Kad je neko suviše iskren...

Питао ме неко да му помогнам, ја стварно нисам могао тада па сам се правдао. Она каже што ме завлачиш, кажи ми лепо да нећеш, то више ценим.
Касније ме питала за нешто друго, ја кажем нећу. Она каже да сам скот.
 
Ili si iskren ili nisi,nema isuviše....to bi bilo teoretski a što se praktično tiče složio bih se sa @Duki Lu,medjutim u nekim okolnostima ova vrlina zna biti i mana tako da si prinudjen prilagoditi se....elem navešću primer.Moja pokojna majka koja je umrla pre četiri godine ,umirala je na žalost 6 meseci dugo od raka ali sve to vreme nije htela pitati u vezi toga šta je sa njom i koja je dijagnoza iako mislim da je znala šta je u pitanju,zbog toga joj nisam hteo reći tj. nisam imao snage joj to saopštiti.Borila se jadna koliko je mogla.ja sam ulazio kod lekara pošto ona nije bila više pokretna....ne bih nastavljao više sa ovom pričom.Ima i drugih primera kada iskrenost nije uvek vrlina ali lično cenim iskrenost kada to ne prelazi u manu.
 
Da li vam se nekad desilo da vas je iskrenost skupo koštala?
Ono što sam mogao da primetim za mojih 37 godina, a to je da su ljudima puna usta o iskrenosti, a istovremeno niko istinu ne voli da čuje. Naročito ako se radi o njemu.
Pa da bas tako ,cim krenes previse da pricas to se drugi vise zatvaraju i vide kao lak plen,ali ja nastavljam tako jer se nadju i oni koji to cene ,pa je bolje graditi takve odnose nego loviti u mutnom
 
Nije, potpuna iskrenost je zlato. A znas li zasto? Zato sto kod nje ne postoji cutanje. Postoji samo odlazak i najveca briga za nas integritet.

Vidi, možda se nisam najsrećnije izjasnila. Umesto 'ćutanje je zlato', adekvatnije bi bilo - boli me uvo za sve!
Iskrenost je karakterna crta koju najviše cenim kod ljudi, i sama sam takva, ali...
'Prema svecu i tropar'. Nisam više u godinama da mogu da trpim mnoge strvari, naročito neiskrenost. Kada bih odlazila uvek i od svih, ostala bih sama.

Ljudi do kojih mi je zaista stalo (sve ih je manje) ne štedim. Kažem sve što mislim.
Sve mimo njih ne slušam mnogo niti se trudim da ih animiram iskrenošću ili bilo čim.

E, sada, da li je ćutanje zlato ili je ravnodušnost zlato...
 
Sećam se kada sam radio u prvom preduzeću... Dolazim jedno jutro i zatičem kolege, a oni se svi snuždili. Šta ste obesili noseve? - pitam.
Eeee... umro gazda.
Ma šta umro - crkla džukela!
Nemoj tako...
Ma šta nemoj, do juče ste ga pljuvali i kukali kako vam zakida platu, sad ga ovde oplakujete.
A dobro, nije više živ, o mrtvima sve najbolje.
E neće biti - govedo je govedo, živo ili mrtvo.

Odjednom, svi uprti pogledi u mene. Iskrivili svoje iskreveljene face, pa samo sležu ramenima začuđeni. E tada sam još uvideo koliko su ljudi dvolilični i ne vole da čuju čak ni ono što misle, jer im valjda nije bio trenutak za istinu.
 
Kada bih odlazila uvek i od svih, ostala bih sama.
Nikad ne ostajes sama, imas pre svega sebe. No ako zaista ne radim onako kako osecam, plasim se da ne bi mogao da radim one stvari koje najstvarnije volim, pa i po cenu svih poznanstva koje imam. Sto opet ne znaci da nemam koga da volim i da nisam u mogucnosti da gradim iznova prijateljstva.. i to jedino po onoj meri koja zahtevaju neogranicenu bliskost.
 
Sećam se kada sam radio u prvom preduzeću... Dolazim jedno jutro i zatičem kolege, a oni se svi snuždili. Šta ste obesili noseve? - pitam.
Eeee... umro gazda.
Ma šta umro - crkla džukela!
Nemoj tako...
Ma šta nemoj, do juče ste ga pljuvali i kukali kako vam zakida platu, sad ga ovde oplakujete.
A dobro, nije više živ, o mrtvima sve najbolje.
E neće biti - govedo je govedo, živo ili mrtvo.

Odjednom, svi uprti pogledi u mene. Iskrivili svoje iskreveljene face, pa samo sležu ramenima začuđeni. E tada sam još uvideo koliko su ljudi dvolilični i ne vole da čuju čak ni ono što misle, jer im valjda nije bio trenutak za istinu.
# nije se desilo
 
Da li vam se nekad desilo da vas je iskrenost skupo koštala?
Ono što sam mogao da primetim za mojih 37 godina, a to je da su ljudima puna usta o iskrenosti, a istovremeno niko istinu ne voli da čuje. Naročito ako se radi o njemu.
niko nije apsolutno iskren uvek,
tako da ne znam koliko je čovek merodavan da procenjuje koliko kome prija istina, bitan je i način na koji se iznosi nekome istina i način kako reagujemo na lepe i manje lepe istine.
 
Ne znam zašto, s obzirom da mnogi ne zaslužuju da ostanu u lepoj uspomeni.
To ti je podsetnik o zivotnim prioritetima.
Skloni smo da previdmo koliko je nebitno sta cemo reci i uraditi kad se uporedi sa cinjenicom da cemo jednog dana biti mrtvi.
Ta izreka je nastala u kratkom momentu kad ljudi uvidjaju besmisao svega.

Deo sazrevanja bi trebalo da bude shvatanje da nije neka posebna vrlina, govoriti istinu uvek u svakoj prilici i po svaku cenu.
 

Back
Top