Kada govorimo o Srbima koji su laici, postoji jedan vrlo krupni problem koji otežava razumevanje nacionalne istorije kao takve, a posebno nacionalne istorije drugih naroda. Srpski etnonim je užasno star; srpski narod na Balkanskom poluostrvu postoji najmanje oko jedan i po milion, a ime je možda starije i od dve hiljade godina. Državotvornost ovde kreće možda i od VII stoleća.
To stvara prilično ozbiljne prepreke da se razume istorija drugih evropskih naroda, zato što se sve tumači kroz liniju tog kontinuiteta. Tolikom starinom retko se ko može pohvaliti u Evropi; možda eventualno Hrvati i Bugari, i to opet oba južnoslovenska naroda. Zato je laicima vrlo teško da razumeju proces etnogeneza kao takav, kao i koncept nacionalne istorije, ali to se sve razobličava čim se počne sa proučavanjem drugih naroda, bez obzira da li govorimo o Bošnjacima, Rusima, Italijanima, Belgijancima (ili npr. Valoncima samo, kako god), ili Francuzima.
U istoriji naroda svugde u svetu nije neobično i da neki narod neke zemlje nekoliko puta promeni svoj etnonim; da se on prošeta, pa vrati u kraj i slično. I nije ništa neobično da originalni narod koji je dao ime nema neke posebne veze sa ovim drugim narodom. To je slučaj npr. sa germanskim Francima koji su pak dali ime romanskom narodu Francuza, ili skandinavskim Rusima koji su ostavili slovenskom narodu ime. Albanski endonim (škipski) od relativno nedavno je nacionalno ime za taj narod. Identiteti se konstantno oblikuju i preoblikuju; nastaju i nestaju. To je pojava od kada je sveta i nikakav nije izum novijeg vremena, niti se desilo samo na području bivše Jugoslavije ili srpskog etničkog prostora.
Ljudi koji ne razumeju te istorijske procese traže obrazloženja za njih kroz prizmu pre svega neke teorije zavere, a potom, pošto ne poznaju istorije drugih naroda i uopšteno širi kontekst istorijata regiona (i dalje) pokušavaju da određene procese rastumače na način koji je u nauci s puno razloga sasvim neprihvatljiv, tražeći jednoobrazna objašnjenja. I to sve, naravno, sa ciljem viktimizacije sopstvene zajednice i (nekada) uz motive političke prirode. Neki smatraju da, sa tom poslednjom prizmom koju spomenuh, na taj način stvaraju osećaj nacionalnog identiteta i kohezije. Po mom dubokom uverenju to je pogrešno i isto mi je kao kada neko gradi samopouzdanje kroz konstantno samosažaljevanje. A i na primeru crnogorske nacije, koja se u moderno vreme gradi vrlo čvrsto uz jaku prizmu viktimizacije, vidi se i zašto je u praktičnom smislu i loše. To vodi na put ka nedovršenoj naciji; naciji sa greškom ili kako ćete već da kažete.