Lepa tema - odlomci iz vaših omiljenih knjiga

U celoj prici o godinama jedino mi je vazno da ostanem dostojanstvena. Da sve knjige koje sam procitala, filmovi koje sam pogledala, mesta na kojima sam bila, razgovori vodjeni sa ljudima koje mi je zivot doneo, nisu bili uzalud. Volela bih da se na meni vidi to sto sam prozivela i naucila, da se ogleda u nacinu na koji pricam, drzim telo i obracam drugima. Bez histerije, takmicenja, dokazivanja, isticanja, pametovanja. Mirno, strpljivo i opusteno.

"Prirucnik za obican zivot"- Mila Tanasijevic Mihajlovic
 
"Nedelja od posle ručka pa na dalje, čista je katastrofa. Depresija. Čekanje.Izgubljeno vreme. Tišina i sporost. Varenje. Sumrak, teži nego bilo koji drugi. Žene peglaju nedeljom, zar ne? Ili farbaju kosu. Muškarci spavaju ili gledaju sportske kanale. Mnoge kuvaju za dane koji dolaze."

"Odjednom, osećala sam se kao da sam ja u trećoj klasi "Titanika" koji tone, a on, na čamcu za spasavanje, sa sve muzičkim triom koji se takodje spasao i koji im, njima, svim tim srećnicima svira, dok mi tonemo, dok voda neumoljivo plavi naše kabine u koje smo, iza zaključanih rešetki, sterani kao životinje. Čovek u takvom trenutku koristi prezir kad nema šta da kaže, verovatno pokušava da ismeje tu scenu, da bude ciničan, da bagateliše sve što zna, da se, smejući se nedostižnom, u stvari smeje sam sebi."

Mirjana Bobić Mojsilović "Majke mi bajka"
 
Ne daj se, Ines . .
Ne daj se godinama,
moja Ines .
Drukčijim pokretima i navikama . .

Jer još ti je soba topla,
prijatan raspored i retki predmeti . .
Imala si više ukusa od mene.
tvoja soba, divota .
Gazdarica ti je u bolnici

Oduvek si se razlikovala .
Po boji papira svojih pisama,
po poklonima .

Pratila me sledećeg jutra oko devet do stanice . .
I ruši se zeleni autobus
teran jesenjim vetrom kao list niz jednu beogradsku padinu . .
U večernjem sam odelu
i opkoljen pogledima . .

Ne daj se mladosti moja,ne daj se
Ines .

Dugo je pripremano naše poznanstvo
I onda slučajno uz vruću rakiju
I sa svega nekoliko rečenica,
loše prikrivena želja .

Tvoj je način gospođe
i obrazi seljanke
Prostakušo i plemkinjo moja .
Pa tvoje grudi,
krevet
I moja soba
obešena u vaszduhuu kao naranča

Kao narančasta svetiljka nad zelenim
i modrim vodama Zagreba .
Proleterskih brigada 39. kod Grković .
Knjige i ploče na istim policama,
pokisla ulica od prozora dalje
i šum predvečernjih tramvaja . .

Lepi trenuci
nostalgije, ljubavi i siromaštva . .
Upotreba zajedničke kupaonice
i “Molim Vas, ako me neko traži .. ”

Ne daj se, mladosti moja,
ne daj se, Ines .

Evo me ustajem
tek da okrenem ploču
Da li je to nepristojno u ovakvom času ?
Mozart – Requiem Agnus Dei .
Meni je ipak najdraži početak .

Raspolažem s još milion
Neznih i bezobraznih podataka naše mladosti
koja nas pred vlastitim očima vara,
i krade,
i napušta
Ne daj se, Ines .

Pocepaj pozivnicu,
otkaži večeru .
Prevari muža odlazeći da se počesljaš
u nekom boljem hotelu,
dodirni me ispod stola kolenom
Generacijo,
ljubavnice .

Znam da će jos biti mladosti,
ali ne više ovakve
u proseku . .1938 .
Ja neću imati s kim ostati mlad ako svi ostarite,
i ta će mi mladost teško pasti .

A biće ipak da ste vi u pravu,
jer sam sam na ovoj obali
koju ste napustili
i predali bezvoljno .

A ponovo počinje kiša,
kao sto već kiši u listopadu na ostrvima . .
More od olova
i nebo od borova .
Udaljeni glasovi koji se mešaju .
Glas prijatelja, roda, brata, majke .
Na brzinu pokupljeno rublje pred kišu
i nestalo je svetla s tom belinom
Još malo šetnje uz more
i gotovo .

Ne daj se, Ines .

(Arsen Dedić)
 
MILICIONER: Da... a ja mislio da bacaš djubre, pa se baš obradovao što te vidim.

SAVA: Pre pola godine sam prestao da plaćam komunalno. Kad su me tužili, rekao sam sudiji: Neću da plaćam, jer ja nemam šta da bacim... A malopre se nešto mislim da sam, ipak, pogrešio. Morao bi da im plaćam, ali ne zato što ne bacam, već za ono što uzimam... A tebi je malo krivo što vidiš da skupljam hleb?

MILICIONER: Jeste... I da znaš, ima da ti pomognem... Ima da predješ da radiš kod mene. Nećeš ti meni da prekopavaš tudje djubre.

SAVA: Sve zavisi, moj Vule, šta je djubre... Jedan moj komšija, inače baš gospodin čovek, krenuo uoči Nove godine da baci djubre. Lift se zaglavio, a ovi što ga odglavljuju otišli na doček. Kad su ga oslobodili posle dva dana, čovek pojeo sve što je poneo da baci.

MILICIONER: Djubre?

SAVA: Bilo djubre dok nije ogladnio. Sutradan, po zaglavljivanju, počeo da prebira po kesama: ovo još može da se jede, ovo nije djubre, ovo jeste, ovo nije... Prvi dan. Drugi dan sve pojeo. Našli ga s praznim kesama. Još se izvikali na njega: Što si pošao da baciš kad nije bilo za bacanje! Vozaš se iz luksuza! Morao čovek da se izvinjava što je dva dana proveo u liftu i jeo djubre.

MILICIONER: Da... svega ima.

SAVA: A jedan moj komšija, pesnik, kad je čuo ovo, rekao mi je: Znaš, Savo, neko jede djubre u zaglavljenom lifrtu, a većina u zaglavljenoj državi.
Veli, dok nam ne odglave državu, siti ćemo se najesti djubreta."

Dušan Kovačević "Klaustrofobična komedija"
 
Nikad neću zaboraviti tu noć, prvu noć u logoru koja je pretvorila moj život u jednu dugu noć, sedam puta prokletu i sedam puta zapečaćenu. Nikad neću zaboraviti taj dim. Nikad neću zaboraviti malena lica djece, čija tijela sam vidio kad su se pretvorila u vijence dima pod nijemim plavim nebom. Nikad neću zaboraviti te plamene koji su zauvijek progutali moju vjeru. Nikad neću zaboraviti tu noćnu tišinu koja mi je oduzela, za svu vječnost, moju želju da živim. Nikad neću zaboraviti te trenutke koji su ubili mog Boga i moju dušu i pretvorili moje snove u prašinu. Nikad neću zaboraviti te stvari, čak i ako sam proklet da živim dugo kao i sam Bog. Nikad.

Eli Vizel - Noć
 
"Žene uvek misle da je stvar u njima, da nešto sa njima nije u redu, da one treba da se menjaju, da se prilagode, da se napnu, da bi stvari ponovo štimale. Da treba da slabe, ofarbaju kosu, urade nešto sa svojim licem, da naprave neki skandal, da svog muškarca učine ljubomornim kako bi mu ponovo privukle pažnju."

"Dosada, višak slobodnog vremena, ili slobodno vreme koje nije koncipirano kao stvaranje, kao druženje ili bavljenje sobom, idealno je polje za razvoj nesrećnih misli, od lakomislenosti do patološke ljubomore, od samozavaravanja do superkritičnosti prema drugima. Takodje, idealno je za depresiju."

Mirjana Bobić Mojsilović "Majke mi bajka"
 
Ubacio je kovertu u moj stan i sjurio se niz stepenice... Gledala sam zapanjeno za njim dok me miris kuvanih paprika koji je dolazio iz prizemlja ne natera da zatvorim vrata...
Svakakve ambiciozne pisce sam sretala, ali nikada mi još niko nije ubacivao rukopis kao kašikaru...
Njegove tamne, ugašene oči titrale su pred mojima još satima, ljudi koji imaju strah u sebi emituju neku neverovatnu frekvenciju koja generiše samo uzbuđenje i osećaj da se dešava nešto važno...
Htela sam da pogledam šta je unutra, ali odvukao me je jedan telefonski poziv, plač deteta, ručak ...
Tako se debeli žuti koverat danima vukao po stanu i premeštao sa jednog mesta na drugo...
Tek posle dvadesetak dana, kada sam u dosadi po kišnom danu ležala i gledala po sobi, ugledah ga i bez preterane nade otvorih........

Isidora Bjelica - Tajna knjiga
 
20220904_082256.jpg
 
ONI SU DOLAZILI IZDALEKA

Da su znali gradski jezik, mogli bi da upitaju ko je stvorio belog čoveka, otkud snaga automobilu, kako se avioni održavaju u vazduhu, zašto su nam bogovi odrekli metale.

Ali gradski jezik nisu znali. Govorili su starim jezikom predaka koji ne behu ni pastiri niti su ikad živeli na snežnim visovima Santa Marte. Pošto su pre četiri veka progona i pljačker dedovi dedovih dedova obradjivali plodnu zemlju koju unuci unučkih unuka nisu mogli ni da upoznaju a nekmoli da je spaze krajičkom oka ili da o njoj čuju.

Tako da oni sada nisu mogli drukčije da procene nego onako kako im se ogledalo u podsmešljivim, iskričavim očima: gledali su te malene, te sitne ručice belih ljudi, ruke guštera, i mislili: ove ruke ne umeju da love, i mislili su: samo mogu da daruju poklone koje su drugi napravili.

Bez trunke straha su stajali na jednom raskršću prestonicer šef i njegova tri čoveka. Nije ih zastrašivala grozničava žurba saobraćajne vreve pešaka i automobila niti su se plašili da bi džinovska zdanja mogla da se otkače od oblaka i da se odozgo survaju. Vrhovima prstiju su milovali svoje ogrlice mnogostrukih niski zuba i semenki i nisu dopuštali da ih zaseni buka bulevara. Njihova srca je ispunjavalo sažaljenje prema milionima građana koji su promicali iznad, ispod, pokraj, ispred i iza njih na nogama ili na točkovima, punom parom:

»Šta bi se desilo sa svima vama – pitali su se polagano njihova srca – da nismo stvorili sunce koje izlazi svakog dana?«

Eduardo Galeano
 
Dafne ga je zavolela snažno, sa zaštitničkim žarom i odlučnošću. Preko dana je svaki trenutak provodila sa njim. Navijala je alarm u pola šest svakog jutra kako bi se probudila pre njega i pripremila se za sve što sledi tog dana i da bi mu pomogla u svakom teškom trenutku. A bilo ih je puno. Prvo je bila opsednuta potencijalnim opasnostima koje su ga na svakom koraku čekale. Vremenom se navikla na iščekivanje stalnih opasnosti upozorenja koje nije mogao da čuje: automobilske sirene kojih nikada nije bio svestan, psi koji reže ili tiganji sa užarenom slaninom. Bila je pod stalnim stresom. Ali je bilo toliko puno dragocenih trenutaka, momenata kada su suze olakšanja i nežnosti tekle niz njene obraze dok je delila svoj život sa bebom. Bio je najsrećnie, najvedrije dete koje se može zamisliti, ali je ona iznova i iznova morala da se suočava sa činjenicom da njegov život nikada neće biti normalan. Na kraju je njen život stao osim aktivnosti koje je imala sa Endrjuom. Nije viđala prijatelje, nije išla da gleda filmove. Posvetila je svaki trenutak svakog dana Endrjuu, plašeći se da ga ostavi sa nekim drugim. Strahovala je da oni ne bi razumeli kao ona sve opasnosti i frustracije sa kojima se suočavao. Svaki teret njegovog života je preuzela na svoja pleća. Svake noći je padala na krevet mrtva umorna, iscrpljena od napora koje je ulagala. Bilo je trenutaka kada su je njene frustracije od brige o gluvom detetu skoro uništavale, kada ju je poriv da viče na njega zbog nečega što nije mogao da uradi ili čuje terao da stiska zube i pesnice da ga ne bi udarila. Nije želela da zaista udari Endrjua, nego okrutnu sudbinu koja je ogluvela njeno dete. Bila je pod sktivenim, ali stalnim pritiskom, osećajući da je krivica njena i da je to nekako mogla da spreči. Nije mogla da zaštiti Džefa i Emi od umiranja u požaru, a sada nije mogla da zaštiti Endrjua od okrutne realnosti. Bila je nemoćna da je izmeni zbog njega. Čitala je svaku knjigu koju je mogla da nađe o deci gluvoj od rođenja, i vodila ga je kod svakog specijaliste u Njujorku, ali niko nije mogao ništa da učini za Endrjua ili za Dafne. Suočila se sa stvarnošću, skoro besna, kao da je neprijatelj protiv kog se bori. Izgubila je toliko toga, a sada je i Endrju gluv. Nepravda je tinjala u njoj kao tihi gnev, a noću je imala košmare o požaru i budila se uz vrisak.
Specijalisti kod kojih je bila su joj nagovestili da bi trebalo da pošalje Endrjua u specijalnu školu, da bi to bilo najbolje za njega i da bi mu bilo nemoguće da se izbori sa normalnom decom. Takođe su istakli da usprkos Dafninim ogromnim naporima, postoje problemi koje ona ne može da prevaziđe. Mada ga je poznavala bolje od bilo koga, čak je i ona imala poteškoće u komunikaciji sa njim, i specijalisti su je upozorili da bi vremenom mogla postati ogorčena na njega zbog svojih neuspeha. Nije bila profesionalac, ipak, insistirali su, a njemu su bile potrebne veštine koje ona nije posedovala. Njegova izolacija od dece ga je činila neprijateljski nastrojenim i sumnjičavim u retkim prilikama kada ih je viđao. Deca nisu želela da se igraju sa njim jer je drugačiji, a njihova okrutnost nanosila je Dafne ogroman bol, pa ga nije izvodila na igralište od kada je imao tek nekoliko meseci. Ipak, i dalje je odbacivala pomisao da Endrju bude sa decom poput njega i držala ga je uz sebe. Njih dvoje su bili zatvorenici njenog malog stana, dok su je stručnjaci i dalje ubeđivali da ga pošalje u specijalnu školu.


Danijela Stil - Samo jednom u životu
 
Ne volim te zato sto te volim
i od voleti te do ne voleti te stizem
i do cekanja kada te ne cekam
srcem mi struji studen i plam.

Ne volim te zato sto te volim
i beskrajno te mrzim, a mrzeci te molim,
i mera moje putujuce ljubavi
jest da te ne vidim i poput slepca volim.

Mozda cu potrositi decembarsku svetlost,
okrutne zrake, svoje beskrajno srce,
ukravsi sebi kljuc spokoja,ali tako mora.

Pablo Neruda
 

Back
Top