Konstantin Kavafi

Konstantin Kavafi jedan je od najvećih svjetskih pjesnika modernog doba. U njegovom opsegom malom djelu nema slabe pjesme. Niko ljepše od Kavafija nije pjevao o svom gradu, o bilo kojem gradu...

Biblijska Knjiga Psalama kaže da je Bog čovjeku dao sedamdeset godina života (The days of our years are threescore years and ten; tako veli kanonska verzija kralja Jamesa). Možda i najčuveniji stih cjelokupne svjetske poezije aludira na ovo mjesto. Kad Dante na početku Božanstvene komedije kaže Nell mezzo del camin di nostra vita (što će reći: Na pola našeg životnog puta), on cilja na svojih trideset pet godina i njihov odnos spram pretpostavljenih sedamdeset. Malo je ipak ljudi koji žive tačno (tačno!) sedamdeset godina. Jedan od njih bio je Konstantin Kavafi. Rodio se dvadeset i devetog aprila 1863., a umro je dvadeset i devetog aprila 1933. godine. Živio je sedamdeset godina, a - ako parafraziramo naslov njegove znamenite pjesme - Bog ga je napustio tačno na njegov sedamdeseti rođendan.

Konstantin Kavafi je 1924. godine napisao kratku autobiografsku bilješku za književni časopis Nea Tekhni:

"Iz Carigrada sam porijeklom, ali sam rođen u Aleksandriji - u jednoj zgradi u ulici Serif; napustio sam je jako mali, i dobar dio svog djetinjstva proveo sam u Engleskoj. Kasnije, kao odrastao čovjek, posjetio sam opet ovu zemlju, ali se nisam dugo zadržao. Živio sam i u Francuskoj. Kao mladić proveo sam dvije godine u Carigradu. Već je mnogo godina kako nisam bio u Grčkoj. Moje posljednje zaposlenje bilo je mjesto službenika u jednom vladinom birou u sklopu Egipatskog ministarstva javnih radova. Znam engleski, francuski, i malo italijanski."

Konstantin Kavafi nije bio osobito plodan autor: napisao je tek nešto više od dvije stotine pjesama, a za života nije objavio ni jednu jedinu knjigu. Svakodnevicu pjesnika Kavafija opisat će pjesnik Brodski (u eseju Pjesma klatna) na sljedeći način: pričao je po kafanama, igrao karte, kladio se na konje, posjećivao homoseksualne bordele i ponekad išao u crkvu, a sam će Kavafi u jednoj pjesmi reći: Po tavernama i bordelima se vučem.

Da, treba i to reći, Kavafi je bio homoseksualac i njegovo je bavljenje tom temom bilo avangardno i za današnje poimanje. Brodski je i o ovom pitanju napisao neke nezaboravne redove. Homoseksualna psihologija, kaže Brodski, kao psihologija bilo koje manjine, očevidno je psihologija nijansi i dvosmislenosti. Malo potom, međutim, slijedi rečenica: "Ono što je u umjetnosti bitno nisu, naravno, čovjekove seksualne sklonosti, već ono što se od njih napravi." A Kavafi je u umjetnosti, u poeziji, napravio zbilja mnogo.

Njegov odnos sa svojim Gradom, sa Aleksandrijom, postat će paradigmom odnosa pjesnika i Grada. Kavafi će učiniti da zaboravimo Shelleyevu tezu da je veliki grad pakao, a naučit će nas da nam je naš Grad, pa bio on ma koliko mali ili veliki, dom, utočište i raj na zemlji. Kavafijeva ljubav spram Grada nije, međutim, jeftino glorificiranje svega dobrog i preskakanje svega lošeg. Ne, Kavafijeva ljubav prema Gradu ima okus sudbine i nužnosti. Pjesme kakve su Grad te Na istom mjestu su takve melankolične himne gradu, nezavršene ode nesavršenom mjestu, nedokončane hvalnice, što bi rekao Aleš Debeljak. Ta Kavafijeva ljubav prema Gradu je onaj pravi metafizički patriotizam koji nema veze sa posljednjim utočištem hulje. Prepoznao je to i ponajveći moderni pjesnik engleskog jezika Whystan Hugh Auden kazavši da je Kavafi jedan od onih vrlo rijetkih pjesnika koji mogu da pišu patriotske pjesme, a da one ne budu dosadne i nametljive. Taj isti Auden ima kratku pjesmicu u kojoj kaže da je pjesnikov cilj da bude lokalan poput sira, no da bude cijenjen drugdje tj. svugdje. Takav je Kavafi: sav lokalan, sav aleksandrijski, a opet svjetski. Kavafi je zapravo učinio da se Aleksandrija danas po njemu prepoznaje jednako kao i po Aleksandru Makedonskom. Zato ni Lawrence Durrel nije mogao napisati Aleksandrijski kvartet bez ovog pjesnika kao dobrog duha cijelog djela.

Ja sam pjesnik starosti, govorio je Kavafi. I zbilja, najčešći junak Kavafijevih pjesma jest samotna starija osoba. Kavafi je sam sebe smatrao i historijskim pjesnikom, no njegove su pjesme također ljubavne. (Kavafi izjednačava čulnost i historiju i tako priča priču o Erosu kao vladaru svijeta - kaže Brodski.) Ovaj će nas pjesnik naučiti da je ljubav - ljubav, i da je za kvalitet emocije svejedno veže li se ona za osobu istog ili suprotnog spola, pa čak i to veže li se za nešto treće, za grad, recimo. Tako na svom posljednjem albumu Ten New Songs Leonard Cohen ima pjesmu Alexandra Leaving, koja je gotovo doslovan prevod Kavafijeve pjesme Bog napušta Antonija: Grad Aleksandrija postane žena Aleksandra i tako dobivamo predivnu, posve klasičnu, ljubavnu pjesmu.

Isto tako, pjesma u kojoj Kavafijev lirski subjekt (muški!) pati za Tamidom, tim divnim mladićem, savršeno dobro, mutatis mutandis, opisuje emociju patnje za voljenom ženom ili nostalgije za rodnim gradom. Ima još emocija koje Kavafi savršeno pjesnički sažima. Zna pisati o dosadi kao neizbježnom pratiocu sreće i ispunjenosti (pjesma Dosada), a u pjesmi Ahilejevi konji tragičnost smrti prikazuju plačem besmrtnih konja nad mrtvim tijelom Patroklovim. Nisu mu također strane ni pjesme zasnovane na svojevrsnoj političkoj simbolici. Jedna od takvih pjesama jest i Čekajući barbare, u kojoj cijeli grad nestrpljivo čeka barbare koji će ga razoriti, dok se građani u sumrak razočarano povlače jer barbara nema, a oni su - kaže se u pjesmi - ipak bili neko rješenje. Barbari ne dolaze kad ih se očekuje, to Kavafi zna, kao što i T.S. Eliot zna da svijet ne svršava praskom, nego cviljenjem, no sam čin mirnog iščekivanja barbara znači da je sve već ionako otišlo k vragu. "Čitanje Audena je jedan od rijetkih načina (ako ne i jedini) koji postoji da se čovjek osjeti pristojnim" - zapisao je Brodski. Mogli bismo u parafrazi kazati kako je čitanje Kavafija jedan od rijetkih načina da se čovjek odbrani od barbarizma.

Kavafi je bio hrabar pjesnik, pjesnik što nije učestvovao u takozvanom književnom životu, a stvorio je književno djelo koje živi; pjesnik koji se nije zanosio modama vremena, a stvorio je djelo i suvremeno i svevremeno; pjesnik koji je svijet sveo na jedan grad, a od tog je grada napravio svijet.
 
STIHOVI U SENCI – KONSTANTIN KAVAFI

Još jedan u nizu pesnika, koga slava i uzdizanje u najznačajnije zvezde književnosti stiže kasno, je i egipatsko-grčki pesnik Konstantin Kavafi. Jednostavni stihovi, odbacivanje patetičnih romantičarskih emocija i uvođenje egzistencijalne nostalgije stvorili su “ kavafijevski“ stil koji se prepoznaje po svojoj jedinstvenosti i dan danas.



Konstantinos Petrou Kavafis, poznatiji kao Konstantin Kavafi, rođen je 29. aprila 1863. godine u Aleksandriji, Egiptu, kao deveto dete, najmlađi sin bogatog aleksandrijskog trgovca. Ovaj egipatsko-grčki pesnik, čiji ga je stil svrstao u najvažnije figure, ne samo u grčkoj, nego i u svetskoj poeziji, napisao je 154 pesme, dok su ostale nedovršene ili u formi skice. Odbijao je da objavi svoja dela u formi knjige preferirajući da ona budu objavljena u magazinima i novinama. Zainteresovanim čitaocima je štampao svoje pesme, a uskom krugu prijatelja ih poklanjao. Njegove najvažnije pesme napisane su posle njegove četrdesete godine i objavljene u formi knjige dve godine nakon njegove smrti.

Tamo daleko…

Prvih sedam godina pesnikovog života provedeni su u okruženju u kom je uobičajeno bilo održavati prijeme i balove, a koje su posećivali uspešni biznismeni različitih nacionalnosti. I otac i majka dolazili su iz bogatih porodica u Konstantinopolju. Biznis njegovog oca, uzgoj pamuka i kože, bio je uspešan. Međutim, da je porodična sreća trajala kratko, svedoči nevolja koja zatiče porodicu – smrt oca Petrosa 1870. godine. Iako je porodica uživala ugled, a starija braća pripadala kulturnom miljeu više klase, bogatstvo se ubrzo smanjilo. 1872. godine Kavafijeva majka odvodi svoju porodicu u Liverpul. Kavafi studira i duže vreme boravi u Engleskoj, čak i dobija državljanstvo kog se odriče. Tih sedam godina provedenih u stranoj zemlji bile su važne za oblikovanje njegove poezije; prvi stihovi napisani su na engleskom jeziku. U Engleskoj se i rađa ljubav prema delima Šekspira, Oskara Vajlda i Roberta Brauninga, što mu pomaže da stekne savršeno znanje jezika. Do kraja svog života govorio je grčki sa engleskim akcentom i često je u korespondenciji sa svojom porodicom pisao na engleskom. Ekonomska kriza koja se ubrzo pojavljuje, kao i neiskustvo u preuzimanju porodičnog biznisa, bili su još jedna stavka koja ovoj porodici nije išla u korist. Posle velike depresije i finansijskih problema, vraćaju se u rodnu Aleksandriju. Nesreća ponovo dolazi u posetu; nemiri Anglo-egipatskog rata iz 1882. između egipatskih i sudanskih snaga, kao i bombardovanje od strane Britanije odvode porodicu u Konstantinopolj. 1885. godine Kavafi se sa porodicom konačno vraća u Aleksandriju, ovaj put i poslednji, gde je živeo do kraja svog života. Sa majkom je živeo sve do njene smrti 1899. godine, kada je imao 36 godina, a potom sa bratom Paulom. Nikada nije zaboravio da potiče iz bogate porodice. Priča se da je dok je živeo sa majkom podmićivao sluge i braću da mu ostave nenamešten krevet tako da bi izgledalo kao da je celu noć proveo kod kuće. Kavafi nikada nije napustio svoj grad osim nekoliko putovanja u Francusku i Englesku. Većinu svog života živeo je sam. U svom životu identifikuje samo dve ljubavne afere, obe kratke. Više od 30 godina radio je u odeljenju za navodnjavanje pri Ministarstvu javnih radova u Egiptu. Smatra se da je u svom radu zahtevao tačnost i red, iako se pričalo da je na posao dolazio uvek sat vremena kasnije. U to vreme započinje da stvara svoju hronološku listu svih pesama koje je napisao. Veoma rano piše pesme, a jezici kojim se služio bili su engleski, francuski i grčki; mešavina oblika i leksike iz dva idioma grčkog – katarevus i dimotika. Ovo je i jedan od razloga zbog kojih su ga „domaći“ pesnici odbacivali.

Kritičari, sudije…

“Nešto izvanredno se dogodilo” reči su jednog poznatog grčkog pesnika, Jorgosa Seferisa, upućujući ih na Konstantina Kavafija tj. na transformaciju koja se dogodila u njegovoj poeziji. Kavafi je bio pesnik koji je svoja dela objavljivao u novinama i magazinima, a koje je Seferis opisivao kao obične i kritikovao. Za samo nekoliko godina čini se kao da se pesnik transformiše, dolazi period u kom piše svoje najznačajnije pesme. Srećom za sve ljubitelje poezije, Kavafi je ponovo prepisivao i ponovo objavljivao svoje pesme, te se verzije mogu porediti, a razlike uočiti. Postavlja se pitanje šta se to dogodilo za tih nekoliko godina? Kritičari smatraju da je veliki uticaj na njegovu transformaciju u radu imala smrt koja ga je okruživala. 1818. godine umire mu brat kao i njegova dva bliska prijatelja, svi veoma mladi. Ubrzo umiru deda i majka. Do 1903. smrt mu je oduzela većinu porodice i nekoliko prijatelja.
Ostao je neprepoznat u Grčkoj sve do njegove smrti. Smatra se da pravo uživanje u njegovim pesmama može doživeti ako se one čitaju na originalnom, grčkom jeziku. Ono što je zanimljivo je da ovaj poeta nikada nije imao formalno obrazovanje, osim kratkog perioda pohađanja škole u Aleksandriji.
Bitna stvar o Kavafiju, a oko koje se mnogi rani kritičari slažu, bila je njegova jedinstvenost. E. M. Forster, jedan od prvih britanskih simpatizera Kavafijevog rada, kog je imao prilike da upozna u Aleksandriji za vreme Prvog svetskog rata, nakon njegovi smrti govori kao o pesniku koji je imao „jedinstven pogled na svet“ i „jedinstvenu notu u stihovima“. Ono što je Seferis, njegov prvi grčki kritičar, smatrao jedinstvenim je to da niko nije ni mogao da predvidi, na osnovu Kavafijevog ranog rada, da će postati najznačajniji pesnik dvadesetog veka. Ono što takođe niko nije mogao da predvidi je da će postati poštovan ne samo u Grčkoj, nego u svakoj zemlji gde je njegov rad preveden. Dokaz njegove jedinstvenosti bio je to što su pesme mogle da „prežive“ svaki prevod tako da svaki čitalac može da oseti emociju u napisanim stihovima.

Svaki moj napor je ovde proklet

U grčku poeziju uvodi mnoge nove elemente – helenizam, vizantijski period. Stilom je zasenio mnoge pesnike XX veka i imao je velikog uticaja na modernu evropsku poeziju. Najznačajniji grčki pesnik XX veka je značajan toliko možda zbog toga što je ostao neprepoznat od velikog broja ljudi, dok su oni koji su uvideli talenat u njemu smatrali da je suvi genije. Kao stilista bio je više nego običan. Jezik kojim se služio bio je jednostavan, direktan, makar on pisao o lepoti, seti, očaju, prošlosti, sadašnjosti…
C.M.Bowra u svom eseju o Kavafiju navodi: „Kavafi nikada nije koristio grčki ili zapadnoevropski model. Njegov način pisanja bio je njegov sopstveni izum i refleksija njegove ličnosti i temperamenta“.
„Ali sada sam se navikao na Aleksandriju“ piše u svojim zabeleškama „i veoma je verovatno da i ako bih bio bogat, da bih ostao ovde. Ali, uprkos svemu, ovo mesto me uznemirava. Ono u čemu je problem je teret koji mali gradovi nose sa sobom – kakav nedostatak slobode.“ Kao homoseksualac sa ograničenim resursima, živeći u društvu koje ne shvata njegove stihove, oseća se saterano u ugao, a svoja razmišljanja opisuje u pesmi „Grad“ u kojoj govori:

Svaki moj napor je ovde proklet, osuđen; i srce mi je – kao leš – pokopano.
Dokle će mi um ostati u ovoj tmini.
Kud god da skrenem pogled, kud god da pogledam,
crne ruševine svog života spazim, ovde,
gde sam proveo tolike godine, proćerdao ih i upropastio


Kavafi sam o sebi razvija teoriju i deli svoje poezije na one koje su objavljene pre 1911. godine i one posle. Do tog datuma odlučio ja da od preko 200 pesama koje je napisao, sačuva samo 24, od kojih je jedna od najpoznatijih „Očekujući varvare“. Ova pesma, kao i mnoge koje je napisao, pisane su pod uticajem ljubavi prema istoriji kao nauci; bio je strastveni poznavalac drevnih civilizacija, pa samim tim veliki broj njegovih pesama opisuje drevnu Grčku i Rimsko carstvo. Opisuje moćnike u staroj Grčkoj koji se spremaju da ustupe zemlju varvarima, sve dok ne otkriju da varvari zapravo ne postoje, zasnivajući pesmu na ironiji, a koristeći jednostavan stil bez ikakvih ukrasa i bez ikakve strukture. Pesma predstavlja unutrašnji dijalog i reflektuje osećaj koji i današnji čovek oseća slušajući „moderne“ političare. Varvari su neprijatelj koji nije identifikovan, svi oni koji ne pričaju naš jezik ili ne dele naše ideale:

Šta ćemo ovde na agori okupljeni?
Treba danas varvari da stignu.
Zašto u senatu vlada takav nered?
Što senatori većaju, a ne donose zakone“


Ova pesma inspirisala je mnoge autore kao što je Džon M. Kuci koji je napisao istoimeni roman, a naš pisac Jovan Hristić piše pesmu „Varvari“ kao nastavak pesme tj. odgovor Kavafiju. Varvari su samo varvari, govori pesma i nikakvog drugog rešenja nema.
U pesmi „Itaka“ jednoj od najpoznatijih pesama, kojoj daje finalni oblik 1910. godine, pesnik piše o Homerovoj Odiseji, povratku kući nakon Trojanskog rata. Kavafi kao i Dante obrađuje sličnu temu o Uliksu (Odiseju). Oba pisca pišu o Odiseju koji dolazi kući nakon dugog puta, ali koji uskoro prave planove da putuju opet. Kavafi govori da je povratak u Itaku ono što mu je suđeno i da to uvek mora imati na umu. Putovanje je važnije od destinacije, a Itaka je proces dostizanja cilja ili oporavak od nečeg izgubljenog; tranzicija u životu. Kavafi nam predstavlja važnost uživanja u našem putu, kakav god da je, ka našoj sopstvenoj „Itaci“ gde god ona bila.
“A na umu uvek da ti Itaka bude.
Da tamo stigneš, predodređeno je tebi.
Ali uopšte nemoj da ubrzavaš putovanje.”

Putnik će kada konačno dođe do Itake biti bogat, ne onim što Itaka ima da mu ponudi na povratku nazad, već onim što je na svom putu stekao.

Novi glas u poeziji

Kavafijeva poezija bila je ignorisana ili ismevana od strane kritičara i čitalaca, što zbog stila, odbijanja idealizma, ali i javnog iskazivanja homoseksualizma u pesmama. Tek nova generacija priznaje njegov rad i kvalitet. Samo dve godine nakon smrti dobija reputaciju „novog glasa“ u grčkoj poeziji. Umro je u sedamdesetoj godini i nikada nije objavio svoj rad, možda jer je smatrao da njegove pesme još nisu spremne da budu objavljene. Smatra se da je pred kraj svog života izjavio da mora da napiše još najmanje 25 pesama kako bi njegova arhiva sadržala dovoljan broj pesama. Osim par eseja nije nikada pisao ništa drugo osim poezije. Seferis navodi da je Kavafi sam pred kraj svog života rekao: “Ja sam istorijski pisac. Nikada ne bih mogao da napišem roman, ali čujem u sebi 125 glasova koji mi govore da bih mogao da pišem istoriju”. Stan u kojem je živeo, danas je muzej koji slavi ovog pesnika.

Mila Milošević
 
SKRIVENO

Na osnovu svega što sam činio i onoga što sam govorio
neka ne nastoje da pronađu ko sam bio.
Prepreka je stajala i promenila
moje postupke i moj način života.
Prepreka je stajala i zaustavljala me
mnogo puta da kažem ono što sam hteo.
Na osnovu mojih najneupadljivijih postupaka
i mojih koprenom najskrivenijih spisa
jedino će me na osnovu toga razumeti.
Ali možda ne zaslužuje da se iscrpljuje
tolika briga i toliki napor da me shvate.
Kasnije – u savršenijem društvu –
neko drugi stvoren poput mene
sigurno će se otkriti i slobodno raditi.

Konstantin Kavafi
 
Sveće

Najpre uključena među pesme sa naslovom "Godine koje lete", ova je pesma postala kasnije omiljena u Grčkoj. Kako navodi Papucaki, Kavafi je često pominjan kao "Pesnik sveća". Pesma je napisana avgusta 1893, a štampana 1899. godine

Dani budućnosti stoje pred nama
kao red zapaljenih svećica -
zlatnih, toplih, i živahnih svećica.

Prošli dani ostaju iza,
žalosni niz ugašenih sveća;
iz najbližih se još izvija dim,
hladne sveće, istopljene i savijene.

Ne želim da ih vidim; rastužuje me njihov izgled
i rastužuje me da se setim njihovog prvog svetla.
Gledam unapred, u moje zapaljene sveće.

Ne želim da se okrenem, da ne bih s užasom video
kako se brzo tamni niz povećava,
kako se brzo množe ugašene sveće.

*Komentar i prevod: Ivan Gađanski, Ksenija Maricki Gađanski
 
NE BIJAH LI U NJEMU UVIJEK STRANAC

Kada sam čuo za nesreću – da umro je Miri,
pođoh njegovoj kući, mada ne zalazim
u hrišćanske kuće, pogotovo ne
za žalosti ili na praznike.

Stajao sam u hodniku. Da ulazim dalje
nisam htio, jer spazih
da rođaci pokojnika gledaju me
sa zlovoljom i neugodom.

Čuvali su ga u velikoj sobi.
S mjesta na kojem sam stajao
vidjeh tek dio: preskupe ćilime
i predmete od srebra i zlata.

Stajao sam i plakao u uglu hodnika,
mislio kako sastanci naši i naši izleti
bez Mirija više vrijedjeti neće;
mislio sam kako ga na našim
divnim, nedoličnim noćnim pijankama
više viđati neću, radosnog i nasmijanog
da govori stihove savršenim osjećanjem grčkog ritma;

Konstantin Kavafi
 
BIĆE DA JE OD ALKOHOLA

Biće da je od alkohola koji sam popio uveče
biće da mi se spavalo, umorio sam se toga dana.
Nestao je ispred mene crni drveni stub
sa antičkim kapitelom; i vrata trpezarije,
i ona crvena fotelja; i mali kauč.
Na njihovo mesto došla je jedna ulica u Marselju.
I moja duša se slobodno, bez zadrške,
tamo opet pojavila i kretala,
u obliku osećajnog i čulnog mladića –
iskvarenog mladića: da navedemo i to.
Biće da je od alkohola koji sam popio uveče
biće da mi se spavalo, umorio sam se toga dana.
Osetio sam olakšanje na duši, koja, jadnica,
stalno oseća zadršku pod teretom godina.
Osetio sam olakšanje na duši koja mi se pokazala
u jednoj simpatičnoj ulici u Marselju,
u obliku srećnog, iskvarenog mladića
koji se ničeg nije stideo, svakako.

Konstantin Kavafi
 
Kajanje

Reci tom kajanju da se umjeri,
kajanju svakako dobrom, ali opasno pristrasnom.
Nemoj se prošlošću opterećivati i mučiti toliko.
Nemoj pridavati toliku važnost sebi.

Zlo koje si učinio bilo je manje
nego što pretpostavljaš; daleko manje.

Vrlina koja ti je donijela kajanje sada
i onda je bila prikrivena u tebi.

Vidi kako jedan doživljaj, koji ti se nenadno
vraća u sjećanje, objašnjava
uzrok tvog čina koji ti je izgledao
nedostojan, ali sada biva opravdan.

Nemoj se u svoje pamćenje apsolutno pouzdati:
mnogo si zaboravio – razne sitnice –
koje su te dovoljno opravdavale.

I nemoj da misliš da si onoga kome je nepravda nanesena
poznavao tako dobro.
Verovatno je imao darove, za koje nisi znao;
ni ogrebotine možda nisu ono
što ti misliš (ne poznajući njegov život)
da su bile strašne rane koje si mu nanio ti.

Nemoj se pouzdati u svoje slabo pamćenje.
Umjeri kajanje koje je uvijek
do izmišljotine pristrasno prema tebi.
 
Jedan od njihovih bogova

Kad se jedan od Njih u Seleukiji pojavio
u prvom večernjem času,
prerušen u vitkog i prelijepog mladića,
s radošću božanstva u očima,
crne i mirisne kose -
prolaznici zurili su u njeg,
pitali se dal iko ga zna,
i dal i on sirijski je Grk, ili možda stranac.
Al neki što pažljivo gledahu
razumješe i svrnuše pogled.
A kad se on pod stupovljem izgubi,
među sjenama i večernjim svjetiljkama,
odlazeć u četvrt koja noću
tek oživi, sa orgijama i razvratom,
svim vrstama pohote i bluda,
pitahu se koji od Njih to bi mogo biti,
i zbog kakve to sumnjive požude
slazi na seleukijske ulice
s onih veličanstvenih božanskih staništa.

*Prevod Slobodan Blagojević
 
Opčinjava me patos istorijske drugorazrednosti Kavafija. Sebe je on nazivao pesnikom-istoričarem ali tu se radilo o nekoj čudnoj istoriji. U stvari, njega je interesovala samo istorija ljudskog slepila. U Kavafijevim stihovima mnoštvo je zaboravljenih imperatora, poraženih vojskovođa, loših pesnika, glupih filozofa i licemernih svetitelja. Kavafija su uzbuđivali samo budžaci istorije. Spasavajući ono što su drugi prepuštali zaboravu, on je ispunjavao šupljine nagrižene čamotinjom i činio sveopšte postojanje kompaktnim. Kavafi je uspostavljao pravdu u odnosu na prošlost. Ona isto tako vrvi od grešaka, gluposti i slučajnosti kao i sadašnjost.
Pri tome, Kavafi uopšte nije nameravao da zameni istoriju pobednika istorijom poraženih. Njegov projekat je radikalniji. On diskredituje Istoriju kao istoriju, kao nešto što se može povezano prepričati. Istorija se kod Kavafija ne može ugurati u Prokrustovu postelju uzroka i posledica. Ona se rasipa na odelite stranice, a i sa njih u stihove dospevaju samo pribeleške sa margina. Svaka od njih vredi samo onoliko koliko je istinita. Opravdanje njenog postojanja je – njeno postojanje.
Proživljujući u samozanosu dodeljeni životni rok, Kavafijevi junaci nisu u stanju da izađu izvan njegovih granica. Njihova slika o životu graniči se sa sadašnjošću. Svi su oni nesposobni da predvide svoju sudbinu. Po tome se i razlikuju od autora, koji ih posmatra okrenuvši se: njihova budućnost je njegova prošlost. Tako Kavafi uvodi u istoriju ironičnu dimenziju. Forma njegove ironije je – ćutanje. Izuzimajući sebe iz pripovedanja, on dopušta drugima da se iskažu. Autor se ne meša, ne presuđuje, ne iskazuje pristrasnost. On ćuti jer umesto njega govori vreme.

Aleksandar Genis - Dovlatov i okolina
 
Satrapija

Kakva nesreća, a stvoren si
za lepa i velika dela;
ta tvoja nepravična sudba svagda
da ti uskraćuje podsticaj i uspeh,
da te ometaju obične navike,
i tričarije i ravnodušnost.
I kako je užasan dan kada popuštaš
(dan kad odustaješ i kad popuštaš)
i kad krećeš peške ka Susi
i kada stižeš kod kralja Artakserksa
koji te milostivo prima na svoj dvor
i daje ti satrapije i slično.
A ti to prihvataš beznadežno,
sve te stvari koje ne želiš.
Za drugim plače tvoja duša, drugo bi htela:
odobravanje naroda i mudraca,
teško i neprocenjivo bravo;
Agoru, Pozorište, Lovorove vence.
Kako da ti da to Artakserks,
kako da sve to nađeš u satrapiji,
a bez toga kakav ćeš život provesti.
 
KAVAFIJEVO VUCARANJE

Najpre jutro u Rašidu, muhafazah
strašan mamurluk što vučeš
za sobom kao tešku senku nije ti davao mira.
Ti znaš zašto si Aleksandriju napustio.

Damanhur, Mansura, Port Said,
svuda je bilo isto.
Odvratan ukus u ustima,
sitne iskre u uglu tvojih helenskih očiju
i kao pustinja nepregledni očaj.
Ti znaš zašto si Aleksandriju napustio.

U Damijeti si nastavio:
šešar, biroš, ahzis,
nisi mnogo birao
kemer, šemahrin, obojeni jajin
pehar ti je iznova bivao pun.
Ti znaš zašto si Aleksandriju napustio.

U Jerusalimu si samo predahnuo
tako sve do Bejruta
gde se po tavernama i bordelima vučeš.

Saša Skalušević Skala
 
Ево цртежа песника из Александријског националног музеја.

пс. Опростите због мојих прстију у доњем десном углу, крива је светлост :)

IMG_20220523_110704.jpg
 
Prva stepenica

Jednog dana požali se Teokritu
mladi pjesnik Eumen:

„Dvije će godine kako pišem
a tek jednu idilu sastavih.
To jedino je završeno moje djelo.
Ah, na žalost, vidim da visoko
veoma visoko je stepenište Poezije;
s ove prve stepenice
nikad neću uspeti dalje.“
„Te su riječi“, Teokrit mu reče,
„neprikladne i huljenje.
Ako jesi i na prvoj stepenici
ponosan i srećan morao bi biti.
Stići dotle nije mala stvar.
Učiniti to slava je velika.
Jer i ova prva stepenica
daleko je od običnoga svijeta.
Na nju da korakneš
morao bi građaninom
grada ideja da postaneš.
A teško je to, i veoma rijetko,
sloviti ko građanin toga grada.
Njegovi forumi Zakonodavaca puni su
koje pustolovi prevarit ne mogu.
Stići dotle nije mala stvar.
Učiniti to slava je velika.“

Prevod Slobodan Blagojević
 
OD DEVET SATI

Pola jedan. Brzo je prošlo vreme
od devet kada sam upalio lampu,
i seo ovde. Sedeo sam ne čitajući
i ne progovarajući. S kim i da progovorim
sasvim sam u ovoj kući.

Prikaza mog mladog tela
od devet kada sam upalio lampu
došla je i pronašla me i vratila uspomene
na zatvorene sobe pune mirisa,
i prohujalo zadovoljstvo -- kakvo drsko zadovoljstvo!
I donela mi je natrag
ulice koji su sada postale neraspoznatljive,
noćne lokale pune vreve koji su prestali da rade,
i pozorišta i kafane što su nekad bili.

Prikaza mog mladog tela
došla je i donela mi i ono tužno:
porodične žalosti, rastanci,
osećanja mojih najbližih, osećanja
mrtvih koja se tako malo cene.

Pola jedan. Kako je brzo prošlo vreme.
Pola jedan. Kako su brzo prošle godine.

Konstantin Kavafi
 
Ne bjeh li njemu uvijek stranac

Ova pjesma objavljena je 1929. godine i najduža je Kavafijeva objavljena pjesma. Protagonist i događaj su imaginarni. Datum označava vrijeme velikih političkih i vjerskih pobuna: civilna borba između sinova cara Konstantina Velikog koja je rezultirala Konstantijevom pobjedom i vjerskim sukobima pristalica Arija i Atanasija u Aleksandriji. Serapion je bio aleksandrijski hram posvećen egipatskom božanstvu Serapisu

Kada sam čuo za nesreću – da umro je Miri,
pođoh njegovoj kući, mada ne zalazim
u hrišćanske kuće, pogotovo ne
za žalosti ili na praznike.

Stajao sam u hodniku. Da ulazim dalje
nisam htio, jer spazih
da rođaci pokojnika gledaju me
sa zlovoljom i neugodom.

Čuvali su ga u velikoj sobi.
S mjesta na kojem sam stajao
vidjeh tek dio: preskupe ćilime
i predmete od srebra i zlata.

Stajao sam i plakao u uglu hodnika,
mislio kako sastanci naši i naši izleti
bez Mirija više vrijedjeti neće;
mislio sam kako ga na našim
divnim, nedoličnim noćnim pijankama
više viđati neću, radosnog i nasmijanog
da govori stihove savršenim osjećanjem grčkog ritma;
mislio sam kako zauvijek sam
izgubio njegovu ljepotu, zauvijek izgubio
mladića kojeg ludo obožavah.

Pokraj mene, neke su starice
šaptale o njegovom posljednjem nadu,
kako mu Hristovo ime bje na usnama
i kako je rukama pritiskao krst.
A onda, četiri hrišćanska popa
uđoše u sobu usrdno moleći
i zaklinjuć Hrista, il' Mariju
(njihovu vjeru ne poznam baš dobro).

Naravno, znali smo da Miri je hrišćanin.
Znali smo to od prvoga časa
kada nam se priključio, pretprošlog ljeta.
Ali, on je sasvim živio k'o i mi:
užicima posvećeniji nego iko od nas
neštedice trošio je novac na zabave.
Ne brinući što svijet misli,
nestrpljiv, on bi se uplit'o u ulične tuče
kad bi se desilo da se sukobimo
s protivničkom grupom.
O vlastitoj vjeri nije govorio.
Čak, jedanput, rekosmo mu –
da Serapionu ga vodimo.
I kao da mu se nije, sad se sjećam,
dopala naša šala.
Da, sad prizivam i druge dv'je zgode.
Kad smo Posejdonu prinosili žrtvu
on se povukao, gledajuć na stranu, iz našega kruga.
A kad jedan od nas
u žaru izreče: “Da naša družba
pod naklonošću i zaštitom
uzvišenog Apolona bude“, Miri promrmlja
(drugi ga nisu čuli), “izuzev mene“.

Hrišćanski popovi glasno su molili
za dušu mladića.
Gledao sam s koliko su revnosti,
s koliko napete pažnje
za obrede svoje vjere,
pripremali hrišćansku sahranu.
I odjednom, obuze me čudno osjećanje:
kao da mi se činilo
da Miri odlazi od mene.
To sam osjetio, da on se, kao hrišćanin,
sa svojima spojio, a ja da stranac sam,
potpuni stranac postao. Osjetih čak
da sumnja me nagriza: nije li me zavarala strast
i ne bjeh li njemu uvijek stranac.
Izjurih iz njihove grozne kuće,
prije nego bi spomen na Mirija mogla
biti ugrabljena ili promijenjena njihovim hrišćanstvom.

*Pesma u prevodu Slobodana Blagojevića s komentarom prevodioca preuzeta je iz Kavafijevih “Sabranih pjesama” u izdanju Dana, Sarajevo, 2004.
 

Back
Top