Korisne duhovne pouke II

  • Začetnik teme Začetnik teme Jasna
  • Datum pokretanja Datum pokretanja
494149767_3938712059791723_447131076566688814_n.jpg
 
Svaka duša koja je našla Isusa Hrista zna da čovek nije usamljena lutalica u crnoj kosmičkoj pustinji, već saučesnik Božanskih zamisli.
Mnogo toga neshvatljivog čuvaju anali istorije, ali najneverovatniji u njoj jeste život Isusa Nazarećanina.

Ispravno se smatra da tajna smrti i Vaskrsenja Hristovog izlazi izvan okvira dostupnih ljudskom znanju. Ipak, postoje činjenice koje ulaze u vidokrug istoričara. Onog trenutka kada je delo Isusa Hrista tek rođeno, i, ujedno izgubljeno zauvek, i njegovi učenici kad su izgubili veru – sve se iznenadno i korenito menja. Oni koji tek što su napustili Učitelja i odrekli Ga se, smelo obznanjuju Vaskrsenje Isusa Hrista. Svedočanstva apostola Pavla zajedno s pripovedanjima Javanđelja demonstriraju realnu činjenicu duhovnog vaskrsenja učenika i njihov podvig na propoved Blage vesti.

Izraz apostola Pavla „telo duhovno“ (Prva Korinćanima, 15, 44), po svoj prilici je ključan za razumevanje pashalne Tajne. On označava da se u Josifovom vrtu odigrala jedinstvena u svojoj vrsti pobeda Duha koja je, ne uništivši plot, dala ovoj novu, višu formu postojanja. Za apostole je Vaskrsenje postalo zalog nepobedivosti Dobra, oličenog u Isusu.

Jevanđelja nam pričaju kako je Isus dolazio učenicima kad su se nalazili u zaključanoj kući, kako im se priključivao na putu u susedno selo, kako se pojavljivao na obali Galilejskog mora. Svaki put je to bio realan susret koji je učenicima otvarao oči za Isusovo prisustvo. U tim svetlim danima aapostoli su se konačno učvrstili u veri. Od Dvanaestorice samo Toma nije video Gospoda. Kada je slušao ushićene reči drugih učenika, bilo mu je teško da podeli njihova osećanja. Nije li se desila greška? Jednog od poslednjih dana Pashe učenici su se okupili, svi u istoj kući. Vrata su bila čvrsto zaključana: strah od progonstva još se nije stišao. I opet su svi iznenada ugledali Isusa. On se obratio Tomi: priđi, ispruži ruku, proveri!

„Gospod moj i Bog moj!“, jedva je izgovorio apostol. On više nije ni pomišljao na dokaze. „Pošto me vidje – reče Isus – vjerovao si. Blago onima koji ne vidješe i vjerovaše“ (vidi. Jovan 20, 24-29).

Poslednje reči Vaskrslog Gospoda na četrdeseti dan posle Pashe bile su: „Idite, dakle, i naučite sve narode krsteći ih u ime Oca i Sina i Svetog Duha, učeći ih da sve drže što Sam vam zapovjedio; i evo Ja Sam s vama u sve dane do svršetka vijeka“ (Matej, 28, 19-20).

Vekovi su prohujali… Nastajala su i rušila se carstva, propadale civilizacije, menjao se oblik zemlje, ali se Crkva, koju je osnovao Isus Hristos Nazarećanin, uzdiže, kao stena, sred ovog uskovitlalog mora. Vera, koju je u prvim danima ispovedalo svega nekoliko desetina ljudi, pokreće danas milijardu žitelja zemlje, koji govore na različitim jezicima i tvorci su bezbrojnih kulturnih formi.

Hrišćanstvo je spojilo mudrost Atine i nade istoka sa snovima Rima o sveopštem „saglasju“; ono je osudilo ugnjetače, uzdiglo ženu, doprinelo nestanku ropstva. Hrišćanski „kvasac“ pretvorio se u Evropi i Novom svetu u izvor dinamizma kakav nije bio poznat svih pređašnjih pedeset hiljada godina čovekovog postojanja.

Nepogode i uragani nadvijali su se nad Crkvom, pretile su joj spoljašnje i unutrašnje opasnosti. Vlastoljubive vođe i paganizam masa, svetovne i asketske sablazni, pritisak otvorenih protivnika i gresi hrišćana, raspre i raskoli – sve su to, činilo se, opasni udarci kojima je bivalo izloženo i samo postojanje Crkve. Ali je ona izdržala sve istorijske bitke i krize.

Tajna njene nesavladivosti nalazi se u Sinu Čovekovom, Koji je, po slovu apostola, „juče i danas ovaj isti i va vijek“ (Jevrejima, 13, 8).

Neprosvetljena svest čovekova traži spoljašnju veličinu, pokorava se vidljivoj sili; Jevanđelje joj to ne pruža. Svaka duša, koja je našla Isusa Hrista, zna od sada da čovek nije usamljena lutalica u crnoj kosmičkoj pustinji, već čedo Božije, saučesnik Božanskih zamisli. U njemu nam je sakriveni i neshvatljivi Tvorac postao blizak i to nam ispunjava život radošću, lepotom i smislom. Nema više „zastrašujuće tišine bezdana“, iznad svega je svetlost Hristova i ljubav Oca Nebeskog.

Bastabalkana
 
Свети Пантелејмон – лекар душе и тела
✨

Свети Оци нас уче да нисмо наше мисли, већ оно што изаберемо у срцу. Погрешне помисли долазе као непозвани гости, али наша вера и молитва враћају мир.
🕊

Свака победа над лошим помислима почиње једноставним кораком – призивањем имена Господњег
 
Svaka duša koja je našla Isusa Hrista zna da čovek nije usamljena lutalica u crnoj kosmičkoj pustinji, već saučesnik Božanskih zamisli.
Mnogo toga neshvatljivog čuvaju anali istorije, ali najneverovatniji u njoj jeste život Isusa Nazarećanina.

Ispravno se smatra da tajna smrti i Vaskrsenja Hristovog izlazi izvan okvira dostupnih ljudskom znanju. Ipak, postoje činjenice koje ulaze u vidokrug istoričara. Onog trenutka kada je delo Isusa Hrista tek rođeno, i, ujedno izgubljeno zauvek, i njegovi učenici kad su izgubili veru – sve se iznenadno i korenito menja. Oni koji tek što su napustili Učitelja i odrekli Ga se, smelo obznanjuju Vaskrsenje Isusa Hrista. Svedočanstva apostola Pavla zajedno s pripovedanjima Javanđelja demonstriraju realnu činjenicu duhovnog vaskrsenja učenika i njihov podvig na propoved Blage vesti.

Izraz apostola Pavla „telo duhovno“ (Prva Korinćanima, 15, 44), po svoj prilici je ključan za razumevanje pashalne Tajne. On označava da se u Josifovom vrtu odigrala jedinstvena u svojoj vrsti pobeda Duha koja je, ne uništivši plot, dala ovoj novu, višu formu postojanja. Za apostole je Vaskrsenje postalo zalog nepobedivosti Dobra, oličenog u Isusu.

Jevanđelja nam pričaju kako je Isus dolazio učenicima kad su se nalazili u zaključanoj kući, kako im se priključivao na putu u susedno selo, kako se pojavljivao na obali Galilejskog mora. Svaki put je to bio realan susret koji je učenicima otvarao oči za Isusovo prisustvo. U tim svetlim danima aapostoli su se konačno učvrstili u veri. Od Dvanaestorice samo Toma nije video Gospoda. Kada je slušao ushićene reči drugih učenika, bilo mu je teško da podeli njihova osećanja. Nije li se desila greška? Jednog od poslednjih dana Pashe učenici su se okupili, svi u istoj kući. Vrata su bila čvrsto zaključana: strah od progonstva još se nije stišao. I opet su svi iznenada ugledali Isusa. On se obratio Tomi: priđi, ispruži ruku, proveri!

„Gospod moj i Bog moj!“, jedva je izgovorio apostol. On više nije ni pomišljao na dokaze. „Pošto me vidje – reče Isus – vjerovao si. Blago onima koji ne vidješe i vjerovaše“ (vidi. Jovan 20, 24-29).

Poslednje reči Vaskrslog Gospoda na četrdeseti dan posle Pashe bile su: „Idite, dakle, i naučite sve narode krsteći ih u ime Oca i Sina i Svetog Duha, učeći ih da sve drže što Sam vam zapovjedio; i evo Ja Sam s vama u sve dane do svršetka vijeka“ (Matej, 28, 19-20).

Vekovi su prohujali… Nastajala su i rušila se carstva, propadale civilizacije, menjao se oblik zemlje, ali se Crkva, koju je osnovao Isus Hristos Nazarećanin, uzdiže, kao stena, sred ovog uskovitlalog mora. Vera, koju je u prvim danima ispovedalo svega nekoliko desetina ljudi, pokreće danas milijardu žitelja zemlje, koji govore na različitim jezicima i tvorci su bezbrojnih kulturnih formi.

Hrišćanstvo je spojilo mudrost Atine i nade istoka sa snovima Rima o sveopštem „saglasju“; ono je osudilo ugnjetače, uzdiglo ženu, doprinelo nestanku ropstva. Hrišćanski „kvasac“ pretvorio se u Evropi i Novom svetu u izvor dinamizma kakav nije bio poznat svih pređašnjih pedeset hiljada godina čovekovog postojanja.

Nepogode i uragani nadvijali su se nad Crkvom, pretile su joj spoljašnje i unutrašnje opasnosti. Vlastoljubive vođe i paganizam masa, svetovne i asketske sablazni, pritisak otvorenih protivnika i gresi hrišćana, raspre i raskoli – sve su to, činilo se, opasni udarci kojima je bivalo izloženo i samo postojanje Crkve. Ali je ona izdržala sve istorijske bitke i krize.

Tajna njene nesavladivosti nalazi se u Sinu Čovekovom, Koji je, po slovu apostola, „juče i danas ovaj isti i va vijek“ (Jevrejima, 13, 8).
Neprosvetljena svest čovekova traži spoljašnju veličinu, pokorava se vidljivoj sili; Jevanđelje joj to ne pruža. Svaka duša, koja je našla Isusa Hrista, zna od sada da čovek nije usamljena lutalica u crnoj kosmičkoj pustinji, već čedo Božije, saučesnik Božanskih zamisli. U njemu nam je sakriveni i neshvatljivi Tvorac postao blizak i to nam ispunjava život radošću, lepotom i smislom. Nema više „zastrašujuće tišine bezdana“, iznad svega je svetlost Hristova i ljubav Oca Nebeskog.(bastabalkana)
 
Tvoj izbor

Ko ne veruje Apostolima taj veruje Judi, Kajafi, Irodu i Neronu – goniteljima Apostola i izdajnicima istine. Ko ne poveruje pravednicima, tome ne ostaje drugo nego poverovati nepravednicima. Ko ne veruje čistima taj mora poverovati nečistima. Ko ne veruje stradalnicima za istinu, taj mora poverovati mučiteljima i razvratnicima.

Dan svaki ne sviće nizašta drugo nego da se ljudi opredele za jedne ili za druge. (Sv. Nikolaj Žički)
 
Sloboda i zlo
Na pitanje kako je postalo zlo? – Vasilije Veliki odgovara ovako: ono je nastalo onako kako nastaje mrak kada zatvoriš oči. Onaj ko je stvorio oko nije kriv što si ti zažmurio i što je za tebe nastupila tama. Čemu služi sloboda? – Ona služi tome da možeš da izabereš dobro i da uživaš u blaženstvu, kao Anđeo i kao čovek, a ne da samo lutaš po zemlji kao životinja, ili da vegetiraš kao trava. (Sv. Filaret Moskovski)
 
"Увређеност - то је оно што те убија неприметно.
Она доноси болести у тело и тежину у души. Промени увређеност за опроштај."
- Света Ксенија Петроградска
 
Grupa monaha iz jednog manastira je došla svetom vladici Amonu i počela da se žali na monaha koji je pao tako nisko da mu je noću dolazila ljubavnica u keliju, te su počeli zahtevati da vladika Amon izbaci ovog monaha iz manastira i oduzme mu monašku odeću.

Vladika im je odgovorio: „Neću verovati dok sam ne vidim.“

I tako su monasi koji su videli kako ljubavnica ulazi u keliju tog nesrećnog monaha izvestili o tome episkopa. Vladika im je rekao: „Idemo zajedno.“

Pokucali su na vrata grešnog monaha; a on je drhteći od straha izašao im u susret. Episkop i monasi su ušli u keliju. Vladika Amon je pretpostavio da je monah sakrio svoju noćnu gošću ispod bačve koja je stajala u keliji. Seo je na tu bačvu i rekao monasima „Pretražite sve uglove sobe.“ I počeli su pretraživati, i popeli se i na tavan, ali naravno nisu mogli nikoga pronaći. Niko se od njih nije usudio pitati „Ustanite, preosvećeni, da pogledamo ispod bačve.“ Nakon što su neki vreme tako stajali, rekli su: "Nismo nikoga našli."
Vladika im je odgovorio: "Vidite li kako ste sagrešili? Idite i pokajte se."
Kad je vladika ostao sam sa navedenim monahom, prišao mu je, ne rekavši mu reči prekora, već samo, uzevši ga za ruku s ljubavlju, tiho mu šapnuo: "Brate, brate, pazi na svoju dušu, seti se kako je kratak ovaj život", - i otišao.
 
Poslednja izmena:
Duša pretežnija od tela

Vreme je tica, koja te kiti šarenim perjem, no, koja će doći i da počupa svoje. Ako budeš suviše vezao dušu svoju za perje, vreme će ti s perjem i dušu očupati. Ah, kako će tada ružna biti nagota tvoja.
 
Veliki točak sporije se okreće no stiže mali točak koji se brže okreće.
Što veći točak to sporije okretanje i manje larme; što manji točak to brže okretanje i više larme. Ovo važi kako za stvari tako i za ljude.
Najveći točak u duši čovečijoj jeste Bog. Njegov se obim ne vidi, niti se NJegov hod čuje od množine i larme malih točkova.

No, kad se svi mali točkovi u duši utišaju, duša se tek onda vidi u neizmernom božanskom točku, kojim je obuhvaćeno nebo i zemlja.
I pri toj iznenadnoj i retkoj viziji duša oseća neiskazanu radost.
 
Bezbožnik je sebi dželat

Kad se čovek okrene licem k Bogu, svi putevi vode Bogu. Kad se čovek okrene licem od Boga, svi putevi vode u propast.
Ko se odsutno odreče Boga, i rečju i srcem, taj ne može ništa u životu učiniti, što ne bi vodilo njegovom potpunom razorenju i telesnom i duševnom.
Zato se ne žuri da tražiš dželata bezbožniku. On ga je našao sam u sebi, pouzdanijeg nego što mu ga sav svet može dati.
 
JAKI DUHOVI

Nije dovoljna samo jačina volje, niti samo jačina osećanja, niti samo jačina uma. Niti je sve ovo ukupno dovoljno bez svetlog cilja.
Šta vredi atletu brzina nogu i jačina pluća, ako se svak u strahu sklanja od njega i ako niko ne želi pomoć njegovu?
Sve silne i burne stihije prirodne, obučene u mrak noćni, ispunjavaju putnika strahom. No, kad ih jutarnje Sunce osvetli, putnik se prijatelji s njima.
Takvi su i takozvani jaki duhovi. Obučeni u tamu egoizma i sujete oni su strašilo i ljudima i prirodi oko sebe. No, kada se osvetle božanskom svetlošću, oni postaju istočnik radosti za sve oko sebe.Jači je grad od kiše, ali zato ipak grad nema prijatelja na zemlji.
 
Prep. Teodor Studit

Na koje smo delo braćo naročito pozvani? Na (duhovnu) borbu i rat: na borbu koja ni u kom slučaju nije laka, niti se vodi protiv ništavnih protivnika, već na borbu žestoku protiv strašnih sila nevidivih duhova, kako i veli Božanski Apostol: Jer ne ratujemo protiv krvi i tela, nego protiv poglavarstva i vlasti, i gospodara tame ovoga veka, protiv duhova zlobe u podnebesju (Efes. 6, 12).

Prema tome, neka niko ne bude nespreman za borbu, neka niko ne izađe (na bojno polje) nenaoružan, i neka ne odlaže vojnička znamenja (oružje). I neka se niko ne čudi što će (pre ili kasnije) dopasti rana i povreda, ili što ga čekaju bitke. Sve je ovo neodvojivo od (sudbine) onih koji vojuju.

Pritom, ne umire onaj ko je jednom ranjen ili je pao (na zemlju) pod udarcem. Ne umire čak ni onaj ko je mnogo ili bezbroj puta pretrpeo (ranjavanje ili pad), već samo onaj ko se dobrovoljno predao svojim neprijateljima da bude ubijen. Stoga braćo i oci, budimo pažljivo i krepko stojmo u (duhovnoj) borbi kao vojnici Hristovi.
 
DOBROTA JE DALJNOVIDA

Dobrota je daljnovida i vidi najdalje uzroke. Zloba je kratkovida i vidi najbliže uzroke.
Zloba i tica vide, da je potreban oblak, da bi pala kiša. Dobrota vidi, da je potreban Bog, da bi pala kiša.
Zloba i magarac vide, da je potrebno đubre, da bi rastao kukuruz. Dobrota vidi, da je potreban Bog, da bi rastao kukuruz.
 

Back
Top