MOJA ISTINA O SMRTI JUGOSLAVIJE
5. Pljačka Narodne banke
(Ante MARKOVIĆ, posle 12 godina ćutanja)
O čemu ste razgovarali sa Tuđmanom?
- On je počeo razgovor ovako: Kad je god Hrvatska bila na prekretnici, kad je mogla donijeti neke odluke samostalno, uvijek bi se našao neki veliki čovjek koji bi to spriječio. Bio je to jednom Ante Trumbić, drugi put Tito i treći put vi. Ja sam rekao: Ja vam zbilja zahvaljujem jer ste me stavili u rang s tim ljudima. Nisam smatrao da ja u taj rang pripadam. To je vaše pravo, ali tako ne osjećam. I onda smo počeli razgovarati. On je tražio da dam podršku njegovom preuzimanju vlasti i svemu ostalom što bi ovde on i HDZ napravili. I mi smo puno oko toga razgovarali.
Što je odgovorio?
- On je rekao: Da, mi ćemo to svakako podržati...
Držite li da je raspad Jugoslavije započeo 8. siječnja 1991. monetarnim udarom Miloševića na Narodnu banku Jugoslavije, odnosno emisijom 1,4 milijarde dolara?
- Može se reći da je time formalno započeo raspad Jugoslavije.
Kako ste reagirali kad ste doznali za to?
- Zapravo, to se dogodilo preko noći: ujutro sam za to saznao.
Nisam vjerovao i tražio sam da mi se to dokumentira.
Tko vam je prvi rekao tu vijest?
- Netko od mojih simpatizera iz Srbije. Kad sam došao u kabinet, našao sam i anonimno poslanu odluku Narodne banke Srbije da se izvrši taj proboj, odnosno pljačka, da se iz Narodne banke Jugoslavije uzme 18,2 milijardi dinara, što je bilo oko 2,5 milijarde maraka. Tada su rezerve bilo oko 10,5 milijardi dolara. Međutim, to nema veze s rezervama, jer to nije bio faktički novac, to je bio fiktivni novac, koji funkcionira u poslovanju među bankama. Ali, na osnovu takvog kvazinovca mogao se u Srbiji od Narodne banke Srbije emitirati pravi novac. Emitiran je pravi novac, kojim je Milošević tada platio penzije, plaće, socijalnu sferu itd. On je bio pred izborima i time je kupovao izbore. Takav prodor u monetarni sistem Jugoslavije apsolutno je gangsterski. Onda sam ga zvao i dobio na telefon te mu rekao: Slušaj, što si to napravio? Kaže on: Tko, ja? Tako je on radio uvijek: lagao je bez problema i uvijek se, kao, čudio što mu ne vjeruju. Ja mu kažem: Slušaj, napravili ste zločin.
On kaže: Pojma nemam o tome. A ja mu odgovorim: Slušaj, Slobodane Miloševiću, nema ni najmanje, najsitnije stvari koja se može dogoditi u Srbiji da ti ne znaš za nju, ili da je nisi ti odobrio ili da je nisi naredio. Izvršiti ovakav udarac ne samo na monetarni platni sistem nego na cijelu Jugoslaviju, potrest će to zemlju, nije to mogao nitko napraviti da ti nisi potpuno, sto posto, iza njega. On je rekao: Ja ću to istražiti, pa ako bude istina, ako je istina, nešto ću poduzeti. Ništa, naravno, nije poduzeo. Odmah sam, sazvao Vladu, na sjednici Vlade to sam iznio, i tražio od guvernera Centralne banke da uvede sankcije vis a vis Narodne banke Srbije i vrati taj novac.
Tko je tamo bio?
- Vlatković Dušan. On je Vojvođanin.
Vi ste razgovarali poslije s njim?
- Kako ne!
I što vam je rekao?
- Rekao mi je da su ovi tu emisiju izvršili preko noći, a on uopće, kako kaže, nije za to znao. On je, istina, u zadnja dva-tri tjedna, povukao, mislim, jedno 10, 11 milijardi iz Narodne banke Srbije, ali je još ostalo oko milijardu, recimo, maraka u Srbiji koje nije uspio povući. No, provala je napravljena, to se više nije moglo ničim popraviti...
Kakve ste sankcije tražili?
- Da sve to vrate, jer drugih sankcija nismo imali. Da smo imali neku normalnu državu u kojoj je, recimo, savezna vlada imala kompetencije, mogli smo nešto poduzeti. Mi, međutim, nismo imali te kompetencije. Dapače, u tadašnjoj Europi mi smo imali vladu koja je imala ustavno najmanje kompetencije od bilo koje druge europske ili moderne vlade, a posebno u monetarnoj sferi. Po zakonima, koji su, kao reformski, usvojeni u bivšoj Jugoslaviji - a ja sam, na koncu, bio na čelu reforme - mi smo razvlastili državu do utjecaja na Narodnu banku. I Centralna narodna banka bila je samostalna institucija, direktno odgovorna Saveznoj skupštini Jugoslavije. Prema tome, i ovo što sam ja zahtijevao od Narodne banke Jugoslavije, recimo, bilo je na rubu mogućnosti onoga što je smijela raditi Savezna vlada.
Jel bio problem i u tome što su te dvije ustanove bile u Beogradu?
- Lokacija nije igrala odlučujuću ulogu. Najvažnije odluke Narodne banke Jugoslavije donosile su se u Savjetu guvernera. U Savjetu guvernera bili su guverneri narodnih banaka republika i pokrajina. I kad se radilo o krupnim odlukama, naročito o esmisiji novca, onda se morala dobiti suglasnost Savjeta guvernera. I kod savjeta guvernera postojale su odluke gdje se tražio konsenzus i odluke gdje se tražila većina. Kod emisije se tražio konsenzus. Prema tome, da je to išlo legalnim putem,oni to nikad ne bi mogli dobiti. No, nisu radili to legalno, nego su radili gangsterski. To je onda sasvim nešto drugo. Sama lokacija, dakle, nije igrala ulogu.
Sankcije nisu uspjele i to je bio početak raspada?
- Moglo bi se reći da je to bio formalni početak...
Kako je na to reagirala Hrvatska?
- Moram reći da tada nije bilo reakcije, rekao bih, kritične prema Saveznoj vladi ni jednog republičkog rukovodstva. Jer su svi znali da smo mi brzo reagirali, da sam se ja posebno u tome angažirao i da smo uspjeli dio toga istjerati. Ali republička rukovodstva nisu reagirala, da nam daju u tome podršku.
Objavio arhiva u 19. april 2006 8:49:00
