U drugoj polovici kolovoza 1941. ustaše su morali naglo prekinuti masakre zatočenika i na Velebitu i na otoku Pagu. O čemu se radilo? Nezavisnu Državu Hrvatsku u ljeto 1941. snažno je uzdrmala aktivnost ustanika kojima se njezine oružane snage nisu mogle uspješnije suprotstaviti. U takvim uvjetima, radi proširenja i učvršćenja svojih pozicija na Balkanu, talijanska je vlada odlučila da njezine trupe, osim već okupiranih i Italiji priključenih dijelova Dalmacije, Hrvatskog primorja i Gorskog kotara (prva zona), zaposjednu i tzv. drugu zonu, koja se prostirala južno od linije Vinica-Plitvička jezera - Plješivica - Šator planina - Velika Golija - Prenj - Troglav. 15. kolovoza uslijedila je naredba talijanskog vrhovnog zapovjedništva štabu 2. armije da se “pobrine da odmah zauzme čitav demiltarizirani pojas o kojemu se pregovaralo u Rimu 18. svibnja”, te daje, s obzirom na situaciju, “potrebno do maksimuma ubrzati okupaciju gore spomenutog pojasa” i “izvijestiti o provedenim mjerama i novoformiranim garnizonima”.
Predsjednik talijanske vlade Benito Mussolini obavijestio je o tome ustaškog poglavnika Pavelića i on je 19. kolovoza službeno dao suglasnost za reokupaciju demilitarizirane zone. Tako su se i Gospić i Jadovno, i Slana i Metajna našli de facto pod talijanskom vlašću.
Ustaše su već 19. kolovoza poduzeli mjere likvidacije logora u Gospiću i na otoku Pagu. Prema sjećanju spomenutog zatočenika Monike Mu- safije, toga su dana na Ovčje polje došla dvojica visokih ustaških funkcionara, odvojili među zatočenicima njih 80 “građevinara” i naredili im da se odmah spreme za put.
“Krenuli smo”, piše Monika Musafija. “Nismo odmakli ni sto pedeset metara kadli zapuca. Okrenuli smo se, ali su nam ustaše odmah zaprijetili: 'Ako pogledate još jednom prema logoru, bit ćete poubijani kao i oni!' Prizor koji sam uspio na brzinu da vidim bio je stravičan. Kao da su iz zemlje izašli, ustaše su postavili mitraljeze i puškomitraljeze oko logora i tukli nedužne žene, djecu, starce i muškarce koji su se tu zatekli. Tog časa logor je izgledao kao mravinjak uznemirenih mrava. Bježali su nesretnici na sve strane i padali jedni preko drugih. Nakon desetak minuta, koliko je paljba trajala, u logoru nije bilo žive duše.”
Tako je likvidiran logor Ovčje polje. Sličan je postupak, vjerojatno također 19. kolovoza, bio i u logoru Jadovno. Međutim, o tamošnjem pokolju nema svjedočanstava. Nijedan ga zatočenik koji se u tom trenutku zatekao u Jadovnu nije preživio.O likvidaciji zatočenika na Pagu od 18. do 20. kolovoza 1941. godine zatočenik Zlatko Vajler, pukovnik JNA u mirovini, pribilježio je sljedeće redove: “Likvidaciji logora prethodilo je pripajanje tog dela Dalmacije i otočja Italiji. Odmah potom su ustaše započele likvidirati logor i u tom razdoblju su ubile sve zatočenike koji su radili u solani i ženski deo logora. Izgleda da nisu pravovremeno stigli da likvidiraju i nas jer su već 21. avgusta stigle italijanske posadne jedinice u Karlobag, tako da smo toga dana i mi bili prebačeni u Karlobag za dalji transport...”
