlje se moje sag'o
i sapnuo mi reci drage
ljubavi pune i iskrene?
Ko si ti? Cuvar duse mlade
il' kobni duh sto kusa mene?
Uticaj sumnje sto mene guse.
Mozda su sve to sanje moje,
zablude jedne mlade duse,
a sasvim drugo sudjeno je...
Nek bude tako! Sta da krijem?
Milosti tvojoj dajem sebe,
pred tobom suze bola lijem
i molim zastitu od tebe...
Zamisli: ja sam ovde sama
i nikog nema da me shvati,
sustajem i moj um se slama,
a nemo moje srce pati.
Cekam te: nade glas u meni
bar pogledom ozivi jednim,
ili iz teskog sna me preni
prekorom gorkim i pravednim.
Zavrsih! Da procitam strepim...
Od stida vise nemam daha...
Al' vasa cast mi jemci lepim
i predajem se njoj bez straha..."
Onjeginovo pismo Tatjani


Znam, razjasnjenje tuzne tajne
Duboko ce vas uvrediti.
Kakav ce prezir plemeniti
Izreci vase oci sjajne!
Sta hocu? s kakvom zeljom kobnom
Otvoricu vam srce svoje?
Kakvom ce sad veselju zlobnom
Povoda dati pismo moje.

Kada je u vasem srcu cednom
Neznosti iskru spazih jednom.
Da verujem joj nisam smeo;
Navici nisam dao maha,
Slobodu praznu nisam hteo
Da izgubim pun cudnog straha.
Jos jedno nas je rastavilo…
Nesrecni Lenski tad je pao…

Od svega sto je srcu milo
Srce sam tada otrgao;
Nevezan nicim, ja sam zatim
Mislio da sloboda moze
Da nadoknadi srecu: Boze!
Kako pogresih, kako patim!
Ne, da vas vidjam, da vas pratim.
Da svaki osmeh, pogled hvatam
Na vasem licu i da patim,
Vas glas da slusam i da shvatim
Svom dusom svojom vase cari
I savrsenstva od svih veca.
Da premirem kraj vas u stvari,
I da se gasim… to je sreca!

A ja sam lisen svega toga;
Zbog vas ja lutam svetom grubim;
Svaki je cas zivota moga
Dragocen, a ja zalud gubim
Vec ionako teske dane
Sudbinom gorkom odbrojane.
Moj vek ce skoro da se skrati;
Al’ da bih bio ziv, u svesti,
Ja svakog jutra moram znati
Da cu vas tokom dana sresti…

Bojim se da se plase
Od moje molbe oci vase
Ko od lukavstva koje kujem…
I gnevni prekor ja vec cujem.
Da znate kako strasno boli
Ljubavnom zedji biti moren,
U mom srcu koje voli
Gusiti nemir strascu stvoren!
Ja zudim da kraj vasih nogu
Sa suzama i bolom slijem
Svu ljubav, molbe, sve sto krijem;
I sve sto jos izreci mogu!
A mesto tog, hladnocom laznom
I rec i pogled ja oruzam.
Govorim s vama o nevaznom
I veseo vam osmeh pruzam!...
Da protivim sebi, strasti,
Vise u moci nije mojoj.
Resih: u vasoj ja sam vlasti
I predajem se sudbi svojoj.​
 
Ja sam prvo progutao vašu knjigu, s kraja na kraj, kao što kuvarice gutaju neki podlistak, a sad, ima nedelja dana, čitam je opet, stih po stih, reč po reč, i, iskreno rečeno, sviđa mi se i očarava me. Vi ste pronašli način da podmladite romantizam. Vi ne ličite ni na koga (što je prva od svih vrlina). Originalnost stila proizlazi iz zamisli. Rečenica vam je nabijena idejom, samo što ne prsne. Volim vašu oštrinu, s njenim tananostima jezika koje je ističu, kao šare utisnute na nekom finom sečivu... Ukratko rečeno, u vašoj knjizi mi se sviđa to što u njoj preovlađuje umetnost. Osim toga, vi pevate o slastima puti, a ne volite je, na način setan i razuveren, koji mi se dopada. Vi ste neprobojan kao mermer i prodoran kao engleska magla...

Gistav Flober Bodleru povodom “Cveća zla”
 
Cijenjena prijateljice,

Pitas me, gospodarice moja, da li sam u mislima, u srcu i duhom sam. Kako da ti odgovorim? Cini mi se da moja samoca nije izrazenija niti veca od samoce drugih ljudi. Svi smo mi sami. Svi smo mi zagonetka. Svi smo mi pokriveni hiljadu i jednom koprenom i kakva je razlika izmedju dva usamljenika, osim sto jedan govori o svojoj samoci, a drugi uvijek cuti?
Ne znam, gospodarice moja, da li je moja samoca, zajedno sa tugom koju nosi, ispoljavanje "ponora nekih mojih unutrasnjih stanja" ili dokaz nepostojanja licnosti u ovom bicu koje zovem >JA<. Ne, ne znam. Ali, ako je samoca adresa slabosti, zasigurno, najslabiji sam covjek.

...

Ljudi su, i ja medju njima, skloni dimu i pepelu. Vatre se boje, jer zasljepljuje vid i opece prste. Ljudi se, i ja medju njima, prihvataju istrazivanjem nabora na ljusci. Jezgro ne diraju, jer je izvan domasaja. A jezgro se moze vidjeti tek kada se razbije ljuska. Nije lako da covjek iskida srce kako bi ljudi vidjeli sta je u njemu. To je samoca, gospodarice moja, to je tuga…"


dio pisma koje je Halil Dzubran pisao Mej Zijadi
 
HENRI MILER I KURCIO MALAPARTE, PISMO

Malaparte: životi i legende obimna je i detaljna biografija kontroverznog italijanskog pisca nemačkog porekla Kurcija Malapartea (Izdavač: Službeni glasnik, prevod: Olgica Stefanović). Uz minuciozan pregled života pisca Kože i Kaputta, autor Mauricio Sera daje i odličnu analizu Malaparteovog književnog rada. Kao dodatak ovom izdanju, može se naći i pismo koje je slavnom Italijanu 1948. poslao Henri Miler, očito pod jakim utiskom Malaparteovog dela Volga se rađa u Evropi, koje je američkog romanopisca potaklo na analazu paralela u političkoj situaciji Evrope i SAD-a.

_________
Big Sur, Kalifornija,
28. jun 1948.

Dragi moj Kurcio Malaparte,

Prijatno me je iznenadilo što ste mi poslali primerak knjige Volga se rađa u Evropi, sa svojeručno potpisanom posvetom. Već imam primerak Kaputta, koji nažalost još nisam pročitao. Čudnim slučajem dobio sam, skoro u istom trenutku kada i vašu, poslednju Sandrarovu knjigu Bourlinguer, gde vidim da vam je posvetio jedno poglavlje.

Sada sam tačno na sredini vaše knjige i teško mi je da je odložim. Ne poznajem nijednog ratnog dopisnika koji piše na engleskom, a koji ima vaš poetski pristup. Amerikanac po imenu Stil napisao je nekoliko dobrih stvari, ali u suštini ostaje samo dopisnik. Vaši odlomci o uklanjanju leševa ruskih vojnika, kao i sve što pišete o pejzažu, klimi, atmosferi na bojnim poljima ostavili su na mene snažan utisak.

Pročitao sam s velikim zanimanjem vaš predgovor, koji bi trebalo da bude od posebne koristi za američke političare, ali koji će verovatno biti prenebregnut, ili loše protumačen. Neobično je što pišete da će u sledećm sukobu Amerika moći da igra samo drugorazrednu ulogu. Prema nedavnom mišljenju jednog francuskog tumača Nostradamusa (Ruir), to je upravo ono što je Nostradamus predvideo. Prema tom tumačenju, Rusija će samo napredovati, kao Hitler, da bi se domogla čitave Evrope, praktično bez ikakvog napora. U trenutku kada mi budemo odlučili da se borimo, biće prekasno, jer će nas paralisati naša unutrašnja previranja. Sledi jedno lepo predviđanje – barem za Evropu – te vam ostavljam zadovoljstvo da ga sami otkrijete.

Znate da se ne zanimam za politiku, tvrdnja koja će vas naterati na podsmeh. I ja sam morao da se nasmešim kada sam stigao do početka vaše finske avanture. Tu ste me podsetili na Kestlera, uvek željnog iskustva da bi potkrepio svoja predosećanja. Pisac uvek pobeđuje mislioca i teoretičara. Vaše stranice svedoče o vašem dubokom čovekoljublju, uprkos drugom gotovo „teološkom“ zanimanju za politiku, tehniku itd. Čitajući ono što pišete o ratu u Rusiji, imam utisak da sam se vratio u nekadašnje vreme; stvarno ste uhvatili skriveno značenje tih svetskih ratova koji tek što su počeli.

Pitam se jeste li dovoljno pažnje poklonili jednom aspektu koji proističe iz prirode ovih sukoba, prošlih, današnjih i onih koji tek dolaze, barem dok Amerika bude tu, to jest naša promenljiva politika prema ratu. Oduvek sam gajio uverenje, možda naivno, da možemo da izbegnemo te globalne ratove, ako bi ostatak sveta jasno razumeo gde smo, koju liniju akcije želimo da sledimo i tako dalje. Dvaput smo imali sreće čekajući do poslednjeg trenutka. Ali ovde opet ne znamo na koju kartu da igramo. Malo toga je učinjeno uprkos svim tiradama o našim velikim pripremama osim ako ne postoji neki tajni plan, što me kao ideja užasava. Čini mi se da evropski militaristi reaguju na nestalnost našeg ponašanja. Poslednji sam koji veruje da dobra vojna priprema nužno znači i pobedu. Ali s druge strane, verujem da naš nepokolebljiv moralni stav može zaustaviti sukob. Jedina nacija koja danas izgleda ima definisanu i, pretpostavljam, moralnu politiku jeste Rusija. A mi je ovde samo kritikujemo ili žalimo. Kao da ne dopuštamo mogućnost da ona može biti realna i iskrena. Ne uspevamo da bez oklevanja shvatimo zašto Rusi tako postupaju. Pre svega mislim na javno mnjenje što, kao što znate, nikad ne znači bozna šta. Jedino je izvesno da naši političari i državnici uglavnom nemaju anticipativniju viziju od masa. Mi smo za republikansku kandidaturu upravo nominovali čoveka skoro podjednako slabog kalibra kao što je i naš sadašnji predsednik (a republikanci će ovog puta sigurno odneti pobedu!) Da sam Evropljanin, na ovu bih situaciju gledao sa strahom i zaprepašćenjem. Republikanci neće imati da ponude ništa drugo osim pometnje, grešaka i haosa.

Vi govorite o demokratskim snagama u Evropi i drugde. Voleo bih da znam gde su one. Stara Grčka je napravila na stotine demokratskih eksperimenata, barem nam tako kažu istoričari. Za mene je to reč bez ikakvog smisla sve dok i poslednji čovek ne bude uvažen, sve dok ne budemo promenili čitav sistem obrazovanja, etike, morala, zasnovan na strahu i oskudici, praznoverju i zatucanosti, tradiciji i običajima. Ne znam ni za jednu partiju čiji program u prvi plan stavlja taj cilj, a vi? Postoji strašna rečenica u jednoj od Balzakovih knjiga koju sam tridesetih godina, kada sam živeo u Parizu, koristio kao zaglavlje na svojim pismima: „Evropa će verovati samo onome ko je bude pregazio.“ To je bilo napisano pre stotinak godina. Naravno, sovjetska metafizika je evropska, a ne azijska i Amerika je samo jedna ublažena projekcija Evrope. Svakako, Azija se takođe evropeizuje, ili amerikanizuje, što je gore. A rezultat? Možda je Nostradamus u pravu, barem što se tiče Rusije, Špengler takođe. Nije li upravo Špengler predvideo da će Rusija budućnosti biti Rusija Dostojevskog? Danas to izgleda neverovatno, zar ne? Ali kao što kaže Biblija, „oholost dolazi pred pad“. Ja verujem da čitav civilizovani svet ubrzano priprema svoje uništenje. Morali bismo, čini mi se, da sa dubokim zanimanjem prostudiramo razloge zbog kojih današnje različite nacije i sile ne mogu postupati drugačije od onoga kako postupaju. Morali bismo te znake nemoći čitati kao što meteorolozi čitaju svoje. A onda zasnivati svoje nade na činjenici da su klima i tlo trajniji od vremenskih promena, što uvek moramo imati na pameti.

Izvinite zbog ovog nehotice dugačkog pisma. Neka svedoči o intelektualnom podsticaju koji vaša knjiga od početka do kraja izaziva.

Iskreno vaš,
Henri Miler
 
LORD BAJRON – LJUBAVNA PISMA

Karolin Lamb (Caroline Lamb)

Moja najdraža Karolin,

znaj da suze koje si videla nisam sklon da prolijem, ako uzbuđenje u kome sam se rastao od tebe, uzburkanost koju mora da si opazila tokom cele ove nervozne, nervozne veze, nisu počela do momenta kada sam ti rekao da te napuštam. Ako ti sve što sam rekao, uradio i sve što sam još spreman da kažem i uradim nije dovoljno dokazalo šta su moja prava osećanja i šta su ona prema tebi, moja ljubavi, ja nemam nijedan drugi dokaz da ponudim. Bog zna da ti želim sreću – kad te budem napustio, ili radije, kad me ti napustiš iz osećanja dužnosti prema svom mužu i majci, ti ćeš priznati da istina onoga što sam ponovo obećao i zavetovao – da niko drugi neće rečju i delom ikada zauzimati mesto u mojim osećanjima, mesto koje je, i biće, najsvetije za tebe, dok me ima.

Nikada nisam znao sve do momenta ludosti, moja najdraža, najvoljeniji prijatelju – ne mogu da se izrazim – ovo nije vreme za reči, ali ću imati ponosno i tužno zadovoljstvo u patnji – što sama jedva možeš shvatiti, jer ti me ne znaš, ja sam sada blizu toga da izađem teškog srca, jer moj postupak ove večeri zaustaviće bilo koju apsurdnu priču koju današnji događaji mogu izazvati. Da li sada misliš da sam hladan, surov, lukav, ili šta god drugo pomisliš? Hoće li čak tvoja majka – majka kojoj moramo zbilja mnogo žrtvovati, više, mnogo više (što se mene tiče), nego što će ona ikad znati ili moći da zamisli. Obećanje da te ne volim, ah, Karolin, to je prošlo obećanje, ali će izazvati sve posledice za prave pobude. Nikad neću prekinuti da osećam sve ono čemu si već prisustvovala kao svedok, više nego što će ikad biti znano, sem mom sopstvenom srcu – možda tvom. Neka te Bog zaštiti, oprosti ti i blagoslovi te uvek – čak više nego ikad…

P.S.
Ogovaranja koja su te dovela do ovoga, moja najdraža Caroline nisu bila za tvoju majku. Ima li nešto na zemlji ili na nebu što me je učinilo tako srećnim kao što si me ti nekada davno učinila, ne manje sada nego tad ali više od svega u to vreme. Znaj da bih sa zadovoljstvom ustupio sve ovo ovde – sve do groba za tebe. Moji motivi moraju biti pogrešno shvaćeni. Ja ne brinem da li neko zna kakva je korist od toga, bio sam i tvoj sam sasvim. Povinujem se da te poštujem ljubavi, letim sa tobom kad, gde i kako ti budeš mogla i budeš odlućila

Tvoj najodaniji Bajron”
 
LORD BAJRON KAROLINI LAMB

Gospi Carolini Lamb
Moja najdraža Caroline,
Ako suze, koje si vidjela, a za koje znam da ih nisam sklon prolijevati; ako uzbuđenje s kojim sam se rastao od tebe – uzbuđenje koje si jamačno spoznala tijekom cijele ove živčane veze, a koje nije uzelo maha sve do trenutka kada se približio naš rastanak; ako sve što sam rekao i učinio, a ja sam još uvijek i suviše spreman izreći i učiniti, nije dovoljan dokaz mojih osjećaja, kakvi jesu i kakvi moraju zauvijek biti, prema tebi, moja ljubavi, nemam više drugih dokaza koje ti mogu pružiti.
Bog mi je svjedok da nikada do ovog časa nisam bio svjestan ludila moje drage, najdraže i najljubljenije prijateljice. Nisam kadar izraziti se, ovo nije vrijeme za riječi — ali ponosit ću se, melankolično ću uživati, u patnji koju ti jedva da možeš pojmiti, jer ti me ne poznaješ.
Kanim izaći van teška srca, jer moj izlazak van večeras prekinut će sve apsurdne priče kojima je korijen mogao biti u današnjim događajima. Misliš li i sada da sam hladan, i krut, i samovoljan? Hoće li drugi misliti isto to? A tvoja majka? Majka kojoj doista moramo žrtvovati puno više, kojoj ja moram žrtvovati mnogo više no što će ona ikada znati, ili čak moći zamisliti.
“Obećati da te neću voljeti”? Ah, Caroline, takvo što se više ne da obećati! Ali sva ću popuštanja pripisati odgovarajućem motivu, i nikada neću prestati osjećati sve ono čemu si već svjedočila, i više no što će ikada biti poznato, osim mome vlastitom srcu — i, možda, tvome. Neka ti Bog oprosti, čuva te i blagoslovi odsad pa navijeke, više no ikada. – Tvoj najprivrženiji Byron
 
Džordž Gordon Lord Bajron – Kontesi Terezi Gvičoli
Bolonja, 25. avgust 1819.

Tereza, moja najdraža,

Pročitah ovu knjigu u tvome vrtu.

– Ljubavi moja, ti nisi bila tu, inače je ne bih pročitao. To je jedna od tvojih najdražih knjiga, a autor je – moja prijateljica. Ti nećeš razumeti ove reči na engleskom, ni drugi ih neće razumeti: to je razlog što ih nisam napisao na italijanskom. Ali, ti ćeš razumeti rukopis onoga koji te strasno voli, i pogodićeš da je, sedeći sa tvojom knjigom, mogao misliti samo o ljubavi. U toj reči, prekrasnoj na svim jezicima, a ponajviše na tvom – amore mio – sadržan je moj bivši i moj budući život. Osećam da ovde postojim i da će me biti i posle smrti, a sa kojom svrhom – ti ćeš odlučiti. Ti si moja sudbina, osamnaestogodišnja žena, već dve godine van manastira: voleo bih da si tamo i ostala, ili da te bar nikada nisam sreo. Ali, kasno je za sve. Volim te, i ti mene voliš, konačno to kažeš i ponašala si se kao da je tako bilo, a to je za mene velika uteha u svemu. Ja osećam prema tebi i mnogo više od ljubavi i ne mogu da prestanem da te volim. Pomisli ponekad na mene kada nas Alpi i okean budu razdvajali – ali to se nikada neće desiti, dok god ti sama to ne poželiš.

Bajron
Bolonja, 25. avgust 1819.
 
Džoni Keš - Džun Karter



„Srećan rođendan, princezo,


Postali smo stariji i navikli smo se jedno na drugo. Razmišljamo slično.

Čitamo misli jedno drugom. Znamo šta ono drugo želi i bez pitanja. Ponekada nerviramo pomalo jedno drugo. Možda nekada uzimamo jedno drugo zdravo za gotovo.

Ali ponekad, kao danas, razmišljam o tome i shvatam koliko sam srećan što delim svoj život sa najboljom ženom koju sam ikada upoznao. Ti me i dalje fasciniraš i inspirišeš.

Činiš me boljim. Ti se predmet mojih želja i glavni razlog mog postojanja. Mnogo te volim.

Srećan rođendan, princezo.

Džon“
 
Anton Pavlovič Čehov i Olga Kniper, prepiska

Anton Čehov i prvakinja Hudožestvenog teatra Olga Kniper dopisivali su se pet godina i za to vreme razmenili preko 800 pisama.


Lopasnja, 16. jun 1899.

Divna glumice, šta to znači? Gde ste? Vi tako uporno ćutite da se mi ovde ubismo od nagađanja i već pomišljamo da ste nas zaboravili i da ste se na Kavkazu udali. Ako je to tačno, za koga ste se udali. Da niste možda odlučili da napustite scenu? Pisac je zaboravljen - o, kako je to grozno, kako okrutno, kako verolomno! Bio sam u Petrogradu, slikao sam se kod dva fotografa. Samo što se nisam smrzao tamo. U Jaltu neću ići pre početka jula.
S Vašim dopuštenjem, čvrsto Vam stežem ruku i želim svako dobro

Vaš A. Čehov


Mchet, 22. jun 1899.

Dragi pišče, molim Vas da ne mislite da samo odgovaram na Vaše pismo. Odavno bih se javila, ali bila sam u tako jadnom stanju da mi nije bilo do pisanja. Tek je drugi dan kako polako dolazim k sebi, počinjem da osećam i pomalo shvatam prirodu. Jutros sam ustala u šest časova i krenula u tumaranje po brdima. Prvi put sam ponela sa sobom "Ujka Vanju", ali uglavnom sam sedela s knjigom u krilu i uživala u predivnom jutru i zanosnom pogledu na okolne planine i naselje Mchet koje leži u slivu Kure i Aragve. Osećala sam se bodro, zdravo i srećno. Zatim sam sišla na poštu po novine i pisma, našla Vaše pisamce i strašno se obradovala, čak i glasno nasmejala. Mislila sam da je pisac Čehov zaboravio glumicu Kniper - znači, ponekad pomislite na mene? Hvala Vam. Kako provodite vreme u Melihovu - je li još hladno? Kako je Marija Pavlovna? Slika li, ili lenčari? Kažite joj da je srdačno ljubim i da ću joj pisati. Laju li Brom i Hana? Javiću Vam se kad krenem odavde. Vi putovanje morem ne volite? Pozdravite majku, sestru i Mariju Fjodorovnu. Stežem Vam ruku Olga Kniper

_________________________________________


Moskva, 29. avgust 1899.


Tek je četvrti dan kako ste otputovali, a ja sam već poželela da Vam pišem - brzo, zar ne? Posebno juče, osetila sam potrebu da razmenim misli s Vama - bila sam u neobičnom raspoloženju: moje omiljeno subotnje veče, zvonjava koja tako umirujuće deluje na mene /fuj, reći ćete, sentimentalna Nemica, zar ne?/ Dok sam sedela kod Vaših i slušala zvonjavu u Strasnom manastiru mislila sam na Vas, ali uveče nisam mogla da Vam se javim: posle probe došao mi je Vladimir Ivanovič i dugo se zadržao. Kad smo se rastali, bila sam tako tužna, bilo mi je tako teško da bih, da nije bilo Višnjevskog, koji me je pratio, ridala celim putem. I sve dok nisam zaspala, u mislima sam bila s Vama. Jeste li dobro putovali? Da Vam nije bilo hladno? Jesu li Vam saputnici bili dosadni, podnošljivi ili simpatični? Eto, koliko sm Vam pitanja postavila, hoću li dobiti odgovor? Je li Vam korpa sa hranom dobro došla? Jeste li probali bombone?

OLGINA MOLBA DOJADILA sam Vam, pišče, zar ne? Ako hoćete, napišite mi toplo pisamce, a ako nećete - bolje da mi uopšte ne pišete. Pozdravine Sredine. Posećujete li ih? Ručavate li svakog dana? Vodite računa, hranite se uredno. Spavajte mirno, ostajte zdravo.

Jalta, 3.septembar 1899.

Mila glumice, odgovoravam na sva vaša pitanja. Putovao sam dobro. Saputnici su mi ustupili donji ležaj, a potom su se razmestili tako d asmo u kupeu ostali samo nas dvojica: jedan mladi Jermenin i ja. Nekoliko puta na dan pio asm čaj, svaki ptu po tri čaše, s limunom, temeljno, bez žurbe. Pojeo sam sve što je bilo u korpi, ali petljati se s korpom i trčati na stanicu po ključalu vodu - to je neozbiljno, to podriv aprestiž Hudožestvenog teatra. Do Krusak je bilo hladno, zatim je počelo da otopljava i u Sevastopolju ejbilo eć sasvim toplo. U Jalti sam odseo u sopstvenoj kući, i sad živim u njoj, Mustafa me verno služi. Kod Sredinih sam bio već dva puta: Vaša fotografija ih je raznežila, bombone su pojeli. Narzan ne pijem? Šta još ima? U vrt ne zalazim, uglavnom sedim u kući i mislim na vas. I dok sam prolazio kraj Bahčisaraja mislio sam na vas i prisećao se našeg putovanja. Mila, neobična glumice, divna ženo, kad biste samo znali koliko sam se obradovao vašem pismu. Klanjam vam se nisko, nisko, tako nisko da čelom dodirujem dno svog bunara čija je dubina već osam hvati. U Jalti je vreme divno, samo što u nezgodan čas, evo već dva dana, pada kiša, blatnjavo je, pa moram da nosim kaljače. Usled velike vlage po zidovima puze stonoge, po vrtu skaču žabe i mali krokodili. Zeleni puzavac u saksiji za cveće, kojeg ste mi Vi poklonili i kojeg sam ja srećno dovezao, da astoji u vrtu i greje se na suncu.

_________________________________________


Moskva, 10.septembar 1899.


Juče je bilo tačno godinu dana kako smo se upozanli, mili pišče - sećate li se, u klubu, na improvizovanoj probi "Galeba". Kako sam drhtala kad su mi rekli da će večernjoj probi prisustvovati "lično autor"! Shvatate li vi to? A sada, evo, sedim i pišem tom "autoru" bez straha i treme, štaviše, radujem se i srećna sam zbog toga. Prorađivali smo trreći i četvrti čin "Ujka Vanje". Danas je i sutra je generalna "Groznog", a zatiam ćemo prionuti na "Ujka Vanj".Moskvin tvrdi da ja ne mogu da igram Jelenu pošto nenam odvratnog muža, pa mi ulog aneće biti proživljena. Odlučial sam da se potrudim.Pretpostavljam da ćete mi Vi pomoći, tim pre što je to u itneresu Vaše drame, mili pišče, zar ne? Jesu li Vam prekjuče uši bile crvene? Bili smo en famille u Boljšom teatru i gledali "Uspavnau lepoticu". kakva divna, zanosna muzika puan nežnosti! Na kraju više nisam htela da gledam na scenu, na noge u pokretu i nezgrapne fizionomije - odlučila sam da se u potpunosti prepustim toj zanosnoj harmoniji! Pod nsažnim utiskom od muzike Čajkovskog, Nikolaša je počeo da priča o Vama, pričao je puno, lepo, toplo i dirljivo, i uživala sam slušajući ga. Baš se radujemš to će vas ubuduće hraniti Vaše dame, znala sam da pisac ne ručava svakog dana.

Jalta, 7.oktobar 1899.


Mila, divna, izuzetna glumice, šaljem Vam kutiju za zlatni nakit i brilijante. Uzmite je! U poslednjem pismu žalite se da Vam ne pišem, međutim, ja Vam se baš često javljam, doduše nes vakog dana, pa ipak češće nego Vi meni. Ostajte zdravo, budite veseli, srećni, spavajte mirno i neka Vas Bog čuva.

_________________________________________

Moskva, 27. oktobar 1899.


JUČE smo igrali "Ujka Vanju", publika je bila oduševljena, o tome ne treba trošiti reči. Cele noći nisam oka sklopila i danas neprestano plačem. Igrala sam neviđeno loše - zašto? Neke stvari su mi jasne, a neke nisu. Po glavi mi se vrzmaju tolike misli da teško mogu da budem jasna. Kažu da sam na generalnoj probi igrala dobro, ali ja sada ne verujem u to. Mislim da je stvar u sledećem: naterali su me da zaboravim moju Jelenu, koja se rediteljima učinila dosadna i koju ja nisam pokazala do kraja. Predstavili su mi je sasvim drukčijom, tvrdeći da je to u interesu drame. Ja sam se dugo mučila, ali do kraja nisam mogla da prihvatim taj lik. Čudno! Posle "Galeba" patila sam fizički, a sada, posle "Ujka Vanje" patim moralno. Ne mogu da Vam opišem koliko mi je teško što sam baš u Vašoj drami igrala loše! Naravno, novine i publika će me napadati, ali to nije ništa u poređenju s onim što preživljavam pri pomisli na to kako sam upropastila Jelenu Andrejevnu, tj. Vas i samu sebe. Napišite mi bar nekoliko redaka utehe.


Jalta, 1. novembar 1899.

JA shvatam Vaše raspoloženje, mila glumice, potpuno ga razumem, pa ipak da sam na Vašem mestu ne bih se toliko sekirao. Ni uloga Jelene, ni sama drama ne zaslužuju da zbog njih izgubite toliko krvi i nerava. Dramu sam davno napisao, već je zastarela, i u njoj ima mnogo svakojakih nedostataka: čim većina izvođača nije mogla da nađe pravi ton, tu je, naravno, krivica do drame. To je prvo. Drugo, jednom zauvek morate prestati da mislite na uspeh i neuspeh. Neka Vas se to ne tiče. Vaše je da radite savesno, mirno, iz dana u dan, da budete spremni na greške, koje su neizbežne, kao i na neuspehe, jednom rečju, da se držite svoje glumačke linije, a drugi neka računaju koliko puta Vas je publika izazvala pred zavesu. Pisati ili igrati i istovremeno biti nezadovoljan - to je normalna i za početnike veoma korisna stvar! Maša piše da je u Moskvi rđavo vreme i da ne dolazim, a ja bih tako rado otišao iz Jalte, gde mi je moje usamljeništvo dozlogrdilo. Ja sam Johan bez žene, Johan koji nije naučnik i nije krepostan!
_________________________________________

Moskva, 23. novembar 1899.


ZNAČI, niste digli ruke od mene, moj dragi, mili pišče! Kako sam se obradovala kad sam ugledala Vaš rukopis! Obuzelo me je neko prijatno, spokojno raspoloženje. Ah, pišče, pišče, nemojte me zaboraviti, tako Vam Boga, i volite me makar malo, meni je to potrebno. Na moja pisma uopšte ne odgovarate, zašto? Samo ste mi na poslednje, očajničko pismo odgovorili, razumeli ste me. Želite li još jedno takvo pismo, samo druge vrste? Dobro, neću, neću.

VEĆINA PATI Jalta, 2. januar 1900.


ČESTITAM Vam Novu godinu i želim Vam puno, puno sreće. Budite srećni, bogati, zdravi i veseli. Ne čestitam Vam na uspehu "Usamljenika". Još maštam o tome da ćete ipak doći u Jaltu, da ću "Usamljenike" videti na sceni i da ću Vam onda čestitati srdačno, kao što je red. Pisao sam Mejerholdu i ubeđivao ga da igrajući nervoznog čoveka ne bude previše žustar. Jer, ogromna većina ljudi je nervozna, većina pati, manjina oseća oštar bol, ali gde - na ulici ili u kući - viđate ljude koji jure, skaču, hvataju se za glavu? Patnju treba izražavati onako kako se ona ispoljava u životu, ne nogama i rukama, već tonom, pogledom; ne gestikulacijom, već gracijom. Tanane duševne pokrete, svojstvene intelektualcima, treba izražavati tananim sredstvima. Reći ćete: scenski uslovi. Nikakvi uslovi ne dopuštaju laž. E, pa ostajte zdravo, mila, neobična glumice. Uželeo sam Vas se.


_________________________________________



Moskva, 19-28. januar 1900.



UPRAVO sam se vratila od Marije Pavlovne - ona mi je saopštila da ćete se oženiti popovom kćerkom. Čestitam, mili pišče, ipak niste izdržali! Neka Vam Bog da sreće u ljubavi. Dakle, kupili ste joj i delić mora? A meni samo ostaje da dođem da uživam u porodičnoj sreći i da je malkice narušim. Jer, nas dvoje smo se dogovorili - sećate li se doline Kokoza?
Priča se da ćemo u drugoj polovini maja posetiti Jaltu - to bi bilo divno.
Stalno Vam pišem, ali pisma ne šaljem, zašto?!... Ne mogu da Vam pišem onako kako bih htela. Namučila sam se ove zime i umorila, ne mogu da sredim misli, a i malo ih je nešto. Nestrpljivo očekujem dan kada ćemo se sastati.
Za vreme praznika pročitala sam “Damu sa kučencetom” i zamislila se. A razmišljate li Vi o drami? Bez Čehovljeve drame mi ne možemo otvoriti sezonu, shvatate li, pišče?
Kako to da Vam još nisam čestitala na izboru za akademika! Jeste li zadovoljni ili ravnodušni?


Vaša Olga Kniper, glumica
 
Deni Didro - Sofiji Volan


3. novembar 1759.

. . .Od ranog jutra čujem radnike ispod mog prozora. Tek što se razdani, lopata im je u rukama, kopaju zemlju, guraju kolica; pojedu komad crnog hleba, utole žeđ na potoku koji tu teče; u podne odspavaju jedan sat na zemlji, i ubrzo su opet na delu, veseli su; pevaju, razmenjuju dobre grube šale koje ih uveseljavaju. Smeju se; uveče se vraćaju goloj deci oko zadimljenog ognjišta, ružnoj i prljavoj seljanki, i krevetu od suvog lišća, a sudbina im nije ni bolja ni gora od moje. . . Iskusili ste i dobru i zlu sreću: recite mi, da li vam se sadašnje vreme čini težim od prošlog?

Čitavo jutro sam se mučio jureći za jednom idejom koja mi je izmicala; sišao sam tužan; slušao razgovor o javnim nedaćama; seo za bogatu trpezu bez apetita; stomak mi je bio pun sinoćnje hrane; pretrpao sam ga količinom koju sam opet pojeo. Uzeo sam štap i hodao da bi to svario i lakše se osećao i vratio se i seo za kartaški sto da prekratim teške sate. Od prijatelja nisam imao nikakvih vesti. Od prijateljice za kojom sam tugovao bio sam daleko. Jadi na selu; jadi u gradu; jadi svuda. Onoga ko ne zna šta su jadi ne treba ubrajati u čovečiju decu. Sve se potire. . . Dobro zlim, zlo dobrim, a život nije ništa. . .

Možda ćemo otići u grad sutra uveče ili u ponedeljak ujutro. Videću, dakle, prijateljicu, za kojom tugujem; biću ponovo sa ćutljivim prijateljem koji se ne javlja; ali ću ih već sutradan izgubiti; i što moja sreća u njihovom društvu bude veća, to ću više patiti kad se od njih rastanem. Takav je život. Okreni, obrni, uvek se nađe neki list uvele ruže da vas rastuži. . . Volim jednu Sofiju. Nežnost koju prema njoj osećam umanjuje u mojim očima svako drugo zanimanje. U prirodi vidim samo jednu moguću nesreću. Ali se ova nesreća umnožava i predočava mi se na stotinu načina. Ako mi jedan dan ne piše, šta je s njom? Je li bolesna? I odmah me užasna priviđenja saleću i muče. Da li mi je pisala? Rđavo ću protumačiti neku ravnodušnu reč, a na selu sam. Sudbinu čovek ne može učiniti ni boljom ni gorom? Moćna zvezda određuje njegovu sreću i nesreću. Što je više predmeta, manje je osetljivosti na svakog od njih. Kad postoji samo jedan, sve se na njega usredsredi. To je blago tvrdice. . .Ali osećam da mi je varenje otežano i da sva ova tužna filozofija dolazi od pretpanog stomaka. Proždrljiv i umeren, setan ili vedar, ja vas, Sofija, volim jednako, samo je boja mog osećanja drukčija. . .

Poslao sam čoveka u Šaranton da vam odnese čitavu svesku od mene a od vas uzme samo jedan redak. U iščekivanju njegovog povratka, gorim od nestrpljenja i proklinjem glasonošinu sposrost. Ljubav i loše varenje. Uzalud sebi govorim: taj mangup je potražio zabavu u nekoj krčmi. Ugledao je venac od bršljana na nekim vratima i morao je da uđe. A šta je sa ovim razumom koji ovde stoluje, koga ništa ne može potkupiti, zašto mene optužuje a mog slugu oslobađa krivice? Da li čovek istovremeno može biti i mudar i lud?. . .Danas gotovo ništa nisam uradio. Pre podne je proletelo ni sam ne znam kako, a večeras vam pišem pisamce da bih samoga sebe doveo u red. Dan mi neće biti izgubljen ako četvrt sata razgovaram sa vama. Zbogom, moja Sofija. Do sutra uveče ili do ponedeljka ujutro, ako vreme bude lepo i ako nešto ne poremeti baronove planove, koji su nestalniji i od vremena. . .

Zbogom, prijateljice moja. Budite uvek tako mudri. Što se mene tiče, ja sledim savete koje dajem. Često sam vam govorio, i što sam stariji sve bolje osećam da sam vam dobro rekao da za mene na svetu postoji, i da će uvek postojati samo jedna žena. A ko je ta žena? To je moja Sofija. Ona misli na mene, ali mi ne piše jer evo se moj glasonoša vratio iz Šarantona bez pisama.

Loše sam raspoložen. Idem da legnem iz straha da ću bez razloga izgrditi slugu i sam zaslužiti sve pogrdne reči koje bih mu uputio; jer, napokon, nije on kriv što u Parizu ne pišu, i što me to ljuti.
 
Сва су љубавна писма
Смешна.
Не би била љубавна писма да нису
Смешна.

И ја сам у своје време писао љубавна писма,
Као и сва друга,
Смешна.

Љубавна писма, ако љубави има,
Морају бити
Смешна.
Али, коначно,
Само су она створења која никада нису писала
Љубавна писма,
Заправо
Смешна.

Шта бих дао да се опет врати оно доба
Када сам писао, нехотице,
Љубавна писма
Смешна.

Истина је да су данас
Моја сећања
На она љубавна писма
Заправо
Смешна.

(Фернандо Песоа)
 
Dva dana pre smrt svoje ljubavnice i muze iz davnih dana Marien Ihlen, Leonard Koen joj je uputio dirljivo pismo:

"Pa Marien, došlo je to vreme kada smo zaista toliko stari i naša tela raspadaju se, i mislim da ću poći za tobom uskoro. Znaj da sam ti se toliko približio da, kad bi ispružila ruku, mislim da bi mogla da dodirneš moju.

Znaš da sam te uvek voleo zbog tvoje lepote i tvoje mudrosti, ali nema potrebe da govorim više o tome jer ti sve to znaš. Ali sada, samo hoću da ti poželim lep put. Zbogom stara prijateljice. Beskrajna ljubavi, vidimo se negde na putu.

- juli 2016."

Leonard je preminuo nekoliko meseci kasnije.
 
NIČE O LU SALOME [TEMA: PISMA]


Da li ja mnogo patim, beznačajno je prema pitanju da li ćeš ili nećes, draga Lu, ti sebe ponovo pronaći.

Nikad nisam imao posla sa tako jadnom osobom kakva si ti: neznalica, ali oštroumna, koja obilato koristi ono što joj je poznato, bez ukusa, ali naivna u toj mani, iskrena i pravedna u malim stvarima, bez upornosti obično.

Šire gledano, u celokupnom stavu prema životu – nepoštena, potpuno bezosećajna u davanju ili uzimanju: bez duha i bez sposobnosti da voli, u afektu uvek bolesna i blizu ludila, bez zahvalnosti, bez stida prema dobročiniteljima, a naročito nepouzdana; lošeg ponašanja, sirova u pitanjima časti, mozak s nagoveštajima duše, karakter mačke – zver maskirana u kućnog ljubimca; plemenitost kao trag druženja s plemenitima; jaka volja, ali nevelik cilj, bez budnosti i čistote, grubo prognana senzualnost, detinjasti egoizam kao rezultat seksualne atrofije i nedozrelosti, bez ljubavi za ljude, ali s ljubavlju za boga; u želji za ekspanzijom vešta, puna samoograničenja u odnosu na seksualnost muškarca.

Tvoj Fridrih Niče
 
ONORE DE BALZAK EVELINI HANSKOJ


Evelini Hanskoj

Moja voljena ljubavi, jednim jedinim milovanjem vratila si mi život.
Oh! Moja draga, nisam mogao ni da spavam, ni da radim. Utonuo u osećanja te večeri, rekao sam ti bezbroj nežnosti.
Oh! Ti imaš božanstvenu dušu za koju čovek ostaje vezan čitavog života. Dušo moja, ti si, iz ljubavi, otkrila divni jezik ljubavi, što je odmah oteralo tugu, neprijatnost, voljeni anđele, ne zamraćuj nikakvom sumnjom nadahnuća ljubavi. Tvoja umiljata nežnost bio je samo njen tumač. Ne misli da možeš biti upoređena ma s kim. Ali, moja voljena, moj nebeski cvete, ne shvataš li sav čar i svu istinu da siromah pesnik može biti pogođen tim što je pronašao isto srce, što je voljen preko svojih nada? Moja obožavana, da za tebe me je odgojilo najnežnije i najmilije žensko srce…
Dragi, večiti idole moja lepa i sveta vero, znam koliko uspomene na neku drugu ljubav moraju vređati ponosnu i nežnu dušu. Ali ne govoriti tebi o tome značilo bi oduzeti ti neizrecive duševne praznine, ljubavne radosti. Postoje takve sličnosti, osećanja i duše da sam na njih ponosan zbog tebe i da ne znam da li sam u njoj voleo tebe. Zatim, užasna ljubomora me je toliko navikla da mislim otvorenog srca, da sve kažem onoj u kojoj živim, da nikad ne bih mogao da ti sakrijem ma i jednu misao. Ne, moje srce si ti!

Da, tebi je sve dozvoljeno. Reći ću ti prostodušno sve ono lepo što pomislim, a i rđavo. Ti si jedno ja, lepše i milije.

Moja ljubav nema više ni manje egzaltacije, niti ma čega zemaljskog. Oh! Moja draga, to je anđeoska ljubav, uvek na istom stepenu jačine. Osećati, dodirnuti tvoju ruku ljubavi, ruku punu nežnosti, ponosnih osećanja, čuješ li, anđele moj, toplih, dobrih, strašnih; ta ruka, glatka i meka od ljubavi predstavlja isto toliko sreću koliko i tvoje medeno i žarko milovanje…

Jedan poljubac, na tvoje drage usne, te nevine usne koje još nemaju uspomena biće skoro amajlija za ljubavne želje, kad bude sadržavao sve nežnosti ljubavi. Naš siroti poljubac, još lišen svih naših radosti, ide samo tvom srcu, a ja bih hteo da on obuhvati celo tvoje biće…Moja draga Evo, nikad ne sumnjaj u mene, ali još manje u sebe. Kod tebe, u tvojim pismima, u tvojoj ljubavi, u njenim izrazima ima nečeg više, ne znam čega, nego u onim pismima i izrazima koje sam smatrao nedostižnim
Ali, drago blago, ti imaš nebesku dušu kakva se samo može zamisliti, i imaš zanosnu lepotu. Bože, kako da ti kažem da sam opijen tvojim i najmanjim dahom…

Budim se srećan što te volim. Ležem srećan što sam voljen. To je život anđele…
Hiljadu poljubaca, i neka svaki sadrži hiljadu nežnosti za tebe, kao oni juče za mene.


Ženeva, januara

1834. godine

______________________________________________


Bože, kako si mi se učinila lepom, one nedelje, u ljubičastoj haljini.
Oh, kako si snažno pogodila sva moja maštanja! Zašto si toliko tražila da ti kažem ono što sam hteo da ti izrazim samo pogledom? Misli te vrste gube rečima. Hteo bih da predam iz duše u dušu plamenima jedan pogled! A sada, moja obožavana, ma što ti pisao gonjen vremenom,tužan ili veseo, znaj da u mojoj duši postoji beskrajna ljubav, da ti ispunjavaš moje srce i moj život, da ništa neće izmeniti tu ljubav iako je uvek dobro ne izrazim; da će cvetati sve lepša, novija, ljupkija, jer je to prava ljubav a istinska ljubav stalno raste. Ti si moja snaga, ti to vidiš.”

____________________________________________



”Oh! Kako bih voleo da pola dana klečim kod vaših stopala i oslonim glavu na vaše krilo, sanjam predivne snove, govorim vam svoje misli do iznemoglosti, s ushićenjem, ponekad ne govoreći ništa, ali usana priljubljenih na vaše skute! O, najvoljenija moja Evo, danu mojih dana, svetlosti mojih noći, nado moja, obožavana moja, najljubljenija, jedina moja dragana, kada vas videti mogu! Je li to iluzija? Jesam li vas video? O, Bože, kako volim vaš akcent, samo bledi nagoveštaj, vaše ljupke, pohotne usne – dopustite mi da vam kažem, moj anđele ljubavi.

Radim i noću i danju kako bih došao i video vas na dve nedelje u decembru. Proći ću kroz departman Zura prekriven snegom. Ali misliću na snežno bela ramena moje ljubavi, moje najljubljenije. Ah! Da dahćem u vašu kosu, da vas držim za ruku, da vas uzmem u naručje – upravo mi to daje hrabrost!

Neki moji prijatelji ovde začuđeni su žestinom i snagom volje koju pokazujem u ovom trenutku. Ah! Ne znaju oni, draga moja, onu čija je slika dovoljna da raspali zar patnje.

Jedan poljubac, anđele moj na zemlji, jedan poljubac u kojem ću lagano da uživam, a onda laku noć!”
 
Dva dana prije smrti Aleksandar Leso Ivanović je napisao pismo prijatelju:

‘’Dolazi jesen, pa zima… sa maglama, sa kišama, s mećavama. To je njihova obavezna pratnja. A kad stignu, zateći će kod mene: bolest, siromaštinu, brige. To je opet moja obavezna pratnja… Možeš misliti kako će to biti zanimljiv prizor kad se obje pratnje uhvate za ruke i zaigraju oko mene vrzino kolo… A dva sina treba poslati na studije. Drva treba nabaviti za nas troje koji ostajemo ovdje. I dužan sam. I uopšte, cijelog života ne uspjeh da odgonetnem tu, za mene nerješivu, zagonetku: kako, na pošten način, ne štedeći trud i dajući uvjek kvalitetan učinak, zaraditi dovoljno za život. Od svih mnogobrojnih puteva koji vode ostvarenju tog cilja, ja sam, izgleda, izabrao onaj jedini pogrešni… Ne znam imaš li kakve mogućnosti da mi pomogneš… u nevolji sam pa rekoh: da ti se požalim. Jer, čovjek se žali prijatelju’’.
 

Back
Top