Nije komunizam bilo normalan sistem , al su ljudi bili normalniji mnogo nego danas. Sistem komunizma i način vladavine tad i sad je isti samo prekriven u demokratiju na papiru.
Prvo, nije bio komunizam nego samoupravni socijalizam. Drugo, sistem vladanja je bio sasvim drugačiji od ovog šta imamo danas. I tada su postojali izbori, ali građani nisu glasali za partijske liste, odnosno nisu glasajući za liste birali poslanike u zakonodavna tela. Umesto toga, po imenu i prezimenu su birali delegate u okviru mesnih zajednica, društveno-političkih organizacija i svojih radnih organizacija. Tako izabrani delegati su zatim, kroz tzv. višestepeno predstavljanje, birali više predstavnike – npr. u skupštinama republika i federacije.
Postojala je samoupravna socijalistička demokratija. Vlast je bila organizovana kroz savetni sistem, gde su postojali Saveti (npr. privrede, obrazovanja, itd.) i delegati su dolazili iz tzv. "osnova društvenog života" – radnih kolektiva, zajednica i organizacija.
Danas u Srbiji građani direktno biraju narodne poslanike u Narodnoj skupštini Republike Srbije tako što glasaju za partijske liste na putem izbora po proporcionalni sistemuj. Takođe, biraju predsednika republike direktnim glasanjem, bez zakonske mogućnosti da se tako izabrani predsednik republike građanskim referendumom opozove ako prekorači svoje ustavna ovlaščenja i krši ustav i zakone kao što to čini Oskar.
Ekonomija je bila zasnovana na socijalističkoj ideologiji sa preovlađujućim društvenim vlasništvom nad sredstvima za proizvodnju i radničkim samoupravljanjem. Sve se činilo da to bude društvo socijalne pravde i jednakosti koliko je realno moguće. Od Privredne reforme 1965. godine, kada je ukinuta planska privreda, to je bio tržišni modelom privređivanja u okviru jedne kako bi danas bi kazali suverenističke ekonomske politike gde su domaći proizvođači bili zaštićeni carinama i raznim propisima. Danas je na delu neoliberalni kapitalistički model sa ogromnim društvenim raslojavanjem.
Što se tiče suverenizma u ekonomiji, od toga danas nema ni s. Danas smo kineska kolonija u kojoj Kinezi kod Zrenjanina imaju svoj zatvoren grad u koji ni pripadnici policije ne smeju da uđu bez dozvole Kineza. A to je samo jedan takav primer od bezbroj sličnih.
Ustavom iz 1974. godine su i formalno zabranjene političke partije i Jugoslavija je postala bezpartijsko društvo. Savez komunista nije po svom ustrojstvu bio partija već nevladina organizacija, ili ondašnjim rečnikom kazano 'društveno-politička organizacija' koja je imala kontrolnu i savetodavnu funkciju u društvu.
Danas je Srbija formalno višepartijska, ali kao što svi znamo opozicione partije samostalno ne mogu da pređu cenzus od 3% a SNS je sve i svja, sa predsednikom republike koji svaki dan izlazi iz svojih ustavnih ovlašćenja, preti tužiocima, meša se u rad policije, ime mu se pojavljuje na listama za lokalne izbore i da ne nabrajam sve ono šta je u onom sistemu bilo nezamislivo da predsednik republike čini.
Za razliku od današnjeg vremena kada presednik republike Oskar potpisuje pomilovanje za nasilnike koji su studentkinji bejzbol palicom polomili vilicu, predsednik republike Tito je podržao studente kada su se pobunili 1968. godine. Ta Titova podrška nije nikakvo čudo, jer je to bio sistem kreiran
za narod, a ne kao današnji sistem kreiran samo sa ciljem da čuva krupni kapital i vladajuću "elitu" za koju sudovi ne postoje i kojoj je dozvoljeno sve, pa i da gaze decu na ulici. Pa je tako te godine zgrada doma UDBe data studentima odnosno Beogradskom univerzitetu da to bude Studentski kulturni centar (SKC), a koji će od Beogradskog univerziteta da 1993. godine oduzme nacional-socijalistički režim Slobodana Miloševića i dodeli ga "nadležnom ministarstvu" i od tada je SKC sve samo ne studentski i svedoci smo nedavnih dešavanja kada je policija upala u SKC da odatle istera studente i vrati SPS-ovskom upravniku da nastavi s oranizovanjem privatnih turbo-folk žurki u tom prostoru. Šta bi na to rekao drug Tito?