Ima li smisla živeti, ako ćemo umreti?

mozda... al' samo u literaturi. ovom svetu koga spoznajemo danas nema spasa. jedino mozda ako se svi vratimo korenima kao aboridzini i promenimo kozu preko noci kao sto to radi simbol mudrosti. u suprotnom gubicemo se u lavirintu rasprava, moralnih dilema, lucenja sekreta u naopakom smeru... vivisekcija ljudskog intelekta je zapoceta sa XX vekom kada je necastivi preuzeo kormilo upravljanja svim drustvenim procesima na ovoj ojađenoj zemljinoj kugli... sa XXI vekom se isto desava samo su manifestacije tog sataniastickog cilja vidljive i malom detetu sto nije bio slucaj u prethodnom veku. ljudi su progledali ali tesko da ce uspeti da mu se odupru sve dok samosugestivno i pomalo kalvinisticki u sebi gaje neku laznu nadu da ce se jednog dana pojaviti odabrani, on koji ce spasiti svet i reformisati ovu doktrinu prokletstva koja nam je svima za vratom... ljudski um je najace oruzje kome nijedan bafomet nije i nikad nece biti dorastao i jedino je u tome izlaz. vernici bi rekli da je u posedovanju istine blazenstvo ali sam povratak tog novocoveka kao aj' da kazem plemenitog bica je demagoski misticizam i za same vernike a kamoli za one druge koji su deo potrosackog drustva bez ijedne sive celije... kao sto se istim floskulama ispira svest preostalih pomalo jos razumnih ljudskih bica na planeti da vise nema vila ali da ima zato nlo-a i da cemo u ovom novovremenu biti sposobni da otkrivamo nove svetove zanemarujuci ovaj nas koji uopste ne poznajemo, postajemo svi onda pomalo molder i skali tog savremenog neoliberalnog nacina razmisljanja. komunizam je mrtav, da li ima smisla ziveti ovu isto tako laznu doktrinu kada znamo da ce i ona brzo umreti i biti zamenjena nekim novim verskim fundamentalizmom uvijenom u plast borbe protiv istog takvog sa drugog pola sinusoide .... i sad se opet postavlja pitanje da li ima smisla ziveti tu laznu doktrinu srece koja sto je najveci apsurd izvrgava ruglu i podsmehu elementarno hriscansko osecanje vere u coveka i duh i stvara ikonoklastiju gde nema vise ideala i idola...barem ne onih duhovnih. ali zato imamo njihove podzemne asure i nage koje imaju vek nekog svog volanda ili pak jeshuu koji nam određuju zivot na ovaj ili onaj nacin.... i da li takav zivot uopste ima smisla?

Auh... :)

Vaši postovi opet... i opet su me podsetili na jednu izvrsnu knjigu ( ali ne na Bulgakovljevu), već na “Pesmu boginje Kali”, Dena Simonsa. Ovih dana stalno mi se mota po glavi, iz raznoraznih razloga pa, pored ostalih, i zbog ove teme.
Zašto jedna indijska boginja, personifikacija kosmičke snage i Velike Majke, nosi ime koje doslovce znači “crna”? I zašto su dlanovi četiri Kaline ruke okrvavljeni? Zato što je ona istovremeno boginja stvaranja, smrti, i razaranja. Sve iz nje nastaje i sve se u nju vraća. Ona je ujedno i materica i ništavilo, u oba slučaja - crnilo, mrak. Mudra hindu apoteoza cikličnog života - slavljenje Kali kao čina rađanja i čina smrti uz ritam bubnjeva … nije li to TO – klanjanje onome u međuvemenu, između trenutka dolaska na svet i trenutka odlaska … klanjanje životu?
Ako ćemo život posmatrati kao neku mandalu, patern, onda bi svakome od nas cilj trebalo da bude otkriće metafizičkg kosmosa u samima sebi – mir, pomirenje, uteha. Onda možda i nema potrebe za pitanjem o smislu života, traješ dok postojiš, daješ se koliko možeš i primaš koliko je neko u stanju da ti da, voliš život takav kakav je… žmireći katkad na jedno oko i povremeno pokrivajući uši, da nas ne zaslepe i ne zagluše lažne lepote i zavodljive reči tog Bafometa (ili osvetoljubive Kali, svejedno)... Jer, ako ponekad ne zažmurimo i ne pokrijemo uši, poludećemo.

Ali, da se vratimo na Vama omiljenu slovensku kulturu, i Bulgakova:
Ima smisla, Gebels, mora da ima… Zbog Margarite.
 
Auh... :)

Vaši postovi opet... i opet su me podsetili na jednu izvrsnu knjigu ( ali ne na Bulgakovljevu), već na “Pesmu boginje Kali”, Dena Simonsa. Ovih dana stalno mi se mota po glavi, iz raznoraznih razloga pa, pored ostalih, i zbog ove teme.
Zašto jedna indijska boginja, personifikacija kosmičke snage i Velike Majke, nosi ime koje doslovce znači “crna”? I zašto su dlanovi četiri Kaline ruke okrvavljeni? Zato što je ona istovremeno boginja stvaranja, smrti, i razaranja. Sve iz nje nastaje i sve se u nju vraća. Ona je ujedno i materica i ništavilo, u oba slučaja - crnilo, mrak. Mudra hindu apoteoza cikličnog života - slavljenje Kali kao čina rađanja i čina smrti uz ritam bubnjeva … nije li to TO – klanjanje onome u međuvemenu, između trenutka dolaska na svet i trenutka odlaska … klanjanje životu?
Ako ćemo život posmatrati kao neku mandalu, patern, onda bi svakome od nas cilj trebalo da bude otkriće metafizičkg kosmosa u samima sebi – mir, pomirenje, uteha. Onda možda i nema potrebe za pitanjem o smislu života, traješ dok postojiš, daješ se koliko možeš i primaš koliko je neko u stanju da ti da, voliš život takav kakav je… žmireći katkad na jedno oko i povremeno pokrivajući uši, da nas ne zaslepe i ne zagluše lažne lepote i zavodljive reči tog Bafometa (ili osvetoljubive Kali, svejedno)... Jer, ako ponekad ne zažmurimo i ne pokrijemo uši, poludećemo.

Ali, da se vratimo na Vama omiljenu slovensku kulturu, i Bulgakova:
Ima smisla, Gebels, mora da ima… Zbog Margarite.

citajuci ovo iznad upravo shvatam da mora... :) ali uvek ce da se u blizini nadje neki chosen one indiana mr. jones koji ce jednim potezom bicha da dezavuise paganski nihilizam kaline zrtve i spase nas od poshasti vracanja u oganj iz kog smo nastali.... ovo me sad podseti na nemacko stanovnistvo krajem WWII koje je verovalo do sudnjeg casa da adolf ima tajno oruzje kojim ce da se odupre saveznicima... ljudi vole da veruju i da budu u zabludama. mazohizam dushe, tako prvo pocinje a posle se zavrsi sa mazohizmom tela, ubadanjima, bicevanjima i cime sve ne.... taj berlin moze da bude poucan za mnogo sto sta pa i za nas srbe... za kraj quote iz wendersovog filozofskog remek dela nebo nad berlinom...

"When the child was a child, it was the time of these questions. Why am I me, and why not you? Why am I here, and why not there? When did time begin, and where does space end? Isn't life under the sun just a dream? Isn't what I see, hear, and smell just the mirage of a world before the world? Does evil actually exist, and are there people who are really evil? How can it be that I, who am I, wasn't before I was, and that sometime I, the one I am, no longer will be the one I am?"
 
Šteta, ostali smo uskraćeni za jedan nepatetičan komentar, pretpostavljam. :)

Ok evo ti odgovor.Zbog cega trositi vremena da razmisljamo o tome da li ima smisla ziveti ako cemo umreti?Sve u ovom univerzumu ima svoj "rok trajanja"!Dobro je to razmiljati o zivotu i sta uciniti sa njim ali razmisljati o tome da li treba ziveti ako cemo umreti je bez svakog smisla.Ako vec tako razmisljate,zasto onda uopste zivite?Zasto cekate da umrete,kad mozete i sami to da uradite?Zivot imam mnogo lepota i mnogo tuge koje vas teraju da zivite i kad vam dodje kraj da ga zelite i budete pomireni sa tim!Razmisljaj te o tome malo i videcete da ce vam biti bolje!
 
Ok evo ti odgovor.Zbog cega trositi vremena da razmisljamo o tome da li ima smisla ziveti ako cemo umreti?Sve u ovom univerzumu ima svoj "rok trajanja"!Dobro je to razmiljati o zivotu i sta uciniti sa njim ali razmisljati o tome da li treba ziveti ako cemo umreti je bez svakog smisla.Ako vec tako razmisljate,zasto onda uopste zivite?Zasto cekate da umrete,kad mozete i sami to da uradite?Zivot imam mnogo lepota i mnogo tuge koje vas teraju da zivite i kad vam dodje kraj da ga zelite i budete pomireni sa tim!Razmisljaj te o tome malo i videcete da ce vam biti bolje!

Vidi ovako:
Ovo nije tema o samoubistvu kao mogućem odgovoru na to koliko je život smislen/besmislen. Pa nismo mi ekspozitura Džonsovog “Hrama naroda” :roll:.

Postoji ona čuvena Dekartova izreka: Mislim, dakle postojim (mada smatram da je tu Dekart omanuo, jer ima i onih koji ne misle a ipak postoje) pa je stoga sasvim razumljivo da se mnogi pitaju o svojoj svrsi, ciljevima, prolaznosti i konačnosti života... o mnogo čemu. Razmišljanje nikad nije gubitak vremena; razmišljanje nikad nije jalovo jer je ono proces izgradnje nekih životnih stavova i ličnih definicija ili čak – što je vrlo moguće na forumskim diskusijama ovog tipa - usvajanje tuđih.

Niko od nas ovde prisutnih ne osporava lepote života. Nema dileme vredi li živeti; pitanje je samo KAKO ga proživeti, kako sebi (i drugima) oplemeniti naše relativno kratko trajanje.
 
Vidi ovako:
Ovo nije tema o samoubistvu kao mogućem odgovoru na to koliko je život smislen/besmislen. Pa nismo mi ekspozitura Džonsovog “Hrama naroda” :roll:.

Postoji ona čuvena Dekartova izreka: Mislim, dakle postojim (mada smatram da je tu Dekart omanuo, jer ima i onih koji ne misle a ipak postoje) pa je stoga sasvim razumljivo da se mnogi pitaju o svojoj svrsi, ciljevima, prolaznosti i konačnosti života... o mnogo čemu. Razmišljanje nikad nije gubitak vremena; razmišljanje nikad nije jalovo jer je ono proces izgradnje nekih životnih stavova i ličnih definicija ili čak – što je vrlo moguće na forumskim diskusijama ovog tipa - usvajanje tuđih.

Niko od nas ovde prisutnih ne osporava lepote života. Nema dileme vredi li živeti; pitanje je samo KAKO ga proživeti, kako sebi (i drugima) oplemeniti naše relativno kratko trajanje.

Zivot treba proziveti onako kako vi zelite.Ako zivite tako sto ce te paziti svima da udovoljite nece te lepo ziveti.Ako zivite onako kako vi zelite,i drugima ce te udovoljiti!
 
"evo dosao je i taj trenutak da na kockarski sto velikog inkvizitora polozimo i ono malo sto vredi, nas zivot."
Ljudi rade na hiljade besmislenijih stvari u zivotu za koje se uopste ne pitaju da li vredi to raditi ali ih ipak rade i pre tih besmislica dodje im na panj ovako velika nedoumica. Neki filozofi ali ne pobornici smrti su dosli do stava da besmisao dovodi do samoubistva kako duhovnog (na zap.psihe) ili telesnog.
Ima li smisla živeti, ako ćemo umreti? === ako postavimo pitanje ---ima li smisla roditi se ako cemo umreti je pravilno postavljeno jer govori o jednom pocetku-radjanje i smrti-kraj ali u obe ove tvrdnje mi nemamo kontrolu ni nad svojim rodjenjem ni nad svojom smrti sto znaci da ne mozemo raspravljati o licnom smislu pojmova na koje nemamo uticaj, ali reci ziveti (na svoj zivot uticemo ali ne 100% ko ima 51% uticaja on je slobodan) kao proces trajanja od rodjenja do smrti izricito asocira na nedostatak zivota kao smrti u samom zivotu. Smrt je ovde nebitan pojam, baza pitanja se odnosi na "smisao zivota" u besmislu, ako neko stvarno dovodi svoj zivot u pitanje zbog smrti i straha za gubitak nekog svog postojanja onda to znaci da je samozivi ego nadjacao eros kao volju za zivotom.
 
"evo dosao je i taj trenutak da na kockarski sto velikog inkvizitora polozimo i ono malo sto vredi, nas zivot."
Ljudi rade na hiljade besmislenijih stvari u zivotu za koje se uopste ne pitaju da li vredi to raditi ali ih ipak rade i pre tih besmislica dodje im na panj ovako velika nedoumica. Neki filozofi ali ne pobornici smrti su dosli do stava da besmisao dovodi do samoubistva kako duhovnog (na zap.psihe) ili telesnog.
Ima li smisla živeti, ako ćemo umreti? === ako postavimo pitanje ---ima li smisla roditi se ako cemo umreti je pravilno postavljeno jer govori o jednom pocetku-radjanje i smrti-kraj ali u obe ove tvrdnje mi nemamo kontrolu ni nad svojim rodjenjem ni nad svojom smrti sto znaci da ne mozemo raspravljati o licnom smislu pojmova na koje nemamo uticaj, ali reci ziveti (na svoj zivot uticemo ali ne 100% ko ima 51% uticaja on je slobodan) kao proces trajanja od rodjenja do smrti izricito asocira na nedostatak zivota kao smrti u samom zivotu. Smrt je ovde nebitan pojam, baza pitanja se odnosi na "smisao zivota" u besmislu, ako neko stvarno dovodi svoj zivot u pitanje zbog smrti i straha za gubitak nekog svog postojanja onda to znaci da je samozivi ego nadjacao eros kao volju za zivotom.

Ljudi rade mnoge besmislene stvari ali ih rade ili zbog sopstvene egzistencije ili zbog navike.Tacno je da na svoj zivot ne mozemo da uticemo 100% ali mozemo da uticemo 51% samo ako to zelimo i ako imamo snage da se izborimo sa svim problemima i nepravdom.Tj. da ostanemo istrajni na svom putu koji smo zacrtali.Samo tako mozemo postati slobodni.A sto se tice slobode,po meni sloboda nije da mozemo da radimo sta hocemo vec da radimo ono sto je najbolje za nas.
 
Bolovi koji poticu od urodjene osetljivosti, od nesklada izmedju moga unutarnjeg zivota i svega oko mene, od nerazmrsive igre maste i stvarnosti, ti bolovi postaju s godinama redji i imaju sve manje vlasti nada mnom. Ali zato osecanje prolaznosti sve vise prozima celo moje bice, hara u meni kao zaraza. I to nije vise pitanje mojih rodjenih godina, ni opstanka stvorenog sveta oko mene. Ne. Rec je o vremenu uopste, o vremenu kao takvom. Sa strahom, sa osmejkom, sa zadovoljstvom gotovo gledam kako minute proticu. I u daljini nepojmljivi i bezimeni trenutak kad ce kanuti poslednja minuta i kad ce izvor vremena presusiti zauvek. I vidim jasno: u borbi koju svet vodi sa svojim sudjenim vremenom sto prolazi, ja sam, kao prebeg, stao na stranu vremena, dakle na stranu onoga sto umire i nestaje. I sad gledam svet kao neko ogromno telo od kojeg otice njegovo vreme kao krv, i sa svakom minutom koja iskuca, sa svakim krvnim zrncem, to veliko telo stari i slabi, neprimetno ali stalno. A u tom opstem potopu koji predstavljaju nas zivot, nase vreme i ovaj svet, ja plovim na santi koja se zove prolaznost.

U dnevniku mojih pomracenja svako se od njih takmici za prvo mesto po snazi i trajanju.

"Znakovi pored puta" - Ivo Andric
 
Ljudi rade mnoge besmislene stvari ali ih rade ili zbog sopstvene egzistencije ili zbog navike.Tacno je da na svoj zivot ne mozemo da uticemo 100% ali mozemo da uticemo 51% samo ako to zelimo i ako imamo snage da se izborimo sa svim problemima i nepravdom.Tj. da ostanemo istrajni na svom putu koji smo zacrtali.Samo tako mozemo postati slobodni.A sto se tice slobode,po meni sloboda nije da mozemo da radimo sta hocemo vec da radimo ono sto je najbolje za nas.


slazem se u potpunosti ali
- sta smo zacrtali kao nas put ( koliko je on u stvari nas, koliko je ta egzistencija uslovljava i primorava da ide tim putem, da li smo preispitali posledice toga cilja i sta posle toga...nista od tih dodatnih pitanja nije objasnjeno pojedincu da bi sa nekom voljom krenuo "svojim putem"
- sta je to najbolje za nas . evo mozes da mi odgovoris sta ti mislis da je bolje u sledecem primeru: slucajno je jeans u svoj ranom pocetku pravio farmerke od konoplje i njen vek trajanja je bio prosecan 30-40god. (ako racunamo kaubojske uslove prasina, stoka itd) neka je i skupa izrada tog modela on ce ipag biti jeftiniji od sledecih procesa: izrada 80 (40god x2para god.) modela pamucnog texas platna, placena radna snaga za svaki par, reklame, transport, trgovci i njihove provizije, moda koja nabija omladini komplekse, itd...
Pitanje je sta je za tebe korisnije realna postignuta dobit ili ogromna masinerija koja treba da nam kaze da je sve u nevidjenom razvoju zato sto svi negde jure a neznaju gde im je glava.
 
1. Šta je svest i kako je osećate? Da li se osećate kao unutar tela, ili ste to telo vi?

Svest kao misao koja misli nad mislima. Ja se npr. osecam da sam unutar tela. :lol:

2. Pošto ćemo svakako umreti, i pošto svaki trag koji ostavimo za sobom u vremenu, večnosti (nazovite to kako hoćete) nije trenutak vredan pomena, ma bili N. Tesla, šta bi onda uistinu bila svrha našeg života ovde? Zatim, vezano za prethodnu rečenicu, ako baš i postoji neka velika, nejasna, neshvatljiva svrha, ima li svrha svrhe, ako joj mi sami ne možemo posvedočiti?

Pa ovozemaljskom zivotu daje smisao upravo smrt. Kao sto sreci daje smisao tuga, ili zdravlju bolest.Isto tako mislim da je problem najveci suociti se sa prolaznoscu svog "ja", to je ono sto nas izbezumljuje, deprimira i baca u ocaj. Kad bi se toga oslobodili, mozda bismo bolje videli i smisao sopstvenog zivota i mozda bili radosniji sto smo deo neceg nedokucivog i tako misterioznog.
 

Back
Top