Sanjaya nastavi: „Tako je govorio Arjuna Krishni, o Parantapa. „Ja neću ratovati.“
reče on Govindi pa ućuta. U očajanju on sede između obe vojske, o Bharata.
Krishna, smešeći se, reče mu: „Ti oplakuješ one koje ne treba oplakivati, mada tvoj
govor može biti razuman; pravi mudraci ne žale ni za živim ni za mrtvim. Ja sam
oduvek postojao, oduvek si ti sam postojao i svi ovi vladari i uvek ćemo u
budućnosti svi zajedno postojati. Kao što Stanovnik tela prolazi kroz detinjstvo,
zrelo doba i starost u ovom telu, tako isto on prelazi u druga tela. Mudrac se nikada
ne vara u tome. Samo dodiri čula, o Kuntin sine, stvaraju hladnoću i toplinu,
zadovoljstvo i bol, no oni dolaze i prolaze, nepostojani su: podnesi ih hrabro, o
Bharata! Zaista, onaj čovek, koga oni ne uznemiravaju, koji je jednak u zadovoljstvu
i bolu, pravi mudrac, sposoban je za besmrtnost, o Vođo ljudi. Nebiće ne može postati
biće, biće ne može biti nebiće; razliku između ova dva znaju oni koji vide istinu.
Znaj da je ono što prožima svemir nerazorivo; niko ne može uništiti ovo
nepromenjivo Biće. Prolazna su ovo tela, večito je ono što oživotvoruje telo; ono je
nepropadajuće, neizmerno, stoga se bori, o Bharata. Ko misli da neko može ubiti ili
da je neko ubijen, ne zna istinu: niko ne može ubiti, niti je iko ubijen! Ništa se ne
rađa i ništa ne umire, ništa nije u vremenu postalo, niti će u budućnosti postati! To
nerođeno, večito, stalno, prastaro, ne umire kada se telo ubije. Znajući da je ovo
nerazorivo, večno, nerođeno i nepromenjivo, o sine Prithin, kako i koga može čovek
ubiti ili biti ubijen? Kao što čovek ostavlja na stranu iznošena odela i oblači novo,
tako Stanovnik tela odbacuje iznošena tela i oblači se u nova.
Bhagavad-gita 2:3