Anton Pavlovič Čehov i Olga Kniper, prepiska
Anton Čehov i prvakinja Hudožestvenog teatra Olga Kniper dopisivali su se pet godina i za to vreme razmenili preko 800 pisama.
Lopasnja, 16. jun 1899.
Divna glumice, šta to znači? Gde ste? Vi tako uporno ćutite da se mi ovde ubismo od nagađanja i već pomišljamo da ste nas zaboravili i da ste se na Kavkazu udali. Ako je to tačno, za koga ste se udali. Da niste možda odlučili da napustite scenu? Pisac je zaboravljen - o, kako je to grozno, kako okrutno, kako verolomno! Bio sam u Petrogradu, slikao sam se kod dva fotografa. Samo što se nisam smrzao tamo. U Jaltu neću ići pre početka jula.
S Vašim dopuštenjem, čvrsto Vam stežem ruku i želim svako dobro
Vaš A. Čehov
Mchet, 22. jun 1899.
Dragi pišče, molim Vas da ne mislite da samo odgovaram na Vaše pismo. Odavno bih se javila, ali bila sam u tako jadnom stanju da mi nije bilo do pisanja. Tek je drugi dan kako polako dolazim k sebi, počinjem da osećam i pomalo shvatam prirodu. Jutros sam ustala u šest časova i krenula u tumaranje po brdima. Prvi put sam ponela sa sobom "Ujka Vanju", ali uglavnom sam sedela s knjigom u krilu i uživala u predivnom jutru i zanosnom pogledu na okolne planine i naselje Mchet koje leži u slivu Kure i Aragve. Osećala sam se bodro, zdravo i srećno. Zatim sam sišla na poštu po novine i pisma, našla Vaše pisamce i strašno se obradovala, čak i glasno nasmejala. Mislila sam da je pisac Čehov zaboravio glumicu Kniper - znači, ponekad pomislite na mene? Hvala Vam. Kako provodite vreme u Melihovu - je li još hladno? Kako je Marija Pavlovna? Slika li, ili lenčari? Kažite joj da je srdačno ljubim i da ću joj pisati. Laju li Brom i Hana? Javiću Vam se kad krenem odavde. Vi putovanje morem ne volite? Pozdravite majku, sestru i Mariju Fjodorovnu. Stežem Vam ruku Olga Kniper
_________________________________________
Moskva, 29. avgust 1899.
Tek je četvrti dan kako ste otputovali, a ja sam već poželela da Vam pišem - brzo, zar ne? Posebno juče, osetila sam potrebu da razmenim misli s Vama - bila sam u neobičnom raspoloženju: moje omiljeno subotnje veče, zvonjava koja tako umirujuće deluje na mene /fuj, reći ćete, sentimentalna Nemica, zar ne?/ Dok sam sedela kod Vaših i slušala zvonjavu u Strasnom manastiru mislila sam na Vas, ali uveče nisam mogla da Vam se javim: posle probe došao mi je Vladimir Ivanovič i dugo se zadržao. Kad smo se rastali, bila sam tako tužna, bilo mi je tako teško da bih, da nije bilo Višnjevskog, koji me je pratio, ridala celim putem. I sve dok nisam zaspala, u mislima sam bila s Vama. Jeste li dobro putovali? Da Vam nije bilo hladno? Jesu li Vam saputnici bili dosadni, podnošljivi ili simpatični? Eto, koliko sm Vam pitanja postavila, hoću li dobiti odgovor? Je li Vam korpa sa hranom dobro došla? Jeste li probali bombone?
OLGINA MOLBA DOJADILA sam Vam, pišče, zar ne? Ako hoćete, napišite mi toplo pisamce, a ako nećete - bolje da mi uopšte ne pišete. Pozdravine Sredine. Posećujete li ih? Ručavate li svakog dana? Vodite računa, hranite se uredno. Spavajte mirno, ostajte zdravo.
Jalta, 3.septembar 1899.
Mila glumice, odgovoravam na sva vaša pitanja. Putovao sam dobro. Saputnici su mi ustupili donji ležaj, a potom su se razmestili tako d asmo u kupeu ostali samo nas dvojica: jedan mladi Jermenin i ja. Nekoliko puta na dan pio asm čaj, svaki ptu po tri čaše, s limunom, temeljno, bez žurbe. Pojeo sam sve što je bilo u korpi, ali petljati se s korpom i trčati na stanicu po ključalu vodu - to je neozbiljno, to podriv aprestiž Hudožestvenog teatra. Do Krusak je bilo hladno, zatim je počelo da otopljava i u Sevastopolju ejbilo eć sasvim toplo. U Jalti sam odseo u sopstvenoj kući, i sad živim u njoj, Mustafa me verno služi. Kod Sredinih sam bio već dva puta: Vaša fotografija ih je raznežila, bombone su pojeli. Narzan ne pijem? Šta još ima? U vrt ne zalazim, uglavnom sedim u kući i mislim na vas. I dok sam prolazio kraj Bahčisaraja mislio sam na vas i prisećao se našeg putovanja. Mila, neobična glumice, divna ženo, kad biste samo znali koliko sam se obradovao vašem pismu. Klanjam vam se nisko, nisko, tako nisko da čelom dodirujem dno svog bunara čija je dubina već osam hvati. U Jalti je vreme divno, samo što u nezgodan čas, evo već dva dana, pada kiša, blatnjavo je, pa moram da nosim kaljače. Usled velike vlage po zidovima puze stonoge, po vrtu skaču žabe i mali krokodili. Zeleni puzavac u saksiji za cveće, kojeg ste mi Vi poklonili i kojeg sam ja srećno dovezao, da astoji u vrtu i greje se na suncu.
_________________________________________
Moskva, 10.septembar 1899.
Juče je bilo tačno godinu dana kako smo se upozanli, mili pišče - sećate li se, u klubu, na improvizovanoj probi "Galeba". Kako sam drhtala kad su mi rekli da će večernjoj probi prisustvovati "lično autor"! Shvatate li vi to? A sada, evo, sedim i pišem tom "autoru" bez straha i treme, štaviše, radujem se i srećna sam zbog toga. Prorađivali smo trreći i četvrti čin "Ujka Vanje". Danas je i sutra je generalna "Groznog", a zatiam ćemo prionuti na "Ujka Vanj".Moskvin tvrdi da ja ne mogu da igram Jelenu pošto nenam odvratnog muža, pa mi ulog aneće biti proživljena. Odlučial sam da se potrudim.Pretpostavljam da ćete mi Vi pomoći, tim pre što je to u itneresu Vaše drame, mili pišče, zar ne? Jesu li Vam prekjuče uši bile crvene? Bili smo en famille u Boljšom teatru i gledali "Uspavnau lepoticu". kakva divna, zanosna muzika puan nežnosti! Na kraju više nisam htela da gledam na scenu, na noge u pokretu i nezgrapne fizionomije - odlučila sam da se u potpunosti prepustim toj zanosnoj harmoniji! Pod nsažnim utiskom od muzike Čajkovskog, Nikolaša je počeo da priča o Vama, pričao je puno, lepo, toplo i dirljivo, i uživala sam slušajući ga. Baš se radujemš to će vas ubuduće hraniti Vaše dame, znala sam da pisac ne ručava svakog dana.
Jalta, 7.oktobar 1899.
Mila, divna, izuzetna glumice, šaljem Vam kutiju za zlatni nakit i brilijante. Uzmite je! U poslednjem pismu žalite se da Vam ne pišem, međutim, ja Vam se baš često javljam, doduše nes vakog dana, pa ipak češće nego Vi meni. Ostajte zdravo, budite veseli, srećni, spavajte mirno i neka Vas Bog čuva.
_________________________________________
Moskva, 27. oktobar 1899.
JUČE smo igrali "Ujka Vanju", publika je bila oduševljena, o tome ne treba trošiti reči. Cele noći nisam oka sklopila i danas neprestano plačem. Igrala sam neviđeno loše - zašto? Neke stvari su mi jasne, a neke nisu. Po glavi mi se vrzmaju tolike misli da teško mogu da budem jasna. Kažu da sam na generalnoj probi igrala dobro, ali ja sada ne verujem u to. Mislim da je stvar u sledećem: naterali su me da zaboravim moju Jelenu, koja se rediteljima učinila dosadna i koju ja nisam pokazala do kraja. Predstavili su mi je sasvim drukčijom, tvrdeći da je to u interesu drame. Ja sam se dugo mučila, ali do kraja nisam mogla da prihvatim taj lik. Čudno! Posle "Galeba" patila sam fizički, a sada, posle "Ujka Vanje" patim moralno. Ne mogu da Vam opišem koliko mi je teško što sam baš u Vašoj drami igrala loše! Naravno, novine i publika će me napadati, ali to nije ništa u poređenju s onim što preživljavam pri pomisli na to kako sam upropastila Jelenu Andrejevnu, tj. Vas i samu sebe. Napišite mi bar nekoliko redaka utehe.
Jalta, 1. novembar 1899.
JA shvatam Vaše raspoloženje, mila glumice, potpuno ga razumem, pa ipak da sam na Vašem mestu ne bih se toliko sekirao. Ni uloga Jelene, ni sama drama ne zaslužuju da zbog njih izgubite toliko krvi i nerava. Dramu sam davno napisao, već je zastarela, i u njoj ima mnogo svakojakih nedostataka: čim većina izvođača nije mogla da nađe pravi ton, tu je, naravno, krivica do drame. To je prvo. Drugo, jednom zauvek morate prestati da mislite na uspeh i neuspeh. Neka Vas se to ne tiče. Vaše je da radite savesno, mirno, iz dana u dan, da budete spremni na greške, koje su neizbežne, kao i na neuspehe, jednom rečju, da se držite svoje glumačke linije, a drugi neka računaju koliko puta Vas je publika izazvala pred zavesu. Pisati ili igrati i istovremeno biti nezadovoljan - to je normalna i za početnike veoma korisna stvar! Maša piše da je u Moskvi rđavo vreme i da ne dolazim, a ja bih tako rado otišao iz Jalte, gde mi je moje usamljeništvo dozlogrdilo. Ja sam Johan bez žene, Johan koji nije naučnik i nije krepostan!
_________________________________________
Moskva, 23. novembar 1899.
ZNAČI, niste digli ruke od mene, moj dragi, mili pišče! Kako sam se obradovala kad sam ugledala Vaš rukopis! Obuzelo me je neko prijatno, spokojno raspoloženje. Ah, pišče, pišče, nemojte me zaboraviti, tako Vam Boga, i volite me makar malo, meni je to potrebno. Na moja pisma uopšte ne odgovarate, zašto? Samo ste mi na poslednje, očajničko pismo odgovorili, razumeli ste me. Želite li još jedno takvo pismo, samo druge vrste? Dobro, neću, neću.
VEĆINA PATI Jalta, 2. januar 1900.
ČESTITAM Vam Novu godinu i želim Vam puno, puno sreće. Budite srećni, bogati, zdravi i veseli. Ne čestitam Vam na uspehu "Usamljenika". Još maštam o tome da ćete ipak doći u Jaltu, da ću "Usamljenike" videti na sceni i da ću Vam onda čestitati srdačno, kao što je red. Pisao sam Mejerholdu i ubeđivao ga da igrajući nervoznog čoveka ne bude previše žustar. Jer, ogromna većina ljudi je nervozna, većina pati, manjina oseća oštar bol, ali gde - na ulici ili u kući - viđate ljude koji jure, skaču, hvataju se za glavu? Patnju treba izražavati onako kako se ona ispoljava u životu, ne nogama i rukama, već tonom, pogledom; ne gestikulacijom, već gracijom. Tanane duševne pokrete, svojstvene intelektualcima, treba izražavati tananim sredstvima. Reći ćete: scenski uslovi. Nikakvi uslovi ne dopuštaju laž. E, pa ostajte zdravo, mila, neobična glumice. Uželeo sam Vas se.
_________________________________________
Moskva, 19-28. januar 1900.
UPRAVO sam se vratila od Marije Pavlovne - ona mi je saopštila da ćete se oženiti popovom kćerkom. Čestitam, mili pišče, ipak niste izdržali! Neka Vam Bog da sreće u ljubavi. Dakle, kupili ste joj i delić mora? A meni samo ostaje da dođem da uživam u porodičnoj sreći i da je malkice narušim. Jer, nas dvoje smo se dogovorili - sećate li se doline Kokoza?
Priča se da ćemo u drugoj polovini maja posetiti Jaltu - to bi bilo divno.
Stalno Vam pišem, ali pisma ne šaljem, zašto?!... Ne mogu da Vam pišem onako kako bih htela. Namučila sam se ove zime i umorila, ne mogu da sredim misli, a i malo ih je nešto. Nestrpljivo očekujem dan kada ćemo se sastati.
Za vreme praznika pročitala sam “Damu sa kučencetom” i zamislila se. A razmišljate li Vi o drami? Bez Čehovljeve drame mi ne možemo otvoriti sezonu, shvatate li, pišče?
Kako to da Vam još nisam čestitala na izboru za akademika! Jeste li zadovoljni ili ravnodušni?
Vaša Olga Kniper, glumica