- Poruka
- 1.014
Nenad Kecmanović: Kosovo i Metohija za RS
Da namera, bar što se stranaca tiče, nije da i formalno ukinu Republiku Srpsku, ali da jeste da se putem puzajuće redukcije njenih nadležnosti ona svede na puku formu, tvrdi profesor Fakulteta političkih nauka u Beogradu Nenad Kecmanović
- Međunarodna zajednica, odnosno SAD i EU ponavljaju da je cilj te operacije da se BiH učini funkcionalnom i da je to uslov njenih evroatlantskih integracija, ali ni jedno ni drugo nije istina. Republika Srpska sasvim dobro funkcioniše, a svi problemi su zapravo locirani u zajedničkim institucijama bošnjačko-hrvatske federacije i još više u zajedničkim državnim institucijama u Sarajevu. Drugim rečima, delovi dobro funkcionišu, ali ne i celina, pa jedino rešenje koje se logički nameće jeste da treba krenuti u suprotnom smeru.
A koje bi to rešenje bilo?
- Treba stvoriti labavu zajednicu (federaciju, konfederaciju, uniju) tri entiteta, odnosno tri nacionalne republike koje naravno niti jesu, niti bi bile, niti mogu da budu etnički čiste. Što se pak tiče uslova za ulazak BiH u regionalne i globalne integracije, smešno je insistirati na jedinstvenoj policiji jer imate značajan broj vrlo razvijenih zemalja u Evropi i svetu gde policija nije centralizovana, a to nije problem ni za njih ni za međunarodno okruženje. Skriveni razlog za sve zapadne ustavne manipulacije i političke pritiske na Republiku Srpsku jeste strah da se na tom prostoru stvori muslimanska država, pa čak i jedan relativno samostalni muslimanski entitet. No, pošto im „međunarodna zajednica“ prećutno uskraćuje pravo na odvajanje, a komšije Srbi i Hrvati glasno odbijaju jedinstvenu državu u kojoj bi oni bili (danas relativna, a sutra apsolutna) većina, muslimani-bošnjaci su frustrirani. Personifikacija njihovog kolektivnog nezadovoljstva jeste Haris Silajdžić, koji naizmenice optužuje hrišćansku Evropu i Ameriku zbog islamofobije, Hrvate - zbog opstrukcije federacije, a Srbe zbog navodnog genocida. Međutim, posle presude Međunarodnog suda pravde u Hagu, niko relevantan u svetu njihovu priču o RS kao genocidnoj tvorevini ne uzima ozbiljno.
Kao potpisnik i garant Dejtonskog sporazuma Srbija ima ne samo pravo, već i obavezu da prati razvoj događaja unutar BiH i RS. Mislite li da smo to pravo do sada koristili dovoljno?
- Ne treba zanemariti ni međunarodno-politički aspekt, ali, koliko sam uspevao da pratim, Srbija gotovo da i nije koristila pravo da reaguje na svako narušavanje Dejtonskog sporazuma, iako je ono počelo maltene sutradan po njegovom potpisivanju. Čini mi je da je razlog tome kompleks da će to biti protumačeno kao mešanje u unutrašnje poslove druge države, da iza toga stoje ideje o „podeli Bosne“ i „velikoj Srbiji“, da je to nastavak Miloševićeve politike... Doduše, nije se ni čuditi našim političarima ne samo s obzirom na to kroz šta je sve Srbija prošla zaključno sa bombardovanjem, nego i na ovo posle oktobra 2000. godine. Nema, istina, više izolacije, sankcija, bombi iz vazduha, ali politički pritisak na postmiloševićevsku generaciju političara se najpre preko Haga, a sada preko Kosova, nastavlja. Čini mi se da su te već hronične pretnje i uslovljavanja stvorile osećanje krivice i manje vrednosti, pa otuda i ustručavanje da se podigne glas povodom RS. Iako je to ne samo pravo nego, kako ste podsetili, i obaveza Srbije.
Na koji način bi Srbija konkretno mogla da pomogne?
HRVATSKA ŠTITI SVOJE SUNARODNIKE U BIH
Postoji li još nešto što bi mogao da uradi zvanični Beograd kako bi dokazao da se problemi građana Srpske tiču i Srbije?
- Nije potrebna neka bujna politička mašta, jer dovoljno je samo da pogledate šta je Hrvatska uradila za Hrvate u BiH. Oni svi odreda pored državljanstva BiH imaju i pravo na državljanstvo Hrvatske. Zašto to Srbija ne bi takođe ponudila svim Srbima u BiH? U Hrvatskom Saboru sedi delegacija hrvatskih poslanika iz BiH koji su birani u bosanskom odnosno hercegovačkom zavičaju da bi učestvovali u radu nacionalnog parlamenta u matici. Zašto nešto analogno ne bi bilo ustanovljeno i na srpskoj strani. Koliko se sećam Dodik je to javno predložio, ali, bar za sada, nije dobio odgovor sa ove strane.
REŠENJE U OBRAĆANJU NA MOSKOVSKU ADRESU
- Da bi nas drugi više uvažavali morali bismo i sami više da držimo do sebe, tim više što su međunarodne okolnosti očigledno menjaju. Putinova vanjska politika se vraća na Balkan i sigurno se neće zaustaviti na Kosmetu, a Rusija je članica Veća za implementaciju Dejtonskog sporazuma. Obraćanje na moskovsku adresu danas više ne bi moglo da bude protumačeno kao neko antizapadno, neoboljševičko i nazadnjačko suprotstavljanje tranziciji, demokratizaciji, marketizaciji, reformama itd, nego tako da, upravo na tragu liberalnog sistema vrednosti, naprosto biramo najpovoljnijeg inostranog partnera.
- U poslednje vreme Srbija pomaže Srpskoj i više i bolje nego ranije. To ne moraju biti neki spektakularni politički potezi, makar i manji, ali brojni i kontinuirani, konkretni oblici saradnje i simbolične manifestacije bliskosti, nezavisno od toga koja je stranka na vlasti tamo ili ovde. Ne moraju čak uopšte da budu direktno politički jer se politika u današnje vreme velikim delom vodi preko ekonomije, kulture, medija, sporta, nevladinog sektora. To sve spada u tzv. specijalne veze koje su međunarodno legalizovane i protiv kojih Sarajevo nema osnova da se buni, a koje su dugo stajale samo kao prazno slovo na papiru. Primer takve podrške je i to kada premijer Srpske otvori Sabor u Guči ili kada ovdašnji predsednik i premijer dođu sa sportistima iz Srbije u Banjaluku, ili kada košarkaški klubovi Partizan i Igokea potpišu sporazum o saradnji, a pogotovo kada se, recimo, sredstvima odavde na Palama gradi osnovna škola koja će se zvati „Srbija“, kada beogradski FPN programski i kadrovski pomogne formiranje studija politikologije i međunarodnih odnosa na Univerzitetu u Banjaluci, kada Telekom Srbije kupi Telekom Srpske, kada se dogovori zajednička gradnja hidroelektrane na Drini...
Nažalost, malo sveta je ovde u Beogradu svesno koliko slični potezi sa obe strane jačaju političku sigurnost i nacionalno samopouzdanje ljudi u Republici Srpskoj. Sadržaj i obim specijalnih veza bi se sa više političke invencije i političke volje mogao toliko obogatiti u mnogim oblastima da bi se državna granica na Drini de fakto pretvorila u običan most preko jedne reke.
Smatrate li da se u srpskim medijima i javnosti dovoljno posvećivala pažnja problemima RS?
- U medijima u Srbiji nije bilo dovoljno govora o ovome. Mogu to psihološki da objasnim koncentracijom ovdašnjih medija na probleme sa Kosmetom, ali ne i da politički opravdam, jer su to objektivno i direktno politički povezani problemi. Teza po kojoj treba taktički ćutati o Republici Srpskoj dok se ne reši Kosmet ide naruku inostranim zagovornicima „male Srbije“ koji ponavljaju da su „RS i KiM potpuno različiti problemi“, „da svaki slučaj treba tretirati na poseban način“, „da je sada na dnevnom redu KiM a ne RS“ itd.
Znači, ne treba odstupati od pravljenja paralele između Srbije i Srpske?
- Naprotiv, treba otvoreno i glasno insistirati da su Kosmet i Srpska potpuno simetrični slučajevi i da se u oba slučaja mora analogno postupiti. U najmanju ruku na sve što dobiju Albanci u Srbiji imaju pravo i Srbi u BiH. Kažem „najmanje“ jer su Srbi u BiH i do raspada SFRJ bili konstitutivni narod, a Albanci nacionalna manjina. A ako je sadašnja 90-procentna koncentracija Albanaca na Kosmetu argument za međunarodnu zajednicu, zašto isti argument ne bi bilo i aktuelnih 90 procenata Srba u RS. Ako je to posledica etničkog čišćenja na jednoj strani onda valjda ni na drugoj strani nije posledica etničkog turizma. Kažu nam „Neće Albanci da žive u Srbiji zbog Miloševićeve politike na Kosmetu, bez obzira na to što su sada na vlasti političari i stranke koje su smenile SPS i njenog lidera!“. Dobro, ali, eto, neće isto tako ni Srbi da ostanu u BiH zbog Izetbegovićeve politike, koja im je osporila status konstitutivnog naroda i pravo na samoopredeljenje, pogotovo zato što su u Sarajevu i sada na vlasti Alijini sledbenici i njegova stranka. Ako to već nije zgodno da to učine ovdašnji vodeći političari, jer treba da insistiraju na Rezoluciji Saveta bezbednosti UN koja barem formalno štiti vanjske granice Srbije, onda bi barem mediji mogli da lansiraju varijantu „Kosmet za Republiku Srpsku!“, koja ne mora da bude jedina, ali je sigurno realnija od one Ahtisarijeve. Sunarodnici preko Drine bi bili oduševljeni, ali postoji jedna emocionalno-psihološka barijera u ovdašnjoj nacionalnoj javnosti. Zbog državne i duhovne tradicije i Kosmet „bez Srba“ doživljava se više svojim nego manji entitet u BiH „sa sve samim Srbima“. Ali, to je samo tema više, kojom bi mediji trebali da se pozabave povodom Kosmeta.
I
Da namera, bar što se stranaca tiče, nije da i formalno ukinu Republiku Srpsku, ali da jeste da se putem puzajuće redukcije njenih nadležnosti ona svede na puku formu, tvrdi profesor Fakulteta političkih nauka u Beogradu Nenad Kecmanović
- Međunarodna zajednica, odnosno SAD i EU ponavljaju da je cilj te operacije da se BiH učini funkcionalnom i da je to uslov njenih evroatlantskih integracija, ali ni jedno ni drugo nije istina. Republika Srpska sasvim dobro funkcioniše, a svi problemi su zapravo locirani u zajedničkim institucijama bošnjačko-hrvatske federacije i još više u zajedničkim državnim institucijama u Sarajevu. Drugim rečima, delovi dobro funkcionišu, ali ne i celina, pa jedino rešenje koje se logički nameće jeste da treba krenuti u suprotnom smeru.
A koje bi to rešenje bilo?
- Treba stvoriti labavu zajednicu (federaciju, konfederaciju, uniju) tri entiteta, odnosno tri nacionalne republike koje naravno niti jesu, niti bi bile, niti mogu da budu etnički čiste. Što se pak tiče uslova za ulazak BiH u regionalne i globalne integracije, smešno je insistirati na jedinstvenoj policiji jer imate značajan broj vrlo razvijenih zemalja u Evropi i svetu gde policija nije centralizovana, a to nije problem ni za njih ni za međunarodno okruženje. Skriveni razlog za sve zapadne ustavne manipulacije i političke pritiske na Republiku Srpsku jeste strah da se na tom prostoru stvori muslimanska država, pa čak i jedan relativno samostalni muslimanski entitet. No, pošto im „međunarodna zajednica“ prećutno uskraćuje pravo na odvajanje, a komšije Srbi i Hrvati glasno odbijaju jedinstvenu državu u kojoj bi oni bili (danas relativna, a sutra apsolutna) većina, muslimani-bošnjaci su frustrirani. Personifikacija njihovog kolektivnog nezadovoljstva jeste Haris Silajdžić, koji naizmenice optužuje hrišćansku Evropu i Ameriku zbog islamofobije, Hrvate - zbog opstrukcije federacije, a Srbe zbog navodnog genocida. Međutim, posle presude Međunarodnog suda pravde u Hagu, niko relevantan u svetu njihovu priču o RS kao genocidnoj tvorevini ne uzima ozbiljno.
Kao potpisnik i garant Dejtonskog sporazuma Srbija ima ne samo pravo, već i obavezu da prati razvoj događaja unutar BiH i RS. Mislite li da smo to pravo do sada koristili dovoljno?
- Ne treba zanemariti ni međunarodno-politički aspekt, ali, koliko sam uspevao da pratim, Srbija gotovo da i nije koristila pravo da reaguje na svako narušavanje Dejtonskog sporazuma, iako je ono počelo maltene sutradan po njegovom potpisivanju. Čini mi je da je razlog tome kompleks da će to biti protumačeno kao mešanje u unutrašnje poslove druge države, da iza toga stoje ideje o „podeli Bosne“ i „velikoj Srbiji“, da je to nastavak Miloševićeve politike... Doduše, nije se ni čuditi našim političarima ne samo s obzirom na to kroz šta je sve Srbija prošla zaključno sa bombardovanjem, nego i na ovo posle oktobra 2000. godine. Nema, istina, više izolacije, sankcija, bombi iz vazduha, ali politički pritisak na postmiloševićevsku generaciju političara se najpre preko Haga, a sada preko Kosova, nastavlja. Čini mi se da su te već hronične pretnje i uslovljavanja stvorile osećanje krivice i manje vrednosti, pa otuda i ustručavanje da se podigne glas povodom RS. Iako je to ne samo pravo nego, kako ste podsetili, i obaveza Srbije.
Na koji način bi Srbija konkretno mogla da pomogne?
HRVATSKA ŠTITI SVOJE SUNARODNIKE U BIH
Postoji li još nešto što bi mogao da uradi zvanični Beograd kako bi dokazao da se problemi građana Srpske tiču i Srbije?
- Nije potrebna neka bujna politička mašta, jer dovoljno je samo da pogledate šta je Hrvatska uradila za Hrvate u BiH. Oni svi odreda pored državljanstva BiH imaju i pravo na državljanstvo Hrvatske. Zašto to Srbija ne bi takođe ponudila svim Srbima u BiH? U Hrvatskom Saboru sedi delegacija hrvatskih poslanika iz BiH koji su birani u bosanskom odnosno hercegovačkom zavičaju da bi učestvovali u radu nacionalnog parlamenta u matici. Zašto nešto analogno ne bi bilo ustanovljeno i na srpskoj strani. Koliko se sećam Dodik je to javno predložio, ali, bar za sada, nije dobio odgovor sa ove strane.
REŠENJE U OBRAĆANJU NA MOSKOVSKU ADRESU
- Da bi nas drugi više uvažavali morali bismo i sami više da držimo do sebe, tim više što su međunarodne okolnosti očigledno menjaju. Putinova vanjska politika se vraća na Balkan i sigurno se neće zaustaviti na Kosmetu, a Rusija je članica Veća za implementaciju Dejtonskog sporazuma. Obraćanje na moskovsku adresu danas više ne bi moglo da bude protumačeno kao neko antizapadno, neoboljševičko i nazadnjačko suprotstavljanje tranziciji, demokratizaciji, marketizaciji, reformama itd, nego tako da, upravo na tragu liberalnog sistema vrednosti, naprosto biramo najpovoljnijeg inostranog partnera.
- U poslednje vreme Srbija pomaže Srpskoj i više i bolje nego ranije. To ne moraju biti neki spektakularni politički potezi, makar i manji, ali brojni i kontinuirani, konkretni oblici saradnje i simbolične manifestacije bliskosti, nezavisno od toga koja je stranka na vlasti tamo ili ovde. Ne moraju čak uopšte da budu direktno politički jer se politika u današnje vreme velikim delom vodi preko ekonomije, kulture, medija, sporta, nevladinog sektora. To sve spada u tzv. specijalne veze koje su međunarodno legalizovane i protiv kojih Sarajevo nema osnova da se buni, a koje su dugo stajale samo kao prazno slovo na papiru. Primer takve podrške je i to kada premijer Srpske otvori Sabor u Guči ili kada ovdašnji predsednik i premijer dođu sa sportistima iz Srbije u Banjaluku, ili kada košarkaški klubovi Partizan i Igokea potpišu sporazum o saradnji, a pogotovo kada se, recimo, sredstvima odavde na Palama gradi osnovna škola koja će se zvati „Srbija“, kada beogradski FPN programski i kadrovski pomogne formiranje studija politikologije i međunarodnih odnosa na Univerzitetu u Banjaluci, kada Telekom Srbije kupi Telekom Srpske, kada se dogovori zajednička gradnja hidroelektrane na Drini...
Nažalost, malo sveta je ovde u Beogradu svesno koliko slični potezi sa obe strane jačaju političku sigurnost i nacionalno samopouzdanje ljudi u Republici Srpskoj. Sadržaj i obim specijalnih veza bi se sa više političke invencije i političke volje mogao toliko obogatiti u mnogim oblastima da bi se državna granica na Drini de fakto pretvorila u običan most preko jedne reke.
Smatrate li da se u srpskim medijima i javnosti dovoljno posvećivala pažnja problemima RS?
- U medijima u Srbiji nije bilo dovoljno govora o ovome. Mogu to psihološki da objasnim koncentracijom ovdašnjih medija na probleme sa Kosmetom, ali ne i da politički opravdam, jer su to objektivno i direktno politički povezani problemi. Teza po kojoj treba taktički ćutati o Republici Srpskoj dok se ne reši Kosmet ide naruku inostranim zagovornicima „male Srbije“ koji ponavljaju da su „RS i KiM potpuno različiti problemi“, „da svaki slučaj treba tretirati na poseban način“, „da je sada na dnevnom redu KiM a ne RS“ itd.
Znači, ne treba odstupati od pravljenja paralele između Srbije i Srpske?
- Naprotiv, treba otvoreno i glasno insistirati da su Kosmet i Srpska potpuno simetrični slučajevi i da se u oba slučaja mora analogno postupiti. U najmanju ruku na sve što dobiju Albanci u Srbiji imaju pravo i Srbi u BiH. Kažem „najmanje“ jer su Srbi u BiH i do raspada SFRJ bili konstitutivni narod, a Albanci nacionalna manjina. A ako je sadašnja 90-procentna koncentracija Albanaca na Kosmetu argument za međunarodnu zajednicu, zašto isti argument ne bi bilo i aktuelnih 90 procenata Srba u RS. Ako je to posledica etničkog čišćenja na jednoj strani onda valjda ni na drugoj strani nije posledica etničkog turizma. Kažu nam „Neće Albanci da žive u Srbiji zbog Miloševićeve politike na Kosmetu, bez obzira na to što su sada na vlasti političari i stranke koje su smenile SPS i njenog lidera!“. Dobro, ali, eto, neće isto tako ni Srbi da ostanu u BiH zbog Izetbegovićeve politike, koja im je osporila status konstitutivnog naroda i pravo na samoopredeljenje, pogotovo zato što su u Sarajevu i sada na vlasti Alijini sledbenici i njegova stranka. Ako to već nije zgodno da to učine ovdašnji vodeći političari, jer treba da insistiraju na Rezoluciji Saveta bezbednosti UN koja barem formalno štiti vanjske granice Srbije, onda bi barem mediji mogli da lansiraju varijantu „Kosmet za Republiku Srpsku!“, koja ne mora da bude jedina, ali je sigurno realnija od one Ahtisarijeve. Sunarodnici preko Drine bi bili oduševljeni, ali postoji jedna emocionalno-psihološka barijera u ovdašnjoj nacionalnoj javnosti. Zbog državne i duhovne tradicije i Kosmet „bez Srba“ doživljava se više svojim nego manji entitet u BiH „sa sve samim Srbima“. Ali, to je samo tema više, kojom bi mediji trebali da se pozabave povodom Kosmeta.
I