(13:2) GRAVITACIONE SILE - ILI, ŠTA DRŽI NEBO?
Danas učenjaci govore o gravitacionim silama koje drže nebeska tijela na određenim rastojanjima i sprečavaju da dođe do međusobnih sudara. Kako su do ovakvih saznanja mogli doći prvi čitaoci Kur’ana? Bog nam kaže u Kur’anu da je On taj koji je uzdigao nebo (Kur’an, 55:7) i da ga On drži da ne padne na Zemlju (Kur’an, 22:65). Ali, kako to Bog čini?
Da je autor Kur’ana čovjek, njemu bi bilo veoma lahko kopirati odgovor na ovo pitanje iz Biblije. Međutim, danas niko takvom odgovoru ne bi vjerovao.
U novoj američkoj Bibliji nacrtana je slika kako autori Biblije zamišljaju svijet. Na toj slici nebo podsjeća na izvrnutu posudu, koja je poduprta stubovima. Zemlja na toj slici je ravna i poduprta je potpornjima. Nakon podugog opisa te slike urednici Biblije zaključuju da je to ideja “prednaučnog koncepta univerzuma”. U vrijeme kada je Kur’an objavljivan svako je lahko mogao povjerovati u taj opis, koji se već mogao naći u Bibliji. Tek u modernom vremenu ljudi znaju malo više.
Bog kaže u Kur’anu da je On stvorio nebesa:
“Stvorio je nebesa bez stubova koje vidite, i postavio po Zemlji planine stabilne da vas ne trese, i razasuo po njoj svakovrsne životinje. I spustili smo s neba vodu, pa učinili da na njoj iznikne (bilje) svake vrste plemenite.”
(Kur’an, 31:10)
Ponovo Kur’an kaže:
“Allah je Taj koji je podigao nebesa bez stubova koje vidite, zatim se postavio na Arš. I potčinio je Sunce i Mjesec; svakoje plovi do roka određenog. Upravlja stvar; razlaže znakove, da biste vi u susret Gospodara svog bili sigurni.” (Kur’an, 13:2)
Ova dva ajeta pobijaju vjerovanje da nebesa drže stubovi, koji ih sprečavaju da ne padnu na Zemlju.
Gravitacija je univerzalna privlačna sila, koja djeluje između materije. Ona je najslabija poznata sila u prirodi i zato ne igra nikakvu ulogu unutrašnjih karakteristika materije. Ali, zbog njene dalekosežnosti i univerzalnosti, ona ipak uobličava strukturu i evoluciju zvijezda, galaksija i čitavog kosmosa.
Trajektorije tijela Sunčevog sistema određene su zakonom gravitacije, dok na Zemlji sva tijela imaju težinu ili silu gravitacije proporcionalnu njihovoj masi, koju Zemljina masa luči na njih. Gravitacija se mjeri ubrzanjem, koje daje slobodno padajućim objektima. Na Zemljinoj površini gravitaciono ubrzanje je 9,8 m/s. Tako, za svaku sekundu pada objekta (koji slobodno pada), povećanje njegove brzine iznosi 9,8 m/s.
(13:41) SPLJOŠTENOST ZEMLJE
“Zar ne vide da Mi dolazimo Zemlji, umanjujući je s krajeva njenih? A Allah presuđuje - nema tog ko će suzbiti presudu Njegovu; a On je brz obračunom.” (Kur’an 13:41)
U toku nekoliko stotina godina postala je opće prihvaćena činjenica da je svijet okrugao. Većina ljudi misli da je to sfera, nešto nalik čvrstoj lopti. U stvarnosti Zemlja je skoro, ali ne u potpunosti, sferična. Ona ima lagahno ispupčenje na ekvatoru. Mjereno na nivou mora prečnik Zemlje na ekvatoru iznosi 12.756,3 km.
Udaljenost od sjevernog do južnog pola, takođe mjerena na morskom nivou, iznosi 12.713,6 km. Kad se uporede ova dva prečnika, razlika izgleda mala - samo 42,7 km. Ali, upoređeno sa visinama na Zemljinoj površini, to je veliko. Npr. najviša planina, Mount Everest manja je od 9 km iznad površine mora.
Oblik Zemlje originalno je izračunat mjerenjima kilometar po kilometar po kontinentima. Danas vještački sateliti imaju mnogo tačnije i kompletnije mjerne alate. Matematičari pažljivo mjere orbite vještačkih satelita, a zatim izračunavaju gravitacionu silu, kojom Zemlja djeluje na satelit. Iz ovih kalkulacija oni dobijaju oblik Zemlje.
(15:28, 29) BESMRTNOST DUŠE
“I kad reče Gospodar tvoj melecima: “Uistinu! Ja sam Taj koji će stvoriti smrtnika od zvečeće ilovače, od blata oblikovanog.
Pa kad ga sredim i udahnem u njega od Duha Svog, tad mu padnite ničice.” (Kur’an, 15:28, 29)
“A doista smo čovjeka stvorili od ekstrakta gline,
Zatim ga smjestili (kao) kap sjemena u boravište čvrsto;
Potom kap sjemena stvorili zakvačkom, pa zakvačak stvorili grudom mesa, pa grudu mesa stvorili kostima, pa zaodjenuli kosti mesom, zatim ga sazdali stvorenjem drugim. Pa blagoslovljen neka je Allah, Najbolji od stvoritelja!” (Kur’an, 23:12-14)
Drugim riječima, meleci su učinili sedždu duši, a ne tijelu. Ovo novo stvorenje, tj. ljudska duša (jer ima atribute duha Stvoritelja) postaje svjesna duhovne privlačnosti Stvoritelja i ustanovljuje sebe kao samosvjesni entitet različit od svog smrtnog organizma, stvorenog od supstance Zemlje.
Činjenica da ljudska duša nadilazi zakone prirode ukazuje da ljudska osobenost ostaje netaknuta od procesa raspada i dekompozicije, koji kulminira u raspadu tijela. Ta duša preživljava smrt kao što je preživjela i mnoge promjene, kroz koje prođe fizičko tijelo za svog života. Uobičajene primjedbe na preživljavanje poslije smrti zasnivaju se na činjenici fizičkog raspada. Kur’an ističe da se to ne može odnositi i na dušu:
’I govore: “Zar kad budemo kosti i komadići, - hoćemo li uistinu mi biti podignuti (kao) stvorenje novo?”
Reci: “Budite kamenje ili gvožđe,
Ili stvorenje od onog šta je veliko u grudima vašim.” Tad će reći: “Ko će nas povratiti?” Reci: “Onaj koji vas je stvorio prvi put.” Tad će ti zatresti glavama svojim i reći: “Kad će to?” Reci: “Možda je blizu.” (Kur’an, 17:49-51)
(16:8) STALNI PROCES STVARANJA
“......... A stvara šta ne znate.”
(Kur’an, 16:8)“A Allah je svaku životinju stvorio od vode. Pa od njih je ko ide na trbuhu svom, i od njih je ko ide na dvije noge, i od njih je ko ide na četiri. Allah stvara šta hoće. Uistinu! Allah nad svakom stvari ima moć.”
(Kur’an, 24:45)
Ova dva ajeta, između ostalog, pokazuju da Allah nije završio stvaranje. Naprotiv proces stvaranja je u toku. Ovo je veoma važno sa naučne tačke gledišta jer mi postepeno počinjemo uviđati i razumijevati prirodne fenomene koji se još događaju. Jedan izuzetan primjer naših posmatranja jeste nastanak galaksija koje se pojavljuju iz velikih maglina. Drugi primjer je razvoj vrsta sa dokazima o postojanju čudnih i egzotičnih “međuoblika” životnih formi pretvorenih u fosile.
Ova dva primjera su samo vrh ledenog brijega. Slijedeći izvadak iz knjige “Kosmički otisak” fizičara Pola Dejvisa podvlaći rastuću svjesnost o neprestanom stvaranju: “Sve veći broj učenjaka i pisaca dolazi do zaključka da sposobnost fizičkog svijeta da se sam organizuje čini fundamentalnu, duboko misterioznu karakteristiku univerzuma.
Činjenica da priroda ima kreativnu moć i da je u stanju proizvesti progresivno bogatije varijante kompleksnih oblika i struktura, predstavlja izazov samim temeljima savremene nauke. “Najveća zagonetka kosmologoje” piše Karl Poper, dobro poznati filozof, “mogla bi biti … da je univerzum kreativan.”
(16:12) ORGANIZACIJA UNIVERZUMA
Ono što Kur’an spominje o organizaciji univerzuma bitno je stoga što to daje nove činjenice o Božijoj objavi. Kur’an se ovim pitanjem bavi dubinski, za razliku od ranijih objava.
Važna činjenica je što Kur’an ne sadrži teorije koje su preovladavale u vrijeme njegove objave, koje su se ticale organizacije nebeskog svijeta. Da je autor Kur’ana bio čovjek, on bi prirodno uključio ideje iz tog vremena. Ali mnoge od tih postavki pokazale bi se kasnije kao netačne. Kako je autor Kur’ana imao dovoljno znanja da isključi takve ideje, izuzev da je autor sam Bog? Oni koji kažu da je Muhammed a.s. autor Kur’ana, misle da su Arapi bili veliki znalci na polju nauke, a Muhammed je navodno bio jedan od njih.
Ovo objašnjenje se bazira na pogrešnoj pretpostavci da su Arapi poznavali nauku prije objave Kur’ana. Činjenica je da je nauka u islamskim zemljama došla poslije Kur’ana, a ne prije. U svakom slučaju naučno znanje iz tog velikog perioda nije moglo biti dovoljno da bi ljudsko biće napisalo neke ajete, koji se nalaze u Kur’anu. Moderni astronomi su svjesni da se zvijezde i planete drže na preciznim rastojanjima jedne od drugih. Da ovo nije činjenica, sudar između njih bio bi neizbježan. Autor Kur’ana bio je također ovoga svjestan. U Kur’anu čitamo:“Sunce i Mjesec su po proračunu.”
(Kur’an, 55:5)Ponovo čitamo:
“I potčinio je za vas Sunce i Mjesec - oboje trajno, i potčinio je za vas noć i dan.”
(Kur’an, 14:33)
Izraz “oboje trajno” je prijevod arapske riječi daaib - što ovdje znači posvetiti se nečemu uporano i postojano u skladu sa utvrđenom navikom, a to je upravo ono kako se ponašaju Sunce i Mjesec.
Drugi ajet u Kur’anu kaže:
“I potčinio je za vas noć i dan, i Sunce i Mjesec, i zvijezde su potčinjene naredbi Njegovoj. Uistinu! U tome su znaci za ljude koji razumiju.”
(Kur’an, 16:12)
Red i poredak u univerzumu je temelj za njegovo očuvanje. Bog koji ih je potčinio tom redu, znao je to, naravno, prije svakog naučnika.
(16:15) STABILIZIRAJUĆE PLANINE
Temeljna razlika između kontinentalnih planina i okeanskih planina jeste u njihovom materijalu. Kontinentalne planine su u osnovi napravljene od sedimenata, dok su okeanske planine sastavljene od vulkanskih stijena. Kontinentalne planine su formirane komresionim silama, dok su okeanske planine formirane silama razvlačenja. Zajednička karakteristika oba tipa planina jeste što imaju temelj na kojem planina počiva. U slučaju kontinentalnih planina, lahki materijal male gustoće proteže se sa planine u dubinu Zemlje kao korijen. U slučaju okeanskih planina također postoji lahki materijal koji podupire planinu kao temelj, ali je on nešto proširen.
Kada su u pitanju gustine, onda obje vrste odrađuju isti posao podupiranja planina. Zbog toga je funkcija temelja (korjena) da podupire (drži) planine prema Arhimedovom zakonu.
Sve planine bile one na kopnu ili u moru, imaju konturu grebena. Da li je iko mogao u vrijeme poslanika Muhammeda a.s. znati kakav je oblik tih planina? Da li je iko mogao zamisliti da jedna kruta masivna planina, koju on pred sobom vidi, ima svoje produžetke u Zemlji i da ima svoj korijen, kako tvrde naučnici. Veliki broj knjiga geografije, kada opisuju planine, opisuju samo onaj dio, koji je iznad nivoa tla. To je zbog toga što ih nisu pisali stručnjaci geolozi, a o tome nas upoznaje savremena nauka, a Allah u Kur’anu kaže:
“Zar nismo učinili Zemlju posteljom,
A brda stubovima (klinovima)?”
(Kur’an, 78:7)
Planine imaju značajnu ulogu u stabilizaciji Zemljine kore. Evo kako to tačno Kur’an opisuje prije 14 stoljeća:“I brda: ustabilio ih je.”
(Kur’an, 79:32)
I kaže:
“I razbacao je po Zemlji stabilne planine, da vas ne trese, i rijeke i puteve, da biste se vi uputili.”
(Kur’an, 16:15)
Učenjaci ne mogu znanje, objavljeno poslaniku Muhammedu od Allaha i koje je sadržano u Kur’anu, pripisati nikakvom čovjeku, niti naučnom autoritetu tih vremena, jer su naučnicima te tajne bile nepoznate.
Šta više, ljudi nisu mogli naći nikakvo objašnjenje, pa su to znanje morali pripisati nekoj vanzemaljskoj sili. Stabilizacija planinama.
Planine koje su se formirale u toku hlađenja Zemljine kore igraju značajnu ulogu, kao što na to ukazuju geološke teorije. One doprinose držanju kontinenata na njihovim mjestima. Kontinenti plutaju na rastopljenom materijalu, koji leži ispod njih. Općenito debljina Zemljine kore je oko 5 kilometara.
Pa ipak, debljina kore ispod planina proteže se i do 35 kilometara. To je iz razloga što ispod svake planine postoji njen korijen nalik na njen dio iznad Zemljine površine. Ti korjeni imaju zadatak da kao klinovi fiksiraju Zemlju. Ovo je veoma precizno rečeno u Kur’anu:
Moderna geološka teorija takođe tvrdi da kopno nije stabilno. Tu su dva glavna faktora:
1. Pomjeranje toponima zbog erozije vodom, vjetrom ili ledom. Rijeke npr. odnose milione tona zemlje u more. Jaki vjetrovi erodiraju planinske vrhove, dok topljenje leda pomjera enormne količine materijala na svome putu.
2. Zona kopna se takođe smanjuje regresijom, tj. postepenim spuštanjem priobalnog dijela kopna ispod nivoa mora.
(16:66) CIRKULACIJA KRVI
“I uistinu, vama je u stoci ibret: napajamo vas od onog šta je u trbusima njenim između probave i krvi, mlijeko čisto, pitko pijačima.”
(Kur’an, 16:66)
Gornji ajet iz Kur’ana skreće našu pažnju na ulogu krvi u distribuciji hrane. Treba imati na umu da je formalno cirkulaciju krvi otkrio jedan muslimanski učenjak 600 godina nakon Muhammedove smrti, a Zapad je to upoznao preko Vilijama Harvija 1000 godina nakon Muhammedove smrti.
Da je Muhammed a.s. bio autor Kur’ana, kako je on mogao znati u vrijeme kada je živio, da se probavljena hrana transportira putem krvi i da zatim postaje konstituent mlijeka, kojeg luče mliječne žlijezde.
(16:68, 69) PČELA
“I objavio je Gospodar tvoj pčeli: “Pravi u brdima kuće i u drveću i u onom šta usprave,
Zatim jedi od svih plodova, i slijedi puteve Gospodara svog ponizno. Iz trbuha njihovih izlazi napitak različitih boja njegovih, u njemu je lijek za ljude. Uistinu, u tome je znak za ljude koji razmišljaju.”
(Kur’an, 16:68,69)
Općenito je poznato da je med fundamentalni izvor hrane za ljudsko tijelo, a ipak vrlo malo ljudi zna nešto o izvanrednim osobinama njegovog proizvođača, pčele. Kao što je poznato, nektar je izvor hrane za pčele, a on se zimi ne može naći. Iz ovog razloga pčele kombinuju nektar koji sakupe u toku ljeta sa naročitim sekretima svoga tijela, i proizvedu novu hranljivu supstancu, med, i skladište je za nadolazeće zimske mjesece. Važno je primjtiti da je količina meda kojeg uskladište pčele daleko veća od njihovih stvarnih potreba. Pitanje koje nam se nameće jeste čemu ovolika pretjerana proizvodnja, koja izgleda kao gubljenje vremena i energije? Odgovor na ovo pitanje nalazi se u ajetu, gdje kaže da je pčela tako “poučena” od svog Gospodara.
Pčele instiktivno proizvode med, ne samo za sebe, nego i za ljude. Činjenica je da pčele, kao i mnoga druga stvorenja na zemlji rade za čovjeka, kao što kokoš leže najmanje jedno jaje na dan, mada joj nije potrebno, ili kao što krava daje daleko više mlijeka, nego što je njenom teletu potrebno.
Pčele koriste heksagonalnu strukturu milionima godina za izradu saća (nađeni fosil pčele star je oko 100 miliona godina). Čudo je zašto su pčele izabrale heksagonalnu strukturu, a ne petougao ili osmougao? Odgovor daje matematika. Šestougaona struktura je najpogodniji geometrijski oblik za maksimalno iskorištenje jedinice površine. Da su ćelije saća konstruisane u nekom drugom obliku, bilo bi dosta izgubljenog prostora te bi se na taj način manje meda moglo uskladištiti i pčele bi se manje time okoristile. Ako bi dubine bile iste, trouglaste ili kvadratne ćelije sadržavale bi istu količinu meda kao i šestougaone. Međutim, između svih tih geometrijskih oblika šestougaonik je taj, koji ima najmanji obim. Dok oni svi imaju istu zapreminu, količina voska potrebna za šestougaone ćelije je manja od potrebne količine za trougaone ili četverougaone ćelije. Zaključak je da šestougaona ćelija zahtijeva minimalnu količinu voska za svoju konstrukciju, dok istovremeno može uskladištiti najveću količinu meda. Ovaj rezultat dobijen nakon mnogih geometrijskih kalkulacija sigurno nisu izračunale same pčele. Ove sićušne životinjice koriste heksagonalni oblik urođeno, samo zbog toga što su poučene i nadahnute od njihovog Gospodara.
Heksagonalni dizajn ćelija je praktičan iz mnogo aspekata. Ćelije naliježu jedna na drugu, tako da međusobno dijele zidove. Ovo još jednom osigurava maksimalno uskladištenje meda sa minimumom voska. Mada su zidovi ćelija dosta tanki, oni su dovoljno jaki da podnesu vlastitu težinu nekoliko puta.
Pčele obično moraju letjeti na većim rastojanjima da bi pronašle hranu. One sakupljaju hranu, cvjetni prah i medne sastojke. Pčela koja pronađe cvjetove vraća se nazad u košnicu da druge pčele obavijesti o tome. Ali, kako će pčela opisati mjesto gdje se ti cvjetovi nalaze? Ona to čini plesom. Pčela koja se vraća u košnicu izvodi neku vrstu akrobacija. Ovaj ples je njeno sredstvo izražavanja kojim opisuje lokaciju nađenih cvjetova. Ples koji pčela ponavlja više puta, sadrži u sebi sve informacije o nagibu, pravcu, udaljenosti i drugim detaljima, koji će omogućiti drugim pčelama da odu upravo na to mjesto. Ples pčele liči na osmicu. Pčela oblikuje srednji dio brojke osam tresući repom i čineći pokrete cik-cak. Ugao između cik-cak pokreta i linije između Sunca i košnice daje tačan pravac izvora hrane.
Ipak, poznavanje samoga pravca nije dovoljno. Pčele radilice takođe trebaju znati koliko je to daleko. Zato pčela koja se vraća udaljenost saopštava drugim pčelama određenim tjelesnim pokretima. Ona to čini tresenjem donjeg dijela svoga tijela, prouzrokujući zračne vrtloge. Npr. da bi opisala rastojanje od 250 metara, ona će zatresti donjim dijelom tijela 5 puta u 1/2 minute.
Ako je put od košnice do izvora hrane vremenski dugačak, onda se pčela suočava sa još jednim problemom. Za vrijeme svog povratka u košnicu Sunce se pomjeri za jedan stepen svake 4 minute. Znači da bi pčela trebala načiniti grešku od jednog stepena, vezano za pravac izvora hrane tako da ona o tome mora obavijestiti druge pčele.
Pčelinje oko sastavljeno je od stotina sićušnih šestougaonih sočiva. Svako sočivo se fokusira na vrlo usku površinu kao teleskop. Pčela gledajući prema Suncu u bilo koje doba dana uvijek može odrediti svoju lokaciju još dok je u letu.
Za one koji ne znaju arapski jezik zapanjujuća činjenica, vezana za gornji ajet, nije posve jasna. Kur’an govori o pčeli koja napušta košnicu u potrazi za hranom. Da bi opisao ovu aktivnost, on koristi ženski oblik glagola. Za jednog Arapa ovo pokazuje da je pčela, o kojoj se govori, ženskoga roda.
Možete li navesti razliku između muške i ženske pčele? Čak i ako ostavimo po strani Muhammedovo doba, za nalaženje razlike između muške i ženske pčele potreban je specijalista. Ako bismo tvrdili da je Muhammed ovo napisao, onda je on posebno morao poznavati pčele, provoditi statičke testove, određivati uzorke pčela, da bi nekako pronašao da je pčela, koja sakuplja hranu, ženskoga roda i da su muške pčele nesposobne da se same hrane. Ono što je dato ljudskoj prirodi, jeste da bi oni pomislili da muške pčele lete i sakupljaju hranu, a da ženske ostaju u košnici. Ipak to nije slučaj. Muhammed nije bio autor Kur’ana.
Allah dž.š. nam kaže da pčela proizvodi različite vrste hrane! Ovo je istina, obzirom da pčela ima jedinstven stomak, koji proizvodi hranu (med), koji je različitih boja i ukusa. Allah se, također, obraća pčelama u ženskom rodu umjesto u muškom, što je na arapskom jeziku izraženo rječju “kuuli”(jedi) i “feslluki” (te slijedi)! Rod pčela dijeli se na tri vrste: matice, trutovi (muške pčele) i radilice, koje su obavezno ženskog roda. Radilice su te koje grade košnice, hrane maticu, sakupljaju polen i nektar i štite košnicu. Allah dž.š. se obraća radilicama i to je razlog što su u Kur’anu glagolski oblici izraženi u ženskom rodu.
(16:69) ČUDO OD MEDA
“Zatim jedi od svih plodova, i slijedi puteve Gospodara svog ponizno. Iz trbuha njihovih izlazi napitak različitih boja njegovih, u njemu je lijek za ljude. Uistinu, u tome je znak za ljude koji razmišljaju.”
(Kur’an, 16:69)
Da li znate koliko je važan izvor hrane med, kojeg Allah nudi čovjeku putem ovog sićušnog insekta?
Med je sastavljen od šećera kao što su: glukoza, fruktoza i minerala kao što su magnezijum, kalij, kalcij, soda, hlor, sumpor, gvožđe i fosfat. Tu su B1, B2, C, B6, B5 i B3 vitamini, koji se mijenjaju s kvalitetom nektara i polena. Pored toga u njemu se mogu naći bakar, jod i u manjim količinama cink. Takođe je u njemu prisutno nekoliko vrsta hormona.
Kao što je navedeno u Kur’anu, med ima osobinu da “liječi ljude.”
Danas su apikultura i pčelinji proizvodi postali novom granom za istraživanje u zemljama gdje je nauka uznapredovala. Koristi od meda su slijedeće: med je niskokaloričan. Kad se uporedi sa istom količinom šećera, on daje 40% manje kalorija nego šećer. Mada tijelu daje veliku energiju, on mu ne povećava težinu.
Lahka probavljivost. Zbog toga što se molekule šećera u medu lahko pretvaraju u druge vrste šećera (fruktoza i glukoza) med se lahko probavlja kod većine ljudi uprkos tome što ima veliku koncentraciju kiseline. Takođe pomaže bubrezima i crijevima da bolje funkcionišu.
Brzo ulazi u krv. Kada se rastvori u blagoj vodi, med ulazi u krvotok u roku od sedam minuta. Slobodne molekule šećera u njemu čine da mozak funkcioniše lakše.
Pomaže nastanak krvi. Med daje značajan dio energije koji je tijelu potreban za proizvodnju krvi. Sem toga on pomaže čišćenju krvi. Ima pozitivne efekte u regulisanju i olakšavanju cirkulacije krvi. Takođe on djeluje kao značajna zaštita od kapilarnih problema i arterioskleroze.
Suzbija bakterije. Osobina ubijanja bakterija naziva se “inhibicijski efekat.” Eksperimenti provedeni na medu pokazuju da se njegova osobina ubijanja bakterija dva puta povećava kada se med razblaži vodom. Vrlo interesantno je primijetiti da se mlade pčele hrane medom razblaženim od strane pčela koje su odgovorne za njihov nadzor - kao da one znaju za ovu osobinu meda.
Žele rojal je supstanca koju proizvode pčele radilice unutar košnice. Unutar ove hranljive supstance nalazi se šećer, proteini, masnoće i mnogi vitamini.
Jasno je da je med, koji se proizvodi u daleko većim količinama nego što je to potrebno pčelama, stvoren da koristi ljudima. Takođe je jasno da pčele takav nevjerovatan posao ne bi mogle raditi same od sebe.
(17:78) SUNČEVA DEKLINACIJA (DULUK)
Ajet koji ukazuje na deklinaciju Sunca, glasi:
“Obavljaj salat sa naginjanjem Sunca (zapadu), do mraka noći, i Kur’an (uči) zorom. Uistinu, Kur’an zorom je svjedočen.”
(Kur’an, 17:78)
Deklinacija je ugaono rastojanje Sunca sjeverno ili južno od Zemljinog ekvatora.
Zemljin ekvator je naget pod uglom 23,45 stepeni na ravan Zemljine orbite oko Sunca, tako da u različito vrijeme u toku godine, kako Zemlja kruži oko Sunca, deklinacija se mijenja između 23,45 stepeni sjeverno do 23,45 stepeni južno.
Ovo uslovljava nastanak godišnjih doba. Oko 21. decembra sjeverna hemisfera Zemlje je nageta 23,45 stepeni od Sunca, a to je vrijeme zimskog solsticija za sjevernu hemisferu i ljetnog solsticija za južnu hemisferu. Oko 21. juna južna hemisfera je nageta pod uglom od 23,45 stepeni od Sunca i tad je ljetni solsticij na sjevernoj hemisferi i zimski solsticij na južnoj hemisferi. 21. marta i 21. septembra su proljetni i jesenji ekvinociji (ravnodnevnice), kada Sunce prolazi direktno iznad ekvatora. Treba primijetiti da Rakova i Jarčeva obratnica označavaju maksimalnu deklinaciju na svakoj Zemljinoj polutki.
Deklinacija se izračunava po slijedećoj formuli:
d=23,45*sin(360/365*(284+N))
gdje su
D=deklinacija,
N=broj dana, 1 januar=1 dan.
(18:25-26) MISTERIOZNA VEZA IZMEĐU
hidžretskog i gregorijanskog kalendara
U kur’anskoj pripovijesti o grupi vjernika koji su bili spašeni od svojih neprijatelja čudesnim dugim snom u pećini, Bog nam govori o vremenu koje su oni proveli u pećini, 300 godina, a neki su još dodali i devet. Na prvi pogled ovaj ajet izgleda nejasan, maglovit. Je li to 300 ili 309 godina? U daljem tekstu ćemo pokušati dokazati da su obe tvrdnje tačne.
Allah dž. š. u suri 18 kaže:
“Pokazivaćemo im znakove Naše na horizontima i u dušama njihovim, dok im ne bude jasno da je on Istina. Zar nije dovoljno, Gospodar tvoj, što je On nad svakom stvari svjedok?”
(Kur’an, 41:53)
“I ostali su u pećini svojoj tri stotine godina i dodali devet.
Reci: “Allah je Najbolji znalac tog što su ostali. Njegovo je nevidljivo nebesa i Zemlje."
(Kur’an, 18:25-26)
Drevni narodi su računali da je mjesec vrijeme između dva puna Mjeseca, ili broj dana koji je potreban Mjesecu du okruži oko Zemlje.
Ova mjera se naziva lunarni mjesec i on iznosi 29 dana 12 sati 44 minute 2,8 sekundi. Islamska godina se sastoji od 12 lunarnih mjeseci. 1582. godine Italijani, Francuzi, Portugalci i Španci su prihvatili moderni Gregorijanski kalendar. U ovom kalendaru mjerenje dužine godine bazirano je na revoluciji Zemlje oko Sunca. Dužina mjeseca je prosječno 1/12 godine (28 do 31 dan) i udešena je tako da odgovara broju 12 mjeseci u godini koja se zove solarna ili tropska godina.
Godina je period potreban Zemlji da izvrši jedno orbitiranje oko Sunca, a postoji više načina na koji se ovo može izmjeriti. Za izračun kalendara, a da sve bude u skladu sa godišnjim dobima, najpogodnija je tropska godina, obzirom da se ona odnosi direktno na očito Sunčevo godišnje kretanje. Tropska godina se definiše kao interval između sukcesivnih prolaza Sunca kroz tačku proljetne ravnodnevnice (tj. kad ono prođe nebeski ekvator kasno u martu) i iznosi 365,242199 srednjih solarnih dana.
Tropska godina i sinodički mjesec (lunarni mjesec) su nesamjerljivi, 12 sinodičkih mjeseci iznosi 354,36705 dana, skoro 11 dana manje od tropske godine.
Muslimanska era se računa od početne tačke Hidžre. To je godina u kojoj je Muhammed a.s. poslanik Islama, prešao iz Mekke u Medinu 622. godine. Drugi halifa Umer I, koji je vladao od 634-644, odredio je da prvi dan mjeseca Muharrema bude početak godine, tj. 16 juli 622. godine.
Varijacije među mnogim kalendarima u upotrebi, od antičkih vremena pa do danas, uzrokovane su netačnošću određivanja tačne dužine godine. Razlika između gregorijanskog (solarnog) kalendara koji je usvojen u 16. stoljeću i hidžretskog (lunarnog) koji je usvojen u Muhammedovo a.s. vrijeme, je 10,87 dana na godinu.
Ovo potvrđuje validnost gore citiranog ajeta u kalendarskim sistemima, onom koji je slijeđen u Muhammedovo a.s. vrijeme i onog koji je usvojen 165 godina kasnije.
Orbitalni parametri Zemlje i Mjeseca
Mjesec:
1.Mjesečev orbitalni period (siderički):
27,3216615 dana
ili 27 dana 7 sati 43 minuta 11,5 sekundi
ili 327,85993 dana u godini
2. Prosječna dužina lunarnog dana (sinodičkog):
29,5305883 dana
ili 29 dana 12 sati 44 minuta 2,8 sekundi
ili 354,36705 dana u godini
Zemlja:
1. Rotacioni period Zemlje: 23,9345 sati
2. Orbitalni period Zemlje (siderički): 365,25636 dana
3. Tropska godina Zemlje (sinodička): 365,242199 dana
KALKULACIJE
S (solarna godina) = 365,242199 dana
L (lunarna godina) = 354,36705 dana
D (razlika) = S - L = 365,242199 – 354,36705 = 10,875149
S / D = 33,5850294
300 x D = 3262,5447 dana
S / L = 1,0306889396
(300 x D) / S = 8,932551356Devet solarnih godina (9 x S) = 3287,179791 dana
Devet lunarnih godina (9 x L) = 3189,30345 dana
300 solarnih godina = 109 572,6597 dana
300 lunarnih godina = 106 310,115 dana
300 x S – 300 x L = 3262,54 dana
309 x S – 309 x L = 3360,42 dana
300 x L +9 x S = 10631,115 + 3287,17979 = 109597,28
I konačno: (300 x S) / L = 309,20668188535
Astronomi godinu dijele na zvjezdanu (365,25636 dana).i tropsku (365,242199 dana). Također lunarnu godinu dijele na zvjezdanu (327,85993 dana) i tropsku (354,36705 dana).
Kako je dužina solarne godine 365,242199 dana, a lunarne 354,36705 dana, to je razlika dužina 10,875149 dana. Nakon 33,5850294 solarnih godina ukupan broj ovih razlika iznosi (365,242199 / 10,875149 = 33,5850294).
Drugim riječima, lunarna godina se podudara sa solarnom u istoj početnoj tačci svake 33,5 godine. Svaku takvu tačku možemo smatrati jednim ciklusom od 33.58 godina. Vrijedno je spomenuti da je poslanik Muhammed a.s. prvu objavu primio šest godina nakon početka ciklusa 610. godine, a da je umro 632. godine šest godina prije njenog kraja, tako da je period revelacije bio fokalna tačka devetnaestog ciklusa.
300 godina x 10,875149 dana na godinu = 3262,5447 dana.
Pošto se solarna godina sastoji od 365 dana, 5 sati i 45,5 sekundi (365,242199 dana), onda je količnik 3262,5447 / 365,24199 = 8,932556 godina.
Kada se govori terminom godina, onda je to devet (9) godina koje su dodate na tristo (300) godina.
“On je Taj koji je učinio Sunce blještećim, a Mjesec sjajnim, i odredio mu faze, da znate broj godina i računanje. Allah je to stvorio samo s Istinom. Razjašnjava znakove ljudima koji znaju.”
(Kur’an, 10:5)
Dužina boravka mladića u pećini kako je navedeno u ajetu je 309. Dok Kur’an eksplicitno ne navodi broj ljudi u pećini, on navodi dužinu njihovog boravka, ali sa komentarom “Allah je Najbolji znalac tog što su ostali...”
Da li je ovaj komentar usmjeren na to da se pokaže tačnost ovog broja u vremenu kada je bilo toliko mnogo različitih tvrdnji i mišljenja o njemu? Ili postoji neki drugi cilj? Većina tumača zastupa prvi stav, ali zar nije moguće da stavka “Allah je Najbolji znalac tog što su ostali...” nagovještava da Allah najbolje zna istinu o broju 309, njegovom značenju i tajnama i mudrosti koja se krije iza perioda koji su ljudi u pećini proveli?!
Mnogi tumači, prošli i savremeni, smatraju da je 300 solarnih godina jednako 309 lunarnih godina. Broj 9 za njih predstavlja povećanje kada se 300 solarnih godina pretvori u lunarne:
(365,242199×300) ÷354,36705 = 309,20668
Ovakvo tumačenje je možda ono što sugestira kuranski tekst.
Zaključak
300 solarnih godina ima 109572,6597 dana dok 300 lunarnih godina ima 106310,115 dana. Razlika između njih je 3262,54 dana. Ovaj broj dana bliži je 9 solarnih godina nego 9 lunararnih godina.
To znači da su ljudi u pećini ostali 300 solarnih godina, odnosno 300 lunarnih sa 9 pridodatih solarnih godina.
Broj 300 ostaje nepromjenljiv, a dodatak dolazi kao rezultat razlike koncepata solarne i lunarne godine. Dodatak od 9 solarnih godina se onda prirodno uklapa u ovaj proračun.
(18:90) OZONSKI ZAŠTITNI SLOJ I OZONSKE RUPE
Vjerovatno smo svi čuli kako ljudi govore o ozonskim “rupama” u atmosferi naše planete. Tanjenje ozonskog sloja i rupe u njemu izazvale su ozbiljnu zabrinutost.
Sunce kao i svaka druga zvijezda zrači u širokom području talasnih dužina. Vidljivi talasi, koje nazivamo Sunčevi zraci, su samo dio te radijacije, a oni leže između ultraljubičastih i infracrvenih zraka. Sunce takođe zrači i na većim talasnim dužinama koje ljudsko oko ne može vidjeti, a to je područje infracrvenih i radio talasa, a takođe i u području kraćih talasnih dužina od onih koje mi možemo vidjeti, kao ultravioletni, X zraci i gama zraci.
Ti kratki talasi (X i gama zraci) u potpunosti bivaju blokirani u gornjim slojevima Zemljine atmosfere, dok većinu ultravioletnih zraka apsorbuje ozonski sloj. Samo mala količina ultavioletnih zraka može prodrijeti.
Šta je ozon?
Ozon je plavičasti gas koji je štetan za udisanje. Sastavljen je od tri atoma kisika.
Različite vrste ultraljubičastog zračenja koje proizvodi Sunce konstantno proizvode i uništavaju ozonske molekule. Normalno, proizvodnja i razaranje balansira tako da je količina ozona u bilo kom datom vremenu dosta stabilna.
Šta je to ozonski sloj?
Ozonski sloj je jedan gigantski zaštitni kišobran stvoren od sloja ozona koji obavija Zemlju. Taj sloj je debljine oko 20 kilometara, a nalazi se na 15-35 km iznad Zemljine površine u gornjoj atmosferi (stratosferi).
Ozon se nalazi u svim slojevima atmosfere, a najviše ga je u stratosferi oko 90%. Čak i mala koncentracija ozona igra značajnu ulogu. Ultravioletno zračenje može oštetiti ćelije živih organizama, ljudi, životinja i biljaka. Dok male doze ovog zračenja rezultiraju kao opekotine od Sunca, dotle veće doze mogu izazvati katarakte ili rak kože, a mogu uticati i na rast biljaka.
Nalik na dobre sunčanice, ozonski sloj djeluje kao prirodni filter, blokirajući većinu štetnih ultraljubičastih Sunčevih zraka.
Razaranje ozona uzrokovano je kompleksnim hemijskim reakcijama uključujući hlor i brom. Mada se mala količina ovih elemenata prirodno nalazi u stratosferi - npr. hlor proizvode vulkanske erupcije - najveće uništenje ozona uzrokovale su u zadnjih 20 godina hemikalije koje su proizveli ljudi.
Detaljni sastav Zemljine atmosfere i otkriće ozonskog sloja dogodilo se mnogo stoljeća poslije objave Kur’ana, pa ipak Kur’an spominje ovu zaštitu od Sunčevih zraka.
Tumačenje kur’anskog ajeta 18:90.
“Dok - kad stiže izlazištu Sunca, nađe ga izlazi nad ljudima kojima nismo od njega načinili štit.”
(Kur’an, 18:90)
Iz citiranog ajeta se da izvući 5 zaključaka:
1. Riječ štit ukazuje da od Sunca dolazi nešto štetno, jer da nema te štete, ne bi bilo potrebe za zaštitom.
2. U ranijim tumačenjima Kur’ana uzimalo se da riječ štit označava planine ili brda, ali planine i brda nas ne štite od štetnog djelovanja Sunčevih zraka, izuzev kada bi čitav život proveli unutar njih.
3. Ajet pokazuje da su ljudi koji su spomenuti u njemu, a koji nemaju štita, ustvari, izuzetak i da ostatak svijeta ima taj štit.
4. Riječi “nismo načinili štit” pokazuju da je taj štit prirodan (Božiji), a ne ljudski. Ovo automatski eliminiše sugestiju da bi to mogle biti kuće ili nešto što je napravio čovjek.
5. Ajet ukazuje na prisustvo ljudi na tom mjestu i da to mjesto ili ta zona, nije zaštićena. Ovo je u skladu sa sadašnjim znanjem, vezanim za postojanje rupa u ozonskom sloju. Općenito se smatra da su te rupe odvajkada postojale. Stvar je poprimila iznenada dramatičan tok, zbog toga što se veličina ovih rupa povećava kao rezultat čovjekovog onečišćenja planete.
(18:109) PROGRAMSKI INTELEKT
“Stvaranje vaše i podizanje vaše (iz mrtvih) je samo - kao duše jedne. Uistinu! Allah je Onaj koji čuje, Onaj koji vidi.”
(Kur’an, 31:28)
Kloniranje podrazumijeva izvođenje grupe identičnih genetskih ćelija, ili čitavog organizma iz jedne originalne ćelije ili organizma:
’Reci: “Kad bi more bilo tinta za riječi Gospodara mog, sigurno bi se iscrpilo more prije no što bi se iscrpile riječi Gospodara mog, makar mi donijeli slično njemu, (kao) pojačanje.”
(Kur’an, 18:109)
Doslovna istina:
U momentu začeća kada se sjedine spermij i jajašce, biva određen nevjerovatno veliki broj personalnih crta i uzoraka rasta.
Procjenjuje se da genetska informacija, koju nosi svaka ljudska ćelija, može popuniti hiljade hiljadustraničnih knjiga u finoj štampi. Gornji kur’anski ajet bukvalno je dokazan, ako razmotrimo kako sve ćelije formiraju stvorenje. Ako bi sve informacije sadržane u svim ćelijama trebalo da se zapišu, onda bi sigurno:
“... Bi se prije iscrpilo more, nego što bi se iscrpile riječi Gospodara.”
Razmotrite ovo: jedna ćelija popunjava hiljade hiljadustraničnih knjiga u finoj štampi!
Svaka ćelija ima “program” analogan pisanom kompjuterskom programu tako dobro organiziran i regulisan da funkcioniše besprijekorno, svaka mala nefunkcionalnost vodi deformitetima i monstruoznom rastu (npr. rak). Svaka ćelija je kao kompjuter programirana da obavlja određene funkcije. Opšte je poznato da će kompjuter funkcionisati jedino ako je programiran. Činjenica je, dakle, da mora postojati programirajući intelekt, koji daje neophodne informacije za rad sistema.
Programirajući intelekt, nepromjenjiv i uniforman u svojoj biti je jedan Bog.
(20:50) PROGRAMIRANE ĆELIJE
Evolucionisti i neodarvinisti klasificiraju ćelije na primitivne i evolvirane, što nije istina. 99% ćelijskih struktura kod svih vrsta je identično. Ova cifra je 100% za DNK. Jedina razlika između ćelija je “program” koji insruira ćeliju kako da funkcionira. Zbog toga teorija evolucije pada na samom nivou ćelije.
Svaka ćelija je programirana da funkcioniše na poseban način. Čak i obični korisnik kompjutera zna da će on raditi samo onako kako je programiran.
Ova činjenica ukazuje na postojanje programskog intelekta koji sistemu daje potrebne informacije, kako bi on mogao funkcionirati. Ovo naravno upućuje na razmišljanje o Stvoritelju života.
“(Musa) reče: “Gospodar naš je Onaj koji je svakoj stvari dao stvaranje njeno, zatim uputio.”
(Kur’an, 20:50)
Među biolozima postoji neuhvatljiva enigma, a to je porijeklo genetskog koda i kako on povećava informacije koje vode sve kompleksnijim i kompleksnijim strukturama.
Jedino valjano objašnjenje o inteligentnoj prirodi poruka sadržanih u DNK jeste umiješanost inteligentnog planera. Mi ga zovemo Allah, Bog.
(21:30) PORIJEKLO ŽIVOTA IZ VODE
Kur’an kaže da je život počeo u vodi i da je sam čovjek stvoren od vode, a isto tako i ostale životinje na zemlji. U vrijeme objave Kur’ana ovakvi navodi su za jednog Arapa izgledali sasvim čudni. Čak i danas ovi ajeti Kur’ana će izazvati čuđenje, ukoliko su naučne činjenice o njima nepoznate.
Činjenica da je sav život počeo iz vode, danas je dobro poznata naučna istina. Učenjaci imaju dokaze da su prva živa bića bile alge, a one su živjele u vodi. Činjenica da su ljudska bića i životinje stvorene od vode je takođe potvrđena, obzirom da citoplazmu (osnovna komponenta života) u svakoj ćeliji, preko 80% čini voda.
Prvi oblik života:
“Zar oni koji ne vjeruju ne vide da su nebesa i Zemlja bili zatvorena (cjelina), pa smo ih rastrgali. A od vode smo načinili svaku živu stvar. Pa zar neće vjerovati?”
(Kur’an, 21:30)
Oni koji tvrde da je Muhammed a.s. napisao Kur’an kažu da je on imao neke ideje o porijeklu vrsta koje ljudi toga vremena nisu znali, i da je on imao pristup geološkim i arheološkim podacima i da ih je dobro razumio. Takva tvrdnja je neumjesna. Kur’an, naravno, pokazuje da potiče od Onoga koji poznaje tajnu univerzuma.
Voda koja se kondenzovala u ranim fazama Zemlje i formirala mora i okeane, miješala se sa prljavštinom, pri čemu je nastalo blato. Iz oblikovanog blata rodili su se najjednostavniji živi organizmi u obliku bakterija i jednoćelijskih organizama. Iz ovoga zajedničkoga porijekla biljaka i životinja razvile su se dvije vrste mikroskopskih organizama. Iz prve vrste nastale su sve biljke, a iz druge su se razvile životinje. Smatra se da su se prvi primitivni organizmi pojavili prije oko 2,7 milijardi godina. Svi ti organizmi potekli iz vode, postepeno su se razvili u kompleksne žive strukture, koje su krenule na kopno. Ova činjenica data je također i u Kur’anu:“........ a od vode smo načinili svaku živu stvar.”
(Kur’an, 21:30)Interesantno je da voda koja se nalazi u svim tečnostima našega tijela (krv, slina, suze, znoj itd.) sadrži isti procenat soli kao što se nalazi u okeanu.
Od prvobitnih organizama koji su izašli na kopno, razvili su se reptili prije 200 miliona godina. Prve ptice letjele su prije oko 130 miliona godina, a prvi čovjek homohabilis hodao je Zemljom prije milion godina. Prvi homosapiens, o kojem učimo kao o našem direktnom pretku, hodao je Zemljom prije 15 hiljada godina.
“I On je Taj koji je od vode stvorio čovjeka, te mu načinio srodstvo i tazbinstvo. A Gospodar tvoj je Moćni.”
(Kur’an, 25:54)
Koncept da je ljudsko biće stvoreno od vode može za neznalicu izgledati sasvim nametljiv. Da sam stajao u pustinji prije 1400 godina i proglasio da sam napravljen od vode, sigurno bi me smatrali neuračunljivim. Tek prije 200 godina, kada je otkriven mikroskop, utvrđeno je da je bazna supstanca ćelije jajašca, iz kojeg se razvija čovjek, (citoplazma) sačinjena od 80% vode.
Kako je Muhammed a.s. ili bilo ko drugi iz njegovog vremena mogao imati ovu čudnu ideju, izazov je ljudskom tumačenju. Sadržaj citoplazme je analiziran i dokumentiran stoljećima poslije objave Kur’ana.
Sličnu ideju nosi Kur’anski ajet:
“A Allah je svaku životinju stvorio od vode. Pa od njih je ko ide na trbuhu svom, i od njih je ko ide na dvije noge, i od njih je ko ide na četiri. Allah stvara šta hoće. Uistinu! Allah nad svakom stvari ima moć.”
(Kur’an, 24:45)
Standardna “životinjska ćelija” koja se spominje u svakoj introbiološkoj knjizi, sadrži svoj glavni dio citoplazmu, sa najmanje 80% vode.
(21:30) VODA I ŽIVOT
U Kur’anu čitamo:
“Zar oni koji ne vjeruju ne vide da su nebesa i Zemlja bili zatvorena (cjelina), pa smo ih rastrgali. A od vode smo načinili svaku živu stvar. Pa zar neće vjerovati?”
(Kur’an, 21:30)“A Allah je svaku životinju stvorio od vode. Pa od njih je ko ide na trbuhu svom, i od njih je ko ide na dvije noge, i od njih je ko ide na četiri. Allah stvara šta hoće. Uistinu! Allah nad svakom stvari ima moć.”
(Kur’an, 24:45)
“I On je Taj koji je od vode stvorio čovjeka, te mu načinio srodstvo i tazbinstvo. A Gospodar tvoj je Moćni.”
(Kur’an, 25:54)
Voda je najpoznatiji sastojak Zemlje, pokrivajući više od 70% njene površine. Sva živa stvorenja u najvećem dijelu su od vode. Npr. ljudsko tijelo sadrži dvije trećine vode. (Kada kremiraju čovjeka, šta mu se događa? Zašto?) Naučnici kažu da svi postojeći oblici života zahtijevaju tri osnovna uslova: temperaturu, vodu i atmosferu.
Svi metabolizmi trebaju vodu da bi preživjeli. Tako životinje koje obitavaju u sušnim regionima posjeduju tjelesne mehanizme koji ih štite od gubitka vode i koriste je na najbolji način (kamile). Dehidracija kod ljudi može biti rezultat nedostatka hrane, pića i znojenja, pored ostalih faktora. Ovaj gubitak tečnosti ima negativan efekat na pravilan rad srca, centralni nervni sistem i organe koji imaju nježnu muskulaturu. Konačno, kada se gubi tečnost ćelija, onda dolaze u pitanje životni hemijski procesi u ćelijama. Ako se voda ne unese u organizam, smrt će obično nastupiti u roku od nekoliko dana.
Krv svih živih bića sastavljena je od 55% od plazme, a ona se sastoji od 90% vode. Možemo tako nabrajati dalje i dalje. Opet se nađemo sa pitanjem: kako je Muhammed a.s. mogao znati da su sva stvorenja stvorena od vode, stoljećima prije nego što su ljudi utvrdili ovu činjenicu naučnim istraživanjima. Da li je on nasumice odabrao jedan element, iz bezbrojnih milijardi mogućih izbora? Zašto on nije tvrdio da su živa stvorenja stvorena od zraka, ili od drveta? Zašto vode? Odgovor je poznat!
(21:30) NASTANAK UNIVERZUMA-VELIKA EKSPLOZIJA
Univerzum je došao u postojanje milijardama godina ranije u strahovitoj eksploziji nazvanoj “Big Bang.” U Kur’anu je to izraženo ovako:
“Zar oni koji ne vjeruju ne vide da su nebesa i Zemlja bili zatvorena (cjelina), pa smo ih rastrgali. ........ Pa zar neće vjerovati?”
(Kur’an, 21:30)
Otkriće velike eksplozije i porijekla života u vodi načinili su nemuslimani (“oni koji ne vjeruju”). U početku je sva materija i prostor (nebesa) bila jedna cjelina (jedan komad). Zatim je sve to rastavljeno pomoću onoga što fizičari opisuju kao “Veliki prasak.” Dokazi o velikom prasku su toliki, da se on više ne smatra teorijom, nego činjenicom.
Kur’an daje tačan vizuelni opis teorije “Big bang” o stvaranju kosmosa. To je tačno onako, kako “nevjernički” naučnici zamišljaju stvaranje univerzuma iz jednog komada, koji je potom pomoću “Big banga” pretvoren u mnoštvo segmenata. Kako možemo objasniti ovu informaciju u Kur’anu, ukoliko on ne bi bio to što tvrdi da jeste, riječ Sveznajućega Tvorca?
Velika eksplozija je rezultirala iz ekstremno gustog singulariteta. U stvaranju univerzuma blisko su vezani materija, prostor i vrijeme. Materija i prostor bili su spojeni kao jedno, a rastavljeni su eksplozijom.
Svi podaci, danas dostupni, ukazuju na eksplozivno porijeklo univerzuma, koje je u postojanje dovelo i prostor i vrijeme. Ovo se upravo odnosi na “Big bang”. Teorija “Big bang” koja je uspješno preuzela mjesto teorije o stacionarnom stanju, razvijena je od strane dvojice naučnika neovisno jednog od drugog 1920. godine (ruski meteorolog Aleksandar Fridman i belgijski matematičar Georges Lemaitre).Zašto većina naučnika prihvata teoriju “Velikoga praska”? Prihvatanje ove teorije od strane naučne zajednice utemeljeno je na brojnim opservacijama. Te opservacije potvrđuju specifična predviđanja ove teorije. Znamo da naučnici testiraju svoje teorije putem dedukcije i falsifikacije.
Predviđanja vezana za “Big-bang” teoriju i testovi vezani za ovo jesu:
1. Ako se dogodila velika eksplozija, svi objekti u univerzumu bi trebalo da se udaljavaju jedni od drugih. 1929. godine Edvin Habl je dokazao da se galaksije u univerzumu doista udaljavaju jedna od druge.
2. Velika eksplozija bi trebala iza sebe ostaviti “odsjaj.” 1960. godine naučnici su otkrili postojanje pozadinskog kosmičkog zračenja, tzv. “odsjaj” nakon Velike eksplozije. Naša najtačnija mjerenja ove kosmičke radijacije dobili smo u novembru 1989. od satelita COBE (istraživač kosmičkog pozadinskog zračenja). Mjerenja sa ovoga satelita testirala su važna predviđanja “Big-bang” teorije. Ovo predviđanje sugestira da je inicijalna eksplozija, koja je dala rođenje univerzum, trebala stvoriti radijaciju sa spektrom koji slijedi krivulju crnog tijela. Mjerenja satelita COBE pokazuju da spektar kosmičke radijacije varira u odnosu na krivu crnog tijela samo 1%. Ovaj nivo greške smatra se beznačajnim.
3. Ako je univerzum počeo Velikom eksplzijom, ekstremne temperature trebale su uzrokovati da 25% mase univerzuma postane helijum. To je upravo ono, što je posmatranjem ustanovljeno.
4. Materija u univerzumu bi trebala biti homogeno distribuirana. Astronomska posmatranja sa Hablovog teleskopa pokazuju da je materija u univerzumu općenito homogeno raspoređena.
5. Kako će univerzum završiti? Kosmolozi predviđaju dva moguća kraja univerzuma. Ukoliko je univerzum beskonačan, ili mu nema kraja, trebao bi se vječno širiti. Univerzum, koji je konačan ili zatvoren, trebao bi kolapsirati, kada širenje prestane zbog gravitacije. Kolaps univerzuma završava se kada se sva materija i energija komprimira u visoko energetsko, super gusto stanje, iz kojeg je počeo. Ovaj scenario se naziva “Veliki grč.” Neki teoretičari špekulišu da bi veliki grč mogao proizvesti novu veliku eksploziju, čime bi počeo novi proces širenja univerzuma. Ovakva predviđanja imaju naziv “Teorija oscilirajućeg univerzuma.”
(21:32) ATMOSFERSKA ZAŠTITA ZEMLJE
Zemljina atmosfera, tako važna za život na našoj planeti, proteže se 1000 km u prostor. Nabrojat ćemo samo neke od njenih brojnih funkcija:
1. Atmosfera sadrži gasove potrebne za održavanje života biljaka i životinja, tj. kisik i ugljendioksid.
2. Atmosfera djeluje kao štit koji apsorbuje i vrši disperziju kontinualnog pljuska meteora, koji ulijeću u gravitaciono polje Zemlje.
Da je atmosferski sloj tanji nego što zaista jeste, ti meteori bi lahko našli put do Zemljine površine, a pri svojim udarima prouzrokovali bi požare i ogromnu štetu. Kur’an govori o ovoj funkciji atmosfere:
“I učinili smo nebo svodom zaštićenim; a oni su od znakova njegovih odvraćeni.”
(Kur’an, 21:32)
Riječi “semaa” i “semawaat” u Kur’anu se koriste sa različitim značenjima. Riječ “semawaat” (nebesa), koja je množina od “semaa” (nebo) uvijek se koristi da označi nebesa, ili univerzum u cjelini. Riječ “semaa” obično označava neposredno nebo, ili Zemljinu atmosferu.
Kao primjer ova dva načina upotrebe u Kur’anu čitamo:
“Stvorio je Allah nebesa i Zemlju s Istinom. Uistinu, u tome je znak za vjernike.”
(Kur’an, 29:44)
Ovdje riječ “semawaat” znači nebesa, ili univerzumi.
“On je Taj koji spušta s neba vodu - imate vi od nje piće, i od nje drvlje u kojem napasate.”
(Kur’an, 16:10)
Ovdje riječ “semaa” označava nama najbliže nebo.
2. Atmosfera sadrži gasove potrebne za održavanje života biljaka i životinja, tj. kisik i ugljendioksid.
(21:33) ORBITALNO KRETANJE NEBESKIH TIJELA
Kada čovjek pogleda u beskrajne zamršene orbite i u matematičku preciznost univerzuma, može samo sa divljenjem uzdahnuti. Sve planete kruže oko zvijezda, a one se okreću oko centara gravitacije u njihovim sopstvenim galaksijama.
Ovaj precizan balans spomenut je u slijedećim ajetima:
“Sunce i Mjesec su po proračunu.”
(Kur’an, 55:5)
“I nebo! Uzdigao ga je, i postavio mjerilo.”
(Kur’an, 55:7)
Orbite nebeskih tijela spomenute su u ajetu:
“I On je Taj koji je stvorio noć i dan i Sunce i Mjesec: Sve u orbiti plovi.”
(Kur’an, 21:33, 36:40)
Primijetite da zadnji ajet kaže: “sve”, a ne “oboje”, što pokazuje da je osvrt na Sunce i Mjesec samo simboličan i da sva druga nebeska tijela slijede ista pravila. Sunce, Mjesec i njihove orbite.
Danas znamo da Mjesec obiđe oko Zemlje za prosječno 29,5 dana. Sunce se takođe obrće u vlastitoj orbiti. Naša galaksija, Mliječni put, ima 100 milijardi zvijezda, postavljenih u takvoj formaciji, da galaksija ima oblik diska. Taj disk se okreće oko svoga centra kao gramofonska ploča.
Jasno je da kako se gramofonska ploča okreće, okretat će se i svaka tačka na disku i ponovo doći u početni položaj. Slično tome svaka zvijezda u galaksiji se kreće, kako galaksija rotira oko svoje ose. Jedna od tih zvijezda je i Sunce.
Detalji Sunčeve orbite su slijedeći:
Za jedan obrt oko svoje ose galaksiji i Suncu je potrebno 250 miliona godina. Pri tome Sunce putuje brzinom približno 150 milja u sekundi. Spomenuto predstavlja orbitalno kretanje Sunca, na koje se osvrće Kur’an prije 14 vijekova. A eto, to je novo otkriće. Znanje o Sunčevoj orbiti je dostignuće savremene astronomije.
Kako je autor Kur’ana ovo znao? Čak i nakon objave Kur’ana rani komentatori nisu mogli pojmiti orbitiranje Sunca i Mjeseca. Komentator Kur’ana iz 10-og stoljeća Taberi ovo nije mogao objasniti tako da on kaže: “Dužnost nam je da šutimo, kada nešto ne znamo.” Ovo pokazuje koliko su ljudi bili nemoćni da shvate koncept orbitiranja Sunca i Mjeseca. Iz ovoga je jasno da je Kur’an iznosio jednu ideju već poznatu ljudima, komentatori bi je lahko razumjeli. Ovo potvrđuje ono što je Bog rekao svome poslaniku:
“To su neke vijesti nevidljivog koje ti objavljujemo. Nisi ih znao ti niti narod tvoj prije ovoga. Zato se strpi. Uistinu, ishod je za bogobojazne.”
(Kur’an, 11:49)
(21:33) SUNCE - PLOVIDBA I ROTACIJA
Kur’an, takođe, govori o Suncu i o njegovom načinu putovanja kroz prostor. Ponovo čovjek može nagađati o prostoru.
Kada se Sunce kreće kroz prostor, postoje dvije opcije: može putovati kao kamen, koji se baci, ili može putovati na poseban način. Kur’an navodi ovo drugo - da se ono kreće kao rezultat vlastitog pomjeranja. Kur’an koristi riječ “sabeha” da bi opisao Sunčevo kretanje kroz prostor.
Da bi se čitalac ispravno obavijestio o značenju ove riječi, navest ćemo slijedeći primjer: ako je čovjek u vodi i ako se riječ “sabeha” primijeni na njegovo kretanje, može se razumjeti da on pliva, krećući se sam, a ne kao rezultat direktne sile primijenjene na njega.
“I On je Taj koji je stvorio noć i dan i Sunce i Mjesec: Sve u orbiti plovi.” (Kur’an, 21:33)
Tako, kada se ovaj glagol primijeni na Sunčevu putanju kroz prostor, to nikako ne znači da Sunce nekontrolirano leti kao rezultat toga što je bilo bačeno ili slično. To jednostavno znači da se Sunce okreće i rotira dok putuje.To je ono što Kur’an tvrdi, ali da li je to bilo lahko otkriti?
Može li vam ijedan čovjek otkriti da se Sunce okreće? Tek u modernim vremenima načinjena je oprema pomoću koje se može gledati u Sunce bez opasnosti da se oslijepi. Upravo kroz ovakav proces otkriveno je, ne samo da postoje pjege na Suncu, nego i da se te pjege okrenu jednom u 25 dana.
Sta se koprcas, sta si se uspanicio, da nisi doziveo prosvetljenje 
Lep si primer "iskrenog" hriscanskog vernika, grupa neupucenih, neprosvecenih, primitivnih ljudi.
:wink: 8)
).
