Da malo obrazložim svoje pisanje, zašto mislim da je rad sa mladim igračima loš. Dva osnovna razloga:
1. loš rad na fizičkoj spremi koji dovodi do nekonkurentnosti u seniorskoj košarci, takođe do veće mogućnosti povređivanja
2. ono što je Keeper malo iznad napisao - šabloniziranje igrača.
Mene jeza uhvati kad vidim kako nam treniraju momci i kad čujem kako se hrane. Iako ne mogu da ih proverim nemam razlog da sumnjam u te priče (hranjenje po pekarama itd) jer se na njihovim telima sve jasno vidi - igra nam gomila mlitavaca koji fizički ne napreduju ni promil za sezonu ili dve. Svaki trening NBA igrača koji sam video je svetlosnim godinama ispred našeg, koji uzgred liči na zagrevanje za fizičko u osnovnoj. Sećam se Šekovih priča o treniranju sa kaskaderima koji su ga učili kako se bezbedno pada u svakoj situaciji i vežbanja stava pri doskoku, sećam se par snimaka treninga superstarova tokom leta (Luol Deng mi je ostao u sećanju, pa i jedan Miličićev) sa elastičnim trakama, loptama itd. Ništa slično nisam video kod nas, a da ne pričamo o ishrani i njenom uticaju na elastičnost ligamenata. Kod nas se igrači na prvu prozivku pojave sa dodatim salom ali i prelepim bronzanim tenom. Uopšte se ne iznenađujem kad Andrić sjebe u predsezoni, potpuno bezveze obnovi povredu nakon duže pauze i onda mora opet pod nož.
Šabloniziranje igrača je još gore, od 14 godina uče kretnje u napadu i kako se uklopiti u iste, tapkaju se po glavi, gledaju u tablu i fokusiraju se na savršeno izvođenje komplikovanih zona u odbrani. Kada dođu na u16 ili u17 to je spartanska vojska, sa jednakim igračima i tvrdom linijjom, osvajaju medalje protiv smešnih protivnika kod kojih jedan ili dva momaka trpaju koš ali bez efekta na finalni skor. Par godina kasnije ti naši protivnici izbace dva superstara a mi 12 "igrača zadatka" koji čuče u ćošku i čekaju pas za tri, ulaze da naprave faul ili đubretare pod košem. Ono što im je zajedničko je potpuna napadačka impotentnost.