Književnost Knjige koje ne volite da čitate ili ih nerado čitate

Volim horore (Lavkraft, King, Stoker) ali realizam gde neko opisuje teskobu svog odrastanja u siromaštvu, neka hvala.
Osetljiva sam za teme. Andrićeve pripovetke, Zlostavljanje, npr, koji je to utisak na mene ostavilo. Ili Detinjstvo, Maksim Gorki, baš depresivno. Tačno bih pre čitala nešto poput Gijom Musoa/Misoa nego da proživljavam te muke. :sad2::rida:

Ni meni Kastaneda nije bio prijemčiv. Celestinsko proročanstvo i slične.
 
Od egzistencijalno mucnih, Knutova Glad.
Njega mnogo volim. Ali Glad jednom se eventualno cita i nikad vise. Mnogo mucno i autenticno.

Ali je stil drugačiji, dopada mi se. Slepilo, Saramago, takođe. Drugačiji pristup i "jači".
Žanrovski je sigurno razlika.
Da li je alegorija, psihološki pristup, fikcija, da li realizam, hronika.
Ništa žanrovski nije čisto, opet dominira nešto.
 
Mogu da razumem da ovim generacijama nije nešto posebno "Zbogom mojih petnaest godina", jer zapravo i nije toliko dobra koliko je nahvaljena, "prevedena na 11 jezika, ovo, ono", meni je jednostavno to bila knjižica za relaksiranje, jer imam 50 godina pa povremeno uzmem tako nešto :)
Zapravo meni je dosla malo prerano nekad davno, pa mi je bila malo onako. Ali ipak mi je ostala.
Skoro smo vrsnjaci.

Ali znas sta moja cerka i drugarice njene kazu i da je to pedofilska prica. Znaci bas gledaju distancirano sto nije ni cudo za danasnjih petnaest godina, ali gledaju i strogo jer ih je smorila.
 
Zapravo meni je dosla malo prerano nekad davno, pa mi je bila malo onako. Ali ipak mi je ostala.
Skoro smo vrsnjaci.

Ali znas sta moja cerka i drugarice njene kazu i da je to pedofilska prica. Znaci bas gledaju distancirano sto nije ni cudo za danasnjih petnaest godina, ali gledaju i strogo jer ih je smorila.
Sad me baci u stanje šoka, iskreno.
 

Ako ne volim SF i epsku fantastiku preostaju mi trileri, istorijski romani sa sa elementima fikcije.. Preostaju mi sve knjige Lusinde Rajli.. Od naših pisaca, pročitala sam sve knjige Igora Marojevića koji piše odlično,odlično piše i Filip Grbić.

I naravno, obožavam Pekićevo "Besnilo" i rado bih po drugi put čitala "Atlantidu".

Mnoge knjige su mi se urezale u pamćenje.

Glavno pitanje ove teme je : Koje knjige ne volimo da čitamo, koji žanr nerado čitamo 🙂

Volela bih ako imas jos neku ideju za mene.

Da li si čitala " Prelest" Filipa Grbića, da li si čitala knjige Igora Marojevića?

Ukoliko voliš obimne knjige, istorijske, topla preporuka je trilogija "Stoleće" Ken Foleta. Ova trilogija prati istorijska dešavanja od 1914.godine do kraja 20.veka.

Kako bi trilogija bila zanimljiva za čitanje, Ken Folet nas upoznaje sa pet fiktivnih porodica, američkom, engleskom, nemačkom, ruskom i velškom.

Ovo je redosled knjiga:

1. Sunovrat divova – Početak 20. veka, Prvi svetski rat i Ruska revolucija.

2. Zima sveta – Drugi svetski rat i Hladni rat.

3. Na rubu večnosti – Period od 60-ih do kraja 20. veka. Hladni rat, borba za građanska prava...

Trilogija ima preko 3100 strana i najbolje vreme za čitanje je jesen i zima, kada više vremena provodimo unutra.

Preporučujem i ostale istorijske knjige Ken Foleta: Stubove zemlje, Svet bez kraja u dva dela..

I Falkonesa preporučujem, kao i knjige Edvarda Raderfurdova:

https://laguna.rs/a566_autor_edvard_raderfurd_laguna.html

***

Nisam čitala knjige Karlosa Luis Safona, a od Frederika Bakmana pročitala sam samo "Čovek po imenu Uve".
 
Generalno, ne volim knjige koje se čitaju da se skrati vrijeme, pošto čitam da bih zapravo nekako usporio vrijeme.

Mislim da se knjige čitaju kako bi se nešto naučilo, mnoge knjige nose u sebi dobre pouke. Ne delim ih one koje skraćuju ili usporavaju vreme.


Не волим романе са много догађања и много ликова.

Baš smo svi različiti. 🙂 Ja volim knjige, romane koje ti ne voliš.

A definitivno ne volim knjige sa mnogo deskripcije.
 
Mislim da se knjige čitaju kako bi se nešto naučilo, mnoge knjige nose u sebi dobre pouke. Ne delim ih one koje skraćuju ili usporavaju vreme.
Iz svakog čitalačkog iskustva, na neki način, nešto se nauči, ali svrha lijepe književnosti je prevashodno estetska - uživanje u originalnoj jezičkoj artikulaciji ideja i slika koje nam ne moraju biti nove i nepoznate.
Saznajna vrijednost je sekundarna, u najmanju ruku, a didaktičnost sasvim nepoželjna u kvalitetnoj beletristici.
Za učenje čitaju se udžbenici, riječnici i encikopedije, ili esejistika i filozofska literatura. Romani i priče nisu za učenje.
Bar ja to tako vidim.
 
У неким књижевним делима има пуно управног говора, који бих радо прескочила, кад не би утицали на комплетни утисак.

Волим описе, можда ми зато одговарају Андрић, Црњански, па и руски класици.
 

Prilozi

  • руски кл.png
    руски кл.png
    103,5 KB · Pregleda: 10
Hajde da izbacim dosta toga, iako sam već nešto spominjao. Ne čitam odavno beletristiku, iako dosta čitam. No kad je riječ o beletristici....

Postoje autori koje sam čitao da nađem nešto, ali mislim da nisu tako vrijedni, pa sam ih ili prešišao ili odložio. Također, ima onih koje sam otvorio, ali od njih ništa pa sam ih jedva malo prelsiato.

Homer- Ilijada. Meni nečitljivo zbog arhaičnog morala, brda bogova, ne znaš tko je komu rod i svat, a likovi su osim Hektora- odurni.Npr. daleko stariji i uistinu drevni ep o Gilgamešu mi izgleda univerzalniji i ljudskiji.

Vergilije- Eneida. Samo otvorio, toliko je dosadno.

Dickens- to sam eskivirao i u školi za lektiru, jer mi nije ništa bilo interesantno. Dobio sam na poklon Nicholas Nickelby, no nije išlo. On je vjerujem da je Orwell dobro rekao-nepojmljiv izvan engleskoga svijeta. Ti jadni klinci, zli stričevi, zlostavljanje u školi... djeluju nezanimljivo u usporedbi s, recimo, daleko obuhvatnijim starijim Balzacom,kad smo kod tih starih.

Generalno-engleska književnost 19. st. (mislim na romane) mi nije privlačna praktički ni u čem. Američka iz toga doba u Whitmana, Melvillea, pa dijelovi Hawthornea, te Emersona...to mi izgleda daleko modernije i bliže nego svi Meredithi ili prije Thackeray.

Kad smo kod Engleza, nezanimljivi su mi ovi radnički likovi poslije rata, Sillitoe i sl.

Vladimir nabokov mi je interesantan zbog po mom sudu apsolutne precijenjenosti. Pročitao sam 5 njegovih romana i svega jedan je valjao. Konstrukcija imena "Blijeda vatra" mi je posve neshvatljiva i zašto je toliko cijenjena. I autobiografija, univerzalno dizana u nebesa, mi je prazna. od njega su mi uistinu dobre knjige o Gogolju te predavanja o književnosti, iako se s većinom ne slažem, ali su poticajne za razmišljanje.

Epska fantastika kao žanr mi je posve nezanimljiva. Znanstvena je bila, ali sam se zasitio. Krimići davno prije, ali to je za adolescenciju. Agatha Christie- ništa od nje.

Bulgakov mi je u svom najpoznatijem romanu ništa posebno. Nije loš,ali ništa specijalno. Za avangardista Andeja Bjelog, "Petrograd"- to mi je takva besmislica da jednostavno ne znam što je htio.

Heinricha Boella jednostavno nisam mogao čitati, osim nekog teksta koji nije roman, ali sam ga zaboravio. Canettijevu autobiograsku trilogiju sam prošao do pola ali mislim da je mogao skratito nar 60%. Sreo puno ljudi, a opaske su mu površne.

De Sade mi se gadi, njegova dva romana nisam mogao čitati jer je bolesni kreten. Nema seksa ni pornografije, nego nemoguće masakriranje žena koje bi umrle u manje od 20 minuta, a one sve iskasapljene traju danima. Lud čovjek.

Njemački romani su zahtjevni, a vrijede zbog misaonosti. No nemaju Nijemci talenta za životnost likova i skoro svi im likovi plošni i papirnati. Čak je i čitkiji Kafka u "Zamku" sporohodan i često dosadan.

Onog Herberta s "Dinama" sam bio uzeo i odložio. To nije znanstvena fantastika, nego bajka.

Ako postoje neke zakonitosti za nezanimljivost ili odbojnost..
* ako je lagana literatura, onda je ništa ako ne uvuče u neki radnju tipa a što će biti
* ove ozbiljnije ovise o pristupu, a taj je u negativi:

1. pisac je neki kreten koji se iživljava nad likovima- generalno stav romanopisaca 18. st.
2. ima dosta balasta pa dosadi u dijelovima-Moby Dick s naklapanjima o cetologiji
3. i likovi i situacije su svi odvratni- ne moraju biti simpatični, ali bar da su interesantni. Uglavnom realizam o malograđanima, birokratima...ali ne kao poželjna satira, nego autor se među mediokritetima valja kao prasac u kalu
4. autor je u pristupu autističan jer drnda neke svoje privatne opsesije i frustracije, koje možda njemu jesu nešto, no drugima se živo fućka.

Od spomenutih, o Andriću rekoh da je vrlo značajan kao novelist, a slabiji kao romanopisac, slično Hemingwayu. Pavić je meteor koji je sagorio i nečitljiv, a hvaljen zbog konstrukcije i bizarnosti, no njegovo koketiranje s ezoterijom je slabo- koga zanima, neka čita prave školnike o tom, ili okultiste kao hermetičare ili teozofe.

Sve u svemu, 90% velike narativne proze je napisano od 1830. do 1950. Ostalo je dodatak kanonu.
 
Poslednja izmena:
Izbor šta ću ili neću čitati zavisi od više faktora. Najčešće se preispitam da li me određena tematika interesuje trenutno, da li sam raspoložena za određeno štivo i da li sam mu dorasla.
Kada primetim da je sam pisac neinformisan, da gradi laku i predvidljivu priču, da kopira prethodnike, da je stilski prilično jednostavan - onda takvo šta izbegavam. Smatram da dobar pisac može učiniti i recept za kiflice umetničkim delom, ako želi, tako da pisce i pesnike koji to ne umeju jednostavno izbegavam.
 
Дар од Набокова. А јој како ме је убио у појам. Али нисам одустао. Прочитао сам. :) И не волим књиге са много филозофије. Софијин свет сам читао пар страна, па заспим. И тако док је нисам прочитао. И још историјске књиге. Можда нешто о чему немам благог појма, или ако ми баш треба неки податак, али ако иоле знам о чему се ради, губим жељу. Дакле, фикција је оно што ја тражим.
 
У неким књижевним делима има пуно управног говора, који бих радо прескочила, кад не би утицали на комплетни утисак.

Волим описе, можда ми зато одговарају Андрић, Црњански, па и руски класици.
Зола је за тебе! :)
 
Читала, није оставио неки нарочит утисак. Можда зато што сам у једном даху прочитала Балзака, Стендала и Золу, те ми се све некако 'изједначило'.
Има оно у, чини ми се "Каљузи", кад описује стаклену башту на пет страна! :)
 

Back
Top