gospodjica14
Poznat
- Poruka
- 7.429
Ovo je tema u kojoj možete da pišete odlomke iz vaših omiljenih knjiga…i da pričate o knjigama koje su vam se dopale - šta vas je u njima dotaklo. Za početak, među mnogim koje obožavam, izdvojiću zbirku pripovedaka Ive Andrića “Jelena, žena koje nema” a iz nje pripovetku
ANIKINA VREMENA
Narod u najvećim uzbunama najmanje zna šta hoće.
U svakoj ženi ima đavo koga treba ubiti ili poslom ili rađanjem, ili i jednim i drugim; a ako se žena otme i jednom i drugom, onda treba ubiti ženu.
...Mihailo je proveo nekoliko teških dana boreći se sa sopstvenim
mislima kao sa senkama i prividjenjima. Godinu dana ga je držala
misao na Aniku. Sad je gubio tu misao, i bilo mu je isto kao da
gubi život sam.
Kada ga je Plema još jednom zvala Aniki, odgovorio je da ne
može doći. Kad je, uoci Djurdjevdana, ponovo došla da ga pita
za teferic, odgovorio je da neće ići. Još mu je jednom Anika
poručila, sutradan po Djurdjevdanu, "da kaze hoće li doći ili
neće". "Ne mogu", odgovorio je, i ostao u očekivanju dogadjaja
kao sto se očekuje udarac. (Kao teški bolesnici, on je mogao
da misli samo na sebe; ni pomišljao nije, ni naslutiti nije
mogao šta se u to vreme dešava sa Anikom.)
A dogadjaji su došli ubrzo, teži i gori nego sto se moglo
očekivati.
Taj Djurdevdan ostao je u sećanju sveta kao dan kada se Anika
objavila. Otada pa do ilindanskog vašara, ona je potpuno razvila
svoj barjak. Otvorila je kuću muškarcima; nabavila neke dve
seoske skitnice, Jelenku i Savetu, da joj budu kao dvorkinje.
Od tog vremena pa za godinu i po dana, ona je smišljala zlo
i nesreću kao što drugi svet misli o kući, o deci i hlebu,
žarila je i palila ne samo po kasabi nego po celom kadiluku
visegradskom, i izvan njega. Mnogo se od toga poboravilo, a
mnoga je muka ostala zauvek nevidjena i nekazana, ali tada se
tek uvidelo šta može da počini žena otpadnica.
........
- Šta je? Šta se deres? Šta hoćes? - pitala ga je prigušeno
svojim muklim glasom, a lice joj je sasvim mirko, samo se obrve
sastavile. - Koga ćes ti da ubiješ? Evo, pa ubij! Mislis neko
se boji tvoga noza, budalo seoska! Ubi, de!
.......
- Osevapio bi se onaj ko bi me ubio.
.......
- Što ne ides u Dobrun? Otac te zove.
- Nemam ja oca. Ti znas dobro.
- Šta znam? - pita ga ona mirno.
- Znaš ti dobro šta sam ti govorio svake noci, a pamtim i ja
šta si ti meni govorila.
On je pominjao milovanje i nejasne reči iz minulih noći,
razumljive samo njoj i njemu. Ona je uporno ćutala. Slabim,
kao tudjim glasom on je sricao:
- Ja kazem: "Anika, sviće", a ti mi dlanom pokrivaš oči...
I tako je redom pominjao pojedinosti iz prošlih noći. Bilo
je i smešno i žalosno videti toga ogromnog čoveka kako sedi i
nabraja kao žena. Ali te su ga reči očito opijale kao i ljubav
sama, i on nije znao ni šta radi ni šta govori...."
Volim tu pripovetku jer govori o nepokornoj ženi, lepoj kao greh, koja na sablazan tradicionalno ustrojenog sveta neprikriveno pokazuje svoju čulnost i seksualnost. Govori o moći lepote i strahovitim potresima koje otvoreno ispoljavanje te moći izaziva među običnim svetom, skučenih gledišta. Motiv nije nov, ali je pripovetka ispričana neobično sugestivno, prosto te tera da razmišljaš o životu, ljudskoj sudbini, osećanjima i sreći...Obožavam tu priču i mogla bih je čitati iznova i iznova uvek.
Pa....Izvolte
ANIKINA VREMENA
Narod u najvećim uzbunama najmanje zna šta hoće.
U svakoj ženi ima đavo koga treba ubiti ili poslom ili rađanjem, ili i jednim i drugim; a ako se žena otme i jednom i drugom, onda treba ubiti ženu.
...Mihailo je proveo nekoliko teških dana boreći se sa sopstvenim
mislima kao sa senkama i prividjenjima. Godinu dana ga je držala
misao na Aniku. Sad je gubio tu misao, i bilo mu je isto kao da
gubi život sam.
Kada ga je Plema još jednom zvala Aniki, odgovorio je da ne
može doći. Kad je, uoci Djurdjevdana, ponovo došla da ga pita
za teferic, odgovorio je da neće ići. Još mu je jednom Anika
poručila, sutradan po Djurdjevdanu, "da kaze hoće li doći ili
neće". "Ne mogu", odgovorio je, i ostao u očekivanju dogadjaja
kao sto se očekuje udarac. (Kao teški bolesnici, on je mogao
da misli samo na sebe; ni pomišljao nije, ni naslutiti nije
mogao šta se u to vreme dešava sa Anikom.)
A dogadjaji su došli ubrzo, teži i gori nego sto se moglo
očekivati.
Taj Djurdevdan ostao je u sećanju sveta kao dan kada se Anika
objavila. Otada pa do ilindanskog vašara, ona je potpuno razvila
svoj barjak. Otvorila je kuću muškarcima; nabavila neke dve
seoske skitnice, Jelenku i Savetu, da joj budu kao dvorkinje.
Od tog vremena pa za godinu i po dana, ona je smišljala zlo
i nesreću kao što drugi svet misli o kući, o deci i hlebu,
žarila je i palila ne samo po kasabi nego po celom kadiluku
visegradskom, i izvan njega. Mnogo se od toga poboravilo, a
mnoga je muka ostala zauvek nevidjena i nekazana, ali tada se
tek uvidelo šta može da počini žena otpadnica.
........
- Šta je? Šta se deres? Šta hoćes? - pitala ga je prigušeno
svojim muklim glasom, a lice joj je sasvim mirko, samo se obrve
sastavile. - Koga ćes ti da ubiješ? Evo, pa ubij! Mislis neko
se boji tvoga noza, budalo seoska! Ubi, de!
.......
- Osevapio bi se onaj ko bi me ubio.
.......
- Što ne ides u Dobrun? Otac te zove.
- Nemam ja oca. Ti znas dobro.
- Šta znam? - pita ga ona mirno.
- Znaš ti dobro šta sam ti govorio svake noci, a pamtim i ja
šta si ti meni govorila.
On je pominjao milovanje i nejasne reči iz minulih noći,
razumljive samo njoj i njemu. Ona je uporno ćutala. Slabim,
kao tudjim glasom on je sricao:
- Ja kazem: "Anika, sviće", a ti mi dlanom pokrivaš oči...
I tako je redom pominjao pojedinosti iz prošlih noći. Bilo
je i smešno i žalosno videti toga ogromnog čoveka kako sedi i
nabraja kao žena. Ali te su ga reči očito opijale kao i ljubav
sama, i on nije znao ni šta radi ni šta govori...."
Volim tu pripovetku jer govori o nepokornoj ženi, lepoj kao greh, koja na sablazan tradicionalno ustrojenog sveta neprikriveno pokazuje svoju čulnost i seksualnost. Govori o moći lepote i strahovitim potresima koje otvoreno ispoljavanje te moći izaziva među običnim svetom, skučenih gledišta. Motiv nije nov, ali je pripovetka ispričana neobično sugestivno, prosto te tera da razmišljaš o životu, ljudskoj sudbini, osećanjima i sreći...Obožavam tu priču i mogla bih je čitati iznova i iznova uvek.
Pa....Izvolte
