Sudbine naroda u SFRJ

Nije bilo samo zbog 1,5 odsto, već pre svega zbog toga kuda je Jugoslavija išla. Nakon što je Milošević došao na vlast u Srbiji i počeo da izvozi svoje „antibirokratske“ revolucije u autonomne pokrajine i druge republike, Jugoslaviju je zahvatio haos. Prethodno pažljivo izbalansiran federalni sistem je izbačen iz ravnoteže, a to je bila namera Miloševića i njegove klike: da Srbiju od jedne od šest ravnopravnih jugoslovenskih republika pretvore u vodeću republiku koja će diktirati kako će se Jugoslavija razvijati, naime u visoko centralizovanu državu.

U Sloveniji, gde je decentralizacija Ustava iz 1974. godine smatrana jednim od najvažnijih dostignuća posleratne Jugoslavije, ovo je smatrano egzistencijalnom pretnjom.

Miloševićeva politika je izazivala masovnu nestabilnost na Kosovu, što je predstavljalo dvostruku pretnju za Sloveniju: da bi njena autonomija mogla biti smanjena baš kao što je kosovska ukinuta, i da bi Slovenci morali da ginu na Kosovu zbog Miloševićeve represije tamo. Zato se toliko Slovenaca okupilo u Cankarjevom domu da osudi Miloševićevu politiku na Kosovu.

Da li je Jugoslavija ikada mogla da teži da postane deo modernog Zapada dok je na Kosovu postojala takva represija? Za Slovence, odgovor je bio odlučno ne.

Srbi možda nisu imali motiv da razbiju Jugoslaviju, ali Milošević je naivno mislio da može potpuno transformisati tu zemlju prema željama srpskih populista, a da pritom ne izazove njen kolaps. To je bilo nemoguće.
Ne treba da se zaboravi da je Slobodan Milošević 1989. godine uveo ekonomske sankcije od strane SR Srbije prema SR Sloveniji zbog slovenačke kritike Miloševićeve "memorandumske" politike i odbijanja njegovog plana da se u SFRJ ukine (blagorodna) decentralizacija zemlje iz Ustava iz 1974 i uvede "demokratski centralizam". Tadašnji republički režim u Beogradu uveo je sankcije drugoj jugoslovenskoj republici – Sloveniji, i to su bile prve sankcije u Evropi nakon 1948. godine kada je Staljin uveo sankcije socijalističkoj Jugoslaviji koja je bila lažno optužena od strane Kremlja za "izdaju radničkog pokreta".

Naime, 1989. godine zvanični Beograd je bio uveren da Slovenci – "bečki konjušari," kako ih je u svojoj pesmi iz te godine izvređao pokojni uvek-uz-režim pevač Bora Đorđević i koji su, kako je lagala Miloševića štampa, "decenijama pljačkali Srbiju" – neće moći da izdrže sankcije Srbije i da će da se povinuju zahtevima Beograda. Procena se pokazala pogrešnom, kao uostalom i sve ostale kasnije procene Miloševićevog trusta pilećih mozgova, jer Slovenci, koji su odbranili svoju slobodu od izvoza Miloševićeve jogurt-revolucije u Sloveniju, izdržali su embargo.

No, sankcije su doprinele da Slovenaci u ogromnoj većini shvate da SFR Jugoslavija, kojoj će poludeli zvanični Beograd da čini takve poteze, više nije njihova zemlja. Otišli su, a zapravo su oterani iz Jugoslavije. nikada se zbog ovih sankcija Beograd, čak ni u vreme "proevropskog vizionara" Đinđića, nije izvinio Sloveniji, već se više od tri decenije održava u javnosti bajka miloševićevske propagande kako je slovenačko rukovodstvo bilo "separatističko."
 
A kasnije, početkom 1991. godine, Milošević je provalio u federalni monetarni sistem i bukvalno ukrao federalna sredstva, koja je potom koristio za svoje potrebe. Koja--barem delimično samoodrživa (a to je Slovenija tada bila)--konstitutivna država ne bi napustila takvu federaciju?

"bečki konjušari," kako ih je u svojoj pesmi iz te godine izvređao pokojni uvek-uz-režim pevač Bora Đorđević

Zanimljivo je da je Đorđević kasnije živeo (i umro) u Sloveniji. Kakva ironija!
 
No, sankcije su doprinele da Slovenaci u ogromnoj većini shvate da SFR Jugoslavija, kojoj će poludeli zvanični Beograd da čini takve poteze, više nije njihova zemlja. Otišli su, a zapravo su oterani iz Jugoslavije.

Sećam se nekog člana nove pro-Miloševićevske elite u Srbiji na jednom mitingu kako viče da ako neko misli da bi mu bilo bolje van Jugoslavije (mislio je na Slovence), treba da ide "u Grac ili Filadelfiju ili gde god im je volja."
 
A kasnije, početkom 1991. godine, Milošević je provalio u federalni monetarni sistem i bukvalno ukrao federalna sredstva, koja je potom koristio za svoje potrebe. Koja--barem delimično samoodrživa (a to je Slovenija tada bila)--konstitutivna država ne bi napustila takvu federaciju?



Zanimljivo je da je Đorđević kasnije živeo (i umro) u Sloveniji. Kakva ironija!

Kao što je Balašević pobjegao pred Slobom nakon što je 25. lipnja 1991. pjesmom izvrijeđao Slovence što je više mogao. :mrgreen:

Ljubljana je zapravo zadnji jugoslavenski grad, koliko da Sarajevo lagalo da je ono.
 
ku9dvgty1rjf1.jpeg
 

Back
Top