vecina su steceni.
malo je urodjenih invalididteta.
skoro svi prolaze kroz iste dve faze kad se to desi.
tokom rehabilitacije razmislajju da se ubiju
kad to prevazidju nauce da cene i vole zivot i veselije ljude na gomili nisam upoznao..da vidis kakva okupljanja i veselja prave.
imaju samopuzdanje, trude se, bore, uce, rade...
Aha, opet isti obrazac, ti si iznad, gledajte me, s visine malo pišneš, a usput i lekcija kako drugi nemaju pojma.
Ali evo mali podsjetnik: razgovarali smo o seksualnosti osoba s invaliditetom, a ne o općem samopouzdanju ili dobrom raspoloženju na druženjima. Iako bi se i tu dalo otvoriti raspravu – posebice nakon što prođe faza tzv. "rehabilitacijske euforije", kad se ljudi suoče s realnim preprekama: marginalizacijom, diskriminacijom, lošem statusu na tržištu rada itd. Pričaj malo s takvima kad se vrate i pitaj kako ide s poslom, ako su ga i dobili...
Ja stojim iza onog što sam rekao, ne iz gorčine, ne iz predrasuda, nego iz konkretne stvarnosti koju sam osobno vidio.
Radio sam s mladima koji su prošli kroz domove, centre za odgoj i obrazovanje, razne oblike rehabilitacije. Dok su u tim sustavima, povezani su, prihvaćeni, zaljubljuju se, neki ostanu skupa. Ali velik dio njih, kad se vrate u matične gradove, gubi kontakte i upada u izolaciju. Najteže je upravo tada, kad nisu pod jednim krovom, nego doma, tamo gdje je nekad bila stara ekipa, a gdje nažalost mnogi od njih više se ne mogu povezati. I to im ubija samopouzdanje... lagano, nagriza godinama... nit posla, nit love, nit cura...
ti si samo zrtva predrasude sto je u neku ruku i razumljivo..zato se dosta u zadnjih par godina radi na vidljivosti osoba sa invaliditetom.
Što je gore, biti žrtva predrasude ili vlastitog ega?
