Na taj fazon se može govoriti o "bugarizaciji Bugara".
		
		
	 
Za razliku od Bugara, kod Hrvata je srednjovekovna etnogeneza krajnje dubiozna. Hrvatske teritorije, hrvatski vladari, hrvatski jezik, administrativni centri, "kamenje i znamenje" - sve je pod znakom pitanja. 
Interesantna je strateška potreba vođstva Rimokatoličke crkve i  Austrijske carske uprave za postojanjem neke virtuelne rimokatoličke  nacije na južnoslovenskom prostoru zapadnog Balkana, skoro apsolutno i u  ogromnoj većini naseljenog Srbima. Usled takve potrebe,  pojavila su se istoriografska dela, u kojima se, bez dokaza, veličala  “stara Hrvatska” i postepeno “stvarali” tzv. Hrvati kao rimokatolička  nacija, iako o njima nema originalnih dokumenata ni podataka o njihovom  postojanju u istoriji.
O Hrvatima ni u jednom arhivu nema originalnih podataka čije je  postojanje starije i od tzv. “stare Hrvatske iz perioda hrvatske narodne  dinastije”, odnosno iz vremena pre, navodnog, njenog potčinjavanja od  strane Mađara – ni u arhivu Vatikana, ni Venecije, ni Milana, ni  Firence, ni Graca, ni Beča, ni Carigrada – ni igde ni nigde, već u tzv.  “prepisima sa starijih nesačuvanih originala”, čime je nastala samo  “historijska Hrvatska u prepisu”, tj. u istoriji nije postojala, ali u  virtuelnim zamislima hrvatske istoriografije je “postojala”. Malo ko  postavlja pitanje, kako to da za većinu nekadašnjih država ima  originalnih i ubedljivih podataka, samo o državi “srednjovjekovnoj  Hrvatskoj” – gle čuda – nema nijedan!
Evo šta kaže gospodin 
John Van Antwerp Fine u svojoj knjizi 
The Early Medieval Balkans: a critical survey from the sixth to the late twelfth century - koju je štampao 1991 University of Michigan Press, a na stranici 248:
Povijesni izvori o srednjovekovnoj Hrvatskoj 
Rana srednjovekovna hrvatska povijest nalik je starom  klepetalu: što ga više proučavaš - sve manje znaš o njemu. Kao student  fakulteta, studirajući istoriju Balkana, mislio sam da znam mnogo o  Hrvatskoj; ali što sam više o Hrvatskoj učio, "činjenice" koje sam od  ranije poznavao jedna po jedna bi se pokazivale ili sumnjivim ili  utemeljenim na sumnjivim izvorima ili potpuno nezasnovanim na izvorima.  Većina postojeće literature na zapadnim jezicima o srednjovekovnoj  Hrvatskoj izuzetno je siromašna i često obojena nacionalističkom  pristrasnošću.
...
Najviše informacija o srednjovekovnoj Hrvatskoj potiče iz kasnijih (sedamnaesti i osamnaesti vek) narativnih povijesti. Ove su povijesti pisali entuzijasti, a sadrže mešavinu činjenica i legendi; budući da su mnogi dokumenti na kojima su ove povijesti zasnovane izgubljeni, izuzetno je teško prosuditi da li njihove informacije dolaze iz pouzdanih izvora ili ne.
Inače, John Van Antwerp Fine Mlađi jedan je među malo eksperata za  srednjovekovnu istoriju Balkana.
PS. Nada Klaić je dokazala da su sve hrvatske darovnice lažirane. Tibor Živković je u istom smislu objasnio Letopis popa Dukljanina.