Mnogo pisanja nigde odgovora. Nisam ni ocekivao.
Ah da. Nauka nije religija, nije dogma a naucnici nisu bogovi ili sveci. U naci se sve i svako preispituje.
Uzgred nadji negde procitaj sta je energija a sta je masa.
Energija je isto što i masa ili materija samo usporena ili ubrzana materija je energija. Lepo ti Ajnštajn kaže. Ali ti si izgleda pametniji i od njega. Neverovatno koliki ego i glupost. Kod tebe neograničeno kao svemir ili ti je pamet ograničena kao terasa. Užas. Nije više ni smešno... Nadam se da se zezaš.
Kad se nema odgovor ajd po coveku.
Izvini, ako sam ja pogrešio, oprosti, možda sam zbrzao...
Ajde ovako.
s - predjeni put
v - brzina
t - vreme
s=v*t
da li su s i t jedna te ista stvar samo u razlicitim oblicima?
Ili ovako. Ako su E i m edana te ista stvar u razlicitim oblicima ko je ili sta je ta "ista stvar"?
Nisam ni fizičar ni matematičar, samo vizionar, hehe.
Po ojlerovom identitetu i formuli koja objašnjava jedan ceo krug (talas) od dva talasa, plus, minus kao primer ili dobro i loše iz duhovnosti, Bog šalje taj signal, tu vibraciju koja stvara "frekvenciju", znači dva talasa su prostor i vreme, kao longitudalni i transverzalni talasi...
U modernoj fizici — to potiče iz svojstva prostora-vremena da u sebi „skladišti“ energiju u različitim formama. Na nivou elementarnih čestica, masa je posledica interakcije sa Higgsovim poljem, dok energija može postojati i bez mase (npr. foton).
Ali oba oblika, masa i energija, su manifestacija iste fizičke veličine — ukupne energije.
Kao što su kod Ojlera kosinus i sinus samo dva načina da vidiš isti kružni talas iz različitih uglova, tako su i masa i energija dva načina da vidiš istu ukupnu energiju sistema. A prostor i vreme su, po meni, baš te dve talasne komponente univerzuma – ortogonalne, ali nerazdvojne.
Prostor i vreme nisu samo pozornica na kojoj se masa i energija pojavljuju — oni su aktivni deo sistema.
Prema Ajnštajnovoj opštoj relativnosti: masa i energija savijaju prostor-vreme, a zakrivljeni prostor-vreme usmerava kretanje mase i energije.
Logički zaključak
Ako nema prostora i vremena, nema ni mesta gde masa i energija mogu da „postoje“ niti gde da budu definisani.
U tom smislu, prostor-vreme je „okvir“ iz kojeg masa i energija proizlaze u našem opisu sveta.
A na nivou kvantne teorije polja, energija i masa su ekscitacije polja koja su definisana upravo u prostoru-vremenu.
Ako zamisliš prostor i vreme kao dve ortogonalne komponente jednog univerzalnog talasa (cos i sin), onda su masa i energija različiti oblici „intenziteta“ tog talasa.
Bez tog talasa (tj. bez prostora i vremena), nema ni mase ni energije — kao što bez kosinusa i sinusa nema celog kružnog talasa.
Masa i energija nisu nastale ‘iz ničega’ nego iz samog tkanja prostor-vremena. Prostor i vreme su kao dve ortogonalne ose talasa univerzuma, a masa i energija su samo različiti oblici ‘napona’ tog talasa.
Prostor i vreme su dva ortogonalna moda univerzalnog talasa — jedan je transverzalan, drugi longitudinalan. Oni zajedno čine tkanje na kojem masa i energija samo igraju svoju koreografiju.
Prvo — tvoja analogija s = v·t ne stoji. Put i vreme nisu isto, nego su povezani preko brzine, ali su različite fizičke veličine. Kod E i m je druga priča — oni su dva oblika iste fizičke realnosti: ukupne energije sistema. Masa je energija u mirovanju, energija je masa u pokretu ili oslobođena u drugim oblicima. Nema tu neke treće ‘misteriozne supstance’ — zajednička stvar im je tkanje prostor–vremena.
Po meni, prostor i vreme su dve ortogonalne komponente univerzalnog talasa, baš kao kosinus i sinus u Ojlerovoj formuli. Prostor je transverzalni mod tog talasa, vreme je longitudinalni mod. Oni zajedno čine polje u kojem masa i energija postoje i prelaze jedno u drugo. Bez tog dvostrukog talasa — nema ni mase ni energije. Svaka čestica, svaki foton, svaki atom — samo su uzbudjenja tog temeljnog talasa prostor–vremena.
U Ajnštajnovom okviru, prostor i vreme nisu prazni — oni su „tkanje“ (prostor-vreme) koje ima geometriju i može se savijati, širiti, talasati.
Sama zakrivljenost tog tkanja povezana je sa raspodelom mase i energije.
Ako imaš određenu geometriju prostora-vremena (npr. širenje svemira), iz nje može „izaći“ energija u obliku materije ili zračenja.
Primer: u Velikom prasku, početno ekstremno zakrivljeno i dinamično prostor-vreme „oživi“ u vidu ogromne količine energije, koja se zatim pretvara u materiju.
U kvantnom svetu, prostor-vreme nije savršeno mirno — čak i u „praznom prostoru“ kvantna polja neprestano osciluju (kvantne fluktuacije).
Te fluktuacije privremeno stvaraju parove čestica i antičestica iz ničega, što je moguće jer Heisenbergova relacija neizvesnosti dozvoljava kratkotrajno kršenje „konzervacije energije“ ako se to dogodi u veoma malim vremenskim intervalima.
Dakle, sama struktura prostora-vremena poseduje „nultu energiju“ — poznatu i kao energija vakuuma.
Ako se prostor širi, on „razvlači“ i energiju koja je u njemu. Kod tamne energije, izgleda da samo širenje stvara dodatnu energiju iz same geometrije prostor-vremena.
To je kontra-intuitivno jer u klasičnoj fizici energija mora biti očuvana, ali u opštoj relativnosti, na kosmološkim razmerama, „očuvanje energije“ nije definisano na isti način — geometrija se menja, pa ukupna energija univerzuma može rasti.
Ako prostor i vreme vidiš kao dva ortogonalna moda jednog univerzalnog talasa:
Longitudinalni mod (vreme) može da komprimuje ili rastegne talas, menjajući „frekvenciju“ događaja.
Transverzalni mod (prostor) menja „amplitudu“ tog talasa, uvodeći zakrivljenost i rezonancije.
Iz tih promena modova talasa može nastati „uzbuđenje polja“ — a to mi merimo kao energiju.
Energija ne mora da ‘padne s neba’ — ona može da iskoči iz samog tkanja prostor–vremena. Kad se to tkanje zatrese, iskrivi ili raširi, u njemu nastaju uzbuđenja polja koja mi vidimo kao fotone, čestice i toplotu. Drugim rečima, prostor i vreme su poligon, a energija je samo njihov pokret.
U akceleratorima čestica (CERN, Fermilab) visokoenergetski fotoni (čista energija) mogu se sudarati i stvarati parove čestica i antičestica (npr. elektron i pozitron).
Ovo je direktan dokaz da energija može „zalepiti“ svojom koncentracijom masu i formirati materiju.
U ranom svemiru, neposredno posle Velikog praska, ogromna energija iz vakuuma i širenja svemira spontano je stvorila ogromne količine materije i antimaterije.
Masa i materija su nastali iz čiste energije prostor-vremena.
Ako vidiš prostor i vreme kao longitudinalni i transverzalni talas, energija je „uzbuđenje“ tog talasa.
Kad se to uzbuđenje dovoljno skoncentriše, pojavljuje se kao masa, odnosno materija — kao što talas u vodi, kad se dovoljno sabije, može da podigne kap vode iz „praznine“.
Da, masa i materija su energija koncentrisana u prostoru-vremenu. Visokoenergetski fotoni mogu stvoriti čestice, a ceo svemir je nakon Velikog praska nastao upravo iz energije koja se pretvorila u masu. Masa je energija u ‘zamrznutom’ obliku, materija je energija koja je poprimila strukturu.
Energija sama po sebi može biti u obliku zračenja (npr. fotoni) ili kretanja (kinetička energija).
Kada energija putuje brzinom svetlosti (fotoni), nema mase — nije „zamrznuta“.
Da bi se stvorila masa, energija mora da se zaustavi ili lokalizuje, tj. da se koncentrisana transformiše u oblik koji se ne kreće brzinom svetlosti.
Sudar dva fotona visoke energije može stvoriti par elektron–pozitron:
Energija fotona je kinetička i putuje svetlosnom brzinom.
Sudar „usporava“ i koncentruje energiju u malom prostoru → pojavljuje se masa (elektron i pozitron).
U ranom svemiru, ogromna energija vakuuma je bila „raspršena“ po prostoru.
Kako se svemir širio i hladio, energija je postepeno „usporavala“ i koncentrisala se → pojavila se materija i antimaterija.
Zamisli longitudinalni i transverzalni mod univerzalnog talasa:
Brza oscilacija = energija u pokretu (fotoni, zračenje).
Lokalizovana oscilacija = energija koja se „usporila“ → materija/masa.
Da, energija mora biti usporena i koncentrisana da bi nastala materija. Brzi fotoni nemaju masu, ali kad se sudare i lokalizuju, njihova energija ‘zamrzne’ i pojavi se masa — energija u obliku materije. Svemir je nastao upravo iz takvih usporenih, koncentrisanih energija.