"...U realistickim romanima licnosti moraju da budu fiktivne. Zato sam i
smisljao najneverovatnija prezimena kako bih izbegao mogucnost da
neki junak dobije dvojnika izvan korica knjige. Uzalud! Pokazalo se
da sva ta prezimena postoje uredno zavedena u maticnim knjigama. Da,
sva do jednog. Ukljucujuci dva Marmeladova i cak tri Smerdjakova.
Nije to kraj Demjanovim insinuacijama. Siri Parkinson glasine da
je Lavrentij Akakjevic, u ocajnickoj zelji da mi se nametne kao knji-
zevni lik, otisao u Moskvu i ubio nekakvu babu, a da sam ja, procitavs
i vest u novinama, odmah seo da pisem Zlocin i kaznu. Sarkastic
no kaze: Pohodila ga muza. Ima li kraja niskostima?
Ne znam da li je Lavrentij Akakjevic doista ubio neku babu.
Sumnjam da i on zna. Moguce je. ljudi naliveni votkom sa visokim
procentom metil-alkohola spremni su i na gore stvari. Sve i da jeste,
to ne dokazuje nista. Nema dana a da neka baba ne bude ubijena.
Ali za potrebe Zlocina i kazne ja sam sâm, u literarnom smislu naravno,
ubio svoju babu. Zapleta radi. Jer svaki pazljiviji citalac
zna da mene ne interesuje zlocin vec kazna. Agonija grize svesti.
Olaksanje pokajanja. Spremnost na trpljenje. Sasvim je druga stvar
sto je, procitavsi roman, student koji se, gle slucaja, doista prezivao
Raskoljnikov doista ubio jednu babu, a to kasnije bilo objavljeno
u stampi. To je, medjutim, nesto drugo. To je uticaj literature na
stvarnost. Koliko se samo mladica ubilo nakon Geteovog Vertera. U
ambivalentnom odnosu literature i stvarnosti, uticaji ne teku, kako
to povrsni realisti smatraju, u pravcu realnost – literatura,
vec, obrnuto, literatura – stvarnost. U sta ce se majcica Rusija ubrzo
uveriti kada Manifest komunisticke partije postane drustveno
uredjenje. Da li je to razlog da se odreknemo literature i potonemo
u dubine varvarstva? Niposto. "