Stvari se ovdje mogu prilično uprostiti kako bi ih svi mogli shvatiti. Narod od naroda se razlikuje po jeziku čije su osnove dijalekti i od Južnih Slovena sa izuzetkom Bugara ima ih 3:
- kajkavački
- čakavački
- štokavački
Odnosno po etničkom porijeklu grubo ali tačno:
- svi kajkavci su Slovenci
- svi čakavci su Hrvati
- svi štokavci su Srbi
Romanofoni Vlasi su vjerovatno Rumuni ili romanizirani Srbi kako koji, a dio njih se stopio sa slovenskim Srbima. Oni što su odvijek i bili srbofoni vlasi su naravno svi Srbi i neko može tvrditi suprotno samo ako ukaže na to da ne govore srpski.
Crnogorci i bosanskohercegovački Muslimani su Srbi.
Po otrcanoj "teoriji" koju je odbacila i slavistika koja ju je promovirala
(početci u Šafariku, a svršetci u Murku), Petaar Kanavelić, Korčulanin i čakavac,
postalo je srpski pisac-ili pisac na "srpskom" (za kojeg se u to doba nije znalo što je to),
zato što je veći dio opusa napisao na dubrovačkoj štokavštini.
http://hbl.lzmk.hr/clanak.aspx?id=176
KANAVELIĆ, Petar (Kanavelović, Kanaveli, Canaveli, Canavelli, De Canavellis), pjesnik i dramatik (Korčula, 27. XII. 1637 — Korčula, 16. I. 1719). U Korčuli polazio kleričku školu, 1655. primljen u Veliko vijeće, 1660 –61. bio općinski učitelj. Od 1663. kancelar korčulanskoga biskupa F. Manole, kojega je pratio na putu u Rim 1663–64. te mu pomagao u sporovima s otočnim stanovništvom i kanonicima. U Korčuli je 1664. izabran za defensora, potom je u Zadru kancelar mletačkih generalnih providura za Dalmaciju, C. Cornara 1665–67. i A. Priulija 1667–68. Nakon povratka u Korčulu obavljao je sudske dužnosti, bio službenik u skladištu žita, odvjetnik, član Maloga vijeća te izaslanik korčulanske komune u Veneciji 1673. Također se bavio trgovinom, nadgledao obiteljske posjede na Korčuli, kraj Splita i Trogira, bio vlasnik brodogradilišta u rodnom gradu. Održavao je veze s dubrovačkim vlastima, napose s trsteničkim kapetanima (Orebić), koje je posjećivao i slao im informacije o kretanju venecijanske flote. Slao je i izvješća mletačkim vlastima o Dubrovačkoj Republici. Aktivno je sudjelovao u dubrovačkom književnom i kazališnom životu te bio član Akademije ispraznih. Nakon vjerojatno posljednjega boravka u Dubrovniku 1708. povukao se u Korčulu. — Njegovo opsežno književno djelo tvore pjesme i drame. Pisao je prigodnice, začinke, začinke pirne te ljubavne, satirične, nabožne i epske pjesme. Najvjerojatnije se javio 1660. kad je po narudžbi, u povodu dolaska generalnoga providura A. Cornara u Korčulu, sastavio dva elogija i ispjevao dva distiha (nisu sačuvani), za što je dobio honorar, jedan od prvih u hrvatskoj književnosti...................
Postao čovjek srpski pisac 150 godina prije Vuka Karadžića, a za Srbe nije ni znao.
Još je bolji Andrija Vitaljić:
http://hebeta.lzmk.hr/Natuknica.aspx?ID=64890
Vitaljić, Andrija, hrvatski pjesnik i prevoditelj (Komiža, 15. VI. 1652 – Komiža, 20. I. 1737). Pretpostavlja se da je teološku naobrazbu stekao u Splitu; 1705–07. službovao je u Jelsi na Hvaru, do 1718. bio župnik u Komiži. God. 1703. objavio je prijevod 150 biblijskih psalama Istumačenje pisnih Davidovih.
Najznačajnije mu je djelo biblijsko-religiozni ep u 10 pjevanja Ostan Božje ljubavi i razlike pjesni duhovne (1712). Prvi dio, pisan ijekavskom štokavštinom i po uzoru na dubrovačku književnost, epskoga karaktera, opisuje Kristov život uz dodatna Vitaljićeva razmišljanja. Drugi dio, pisan čakavskom ikavicom, naslovljen je Nadodanje u komu se uzdrže razlike pisni duhovne, u razlik način skupljene, sadrži slobodne pjesničke inspiracije, a preostale su pjesme himničke parafraze. Djelo je nastalo pod utjecajem katoličke obnove, vidljiv je utjecaj Ignacija Lojolskoga, M. Vetranovića, I. Gundulića, pučkih pasionskih pjesama, J. Palmotića i P. Kanavelića.
Čovjek je "srpsko-hrvatski" pisac, a nitko mu to nije rekao......
Ljudi, doista, ispadaju nerijetko absurdni.
