Književnici i politika, na pravoj strani i onoj drugoj

Bodler je pjesnik koji je došao i do suda.

Naime,zbirku pjesama Cveće zla, Bodler je pripremao čitavih 10 godina, da bi je konačno izdao iste godine kada i Gustav Flober roman ”Gospođa Bovari”.

Oba ova dela završila su na sudu, pod optužbom da se u njima prikazuju lascivne i nemoralne scene. Šarl Bodler je optužen za uvredu verskog i javnog morala.

Kasnije postaje jedan od najvećih pjesnika Francuske čiji se uticaj osjeća širom svijeta.

Čak 6 pjesama iz zbirke Cveće zla bile su zabranjene.

Albatros,
"...Maločas prekrasan, a sad smešan, jadan,
krilati se putnik bori s okovima;
s lule jedan mornar duva mu dim gadan
u kljun, drugi mu se ruga skokovima.

Tom knezu oblaka i pesnik je sličan;
on se s burom druži, munjom poji oči,
ali na tlu sputan i zemlji nevičan,
divovska mu krila smetaju da kroči."
 
Poslednja izmena:
Ti su likovi neki dvorski pesnici, kad vladar ode niko vise i ne zna za njih.
Knut Hansun , Ivo Andrić, Meša Selimović , Branko Ćopić, Miloš Crnjanski .... Svako od njih je slučaj za sebe ali svako od njih je pisao propagandne tekstove za određene ideološkee stavove. Uostalom vrlo teško je to i izbeći . I kod Kiša se može prepoznati ideološka nastranost ali to je iza sedam kora.
 
Knut Hamsun je završio kako je završio, a njegova veza sa Hitlerom je bila više nego "nije se moglo izbeći".

Čak je bio opsjednut nacističkom ideologijom, što je nakon rata došlo po svoje.
Hamsun nema ama bas nikakve veze sa celom ovom temom, on nije bio norveski nacionalista,
a mi ovde diskutujemo o takvima. I Maksim Gorki ( odlican knjizevnik) i Solohov bili su komunisti,
ali su pisali o drugim stvarima i pitanje je koliko su stvarno bili ubedjeni u tu ideologiju za razliku
od Hamsuna koji je to stvarno bio. Svoju je Nobelovu nagradu poklonio Hitleru.
 
Da,to je stvarno bio.

Inače, kada je osuđen i nakon boravka u psihijatrijskoj bolnici gdje se suočio sa posledicama takve ideologije napisao je:

"Još i dan-danas nosim u sebi mučna sećanja na ono što je boravak u toj klinici uništio u meni. Ne može se to izmeriti, ne postoji za to mere. Bilo je to lagano, lagano, lagano čupanje samog korena."
 
Meni je ovo vrhunac patriotizma, Tomas Bernhard kritikovao je često provincijalizam,katoličku crkvu i nacizam.

Ima li šta bolje pokloniti sopstvenoj zemlji? :)

Idem, rekao sam sebi u tvrdoj fotelji, iz zemlje u kojoj je prognano, uništeno, izbrisano sve što je takozvanom čeveku duha ikad pružalo zadovoljstvo, a ako ne zadovoljstvo, onda bar mogućnost da sledi svoju egzistenciju, iz zemlje u kojoj izgleda vlada još samo najprimitivniji od svih nagona, onaj za održanjem, i u kojoj se i najmanji zahtev takozvanog čoveka duha u začetku guši. U kojoj korumpirana država i isto tako korumpirana Crkva zajedno vuku onaj beskrajan konopac koji su pre više vekova s najvećom bezobzirnošću i u isto vreme sasvim prećutno obavili oko vrata tog slepog i odista glupog naroda koji su njegovi vladari zbilja zatočili u njegovoj gluposti. U kojoj se istina gazi, a laž sa svih zvaničnih mesta uzdiže kao jedino moguće sredstvo za sve ciljeve.

Napuštam zemlju, rekao sam sebi, sedeći u tvrdoj fotelji, u kojoj se istina ne shvata ili sasvim jednostavno ne prihvata, i gde je njena oprečnost jedina valuta. Napuštam zemlju u kojoj je Crkva dvolična i u kojoj socijalizam koji je zavladao izrabljuje, a umetnost govori ono što je po njihovoj volji.

Napuštam zemlju u kojoj narod, vičan stupidnosti, dozvoljava da mu crkva zapuši uši, a država usta, i u kojoj sve što je meni sveto vekovima završava u vladarskim kantama za đubre.

Ako odem, rekao sam sebi u tvrdoj fotelji, samo ću otići iz zemlje u kojoj zapravo nemam više šta da tražim i u kojoj nikada nisam našao svoju sreću. Ako odem, otići ću iz zemlje čiji gradovi smrde, a stanovnici tih gradova su podivljali. Odlazim iz zemlje u kojoj je jezik prost, a oni koji taj prost jezik govore su, sve u svemu, postali duhovno neuračunljivi.

Odlazim iz zemlje, rekao sam sebi u tvrdoj fotelji, u kojoj su takozvane divlje zveri postale jedini uzor. Odlazim iz zemlje u kojoj i u po bela dana vlada najmračnija noć i u kojoj su na vlasti zapravo još samo grlate analfabete.

Ako odem, rekao sam sebi u tvrdoj fotelji, samo ću izaći iz klozeta Evrope, koji se nalazi u odbojno neutešnom i sasvim jednostavno nedopustivo prljavom stanju, rekao sam sebi.

Odlazim, rekao sam sebi sedeći u tvrdoj fotelji, znači, ostavljam za sobom zemlju koja me godinama samo pritiska na najštetniji način i koja samo, u svakoj prilici, svejedno gde i kada, podmuklo i zlobno vrši nuždu po mojoj glavi.
 
Slabo je to. Nitko nije bio nacionalist kao Dostojevski, koji je bio praktički lud u tom pogledu. Njegovo "rusko kršćanstvo" zapravo nema veze s kršćanstvom u bilo kom povijesnom obliku, nego je histerični oblik ruskog nacionalizma, kog su pravi pravoslavci, kao Leontijev, prozreli i prezreli.
Dostojevski je mrzio Nijemce, Poljake, Francuze, Židove, ...praktički svaki narod.

U tom pogledu je bio ne toliko gad, nego, po mom mišljenju- u neku ruku mentalno poremećen.

No, on je jedan od 5-10 vrhunskih pisaca.
 
Usput, netko je spomenuo Ivu Andrića, a, koincidencija, jedan mi je znanac pod nos stavio jedan članak o Andriću- bezvezan, o njemu i Muslimanima, kao Bosna zemlja mržnje, Srbin itd....

Pa da ponovim ukratko što sam na to rekao.

Jedna opaska- nisam puno čitao Andrića, no dovoljno, posebno njegove eseje.

Da ne idem u dosta gnjavatorsku psihoanalizu i politiku-jasno je da se Andrić posrbio zbog karijere, a dijelom i kulture. On nije bio neki nacionalist, no bio je i ostao, što bi Kristofferson rekao, hodajuća kontradikcija.

Po mom sudu- on nije mrzio Muslimane, niti ih je ocrnjivao.To su besmislene objede. No- nije ih ni poznavao, osim kao ćafirski radoznali promatrač. Bio je i ostao katolik, vjernik. I gledao je na islam kao na katastrofu koja je snašla ove prostore, pa su Osmanlije i njihovi duhovni potomci bili stožer orijentalnog despotizma, nasilja i bezakonja, put koji ne vodi nikamo. Kod njega ima niz plemenitih likova muslimana, no oni su uglavnom rezignirani mudraci, umorni od života.

Andrićevo srbovanje je bizarno, to je nešto neuatentično. Ono što je nedvoumno- na njega su u kulturnom pogledu utjevcali Karadžić i Njegoš, možda kao stilski uzori (Karadžić), no Njegoš nije. Sjećam se kad sam, davno, pročitao njegov esej "Njegoš kao tragični junak kosovske misli" odmah pomislio - ovo je lažnjak. To je trebao biti neki pean srpskom nacionu i sl., a nema veze s tim. Andrić nije znao svetosavlje, to mu je bilo strano, i sav je njegov srpski identitet patvoren. Nakalemio je svoju bosansko-europsku optiku na srpsko narodnjačenje Vuka, u turciziranom jeziku. No, to ne ide u paketu lako.
Njegov kosovski mit je lažan. Kao mitologem, to je neki spoj svetosavskog nacionalizma i obrane posrbljenog bizantinizma od aždaje islama. Njegoš je dobro artikulrao oboje- i tursko islamsku aždaju i kasnonemanjićku priču o srednjovjekovnim Srbima koji su stradali, a oni koji nisu, posakrivali su se po brdima i nastavili borbu protiv Turaka. Njegoš je nezamisliv bez bizantizma, kulturnog.

A to je Andriću nezamislivo. U njegovu tumačenju, Njegoš je kao neki branitelj Europe, zapada, protiv islamsko-azijske invazije. On nema veze ni s čim pravoslavno-srpskim ni bizantskim, ni s karakteristkama srpskog identiteta,od specifičnog tipa pravoslavlja do pučke guslarske kulture. Ne mislim da je Andrić nešto lagao, namjerno, nego se nakalemio na srpstvo u kulturi tak oda jeto nešto skoro ništa. On je tu tikva bez korijena.

Andrić, iako se dugo pisao kao Hrvat, nije na emocionalnoj razini bio to. On je bio jednom dimenzijom bosanski katolik, a drugom dijelom kuturno srbofilski unitarni Jugoslaven, bez spoznaje da od toga nema ništa, da je to drveno željezo, luft.

Priče o tom kako je njegovo djelo harmonično besmislene su. Ono to jest, uvelike, stilski. No njegov je svjetonazor bio i ostao nespojiva nesuvislost. Nije bio ni Hrvat, ni pravi Srbin, osim po dijelu književne kulture. Nije to bio po mentalitetu- Srbi imaju kao narod smisla za humor, a on ga nije imao ni u tragovima. Sve srpsko- od autentičnog svetosavlja, nacionalne mitologije Kosova shvačene realno, a ne frizirano, kao u njega, folklornoga burgijanja, kulture orijentirane na Ruse i pravoslavni istok (nije znao ni mario za rusku književnost),..- njemu je ostala terra incognita.

Možda je imao društvenoga uspjeha jer nije bio nigdje, a kao "Jugoslaven" bez korijena u bilo čemu, a kamoli u mitologiji tipa Meštrovića- Andrić je bio i ostao skeptik- ne spada ni u kakav nacionalizam, pa ni jugounitarni.

Vjerojatno takav melankolik nije ni mogao drugačije.
 
Овакви или онакви, сви поменути су били писци. Данас су само списатељи. Негде унутар себе свесни своје моралне беде и стваралачке јаловости, па су зато огорчени и острашћени. Лажни елитисти, а суштински полуписмени простаци.
 
On ocigledno ocekuje od danasnjih srpskih knjizevnika i poeta da pisu pesme tipa
Ostajte ovdje i da budu Ducic ili Djura Jaksic.
Очито да не очекујем тако нешто. Само очекујем када уђеш у расправу и оставиш неки линк, да прво прочиташ и да видиш да ли је то прикладан контрааргумент. Пошто си имала још једну промашену тему у низу. Као и овај бедни покушај аргумента који сам цитирао, а који апсолутно ништа не доказује, осим да ми лепиш нешто што нити сам помислио нити сам рекао, али би ти волела да сам то учинио.
 
Očito da ti nisi ni pročitao esej, jer da jesi ne bi toliko dizao prašinu.

Ili namjerno mjenjaš teze. Kako god.
Зашто дижем прашину ако коментаришем тему коју си поставио. Ваљда имам право да кажем шта мислим, а ти, ако ти се не свиђа или ако ниси сагласан, парирај аргументима. Ја сам се осврнуо на текст којим си отворио тему, део Кишовог есеја, где веома негативно говори о национализму. И прилично плитко, где као и многи после њега, изједначавају национализам и шовинизам, комплетно избацујући онај патриотски набој који постоји и код људи и код појединих књижевника. И дао сам ти примере где се део овог његовог есеја не уклапа, а таквих примера има још много.
 
Djura je bio alkos, sve mu je oprosteno, a od Milosevica pa do danas patriotizam samo
ako se dovoljno plati ili se ima druga vajda.
Какав је сада ово аргумент. Па и Басара је алкос и то тежак, да не говорим о многим и патриотским и непатриотским писцима. Да ли им то умањује оно што су створили. Када прочитам шта пишеш, крстим се и рукама и ногама.
 
Jasno je govorio o nacionalizmu koji stavlja svoj nacion ispred svih drugih.

Ili ti prosto klasifikuj pojmove nacionalizam,patriotizam,šovinizam kako god ti odgovara.

Mene nijedno od navedenog ne impresionira,a ko zna možda kod žena to prolazi u minornim procentima.

Sve se vrti oko muškog ega,patrijarhata,religije koje su u samom svom korjenu patrijarhalne i nekakvo očuvanje nacije.

Zamorno mi je ulaziti u takve rasprave a posebno na ovom nivou komunikacije.
 
svako veliko umetnicko delo ima veze sa politikom
svaki veliki umetnik se u svom radu susretao sa politikom hteo ne hteo
sta je umetnost nego slikovito vidjenje stvarnosti od koga svakog vlastodrsca drma paranoja
da ne pominjem spisak umetnika koji su ne zbog politickih stavova, vec zbog protumacenih umetnickih dela morali da se sele iz rodnih drzava

neko pomenu pekica...ova drzava ima tezi problem sa kulturom kada je pekic izgubio u rakovici od seselja
 
Postoji delo koje tek treba biti napisano a zove se Tragedija Kiša. Tragedija Kiša kao pisca je što je njegovo delo zaboravljeno i nečitano sem opskurnih pasusa posvećenih antisrpskoj propagandi (kad se sufiks -hrvatski doda samo da se vlasi ne dosete) koji se potežu u pokušaju krležijanskog obračuna sa drugima. Zanimljivo je da Kiša obožava isti krug ljudi koji obožava i Krležu, smrdljivi antisrbi koji se valjaju u govnima sopstvene ideologije.
Ne znam otkud ovakvo ubeđenje.
Verovatno zato što dela Danila Kiša nisi čitao, pa smatraš da je osuđen na zaborav.
Moram da te razočaram. Zatupljen je u srednjoškolskom obrazovanju u prvom razredu zbirkom pripovedaka "Rani jadi" a u četvrtom razredu zbirkom "Enciklopedija mrtvih".

Oni koji zahtevaju da se izvesno mišljenje smatra izdajničkim, a to je u ovom slučaju mišljenje koje Kiš iznosi eseju, lako skliznu u šovinizam, pa i nacizam. To je isti onaj nacizam zbog koga je otac Danila KIša izgubio život u koncentracionom logoru. Kao sin Jevrejina i Crnogorke, bavio u svojim književnim delima univerzalnim temama i ne znam kako si povezao sa antisrpstvom.
 
Ima i onoga da je nacionalizam kolektivna paranoja, hirurški precizno rečeno.
Nacionalizam jeste realna kolektivna paranoja tamo gde su nacionalno biće i teritorija države ugroženi.
U tom slučaju je bitno da čelnici države postave ekonomske i diplomatske strateške ciljeve koji će osnažiti državu, a samim tim i uliti sigurnost građanima koji u toj državi žive. Imajmo u vidu da su savremene države multinacionalne, pa je patritizam, tj. ljubav prema otadžbini u tom slučaju korisniji od ljubavi prema naciji koja brojčano dominira.
 
nije samo knjizevnost
micu popovica nisu stavili na tapet komunisti zbog coveka iz hrastove sume i delija koji su bili trn u oku i zabranjeni, vec zbog one likovne izlozbe gde im je nacrtao sta su...sad se setih i onog lika sa mrdalicama :lol:

veliki orhan pamuk je izbegao iz turske
a veceg rodoljuba i knjizevnika turska nije imala
samo zbog podrske onoj dileji sto je pokusao drz udar
 
Bodler je pjesnik koji je došao i do suda.

Naime,zbirku pjesama Cveće zla, Bodler je pripremao čitavih 10 godina, da bi je konačno izdao iste godine kada i Gustav Flober roman ”Gospođa Bovari”.

Oba ova dela završila su na sudu, pod optužbom da se u njima prikazuju lascivne i nemoralne scene. Šarl Bodler je optužen za uvredu verskog i javnog morala.

Kasnije postaje jedan od najvećih pjesnika Francuske čiji se uticaj osjeća širom svijeta.

Čak 6 pjesama iz zbirke Cveće zla bile su zabranjene.

Albatros,
"...Maločas prekrasan, a sad smešan, jadan,
krilati se putnik bori s okovima;
s lule jedan mornar duva mu dim gadan
u kljun, drugi mu se ruga skokovima.

Tom knezu oblaka i pesnik je sličan;
on se s burom druži, munjom poji oči,
ali na tlu sputan i zemlji nevičan,
divovska mu krila smetaju da kroči."
Lepo je to što pišeš, ali Bodler nije bio ideološki i politički angaživan pesnik.
Pesme mu nisu izbačene iz zbirke zbog političke nekorektnosti, već zbog unošenja "skaradnog i ružnog" u poeziju. Konkretno, izbačena je pesma "Strvina".
https://www.poezijasustine.rs/2018/05/sarl-bodler-strvina.html
 
Knut Hansun , Ivo Andrić, Meša Selimović , Branko Ćopić, Miloš Crnjanski .... Svako od njih je slučaj za sebe ali svako od njih je pisao propagandne tekstove za određene ideološkee stavove. Uostalom vrlo teško je to i izbeći . I kod Kiša se može prepoznati ideološka nastranost ali to je iza sedam kora.
Ako posmatramo "iza sedam kora" u svakoj rečenici ćemo videti nacionalnu paranoju.
U ime koje vladajuće vrhuške su ovi pisci stvarali?
 
Knut Hansun , Ivo Andrić, Meša Selimović , Branko Ćopić, Miloš Crnjanski .... Svako od njih je slučaj za sebe ali svako od njih je pisao propagandne tekstove za određene ideološkee stavove. Uostalom vrlo teško je to i izbeći . I kod Kiša se može prepoznati ideološka nastranost ali to je iza sedam kora.
Propatio kao mali, sirotinja u mladosti, sjajan lik, al levičar...i to mu ne zameramo jer to je manje važno od njegove duhovne ostavštine.
 
politicari najvise mrze satire i groteske
nebitno u kom periodu egzistiraju umetnici, cak u renesansi
svaki pisac iako se bori za toleranciju i najcistiju veru spram nekog mraka kao jel naprimer gotike
bude stavljen na stub srama zbog svog rada, to je default
crkva je preteca politike sta su sve radili umetnicima koji im nisu bili po volji
kada ismejes vlast to je gore nego da si agitovao ispod njinog prozora
zato je humor najbolje oruzje protiv svake sile i svakog oruzja
 

Back
Top