Borac za prava zivotinja
Legenda
- Poruka
- 51.037
mozda... al' samo u literaturi. ovom svetu koga spoznajemo danas nema spasa. jedino mozda ako se svi vratimo korenima kao aboridzini i promenimo kozu preko noci kao sto to radi simbol mudrosti. u suprotnom gubicemo se u lavirintu rasprava, moralnih dilema, lucenja sekreta u naopakom smeru... vivisekcija ljudskog intelekta je zapoceta sa XX vekom kada je necastivi preuzeo kormilo upravljanja svim drustvenim procesima na ovoj ojađenoj zemljinoj kugli... sa XXI vekom se isto desava samo su manifestacije tog sataniastickog cilja vidljive i malom detetu sto nije bio slucaj u prethodnom veku. ljudi su progledali ali tesko da ce uspeti da mu se odupru sve dok samosugestivno i pomalo kalvinisticki u sebi gaje neku laznu nadu da ce se jednog dana pojaviti odabrani, on koji ce spasiti svet i reformisati ovu doktrinu prokletstva koja nam je svima za vratom... ljudski um je najace oruzje kome nijedan bafomet nije i nikad nece biti dorastao i jedino je u tome izlaz. vernici bi rekli da je u posedovanju istine blazenstvo ali sam povratak tog novocoveka kao aj' da kazem plemenitog bica je demagoski misticizam i za same vernike a kamoli za one druge koji su deo potrosackog drustva bez ijedne sive celije... kao sto se istim floskulama ispira svest preostalih pomalo jos razumnih ljudskih bica na planeti da vise nema vila ali da ima zato nlo-a i da cemo u ovom novovremenu biti sposobni da otkrivamo nove svetove zanemarujuci ovaj nas koji uopste ne poznajemo, postajemo svi onda pomalo molder i skali tog savremenog neoliberalnog nacina razmisljanja. komunizam je mrtav, da li ima smisla ziveti ovu isto tako laznu doktrinu kada znamo da ce i ona brzo umreti i biti zamenjena nekim novim verskim fundamentalizmom uvijenom u plast borbe protiv istog takvog sa drugog pola sinusoide .... i sad se opet postavlja pitanje da li ima smisla ziveti tu laznu doktrinu srece koja sto je najveci apsurd izvrgava ruglu i podsmehu elementarno hriscansko osecanje vere u coveka i duh i stvara ikonoklastiju gde nema vise ideala i idola...barem ne onih duhovnih. ali zato imamo njihove podzemne asure i nage koje imaju vek nekog svog volanda ili pak jeshuu koji nam određuju zivot na ovaj ili onaj nacin.... i da li takav zivot uopste ima smisla?
Auh...

Vaši postovi opet... i opet su me podsetili na jednu izvrsnu knjigu ( ali ne na Bulgakovljevu), već na “Pesmu boginje Kali”, Dena Simonsa. Ovih dana stalno mi se mota po glavi, iz raznoraznih razloga pa, pored ostalih, i zbog ove teme.
Zašto jedna indijska boginja, personifikacija kosmičke snage i Velike Majke, nosi ime koje doslovce znači “crna”? I zašto su dlanovi četiri Kaline ruke okrvavljeni? Zato što je ona istovremeno boginja stvaranja, smrti, i razaranja. Sve iz nje nastaje i sve se u nju vraća. Ona je ujedno i materica i ništavilo, u oba slučaja - crnilo, mrak. Mudra hindu apoteoza cikličnog života - slavljenje Kali kao čina rađanja i čina smrti uz ritam bubnjeva … nije li to TO – klanjanje onome u međuvemenu, između trenutka dolaska na svet i trenutka odlaska … klanjanje životu?
Ako ćemo život posmatrati kao neku mandalu, patern, onda bi svakome od nas cilj trebalo da bude otkriće metafizičkg kosmosa u samima sebi – mir, pomirenje, uteha. Onda možda i nema potrebe za pitanjem o smislu života, traješ dok postojiš, daješ se koliko možeš i primaš koliko je neko u stanju da ti da, voliš život takav kakav je… žmireći katkad na jedno oko i povremeno pokrivajući uši, da nas ne zaslepe i ne zagluše lažne lepote i zavodljive reči tog Bafometa (ili osvetoljubive Kali, svejedno)... Jer, ako ponekad ne zažmurimo i ne pokrijemo uši, poludećemo.
Ali, da se vratimo na Vama omiljenu slovensku kulturu, i Bulgakova:
Ima smisla, Gebels, mora da ima… Zbog Margarite.