Usput, netko je spomenuo Ivu Andrića, a, koincidencija, jedan mi je znanac pod nos stavio jedan članak o Andriću- bezvezan, o njemu i Muslimanima, kao Bosna zemlja mržnje, Srbin itd....
Pa da ponovim ukratko što sam na to rekao.
Jedna opaska- nisam puno čitao Andrića, no dovoljno, posebno njegove eseje.
Da ne idem u dosta gnjavatorsku psihoanalizu i politiku-jasno je da se Andrić posrbio zbog karijere, a dijelom i kulture. On nije bio neki nacionalist, no bio je i ostao, što bi Kristofferson rekao, hodajuća kontradikcija.
Po mom sudu- on nije mrzio Muslimane, niti ih je ocrnjivao.To su besmislene objede. No- nije ih ni poznavao, osim kao ćafirski radoznali promatrač. Bio je i ostao katolik, vjernik. I gledao je na islam kao na katastrofu koja je snašla ove prostore, pa su Osmanlije i njihovi duhovni potomci bili stožer orijentalnog despotizma, nasilja i bezakonja, put koji ne vodi nikamo. Kod njega ima niz plemenitih likova muslimana, no oni su uglavnom rezignirani mudraci, umorni od života.
Andrićevo srbovanje je bizarno, to je nešto neuatentično. Ono što je nedvoumno- na njega su u kulturnom pogledu utjevcali Karadžić i Njegoš, možda kao stilski uzori (Karadžić), no Njegoš nije. Sjećam se kad sam, davno, pročitao njegov esej "Njegoš kao tragični junak kosovske misli" odmah pomislio - ovo je lažnjak. To je trebao biti neki pean srpskom nacionu i sl., a nema veze s tim. Andrić nije znao svetosavlje, to mu je bilo strano, i sav je njegov srpski identitet patvoren. Nakalemio je svoju bosansko-europsku optiku na srpsko narodnjačenje Vuka, u turciziranom jeziku. No, to ne ide u paketu lako.
Njegov kosovski mit je lažan. Kao mitologem, to je neki spoj svetosavskog nacionalizma i obrane posrbljenog bizantinizma od aždaje islama. Njegoš je dobro artikulrao oboje- i tursko islamsku aždaju i kasnonemanjićku priču o srednjovjekovnim Srbima koji su stradali, a oni koji nisu, posakrivali su se po brdima i nastavili borbu protiv Turaka. Njegoš je nezamisliv bez bizantizma, kulturnog.
A to je Andriću nezamislivo. U njegovu tumačenju, Njegoš je kao neki branitelj Europe, zapada, protiv islamsko-azijske invazije. On nema veze ni s čim pravoslavno-srpskim ni bizantskim, ni s karakteristkama srpskog identiteta,od specifičnog tipa pravoslavlja do pučke guslarske kulture. Ne mislim da je Andrić nešto lagao, namjerno, nego se nakalemio na srpstvo u kulturi tak oda jeto nešto skoro ništa. On je tu tikva bez korijena.
Andrić, iako se dugo pisao kao Hrvat, nije na emocionalnoj razini bio to. On je bio jednom dimenzijom bosanski katolik, a drugom dijelom kuturno srbofilski unitarni Jugoslaven, bez spoznaje da od toga nema ništa, da je to drveno željezo, luft.
Priče o tom kako je njegovo djelo harmonično besmislene su. Ono to jest, uvelike, stilski. No njegov je svjetonazor bio i ostao nespojiva nesuvislost. Nije bio ni Hrvat, ni pravi Srbin, osim po dijelu književne kulture. Nije to bio po mentalitetu- Srbi imaju kao narod smisla za humor, a on ga nije imao ni u tragovima. Sve srpsko- od autentičnog svetosavlja, nacionalne mitologije Kosova shvačene realno, a ne frizirano, kao u njega, folklornoga burgijanja, kulture orijentirane na Ruse i pravoslavni istok (nije znao ni mario za rusku književnost),..- njemu je ostala terra incognita.
Možda je imao društvenoga uspjeha jer nije bio nigdje, a kao "Jugoslaven" bez korijena u bilo čemu, a kamoli u mitologiji tipa Meštrovića- Andrić je bio i ostao skeptik- ne spada ni u kakav nacionalizam, pa ni jugounitarni.
Vjerojatno takav melankolik nije ni mogao drugačije.
