Tada su već bila odavno izašla Nazorova djela, i »moja« V. knjiga Nazorovih pjesama među njima, bez te pjesme i dakako bez one rečenice u mojim napomenama. Ali tajna te pjesme je ostala neriješena i nadalje. Žao mi je, što o njoj nisam nikada razgovarao s Vinkom Nikolićem. Godinama smo se sastajali, od njegova povratka u Hrvatsku pa do njegove nagle smrti, sprijateljili smo se i razgovarali, kadikad i svakodnevno, o mnogim temama koje su nas zanimale, ali o eventualnoj Nazorovoj pjesmi Paveliću eto nismo. Nismo o njoj govorili ni poslije Nikolićeva članka u njegovoj »Hrvatskoj reviji« (1996, br. 3–4), gdje je – reagirajući na neke vrlo grube antinazorovske invektive koje su se tih dana čule od nekih zastupnika u Saboru – napisao doslovce: »Ne ulazeći u Nazorov ‘krimen’, znam da ne postoji nikakva Nazorova pjesma Anti Paveliću. […] Ja bih za nju trebao znati, jer sam za vrijeme NDH uredio antologiju rodoljubnog pjesništva Hrvatska domovina, a također i rodoljubnih prigodnica Lovori (1943), a takve pjesme nigdje nema. Tamo, u Lovorima, Nazorova je prigodna pjesma Poruka pjesnicima, koja je uperena protiv Talijana u Dalmaciji, gdje Nazor poručuje pjesnicima: Budimo barbari / Al budimo svoji. Ovu prigodnu pjesmu, napisanu u vrijeme NDH, neki ‘pamte’ [!] kao pjesmu Paveliću.« Nismo ni tada, rekoh, razgovarali o tome, ali tu temu nismo izbjegli namjerno, ni ja, a siguran sam ni on. Jednostavno, izmaklo nam je, nismo se toga sjetili. A s obzirom na sve, ni ta činjenica nije baš sasvim nezanimljiva.
Ali je »tajna« Nazorove pjesme, poslije toga Nikolićeva članka, vjerojatno, barem što se mene tiče, riješena zauvijek. Ili možda ipak nije?
Dubravko Jelčić