Na kraju ostaje to. Sta je ljubav za muskarca? Pogotovu sto muskarac nema majcinski instikt koji nastupa pre rodjenja deteta. Dakle, nema nuzno potrebu da ostane, ali ima potrebu za dounjenjem sebe. E sada sta je to, da li je zena, da li je posao, karijera, fokus na nesto u zivotu...
Msm da je lako biti ekstreman/fanatičan u bilo čemu, bilo religiiji, poslu, sportu, poroku..
Ali imamo više potreba u sebi, i za bliskošču, ali i za nezavisnošću koje daje posao tj. finansije.
Ne mislim da je kompletan čovjek koji se posvetio samo poslu, jer često to može da bude vid kompenzacije za neuspjeh sa ženama ili ljudima generalno.
Nije bio svjestan sebe u razvojnom periodu, i nezrelo je zaključio da će se ipak izvaditi poslu, i onda je ostao nezreo stalno.
Razvojne godine najviše definišu temelje budućeg razvoja čovjeka.
Npr. neki lik socijalno nespretan, posveti se poslu i tu postane vrhunski dobar, ali nije razvijao vještine sa ljudima ili ženama, i uvijek ostaje falinka.
Ili oni mlađi privlačni muškarci posvete se osvajanju što više žena, i zanemari karijeru i onda poslije radi neke poslove za preživljavanje.
Postoje muskarci koji su uspjeli naci ženu, i solidan posao, druzi se, ganja hobije, znaci da je moguce istovremeno zadovoljiti sve potrebe.
A ako je neko samo fokusiran na zenu kao vid zadovoljavanja potrebe ya bliskoscu, to po meni moze, ali sve do jednom. Previse ocekuje, i razocarace se neminovno.
Ugl. po meni, mmoze covjek da se dopuni u svim segmentima.
Kao sto su se renesansni ljudi bavili sa puno stvari, e tako i ja licno vjerujem da je moguce biti solidan u vise sfera.
Ne ganjam tronove bilo koje od sfera, vec ganjam spokoj, i osjecaj srece.
Svaki od tih segmenata dopunjava covjeku neku potrebu, i onda je taj covjek zdrav i miran.
A pritome, djeca dodju kao smisao zivota mnogima, i onda ljudi postanu puno jaci i sayrijevaju uz odgajanje djece.
Za vecinu muskaraca ljubav je stvar selekcije, ne izbora i sigurno ne sudbine. Zene biraju. To takodje i nosi cenu sa sobom, a to je: da li je izabrani izabrao i tebe, ili je na daj sta das, samo da budem izabran. Ne bih se oslanjao na takve instikte.
E tu i dolazi onaj momenat mira i ocisnkog instikta. A to je da zastiti porodicu. To dodje kasnije, kada se dete rodi. Tada nastupa taj deo kod njega. Ako je imao izbor u zivotu pre nje, taj ce se usresrediti i pokazati nivoe ljubavi kroz racio a sigurno i emocije, jer smo svi mi i emocionalni i racionalni, ako nije, onda je to sazrevanje kroz patnju.
Dakle, na kraju se ne svodi na ljubav kao na primarnu i inicijalnu intenciju i energiju, vec pronalazenje psiholoski gledano zdrave partnerke. Neko sa kim se funkcionise na startu u pragmaticnom smislu: lepo pricamo, smejemo se, podizemo, zajednicki momenti, dobar seks, razumevanje, uzajamno poverenje. To vazi i za oba pola uzgred, i onda kuda se krecemo i ako ostvarimo to seme izmedju nas, tu nastaje jaka povezanost. Na kraju tu je osoba pored tebe s kojom pogledas u zivot kroz koji ste zajedno hodali.
I ja doživljavam ljubav kao ovo boldovano. A to mislim da je i muška ljubav, bar od kultivisanijih muškaraca.
Bilo bi idealistički i hrišćanski da se može voljeti (tj. prihvatiti) bilo ko na svijetu kao čovjek, samo zato što živi.
Ali kako partnerstvo podrazumjeva intimu, i to je najbliža osoba fizički, i najviše se vremena zajedno provodi, i tu se stvarno ne može bilo ko voljeti. Stoga se i bira. A kako si dobro opisao kako žena bira, a da je pitanje da li i on nju isto bira (ovo mi se dopada što si istaknuo), onda je to samo dokaz koliko je to ogromna lutrija i sreća, da se oboje biraju, da se u istom smijeru razvijaju itd.
Otuda toliko malo istinski srećnih i zadovoljnih u svojim ljubavnim, partnerskim odnosima.