Ja kao psiholog sam stava da žene,
ali i njihovu okolinu treba edukovati o post porođajnoj depresiji isto kao i o dojenju recimo. malo taj termin ppd zvuči surovo i previše ozbiljno, englezi kažu Baby blues

to mi se mnogo više dopada. I postoji razlika u stepenima izraženosti tog sindroma....kao što kaže Sile, dok ne osetiš stvarnu potrebu da fizički naudiš bebi, sve je ok. naravno, porodilji treba podrška i u najblažem obliku "depresije".
baš zato kažem da i okolinu (muž, roditelji, svekrve i sl) treba da znaju da je taj sindrom normalan, prolazan i treba da znaju šta činiti da porodilji bude lakše.
recimo ja sam povremeno bacala bebu na krevet i drala se na nju iz petnih žila


sad me sramota i da napišem. ona se nekad toliko drala a ja bila toliko iscrpljena da jednostavno nisam znala šta ću. i onda sam je tresnula na krevet i drala se koji ti je andrak, šta hoćeš više od mene, prestani da se dereš....
i nakon toga mi je bilo još gore, jer sam mislila da ću biti savršena majka, pa pobogu 7 godina smo se konjski trudili da je dobijemo, a ja sad samo tako mogu da je bacim...

i u svoj toj unezverenosti ja kažem mužu šta sam uradila i kako sam se osećala i kako mi je sad krivo i kako se odvratno osećam, a on!!!! samo što se nije razveo od mene. a inače je baš fin i obrazovan, mislim nije neko tocilo, ali to ga je izvelo iz takta. a tek mene... i onda sam mu ostavljala na kompu otvorene linkove o ppd da se malo informiše...a mene stvarno nije to nešto drmalo, evo desilo se možda 3 puta da tako ispizdim....posle prvog puta, tog čuvenog bacanja, sam već znala, da treba bebu da spustim u kolevku, da pozatvaram sva vrata, da odem da se istuširam, pustim neku muziku dok se smirim i gotovo. neće joj ništa biti ako bude sama 5 minuta u sobi i urla. urlala bi šta god ja uradim...
mi smo u školici za trudnice imale kratko predavanje o ppd, ali mislim da je propust, što na času kad dođu tate, da se uče kupanju beba i prepovijanju, nije pomenta taj sindrom a ni dezinformacije o dojenju...
mm je pre i posle svakog podoja merio bebu, zato što je mislio da tako treba, i onda smo dodavali dohranu posle podoja...to je meni bilo užasno. kao da sam na nekom ispitu, imala sam tremu posle svakog podoja, da li sam ostvarila cilj, da li sam se pokazala kao dobra majka...večno sam zahvalan mama sa foruma koje su me odgovorile od vage...
.