To što kažeš da je JNA spasila Srbe u BiH je popriličan paradoks, jer da nije bilo agresije koju su upravo srpske snage, uz potporu JNA, pokrenule, nikakvo "spašavanje" ne bi ni bilo potrebno.
Rat nije pao s neba, nego je započet upadom JNA i lokalnih paravojnih formacija koje su razorile prve gradove i sela po BiH, dok su drugi još pokušavali političkim putem sačuvati mir.
A što se tiče ostavljanja oružja, JNA se nije povukla kao neutralna vojska nego se otvoreno stavila u službu Miloševićeve politike i srpskih pobunjenika, zato je i proglašena agresorskom stranom. To nije bilo nikakvo plemenito "spašavanje", nego svjesna priprema i opskrba jedne strane za rat koji je ona sama izazvala.
Sve je jasno napisao Bilandžić u "Hrvatskoj modernoj povijesti". Preskočit ću dio o samoj Jugoslaviji (ovo će pročitati jedino koji ne pate od ADHD):
Budući, dakle, da su sve nacije bile formirane već prije, u novoj su državi nastavile borbu za svoju državnost i time došle u sukob sa Srbijom, koja je Jugoslaviju doživjela kao svoju jedinu, užu i širu domovinu, tim više što je oko 40% Srba živjelo u svim jugoslavenskim zemljama, osim u Sloveniji.
Žestoka, uporna i avanturistička agresija Srbije koju su podržali gotovo i svi Srbi izvan Srbije imala je, osim nacionalnog i druge motive, kako emotivne, tako i materijalne. Naime, pobjedom ili porazom ponovno se dobivaju ili gube svi prijašnji ratovi Srbije: srpsko-bugarski rat 1885. (Slivnica), srpsko-tursko-albanski rat 1912. (Kosovo-Makedonija), srpsko-bugarski rat 1913. (Bregalnica), Prvi svjetski rat 1914-1918, Drugi svjetski rat (1941-1945). Svi su ti ratovi odnijeli goleme žrtve za stvaranje Velike Srbije, odnosno Jugoslavije. Rezultati svih minulih pobjeda moraju se obraniti, pa makar i novim ratom. Srbija odnosno Jugoslavija bez dviju razvijenih republika - Slovenije i Hrvatske, a posebno bez bisera, Jadranskog mora - bila bi osakaćena mala država.
JNA, golema vojna sila, jedna od najjačih u Europi, u raspadu Jugoslavije vidjela je slom svojih komunističkih ideala i profesionalnu propast za oko 70.000 stalnoga starješinskog sastava.
Iz perspektive poraza Srbije u 1999. godini postavlja se pitanje je li Srbija, koja je zajedno sa Srbima iz ostale Jugoslavije cinila 36% ukupnoga stanovništva, bila svjesna odnosa snaga kao najpresudnijeg elementa za procjenu mogućnosti pobjede u ratu.
Kada je S. Milošević 1989. najavio mogućnost rata, toga je trenutka Srbija imala zastrašujuću nadmoć u usporedbi s njezinim potencijalnim protivnicima. Koji su to instrumenti na koji su Srbija i JNA računali da će svladati ostalu Jugoslaviju? Evo glavnih:
a) Potpuno razvijen svesrpski nacionalistički pokret, kako u Srbiji, tako i izvan Srbije, a naročito u BiH i u Hrvatskoj. Zastrašujuće su djelovali mitinzi na kojima se okupljalo i po nekoliko stotina tisuća, a dva puta i po oko milijun ljudi zapaljene mase (28. lipnja 1989. na Gazimestanu i 19. studenoga 1989. u Beogradu). Totalna homogenizacija srpstva nadmašila je čak onu iz vremena balkanskih ratova 1912. i 1913.
b) Savez komunista Jugoslavije. Cijela povijest stvaranja i održavanja bivše Jugoslavije pokazala je da onaj tko u rukama ima tako moćnu političku organizaciju, sigurno vlada zemljom. Taj instrument je već i tada morao biti jako sumnjiv, jer se SKJ već bio gotovo raspao, ali to stanje vodstvo Srbije nije moglo vidjeti, već je vjerovalo da u njemu još ima političke energije i volje da stane u obranu Jugoslavije.
c) Jugoslavenska narodna armija, indoktrinirana komunističkom ideologijom i jugoslavenstvom, vojna sila koja se cijelo vrijeme od svoga postanka pokazala pouzdana u obrani tadašnjeg režima. Vodstvo Srbije, a jos vise srpski narod, posebno njegov dio izvan Srbije, bio je apsolutno siguran u spremnost vojske da brani i obrani Jugoslaviju i od unutarnjih protivnika režima.
d) Federalne državne strukture od Predsjedništva, savezne vlade i političkih organizacija do diplomacije također su mišljene kao instrumenti Srbije. Iako su te strukture već bile u procesu raspadanja, kao i u SKJ, vodstvo Srbije računalo je da će ih još moći iskoristiti u odsudnom trenutku.
e) Središta financijske moći - Narodna banka, tzv. velike savezne banke i najveće vanjskotrgovinske tvrtke - koncentrirani i centralizirani u Beogradu.
f) Spremnost, pa čak i odlučnost, cijele međunarodne zajednice da održava cjelovitost Jugoslavije i potpora onim snagama koje se za nju zalažu, a to je Srbija. Istočni blok, na čelu s SSSR-om, uvijek je bio spreman skočiti u obranu komunističkoga režima u Jugoslaviji, unatoč njezina revizionističkoga grijeha. Zapadni blok, na čelu s SAD-om, punih je 35 godina pružao političku, vojnu i ekonomsku pomoć za stabilnost Jugoslavije. Zapad je čak izgradio mit o Titovoj Jugoslaviji koja mu je, svojom nezavisnošću i samoupravljanjem te otvorenošću prema svijetu, služila za podrivanje ostalih komunističkih zemalja u Europi i SSSR-a.
Vjerujući da u rukama imaju spomenute instrumente - dakle SKJ, JNA, federalne strukture, financijski kapital zemlje, potporu Istoka i Zapada - nacionalistički pokret Srbije i JNA, računali su da mogu slomiti sve otpore na putu vraćanja Jugoslavije s federalno-konfederalnog na unitatrističko-centralističko ustrojstvo i uspostavu hegemonije nad nesrpskim narodima. Takva zastrašujuća prednost u odnosu snaga smatrala se tako jakom da može samim svojim postojanjem i bez upotrebe sile, dakle bez rata, obeshrabriti svaki otpor i volju za nezavisnošću nesrpskih naroda.
Uz navedene, ali varljive, pretpostavke o prednosti Srbije nad njezinim protivnicima krajem osamdesetih godina, treba dodati i srpske iluzije o postojanju jakih projugoslavenskih i unitarističkih snaga među svim narodima bivše Jugoslavije koje će biti oslonac Srbije u odlučnom trenutku obrane zemlje od "nasrtaja hrvatskih i slovenskih separatista i secesionista".
Na žalost Srbije i JNA, 1989/90. dogodila se takva prekretnica kakva se u povijesti rijetko događa. Preko noći su nestale sve prednosti koje je imala uoči rata.
Siječnja 1990. raspao se SKJ, stožer jugoslavenskoga režima. Slovenski i hrvatski komunisti odbili su sve inicijative srpskih komunista o obnovi centralizma u SKJ i on se raspao. Početna vojna intervencija u Sloveniji i Hrvatskoj pokazala je da gotovo ni jedan jedini Slovenac i Hrvat nije uzeo pušku da bi branio Jugoslaviju. Tako je pala i posljednja iluzija da će se iz Slovenije i Hrvatske barem minimalne snage pridružiti Srbiji. Pokušaj sporazuma Beograda s Muslimanima iz BiH 1991. također je propao. Tzv. beogradska inicijativa, nazvana po pregovorima S. Miloševića s Adilom Zulfikarpašićem, vođom Bošnjačke stranke, propala je. Glavna politička stranka Muslimana, SDA - na čelu s Alijom Izetbegovićem, nije prihvatila inicijativu Srbije da BiH ostane u Jugoslaviji.
Svjetsko-povijesni događaj koji je najjače i napresudnije utjecao na razvoj i rasplet jugokrize, a naročito na sudbinu Srbije, bio je slom komunizma u europskim zemljama 1989/90, raspuštanje Varšavskog pakta i raspad SSSR-a u kolovozu 1991, u trenutku kad su tenkovske kolone iz Beograda krenule u istočnu Slavoniju prema Vukovaru. S raspadom SSSR-a i agonijom Rusije Srbija je izgubila sigurnog saveznika, a to je presudno olakšalo borbu za stvaranje samostalnih država na tlu bivše Jugoslavije, no također omogućilo i Zapadu da već u jesen 1991. napusti ideju očuvanja Jugoslavije i usvoji politiku priznanja svih republika koje to zatraže.
U novijoj povijesti teško je naći primjera da je zemlja imala uoči rata tako velike prednosti, a da ih je već na početku rata izgubila. Pa ipak, nošena na krilima nacionalne ideologije stvaranja Velike Srbije, vladajuća elita, podržana masovnom euforijom gotovo cjelokupnoga naroda, nije uzela u obzir svjetskopovijesnu prekretnicu 1989. vec je jurnula u avanturistički rat.
tenkova prema 220 hrvatskih?
