Većina je podataka iz knjige Zdenka Radelića: Hrvatska u Jugoslaviji 1945.-1991., Zg, ŠK, 2006.
Moja je teza: koliko god mi Hrvati bili heterogeni i imali i te hrvatske Jugoslavene, većina nas, sumarno, nikad nije prihvatila tu Jugoslaviju kao svoju zemlju- i za to smo imali debelih, konkretnih razloga. To je vjerojatno u domeni iracionalnog- no to iracionalno pokazuje prave porive naroda koji zna za što jest, a protiv čega jest- ili barem nevoljko traje u nekoj tvorevini, ali stalno ga ta žulji. Ta je Jugoslavija zbog 500 čimbenika bila obojena srpski- ili, precizniije- antihrvatski- i nije bilo manevarskoga prostora da se učini i hrvatskom, da ju mi osjećamo kao svoju.
Dostajat će podatci-kojima se može prigovoriti da su selektivni- no svima se to može.
Crkva
KC u Hrvata se nikad nije uklopila u taj režim, za razliku od pravoslavne i one u Slovenaca, te islamske.
U doba rata u Yu je ubijeno ukupno 385 katoličkih svećenika, a od toga, partizani su ubili 355. Pravoslavih je ubijeno 498, od toga od ustaša 188, partizana 153 i ostalo ostali.
Katoličke se svećenike nastavilo ubijati i 1946, 1947,..a pravoslavne - ne.
Očito je da je ta disproporcija stavila katolike u opoziciju prema komunistima jer su četnici ubili 24 svećenika, a partizani- 355. U BiH je bilo suđenja vjerskim službenicima. Podatci od 1945.-1953. pokazuju da je tamo osuđeno 154 katolička svećenika (a Hrvati su bili oko 23% stanovništva), 48 pravoslavnih (a Srbi su bili oko 43%) i islamskih 110 (a Muslimani su bili oko 35%). Gangsterskim načinom ubijeno je do kraja 1945. 206 katoličkih svećenika, a do kraja 1951. još 30.
O Stepincu i ostalom da ne govorimo....
Vidi se da je Katolička crkva kod Hrvata najviše stradala od komunističkog režima i nije se nikad savinula, kao što su SPC i islamska.
Ratno nasljeđe
Iako su Hrvati bili debelo zastupljeni u partizanskom pokretu- Broz je dao podatke o 44% Srba, 30% Hrvata, 10% Slovenaca itd.- činjenica je da je vojska NDH bila najbrojnija i najantipartizanskija vojska u doba rata. Maksimum broja su Dražini četnici imali oko bitke na Neretvi, oko 80.000, a Nedić, Ljotić i ostali zanemarivo. Slovenci isto postotno manje, Muslimani boranija, a Hrvati su imali u snagama NDH od 1942. do 1945. (bez legionara u kojima je bilo 15.000-30.000 ljudi) uvijek oko 150.000, a možda i 200.000). Hrvati su u 2. svj. ratu bili narod koji je najviše bio "pod oružjem", na obje strane, i to nešto više na NDH. Kroz vojne formacije prošlo je daleko manje Slovenaca, Srba i Muslimana, a Hrvata najviše, i u apsolutnom broju- a posebno u vojsci NDH koja je bila najjasnije protiv bilo koje Jugoslavije.
Poratna stradanja
Bleiburg i ostalo-uza sva napuhivanja.... bez komentara, jasno je da su Hrvati najviše stradali.
Politička emigracija, kako stara, tako i ona nakon 1971.
Broj glasila političke emigracije 1978.
Albanska 21
Hrvatska 140
Muslimanska 7
Slovenska 22
Srpska 75
Hrvatska zauzima 51,6%.
U 1980-im Njemačka je objavila da ima 16.000 političkih emigranata iz cijelog svijeta. Od toga su oko 10.000 ili 60% činili Hrvati.
Ekonomska emigracija i demografsko krvarenje
Hrvatska je imala najveću stopu emigracije u Europi, a drugu u svijetu, iza Portorika.
Podatci za 1970/71., po migracijskoj stopi
Hrvatska 5,8
Portugal 5,6
Jugoslavija 3,7
Grčka 3,2
Španjolska 3,1
(o ostalom, Radelić 424-428)
Podređenost u strukturama vlasti
Moglo bi se u beskraj sa statistikama u partiji, vojsci, miliciji...no nema smisla.
Dosta je navesti naporazniji podatak, za BH.
U razdoblju od 1945. do 1966. bili je među oficirima MUP-u BH 2,75% Hrvata, 9,92% Muslimana i 87,13% Srba.
Od 1945. do 1991., BH UDBA/SDB- 9,30% Hrvata, 23,60% Muslimana i 66,60% Srba.
Po dosijeima, kao državni neprijatelji, postoje podatci za BH u 1980-im godinama: Hrvati- 73,19%, Muslimani 16,83% i Srbi 15,62%.
Za cijelu Jugoslaviju, u listopadu 1966., postotak radno sposobnoga stanovništva koji je imao dosije u UDBA-i, t.j. tretirao se kao politički sumnjiv i nepodoban, bio je po republikama i pokrajinama:
BiH 172.274 ili 13%
Crna Gora 36.000 ili 22%
Hrvatska 1.300.000 ili 67%
Makedonija 96.531 ili 17%
Slovenija 200.000 ili 28%
Srbija-bez Kosova 200.000 ili 8%
Kosovo 120.000 ili 36%
U 5. vojnoj oblasti, koja je do preustroja pokrivala većinom Hrvatsku, nacionalna pripadnost oficirskoga kadra bila je- 57% Srba, 12% Hrvata, 6% Slovenaca, 5% Crnogoraca, 4% Jugoslavena i 16% ostalih.
1989. u Službi državne sigurnosti (bivša UDBA), godine 1989. bilo je u saveznoj SDS: 61% Srba, 18% Jugoslavena, 12% Crnogoraca, 4% Makedonaca, 1% Hrvata, 1% Slovenaca, 1% Albanaca. Krajem 1989. bilo je u SDS Hrvatske 51% Hrvata, 29% Srba, 16% Jugoslavena, 25% ostalih.
Gospodarstvo
Paralelni razvitak Hrvatske i Srbije, godina 1925. i 1971.-omjer. Prvi podatak za 1925., drugi za 1971. Hr- Hrvatska, Sr- Srbija
Stanovništvo Hr 28, Sr 22 [] 1925.
Stanovništvo Hr 21, Sr 28 [] 1971.
Industrija Hr 33, Sr 20
Industrija Hr 18, Sr 35
Banke Hr 51, Sr 25
Banke Hr 17, Sr 52
Veletrgovina Hr 55, Sr 7
Veletrgovina Hr 7, Sr 86
Jezik i identitet
Potiskivanje hrvatskog jezika, od imena do značajki (Novosadski “dogovor” 1954.), što je uzrokovalo Deklaraciju 1967., spaljivanje pravopisa 1971., te ustavne izmjene 1974. koje je savezni Ustavni sud poništio 1988., ali se u situaciji raspada na taj unitaristički potez vlasti SR Hrvatske više nisu usudile reagirati poslušnički.Ništa slično nije zabilježeno sa slovenskim, srpskim ili makedonskim.
Nacionalna je jezična baština potiskivana u ime tobožnjega jedinstvenoga jezika, što je razvidno iz prijetisaka starijih (od 16. stoljeća nadalje) hrvatskih gramatika i rječnika: od 1945. do 1990. pretisnuto je 6 rječnika i 2 gramatike (obje jugoslavensko-vukovske); od 1990. do 2011.- 13 gramatika i 16 rječnika. Do 2024., preko 40 starijih hrvatskih gramatika i rječnika.
Jugoslavija je bila zemlja u kojoj je hrvatski identitet bio guran i potiskivan više nego u drugih, i hrvatski narod najsumnjiviji i najneprijateljskiji. Jasno se vidi kako su svi pokušaji jače individualizacije i afirmacije Hrvata bili ili gušeni, ili jedva, s gunđanjem i preko volje, prihvaćeni.
To se lako pokaže preko svih parametara, njih 10-15, od kojih su neki navedeni (o katastrofalnom položaju Hrvata u Vojvodini ili Boki Kotorskoj da se i ne priča).
No, nije istina da je državna politika ili nešto slično bilo ciljano antihrvatski. Veći se dio zbivao po inerciji događaja, a i zbog centralizma i dogmatizma koji nisu nužno "srpski", nego komunistički i staljinistički. Nije- generalno- bilo urote protiv Hrvata kao takvih. No, cijeli je trend života bio takav da je Hrvate, i baš Hrvate, gurao "dolje", a ostale ili "dizao" ili bar držao na nekoj razini odprije.
I nedodirljivi vođa Tito nije mogao sve, nije bio Bog. U svim tim laviranjima, on je bio i ostao jugoslavenski državnik koji je u nizu prilika pokušao poboljšati položaj Hrvata- koliko ide, ako ide. Najbolje je to bilo vidljivo od 1967.-1974. No, i njega je vezivala ideologija socijalizma, a i Jugoslavija kao okvir (kojeg, usput, nije nešto obožavao, što pogrješno misle njegovi apologeti).
Na ostale doktrinare ne treba trošiti riječi (Kardelj je Savki rekao 1971. da bi više volio "ruske tenkove na ulicama, nego tu vašu 'dubčekovštinu'"), Bakarić 1969. da je "bolje ruski socijalizam, bolje Brežnjevljev socijalizam, bolje i Rankovićev socijalizam, nego da socijalizam propadne"). Stoga, jasno je:
Jugoslavija je morala umrijeti da bi Hrvati živjeli.