nisam siguran kako da izbalansiram ovo pitanje, a da se neki ljudi ne naljute, ali..evo
postoji ona izreka, što više upoznajem životinje, sve manje volim ljude.
i to je ok.
ljudska vrsta je komplikovana i obrni, okreni, teška za voljenje.
ipak, srećem sve više ljudi koji veoma dramatično proživljavaju svako napušteno kuče ili mače koje vide negde.
Do te mere dramatično, da se raspadaju i da ne mogu da funkcionišu dok to kuče ne zbrinu i budu sigurni da će biti ok.
Čovek se prosto postidi, kada vidi toliku dobrotu i unutrašnju lepotu
S druge strane, ta ista dobrota nekako kao da žmuri na jedno oko, kada su napušteni, ubogi, siroti - ljudi u pitanju.
Razumem da (zbog tretmana životinja) postoji opšti prezir prema ljudskoj vrsti, čak mržnja, ali..nekako se postavlja pitanje – ako smatraju da životinje zaslužuju bezuslovnu brižljivost, negu i pažnju, zašto bi neki nesrećni ljudi to morali da zasluže?
Možda zato što od ljudi imaju feedback koji nije zadovoljavajući i koji se, jednom rečju zove – nezahvalnost?
Kod životinja toga nema, ili makar ne možemo sa sigurnošću da tvrdimo.
Da li ti ljudi imaju potrebu da budu dobri?
Zašto imaju tu potrebu?
Da li su tu neki “utihnuti jaganjci” u pitanju?
Ili je u pitanju projekcija tipa “ovako bih voleo mene neko da pazi”?
Ili je u pitanju vežbanje dobrote tamo gde je lakše?
Ne govorim dakle o ljudima koji eto, vole da imaju kućne ljubimce, već o ljudima koji se potpuno parališu kada vide napuštenu životinju i koji ne mogu da funkcionišu dok ga ne nekako ne zbrinu.
Da li su oni svojevrsni Don Kihoti, ili jednostavno imaju neki psiho-zez?
Mi se, dok mazimo životinju, topimo, ovolko nam srce, gledamo na to kao na čistu emociju..ali, budimo realni, životinja možda u svemu tome učestvuje krajnje organski, smirujemo joj svrab, potrebu za dodirom, toplotom isl?
Ukratko, da li je ljubav prema životinjama umišljena fantazija - ili je jedina prava, bezuslovna, bez očekivanja i kao takva ispravan model koji treba slediti na svakom mestu i prema svakom živom stvoru?
Kad se tiče ljubavi spram životinja; jedino što mogu reći to je da je bezuslovna
njihova, ne naša.
Bila je neka reklama, oglas više; za nekakvo pseće prihvatilište. U smislu: usvojite nesretno pseto. Naravno, ne
ovde; neka stranjska reklama - ne bi da me se uzme na zub, ali skoro sam sigurna da je bila skandinavska.
Kako god, radilo se o filmiću u kojem pratite povratak kući neke žene u štiklama. Njen je pas oduševljen dočekuje, ona obavlja uobičajene radnje svakog živog ko se vrati kući; pošta, izuvanje, skidanje, hranjenje ljubimca (ako ga imate), etc, etc. Kuče oduševljeno. Tek kad (dotična) lejdi seda za toaletni stol da skine šminku, kamera se pomera naviše i prvi je put snimi celu; i vi shvatite da se uopšte ne radi o ženi, već o muškarcu.
U štiklama, halterima i s perikom.
Za mene je taj oglas metafora kučeće ljubavi spram vlasnika. Kojeg je sramota tako nazvati, što zna svako ko ima pseto; mada nije daleko od istine. Transvestit nije sexualni
gender kojeg bi naročito mnogo humanoidnih parnjaka oduševljeno dočekalo; pri povratku kući ili gde god. Kad bi svog čoeka uhvatili da potajice voli nost vaše ružičaste tange i mrežaste čarape; u najvećem broju slučajeva bi mu pljunuli u čelo i/ili mu izbili oko. Osim ako vas tako nešto ne pali; što, morate priznati, opet spada u manjinu i raritet.
Vašeg ljubimca boli neka stvar kakve gaće nosite. Zato kažem da je njegova ljubav bezuslovna. Viđala sam pse koji su lizali pete svojim vlasnicima sadistima koji su ih svaki dan bičevali. Ja sam zagovornik ideje da postoji jedna neobično velika grupa žena koja će na isti takav tretman reagovat uvlas isto - štaviše, koja će svaki humaniji, plemenitiji i politički korektniji prezret iz dna duše. Jedna grupa žena koja, u stvari,
baš takav skript voli; makar ga i nije
svesna.
Ali to nije bezuslovna ljubav. To su govnj.ive pelene koje vučete iz detinjstva; one o kojima je pričao čika Frojd.
Osnovni razlog zašto ću se pre sažalit na životinju, i zašto sam tako slabo sažaljiva na ljude; jeste taj što postoje ljudi koji su svoja gov.na ostavili za sobom i nastavili da žive. Dok većina nije.
Što znači samo toliko da je to pitanje - izbora.
Zašto da plačem nad nečijim
izborom? Zato što je on bio teži od izlečenja? Budalaštine.
Čovek skoro uvek može da bira. Životinja skoro nikad ne može.
I sad se neko našao da mi sudi što više žalim
slabijeg?