Како негирати геноцид?

@Gruban

Rezolucija je izglasana pa su predlagači mogli da budu zadovoljni što je prošla, dok su protivnici bili još zadovoljniji, pošto od 193 članice UN rezoluciju – manjinski „protiv”, većinski „uzdržano” – nije podržalo 109 zemalja, iako nijedna nije osporila genocid.

https://www.politika.rs/sr/clanak/618120/Pogledi/Svesrpski-sabor-i-atmosfera-straha

Znači, niti jedna jedina država nije osporila da se dogodio genocid u Srebrenici. Eto kako vas lažu Vučić & co u Srbiji, a vi sve pijete kao vodu.
 

Pogledajte prilog 1562314

Kako negirati genocid?



Aleksej-Kisjuhas-Autonomija-1024x768.jpg


Аleksej Kišjuhas 09.06.2024.

Neverovatno, ali istinito – postoje ljudi koji negiraju genocide. Ne samo onaj u Srebrenici, to znamo već decenijama. I tome smo intenzivno svedočili u poslednjih nekoliko nedelja povodom usvajanja Rezolucije o Srebrenici u Ujedinjenim nacijama.

Naime, postoje čak i ljudi koji negiraju – Holokaust. Stotinu mu gasnih komora, kako je moguće negirati Holokaust?

Ko bi pri zdravoj pameti i moralnom kompasu to radio? Kunst je u sledećem.

Negatori Holokausta ne tvrde da se Holokaust „nije dogodio“ uopšte.

Za njih, „Holokaust“ (kao i npr. „Jasenovac“ ili „Srebrenica“) znači nešto sasvim drugo ili suprotno od onoga što je utvrđeno istorijskim dokazima ili na međunarodnim sudovima pravde. Drugim rečima, Holokaust postoji, ali to nije bio genocid takvih razmera ili genocidnih namera, već jedino – „strašan zločin“, puki incident, te belosvetska zavera protiv našeg naroda.

Logika i prakse negatora Holokausta zato predstavljaju (ne)zgodnu mustru ili obrazac za negiranje raznih genocida širom sveta.

Negatori zapravo negiraju tri ključne tačke istoriografije Holokausta: (1) da je postojala genocidna namera nacista prema Jevrejima, (2) da je postojao dobro organizovani mehanizam istrebljenja Jevreja upotrebom gasnih komora i krematorijuma, i (3) da je ubijeno šest miliona Jevreja.

O tome odlično svedoči publicista i istoričar nauke Majkl Šermer, u studiji „Zašto ljudi veruju u uvrnute stvari“ (1997) i koji je razgovarao sa najistaknutijim negatorima Holokausta.

U pitanju nisu samo fanatični neonacisti ili zaveraški zaluđenici, već (polu)pristojne individue koje pokušavaju da argumentuju svoje sumasišavše tvrdnje.
Za ove figure, u Nemačkoj jeste bilo antisemitizma, zaplene jevrejske imovine, proterivanja i grupisanja Jevreja u „radne“ logore sa veoma teškim uslovima života i rada – ali, ******, bio je rat, a rat je užasna stvar.

Međutim, nije bilo genocida, zlo i naopako.

Dakle, za negatore Holokausta, nije postojala namerna politika istrebljenja evropskih Jevreja od strane Hitlera i političkog i vojnog vrha Nemačke.

Ne postoje nikakve pisane odluke, naredbe, niti bilo šta slično što bi ukazivalo na genocidnu nameru ili komandnu odgovornost.
Za njih, „konačno rešenje jevrejskog pitanja“ značilo je jedino deportaciju ili „humano preseljenje“ Jevreja sa teritorije (Velike) Nemačke.

I samo zbog toga su ih grupisali prvo u getoe, a onda i logore.

Zatim, negatori tvrde da su vodeći uzroci smrti Jevreja bile bolesti i glad, mahom pred kraj rata, kada je Nemačka počela da gubi u istom.

Jeste, bilo je sporadičnih streljanja i sitnih vešanja, prenapornog rada, možda i pojedinačnih „strašnih zločina“ prema Jevrejima, ali je to zanemarljivi udeo žrtava. Gasne komore su služile za dezinsekciju, a krematorijumi za preminule od bolesti.

Najzad, negatori najčešće tvrde da je u Holokaustu stradalo tek između 300.000 i dva miliona, a ne šest miliona Jevreja. I tako se, otprilike, negira Holokaust.

Zvuči poznato? I u Srbiji se povodom Srebrenice u pitanje dovodi upravo genocidna namera, sam mehanizam zločina u Potočarima, kao i broj žrtava.

Tvrdi se da nikakve naredbe nije bilo, da su žene i (mala) deca samo uredno deportovani, da je većina stradalih Bošnjaka muškaraca poginula u borbama, te da nije stradalo 8.000 (već manje) ljudi itd.

Uzgred, isto to rade i neoustaški revizionisti u Hrvatskoj povodom Jasenovca.

Dakle, mustra je ista i nije to ništa novo. Suprotno popularnom mišljenju, i u posleratnoj Nemačkoj je postojao pokret istorijskog revizionizma, pa i negacije Holokausta.
Počelo je sa tvrdnjama da je Haški, pardon, Nirnberški sud bio nepravedan i pristrasan prema Nemcima, a zatim sa popularnom i pseudoakademskom literaturom: „Istina za Nemačku“ Uda Valendija (1964), „U odbranu nemačke rase“ Franca Šejdla (1967), „Laž o šest miliona“ Emila Areca (1970), i „Laž o Aušvicu“ Tisa Kristofersena (1973).
Usledile su i slične šatroistorijske studije u Americi, Francuskoj, Engleskoj i Kanadi: „Da li je zaista umrlo šest miliona?“ Ričarda Harvuda (1973), „Prevara o šest miliona“ Ostina Epa (1973), „Podvala 20. stoleća“ Artura Baca (1976), „Hitlerov rat“ Dejvida Irvinga (1977), „Mreža laži“ Malkolma Rosa (1978), „Dnevnik Ane Frank: da li je verodostojan?“ Robera Forisoa (1978), i „Raskrinkavanje mita o genocidu“ Paula Rasinijea (1978). Neki od njih bili su istoričari-amateri i ekscentrične ličnosti željne publiciteta (i novca), a neki su imali solidnije akademske karijere. Pokret je rođen, i činili su ga Vilis Karto, Mark Veber, Dejvid Irving, Artur Bac, Rober Foriso („papa revizionizma“), Paul Rasinije („otac revizionizma“), Dejvid Kol (Jevrejin), Ernst Cindel (neonacista) i drugi.

Uzgred, mnogi su bili tuženi za negiranje genocida, a branili se – slobodom govora.

U Kaliforniji je tih godina (1978) osnovana i organizacija „Institut za istorijsku reviziju“, koja izdaje pseudoistorijski časopis „Žurnal za istorijsku reviziju“ (1980-2002), i postaje centralna za međunarodni pokret negiranja Holokausta. Ovaj „Institut“ je 1980. ponudio i „nagradu“ od 50.000 dolara svakome ko može da dokaže da su Jevreji zaista ubijani u gasnim komorama u Aušvicu.

Uzgred, na ovaj „izazov“ je odgovorio Mel Mermelštajn koji je preživeo Aušvic, posvedočio kako su nacisti njegovu majku i dve sestre odveli u gasnu komoru, te uzeo novac (i još 40.000 dolara pride za duševnu bol).

Drugi negatori su tabloidno nudili novac za „dokaz da je Hitler naredio genocid“.

I zato, uz (umo)bolno smanjivanje broja žrtava, tipična taktika negatora jeste negiranje genocidne namere.

Dok konkretne masovne i „strašne zločine“ smatraju za nuspojavu „vihora rata“.

Oni zatim vade citate iz konteksta, zloupotrebljavaju nedoslednosti u svedočenjima pojedinih žrtava, i stvarne akademske debate o Holokaustu – sve samo da bi zaveraški „dokazali“ zacrtanu hipotezu da genocida nije bilo. Ako je neka žrtva lagala ili preterivala na sudu – svi su lagali i preterivali.

Naime, negatori smatraju da ukoliko pronađu jednu malenu „pukotinu“ ili nedoslednost, čitava infrastuktura istoriografije o Holokaustu će biti srušena.

A usput se zanemaruju svi oni dokazi i činjenice koje im ne idu u prilog.

I upravo to je i negatorska logika Ćirilice i jutarnjeg programa Pinka oko Srebrenice.

Pa ništa autobusi, ubijanja satima i danima, masovne primarne i sekundarne grobnice, video-snimci, svedočanstva preživelih, i što sve implicira nameru masovne egzekucije.

Najzad, negatori neretko (i antisemitski) tvrde da je „Holokaust“ jedna jevrejska zavera protiv Nemaca, baš kao što je i „Srebrenica“ zapadna zavera protiv Srba. Ali nauka, pa i ona istorijska i pravna nauka, srećom ne funkcionišu tako.

Jer kako znamo da je genocida bilo?

Tako što od Aušvica i Jasenovca, do Srebrenice i Ruande, nažalost postoji golema konvergencija dokaza.

Pisanih dokumenata (pisama, ratnih izveštaja, naredbi, govora, novinskih tekstova), svedočanstava očevidaca (preživelih, vojnika, komandanata, lokalnog stanovništva, priznanja krivice), fotografija i video snimaka, fizičkih dokaza (kostiju žrtava i drugo), i demografskih dokaza (ljudi kojih više nema među živima).

Nijedno konkretno svedočanstvo, pismo, naredba, izjava političara ili ostaci žrtava ne govore „genocid“.

Ali, uzeti zajedno, oni predstavljaju zločinački obrazac koji istorija i pravo nazivaju tako kako nazivaju.

U Srbiji danas, negiranje genocida u Srebrenici se odvija zbog pumpanja antizapadnog narativa.

I zbog jeftinog sakrivanja iza zastave kao krinke patriotizma u funkciji predizborne kampanje.

Kao i zbog igranja na ljudska osećanja, u kvarnim porukama da srpski narod „nije genocidan“, što ne tvrdi niko i nigde.

Trideset godina nakon zločina u Srebrenici, mnogih dokaza i presuda međunarodnih sudova, vlast u našoj Republici je zaista uspela jedino u sledećem. Da izazove ceo svet da zahteva da prestanemo sa negiranjem genocida i veličanjem zločinaca već jednom.

A zapitajmo se, zašto je to toliko teško uraditi u našem posleratnom društvu?

I zašto bismo radije da ličimo na opskurne negatore Holokausta?

link


Без обзира на број жртава, геноцид у Сребреници је исто шта и геноцид почињен у Независној држави Хрватској.
Исто тако постоје и људи који услед недостатка образа, образовања, стварне сврхе и функције, као и морала пишу неистину и изједначавају нешто што никада не може бити једнако. Постоје људи којима је новац на првом месту и који не презају од разних метода зарад постизања материјалног циља.
 
Ne postoje ni ustaše od '41. pa su ti ih puna usta
To je tek teška laž. Postoji jaka ustaška organizacija van zemlje (ranije van SFRJ, sad van ove nove). Ustaše su u vreme "bratsva i jedinstva" imale više terorističkih akcija u SFRJ.
A današnji folklor u hrvatskoj se odvija u ustaškim uniformama.
ALi kao što smo zaključili, vi se plašite istorije i bežite od nje.
 
To je tek teška laž. Postoji jaka ustaška organizacija van zemlje (ranije van SFRJ, sad van ove nove). Ustaše su u vreme "bratsva i jedinstva" imale više terorističkih akcija u SFRJ.
A današnji folklor u hrvatskoj se odvija u ustaškim uniformama.
ALi kao što smo zaključili, vi se plašite istorije i bežite od nje.
A folklor u četničkim uniformama ne postoji?
 
@Gruban

Rezolucija je izglasana pa su predlagači mogli da budu zadovoljni što je prošla, dok su protivnici bili još zadovoljniji, pošto od 193 članice UN rezoluciju – manjinski „protiv”, većinski „uzdržano” – nije podržalo 109 zemalja, iako nijedna nije osporila genocid.

https://www.politika.rs/sr/clanak/618120/Pogledi/Svesrpski-sabor-i-atmosfera-straha

Znači, niti jedna jedina država nije osporila da se dogodio genocid u Srebrenici. Eto kako vas lažu Vučić & co u Srbiji, a vi sve pijete kao vodu.
Svojim neglasanjam za ustanovljenje dana sećanja na žrtve u Srebrenici članice koje su su uzdržale od podrške usvajanju rezolucije suštinski negiraju karakter genocida poznatim događajima u Srebrenici.
 
Netočno. Hrvati svake godine obilježavaju Jasenovac, još od 1945. godine. S druge strane, samo Srbi negiraju ratne zločine iz 1990-ih, prave se isključivim žrtvama bez i najmanjeg razloga i opravdanja i misle se da je cijeli svijet slijep i idiotski i da ne zna što su Srbi radili.
Zna se ko ima državne praznike utemeljene na proterivanju i zverstvima , zna se ko negirate genocid ustaša koji je desetinama puta veći zločin od Srebrenice a zna se i to ko negira postojanje dečjih logora.
 

Pogledajte prilog 1562314

Kako negirati genocid?



Aleksej-Kisjuhas-Autonomija-1024x768.jpg


Аleksej Kišjuhas 09.06.2024.

Neverovatno, ali istinito – postoje ljudi koji negiraju genocide. Ne samo onaj u Srebrenici, to znamo već decenijama. I tome smo intenzivno svedočili u poslednjih nekoliko nedelja povodom usvajanja Rezolucije o Srebrenici u Ujedinjenim nacijama.

Naime, postoje čak i ljudi koji negiraju – Holokaust. Stotinu mu gasnih komora, kako je moguće negirati Holokaust?

Ko bi pri zdravoj pameti i moralnom kompasu to radio? Kunst je u sledećem.

Negatori Holokausta ne tvrde da se Holokaust „nije dogodio“ uopšte.

Za njih, „Holokaust“ (kao i npr. „Jasenovac“ ili „Srebrenica“) znači nešto sasvim drugo ili suprotno od onoga što je utvrđeno istorijskim dokazima ili na međunarodnim sudovima pravde. Drugim rečima, Holokaust postoji, ali to nije bio genocid takvih razmera ili genocidnih namera, već jedino – „strašan zločin“, puki incident, te belosvetska zavera protiv našeg naroda.

Logika i prakse negatora Holokausta zato predstavljaju (ne)zgodnu mustru ili obrazac za negiranje raznih genocida širom sveta.

Negatori zapravo negiraju tri ključne tačke istoriografije Holokausta: (1) da je postojala genocidna namera nacista prema Jevrejima, (2) da je postojao dobro organizovani mehanizam istrebljenja Jevreja upotrebom gasnih komora i krematorijuma, i (3) da je ubijeno šest miliona Jevreja.

O tome odlično svedoči publicista i istoričar nauke Majkl Šermer, u studiji „Zašto ljudi veruju u uvrnute stvari“ (1997) i koji je razgovarao sa najistaknutijim negatorima Holokausta.

U pitanju nisu samo fanatični neonacisti ili zaveraški zaluđenici, već (polu)pristojne individue koje pokušavaju da argumentuju svoje sumasišavše tvrdnje.
Za ove figure, u Nemačkoj jeste bilo antisemitizma, zaplene jevrejske imovine, proterivanja i grupisanja Jevreja u „radne“ logore sa veoma teškim uslovima života i rada – ali, ******, bio je rat, a rat je užasna stvar.

Međutim, nije bilo genocida, zlo i naopako.

Dakle, za negatore Holokausta, nije postojala namerna politika istrebljenja evropskih Jevreja od strane Hitlera i političkog i vojnog vrha Nemačke.

Ne postoje nikakve pisane odluke, naredbe, niti bilo šta slično što bi ukazivalo na genocidnu nameru ili komandnu odgovornost.
Za njih, „konačno rešenje jevrejskog pitanja“ značilo je jedino deportaciju ili „humano preseljenje“ Jevreja sa teritorije (Velike) Nemačke.

I samo zbog toga su ih grupisali prvo u getoe, a onda i logore.

Zatim, negatori tvrde da su vodeći uzroci smrti Jevreja bile bolesti i glad, mahom pred kraj rata, kada je Nemačka počela da gubi u istom.

Jeste, bilo je sporadičnih streljanja i sitnih vešanja, prenapornog rada, možda i pojedinačnih „strašnih zločina“ prema Jevrejima, ali je to zanemarljivi udeo žrtava. Gasne komore su služile za dezinsekciju, a krematorijumi za preminule od bolesti.

Najzad, negatori najčešće tvrde da je u Holokaustu stradalo tek između 300.000 i dva miliona, a ne šest miliona Jevreja. I tako se, otprilike, negira Holokaust.

Zvuči poznato? I u Srbiji se povodom Srebrenice u pitanje dovodi upravo genocidna namera, sam mehanizam zločina u Potočarima, kao i broj žrtava.

Tvrdi se da nikakve naredbe nije bilo, da su žene i (mala) deca samo uredno deportovani, da je većina stradalih Bošnjaka muškaraca poginula u borbama, te da nije stradalo 8.000 (već manje) ljudi itd.

Uzgred, isto to rade i neoustaški revizionisti u Hrvatskoj povodom Jasenovca.

Dakle, mustra je ista i nije to ništa novo. Suprotno popularnom mišljenju, i u posleratnoj Nemačkoj je postojao pokret istorijskog revizionizma, pa i negacije Holokausta.
Počelo je sa tvrdnjama da je Haški, pardon, Nirnberški sud bio nepravedan i pristrasan prema Nemcima, a zatim sa popularnom i pseudoakademskom literaturom: „Istina za Nemačku“ Uda Valendija (1964), „U odbranu nemačke rase“ Franca Šejdla (1967), „Laž o šest miliona“ Emila Areca (1970), i „Laž o Aušvicu“ Tisa Kristofersena (1973).
Usledile su i slične šatroistorijske studije u Americi, Francuskoj, Engleskoj i Kanadi: „Da li je zaista umrlo šest miliona?“ Ričarda Harvuda (1973), „Prevara o šest miliona“ Ostina Epa (1973), „Podvala 20. stoleća“ Artura Baca (1976), „Hitlerov rat“ Dejvida Irvinga (1977), „Mreža laži“ Malkolma Rosa (1978), „Dnevnik Ane Frank: da li je verodostojan?“ Robera Forisoa (1978), i „Raskrinkavanje mita o genocidu“ Paula Rasinijea (1978). Neki od njih bili su istoričari-amateri i ekscentrične ličnosti željne publiciteta (i novca), a neki su imali solidnije akademske karijere. Pokret je rođen, i činili su ga Vilis Karto, Mark Veber, Dejvid Irving, Artur Bac, Rober Foriso („papa revizionizma“), Paul Rasinije („otac revizionizma“), Dejvid Kol (Jevrejin), Ernst Cindel (neonacista) i drugi.

Uzgred, mnogi su bili tuženi za negiranje genocida, a branili se – slobodom govora.

U Kaliforniji je tih godina (1978) osnovana i organizacija „Institut za istorijsku reviziju“, koja izdaje pseudoistorijski časopis „Žurnal za istorijsku reviziju“ (1980-2002), i postaje centralna za međunarodni pokret negiranja Holokausta. Ovaj „Institut“ je 1980. ponudio i „nagradu“ od 50.000 dolara svakome ko može da dokaže da su Jevreji zaista ubijani u gasnim komorama u Aušvicu.

Uzgred, na ovaj „izazov“ je odgovorio Mel Mermelštajn koji je preživeo Aušvic, posvedočio kako su nacisti njegovu majku i dve sestre odveli u gasnu komoru, te uzeo novac (i još 40.000 dolara pride za duševnu bol).

Drugi negatori su tabloidno nudili novac za „dokaz da je Hitler naredio genocid“.

I zato, uz (umo)bolno smanjivanje broja žrtava, tipična taktika negatora jeste negiranje genocidne namere.

Dok konkretne masovne i „strašne zločine“ smatraju za nuspojavu „vihora rata“.

Oni zatim vade citate iz konteksta, zloupotrebljavaju nedoslednosti u svedočenjima pojedinih žrtava, i stvarne akademske debate o Holokaustu – sve samo da bi zaveraški „dokazali“ zacrtanu hipotezu da genocida nije bilo. Ako je neka žrtva lagala ili preterivala na sudu – svi su lagali i preterivali.

Naime, negatori smatraju da ukoliko pronađu jednu malenu „pukotinu“ ili nedoslednost, čitava infrastuktura istoriografije o Holokaustu će biti srušena.

A usput se zanemaruju svi oni dokazi i činjenice koje im ne idu u prilog.

I upravo to je i negatorska logika Ćirilice i jutarnjeg programa Pinka oko Srebrenice.

Pa ništa autobusi, ubijanja satima i danima, masovne primarne i sekundarne grobnice, video-snimci, svedočanstva preživelih, i što sve implicira nameru masovne egzekucije.

Najzad, negatori neretko (i antisemitski) tvrde da je „Holokaust“ jedna jevrejska zavera protiv Nemaca, baš kao što je i „Srebrenica“ zapadna zavera protiv Srba. Ali nauka, pa i ona istorijska i pravna nauka, srećom ne funkcionišu tako.

Jer kako znamo da je genocida bilo?

Tako što od Aušvica i Jasenovca, do Srebrenice i Ruande, nažalost postoji golema konvergencija dokaza.

Pisanih dokumenata (pisama, ratnih izveštaja, naredbi, govora, novinskih tekstova), svedočanstava očevidaca (preživelih, vojnika, komandanata, lokalnog stanovništva, priznanja krivice), fotografija i video snimaka, fizičkih dokaza (kostiju žrtava i drugo), i demografskih dokaza (ljudi kojih više nema među živima).

Nijedno konkretno svedočanstvo, pismo, naredba, izjava političara ili ostaci žrtava ne govore „genocid“.

Ali, uzeti zajedno, oni predstavljaju zločinački obrazac koji istorija i pravo nazivaju tako kako nazivaju.

U Srbiji danas, negiranje genocida u Srebrenici se odvija zbog pumpanja antizapadnog narativa.

I zbog jeftinog sakrivanja iza zastave kao krinke patriotizma u funkciji predizborne kampanje.

Kao i zbog igranja na ljudska osećanja, u kvarnim porukama da srpski narod „nije genocidan“, što ne tvrdi niko i nigde.

Trideset godina nakon zločina u Srebrenici, mnogih dokaza i presuda međunarodnih sudova, vlast u našoj Republici je zaista uspela jedino u sledećem. Da izazove ceo svet da zahteva da prestanemo sa negiranjem genocida i veličanjem zločinaca već jednom.

A zapitajmo se, zašto je to toliko teško uraditi u našem posleratnom društvu?

I zašto bismo radije da ličimo na opskurne negatore Holokausta?

link


Без обзира на број жртава, геноцид у Сребреници је исто шта и геноцид почињен у Независној држави Хрватској.
Cilj je znači da se 3000 streljanih mudžahedina koji su ubijali srpske civile u Srebrenici i okolini, izjednače sa 700.000 ubijenih srpskih civila, žena, dece, i staraca uglavnom.

To bi samo retardi "progutali", kojekude. :think:
 
У шта је овде спорно? Па човече, четници су били део Антифашистичке Коалиције!
Ne pratiš nego uletiš kao sivonja.
Reeferiram (:lol:) se na to da je @Reefer tvrdio da četnici ne postoje nakon 1941. i da su neprepoznatljivi jer, eto, nemaju uniforme.
Pa sam mu ja postavio neku sliku i rekao kako sam iz nepoznatog razloga, bez da sam popričao s tom vrećom buha, zaključio da je dotični četnik.
Itd it'd.
Odakle ti sada ulijećeš s pričom da su bili dio antifašističke koalicije iako su ih antifašisti ubijali za dobro jutro, kakve to veze ima s time?
 
Ne pratiš nego uletiš kao sivonja.
Reeferiram (:lol:) se na to da je @Reefer tvrdio da četnici ne postoje nakon 1941. i da su neprepoznatljivi jer, eto, nemaju uniforme.
Pa sam mu ja postavio neku sliku i rekao kako sam iz nepoznatog razloga, bez da sam popričao s tom vrećom buha, zaključio da je dotični četnik.
Itd it'd.
Odakle ti sada ulijećeš s pričom da su bili dio antifašističke koalicije iako su ih antifašisti ubijali za dobro jutro, kakve to veze ima s time?
I dule ima znanja iz istorije i politike kao i ti. Tačnije ništa.
 

Back
Top