Ima li smisla živeti, ako ćemo umreti?

Žali bože ljudi koji imaju samo jedan cilj i jedan smisao u životu......

Ti će više biti ispražnjeni nego ispunjeni.....
Ti će više biti namučeni nego usrećeni....
Ti će više biti sami nego društvu....

Sto zali boze ljude koji imaju jedan cilj? Ja sam takav i moj jedini cilj je da zivim, sve ostalo je dopuna, prolazno ...

Nisam prazan
Namucen jesam ali ne zbog mene nego situacija na koje ja ne mogu da uticem
Sam nisam
 
Ima li smisla yebati, ako ćemo na kraju svršiti?


yebati ili ne pitanje je sad.... iskreno nije nikad tolika draz u svrsavanju koliko u samom yebanju, pripremanju istog, petingu, nadolazecoj kopulativnoj strukturi neurona u mozgu koji nam sugerisu vrstu ili tehniku penetracije i sl.. ako apostrofiramo misao vezanu za smisao same yebacine bez ispustanja semene tecnosti u i ili van partnera/ke u nekom pardigmatsko-kognitivnom okruzenju, dolazimo do supersticije da je sam trenutak kada se telo grci i izvija u sladostrascu neka forma metabolicke regulacije naseg poimanja zivota kroz apstrahovanje njegovih culnih zadovoljstava. smrt kao olaksanje patnje sto moramo da yebemo do iznemoglosti nedoyebanog partnera/ku moze biti samo blagoslovena apoteoza osobe koja je pod/nad/ispod/iza/sa strane nas, naseg polnog organa/jezika/prsta/ruke/ dilda/ kobasice/ krastavca/ klomada mesa ili pak neceg sedmog.... u yebanju je zivot, kao sto je svrsavanje agnus dei naseg libidualnog davanja drugoj/drugom ili pak multiplikovano zrtvovanje nekolicini partnera/ki. posle katarze kada ispustamo deo sebe, kao feniks iz pepela mi se ponovo dizemo i borimo da nastavimo dijalekticku radnju koju smo doterali do samog paroksizma terajuci sebe i njega/nju da iz vlasnika/ce cedimo najbolje zivotne sokove koje paradoksalno ne uzimamo ponovo na ista usta vec ih dajemo kao blagdanski prezent nekom drugom u vremenu darivanja sa svetlecim bozicnim spolovilom. zahvalnost druge strane se ogleda obicno u egoisticnom sinkopiranom razmazivanju sopstevne izlucene sperme po telu/licu/ polnom organu/radijatoru/carsavu/tepihu uz konstataciju "da je kao uvek bilo divno". jer umiranje je suština. sa svakim svršavanjem umiremo pomalo. zato sam pristalica yebanja do besvesti ili do smrti dok onaj drugi/druga ne umre pre nas od naše zivotne sladostrasne enigmatike kako to da joj/mu nanosimo takvu bol podnoseci samo njegovo/njeno zadovoljstvo a nevidjenju istog u nasem staklastom pogledu kralja/kraljice ponoci. jer bolje je biti zivi nedoyebani robot nego sretan izyeban mrtvac.
 
yebati ili ne pitanje je sad.... iskreno nije nikad tolika draz u svrsavanju koliko u samom yebanju, pripremanju istog, petingu, nadolazecoj kopulativnoj strukturi neurona u mozgu koji nam sugerisu vrstu ili tehniku penetracije i sl.. ako apostrofiramo misao vezanu za smisao same yebacine bez ispustanja semene tecnosti u i ili van partnera/ke u nekom pardigmatsko-kognitivnom okruzenju, dolazimo do supersticije da je sam trenutak kada se telo grci i izvija u sladostrascu neka forma metabolicke regulacije naseg poimanja zivota kroz apstrahovanje njegovih culnih zadovoljstava. smrt kao olaksanje patnje sto moramo da yebemo do iznemoglosti nedoyebanog partnera/ku moze biti samo blagoslovena apoteoza osobe koja je pod/nad/ispod/iza/sa strane nas, naseg polnog organa/jezika/prsta/ruke/ dilda/ kobasice/ krastavca/ klomada mesa ili pak neceg sedmog.... u yebanju je zivot, kao sto je svrsavanje agnus dei naseg libidualnog davanja drugoj/drugom ili pak multiplikovano zrtvovanje nekolicini partnera/ki. posle katarze kada ispustamo deo sebe, kao feniks iz pepela mi se ponovo dizemo i borimo da nastavimo dijalekticku radnju koju smo doterali do samog paroksizma terajuci sebe i njega/nju da iz vlasnika/ce cedimo najbolje zivotne sokove koje paradoksalno ne uzimamo ponovo na ista usta vec ih dajemo kao blagdanski prezent nekom drugom u vremenu darivanja sa svetlecim bozicnim spolovilom. zahvalnost druge strane se ogleda obicno u egoisticnom sinkopiranom razmazivanju sopstevne izlucene sperme po telu/licu/ polnom organu/radijatoru/carsavu/tepihu uz konstataciju "da je kao uvek bilo divno". jer umiranje je suština. sa svakim svršavanjem umiremo pomalo. zato sam pristalica yebanja do besvesti ili do smrti dok onaj drugi/druga ne umre pre nas od naše zivotne sladostrasne enigmatike kako to da joj/mu nanosimo takvu bol podnoseci samo njegovo/njeno zadovoljstvo a nevidjenju istog u nasem staklastom pogledu kralja/kraljice ponoci. jer bolje je biti zivi nedoyebani robot nego sretan izyeban mrtvac.

Fin traktat, sa uobičajenom dozom sofisticirane ironije ("dajemo blagdanski prezent", "da je kao i uvek bilo divno":lol: itd.itd.)
Da se nadovežem:
ja bih, recimo, gore opisani čin radije nazvala "vođenje ljubavi" (stvar je u nijansi, iliti, možda, “ženskom” pogledu)... s akcentom, naravno, na igri kao pratećoj komponenti naših života. Svaka igra je izazov, otkrivanje, pokretač... a ova je vrlo posebna... kao neko strujno kolo koje se uvek i iznova puni materijom koja je njegovo uzimanje, pogon, snaga i energija manje-više promenljivog intenziteta. A – paradoksalno – cela ta priprema, sve to samo zbog trenutka koji traje koliko i poslednji titraj čarobne lampe. Da li je taj trenutak (predavanja i gubljenja identiteta) jednak činu male smrti, mi ne znamo... Ova igra je stvaralačka, pa je i kulminacija – da, slažem se – katarza. Ali, užitak, simultani ili vremenski neusaglašen, obostran je (užitak zbog tuđeg užitka ima skoro istu katarzičnu težinu kao i sopstveni). Uostalom, niko ne umire istovremeno u ovoj maloj, simbiotičkoj imitaciji smrti... baš kao ni u pravoj. Uvek fali delić sekunde. Težnja za jedinstvom u smrti(ma) je uzaludna i neostvariva. Čovek umire sam.

Ali, naravno, ima smisla živeti... i uživati.:)
 
Fin traktat, sa uobičajenom dozom sofisticirane ironije ("dajemo blagdanski prezent", "da je kao i uvek bilo divno":lol: itd.itd.)
Da se nadovežem:
ja bih, recimo, gore opisani čin radije nazvala "vođenje ljubavi" (stvar je u nijansi, iliti, možda, “ženskom” pogledu)... s akcentom, naravno, na igri kao pratećoj komponenti naših života. Svaka igra je izazov, otkrivanje, pokretač... a ova je vrlo posebna... kao neko strujno kolo koje se uvek i iznova puni materijom koja je njegovo uzimanje, pogon, snaga i energija manje-više promenljivog intenziteta. A – paradoksalno – cela ta priprema, sve to samo zbog trenutka koji traje koliko i poslednji titraj čarobne lampe. Da li je taj trenutak (predavanja i gubljenja identiteta) jednak činu male smrti, mi ne znamo... Ova igra je stvaralačka, pa je i kulminacija – da, slažem se – katarza. Ali, užitak, simultani ili vremenski neusaglašen, obostran je (užitak zbog tuđeg užitka ima skoro istu katarzičnu
težinu kao i sopstveni). Uostalom, niko ne umire istovremeno u ovoj maloj, simbiotičkoj imitaciji smrti... baš kao ni u pravoj. Uvek fali delić sekunde. Težnja za jedinstvom u smrti(ma) je uzaludna i neostvariva. Čovek umire sam.

Ali, naravno, ima smisla živeti... i uživati.:)

:super:


I sam i sa svojim obrazom (delima)...

Ah ti izbori, putevi, pa izaberi kojim putem krenuti, puno DA i puno odgovora NE. Kako se zivot svodi na pismo ili glava. Od tih sitnih odluka pa do krupnih.

Ali zbog uzitka vredi ubijati "mozak":D
 
Fin traktat, sa uobičajenom dozom sofisticirane ironije ("dajemo blagdanski prezent", "da je kao i uvek bilo divno":lol: itd.itd.)
Da se nadovežem:
ja bih, recimo, gore opisani čin radije nazvala "vođenje ljubavi" (stvar je u nijansi, iliti, možda, “ženskom” pogledu)... s akcentom, naravno, na igri kao pratećoj komponenti naših života. Svaka igra je izazov, otkrivanje, pokretač... a ova je vrlo posebna... kao neko strujno kolo koje se uvek i iznova puni materijom koja je njegovo uzimanje, pogon, snaga i energija manje-više promenljivog intenziteta. A – paradoksalno – cela ta priprema, sve to samo zbog trenutka koji traje koliko i poslednji titraj čarobne lampe. Da li je taj trenutak (predavanja i gubljenja identiteta) jednak činu male smrti, mi ne znamo... Ova igra je stvaralačka, pa je i kulminacija – da, slažem se – katarza. Ali, užitak, simultani ili vremenski neusaglašen, obostran je (užitak zbog tuđeg užitka ima skoro istu katarzičnu težinu kao i sopstveni). Uostalom, niko ne umire istovremeno u ovoj maloj, simbiotičkoj imitaciji smrti... baš kao ni u pravoj. Uvek fali delić sekunde. Težnja za jedinstvom u smrti(ma) je uzaludna i neostvariva. Čovek umire sam.

Ali, naravno, ima smisla živeti... i uživati.:)





traktat?...:) no way pablo... kao sto svaki knjizevnik uvek razmislja pre stvaranja nekog dela o publici kojoj ce isto biti namenjeno pa shodno tome prilagođava stil naracije konzumentima, slicnu stvar treba praktikovati i po opskurnim mestima kao sto su forumi. cela sinocna prica je bila zaebancija na slagvort maraviljosa o kontrapunktu kopulacije i smrti. taj nepoticki post koji je pomalo bio i sa dozom ironije ili sarkazma a vise sa primesama opskurne sprdacine u nedostatku ozbiljnije analize jer autor nije 36 sati spavao daje pravo stanje jednog drugog kontrapunkta..... vaseg posta i mog. kontrapunkt estetike i metastaze... zene su uvek bile naklonjene idealizovanju svega za razliku od muskaraca kod kojih je ironija obicno na nivou progresije karijesa. sto zub vise truli, metastaza opskurnosti prema estetskom sagledavanju sveta, zivota, ljubavi pa i sexa napreduje skokovito i svaka je bolna do srzi kako za njega tako i za one kojima je upucena. vecina zena kad dodje npr.u firencu i otvori prozor hotelske sobe pogled ce joj se obavezno zakucati na santa mariji del fiore kao maloj lusi u filmu room with a view. muskarac opet kad otvori prozor iste sobe moze da ovlas predje pogledom preko firentinskih mostova ili neba iznad njih pa da podrigne od loseg sinocneg vina i da uspaljenog pogleda prati mladu i vitku firentinku raspustene duge kose sa sve romaticnom leprsavom haljinom neznih boja bez da izbaci misao iz glave kako bi je sad naguzio bas tu, pored te fontane i to naocigled svih prisutnih. dva gledanja na isti prizor... zene i muskarci frenologiju zivota dozivljavaju potpuno razlicito kao i milion drugih stvari. ima li smisla yebati se ako cemo se osecati iscedjeno posle toga? pitanje je isto kao da smo pitali vredi li gajiti i vaspitavati decu na pravi nacin kad znamo kakav je danasnji svet oko nas pun izazova cak i za nas same a kamoli za radoznali deciji um. zivot je izazov, kocka. neko se igra sa njim, neko ne. neko je hazarder a neko yayara. pokojni milosevic nije nikad sedeo a da iza njega nije bio zid od cvrste cigle pa mu to opet nije pomoglo da zavrsi ko pas. neko je promiskuitetan kao sam satir i kreše celog zivota bez ikakve zastite pa ostane zdrav a neko pored tri prezervativa zahvati aids na prvom snosaju. ima li smisla zeniti se i udavati ako smo slobodnog duha i neukrotivog karaktera? ima li smisla posvetiti ceo zivot jednoj zeni ili jednom muskarcu i postati rob sebe ili njega/nje. ima naravno... jer ideal cistog duha je bas takav, on ne trpi nikakva uslovljavanja efemernim stvarima kao sto je banalizovanje zivota sa prizemnim izazovima.... ima li smisla zeni pisati pesme a da je ona npr. ordinarna fuqsa... ili pak, ima li smisla da zena izjavljuje ljubav nekom muskarcu koji je radikalni kontrapunkt njene senzibilnosti i sofisticiranosti? neki ce reci da ima ako ju je dobro naguzio, neki opet da zivot i ljubav ne biraju kategorije, neki mogu da kazu ima li smisla da takva zena ili takav muskarac uniste deo sebe da bi se prilagodili onom drugom.... znaci, zivot je izazov kao sto smo vec apsolvirali. sta je smrt? genealogija bolesti nasih predaka, agregatno stanje, seljenje duha, zadnji izbacaj pre no sto nam zgasne svest... ili pak mozda samo hodnik ispunjen belinom.... ? ko zeli da se lisi ovog stvarnog i opipljivog na ustrb onog drugog i nepoznatog? da li je bolje vrabac na balvanu ili pak balvan u glavi? neko ima sve pa se ubije... neko nema nista pa zivi kao da se tek sad rodio. covek je gresno i nesavrseno bice i sto pre shvatimo tu peripateticnu istinu onda mozemo da nadjemo opravdanje ne samo za nase postupke i greske vec za one druge koji su se ogresili o nas. sad dolazimo polako na religijski zivi pesak gde pocinjemo da gradimo nasu vavilonsku kulu bez da nam savremeni neoliberalni staticari zvocaju da smo pogresili jer je tlo nepodobno za gradnju novog postanja u koje se razumeju ko marica u kriv ******... ima li smisla ziveti kao religiozni fanatik drzeci brojanice i citati ocenase i lisiti se telesne strasti? ima li smisla zapostaviti fikciju samo radi ciste istorije? ima naravno.... mladi nikad nece razumeti sustinu religijskog izazova i zanosa koji ljudi svesno ubace u svoje sive celije i time razviju antitela kojima se brane od okoline koja im ogadjuje zivot jos od malih nogu. cak im u kasnijoj fazi karmickog sazrevanja ni smrt ne izgleda tako strasna jer su se sa godinama dobro pripremili za nju. ali ima jedna stvar koju nijedna religija ne moze da usadi u coveka a to je upravo taj misticizam strasti i fantazma osecanja. takođe, ne moze ni da izbaci i potisne ono sto svaki covek ima u manjoj ili vecoj meri u sebi a to je strah. milenijumima su to pokusavali ali su uspeli samo kod malog broja pojedinaca da urade, nazalost samo ovo drugo. ono prvo se ne kupuje nigde. to imas ili ne i sa tim se radjas, zivis i umires. pitas se cesto ima li smisla ziveti sa tim i uzivati u tome ili ne? onda shvatis da samo suicidom mozes to da izbacis iz sebe a to ne ide jer si covek nacela da ti je zivot neko poklonio i da nemas prava da ga se odreknes tako bezocnim cinom. i onda nastavis da zivis.... punim plucima, neki put dises na skrge, neki put se upecas i batrgas na suvom, neki put se zakacis na durdubak ko najdebilnija somina ali se ipak boris. i onda jednog dana dodjes ko sto neko pametan rece u supak smrti i u delicu sekunde instinktom osetis matericu straha i tek onda pocnes da naslucujes prava osecanja, ono do cega ti je najvise stalo, onoga ko ti treba. ali kao u svakoj utopiji, jer zivot i jeste utopija zato i postoji smrt kao lazna nada ili kao lazni prorok koji lazima leci godisnja doba nasih nezadovoljstava, nemas mogucnost da realizujes svoje zelje jer si na granici sa koje nema povratka. dozivljavas katarzu u zadnjem filmu koji ti ide kroz glavu i mozda u nekom frejmu tog filma vidis ponovo onu devojku iz firence koju sada ne bi naguzio kod onog hotela la due fontane vec bi mozda zeleo da joj vidis oci ili pak osmeh ili mozda da joj cujes glas.... vise te ne zanimaju ni sise, ni dupeta, ni novac, jos manje luksuz..... zelis samo da izadjes na svez vazduh iz sobe sa zidovima koji sive svakim sekundom sve vise i pogledas u nebo, mozda u zenu svog zivota i naravno u decu.... setis se i zadnje recenice iz knjige koju si najvise voleo.... nisam zeleo da predjem u novi zivot i uopste, zaista uopste nisam zeleo da umrem.... i onda dolazi mrak... za tebe, a za neke druge mozda i bozanska svetlost tvojim odlaskom, ali to je vec druga tema za pdf religija koji je uklonjen jer svi danas moramo da budemo ateisti i verujemo u samo jednog boga od sarenog papira. stara budisticka izreka je da u krvi i mesu nema trajanja... ogledalo svake karme je pamcenje pa ce tako i nas mozda pamtiti po necemu dobrom ili losem... ali retko ko ce biti poucen necijim tuđim zivotnim iskustvom jer obavljanje poslova ovoga sveta nema nikad kraja zato sto su vecina ljudi na mentalnom nivou paramecijuma sto je dokaz i ova apsurdna elaboracija o necemu tako stupidnom da li ima smisla ziveti.


p.s ovo je bio traktat.... :)
 
@ Gebels:

Prava osećanja kao svetlost pri samom kraju tunela… Tek tada?:confused:
Živimo brzo, čulno i mahom nepromišljeno a umiremo žudeci za očima i glasom mlade Firentinke…. spoznavši da smo prevazišli ovozemaljske, opipljive potrebe (novac, luksuz)…? I sto smo bliže onoj strani, to nam je teže da se odvojimo od ove, jer uvidjamo da smo, možda, težili za prizemnim stvarima, koje život znače ali su, same po sebi, bile nedovoljne da ga ispune. Propustili smo mnogo toga, njušili zivot, opipali ga, osluhnuli ga, gledali – ali očima, a ne i duhom. I onda, pred kraj, metamorfoziramo u gorke mudrace.

Pa tužno je to. Liči na sporu agoniju. Lepše je naći svog andjela dok smo u punoj životnoj snazi… dodirnuti se s njim krilima (pardon - ovo je tipično ženski :))… i zayebati (pardon) sve buduće zime naših nezadovoljstava. A smrt kad dođe - retko je dobrodošla.

florence_st_maria.jpg



p.s. Ne videh nikad ni Firencu, niti St. Maria del Flore… ali nadjoh sličicu… Zaslužili ste poklončić. Lep Vam je traktat. :) (Uzgred, nisam htela da okačim sliku zanosne mlade Firentinke u lepršavoj haljinici, iz inata što ste me nakratko ubedačili.)
 
Smisao nečega = željeni cilj koji se želi postići putem toga nečega*
Smisao sijalice = željeni cilj koji se želi postići putem (upotrebe) sijalice
Smisao točka = željeni cilj koji se želi postići putem točka
Smisao čekića = željeni cilj koji se želi postići putem čekića
Smisao pisma = željeni cilj koji se želi postići putem pisma
Smisao tople vode = željeni cilj koji se želi postići putem tople vode
Smisao seksa = željeni cilj koji se želi postići putem seksa
Smisao života = željeni cilj koji se želi postići putem života

* Željeni cilj i to prvo nešto ne moraju obavezno biti različite "stvari".

Željenje podrazumjeva one koji žele, a ti koji žele su ljudi na primjer... što će reći da oni koji žele, u ovom slučaju ljudi, određuju smisao svim stvarima... svemu... i njima život ima smisla... onima koji su zbunjeni i ne znaju šta će od sebe život izgleda besmisleno...
 
traktat?...:) no way pablo... kao sto svaki knjizevnik uvek razmislja pre stvaranja nekog dela o publici kojoj ce isto biti namenjeno pa shodno tome prilagođava stil naracije konzumentima, slicnu stvar treba praktikovati i po opskurnim mestima kao sto su forumi. cela sinocna prica je bila zaebancija na slagvort maraviljosa o kontrapunktu kopulacije i smrti. taj nepoticki post koji je pomalo bio i sa dozom ironije ili sarkazma a vise sa primesama opskurne sprdacine u nedostatku ozbiljnije analize jer autor nije 36 sati spavao daje pravo stanje jednog drugog kontrapunkta..... vaseg posta i mog. kontrapunkt estetike i metastaze... zene su uvek bile naklonjene idealizovanju svega za razliku od muskaraca kod kojih je ironija obicno na nivou progresije karijesa. sto zub vise truli, metastaza opskurnosti prema estetskom sagledavanju sveta, zivota, ljubavi pa i sexa napreduje skokovito i svaka je bolna do srzi kako za njega tako i za one kojima je upucena. vecina zena kad dodje npr.u firencu i otvori prozor hotelske sobe pogled ce joj se obavezno zakucati na santa mariji del fiore kao maloj lusi u filmu room with a view. muskarac opet kad otvori prozor iste sobe moze da ovlas predje pogledom preko firentinskih mostova ili neba iznad njih pa da podrigne od loseg sinocneg vina i da uspaljenog pogleda prati mladu i vitku firentinku raspustene duge kose sa sve romaticnom leprsavom haljinom neznih boja bez da izbaci misao iz glave kako bi je sad naguzio bas tu, pored te fontane i to naocigled svih prisutnih. dva gledanja na isti prizor... zene i muskarci frenologiju zivota dozivljavaju potpuno razlicito kao i milion drugih stvari. ima li smisla yebati se ako cemo se osecati iscedjeno posle toga? pitanje je isto kao da smo pitali vredi li gajiti i vaspitavati decu na pravi nacin kad znamo kakav je danasnji svet oko nas pun izazova cak i za nas same a kamoli za radoznali deciji um. zivot je izazov, kocka. neko se igra sa njim, neko ne. neko je hazarder a neko yayara. pokojni milosevic nije nikad sedeo a da iza njega nije bio zid od cvrste cigle pa mu to opet nije pomoglo da zavrsi ko pas. neko je promiskuitetan kao sam satir i kreše celog zivota bez ikakve zastite pa ostane zdrav a neko pored tri prezervativa zahvati aids na prvom snosaju. ima li smisla zeniti se i udavati ako smo slobodnog duha i neukrotivog karaktera? ima li smisla posvetiti ceo zivot jednoj zeni ili jednom muskarcu i postati rob sebe ili njega/nje. ima naravno... jer ideal cistog duha je bas takav, on ne trpi nikakva uslovljavanja efemernim stvarima kao sto je banalizovanje zivota sa prizemnim izazovima.... ima li smisla zeni pisati pesme a da je ona npr. ordinarna fuqsa... ili pak, ima li smisla da zena izjavljuje ljubav nekom muskarcu koji je radikalni kontrapunkt njene senzibilnosti i sofisticiranosti? neki ce reci da ima ako ju je dobro naguzio, neki opet da zivot i ljubav ne biraju kategorije, neki mogu da kazu ima li smisla da takva zena ili takav muskarac uniste deo sebe da bi se prilagodili onom drugom.... znaci, zivot je izazov kao sto smo vec apsolvirali. sta je smrt? genealogija bolesti nasih predaka, agregatno stanje, seljenje duha, zadnji izbacaj pre no sto nam zgasne svest... ili pak mozda samo hodnik ispunjen belinom.... ? ko zeli da se lisi ovog stvarnog i opipljivog na ustrb onog drugog i nepoznatog? da li je bolje vrabac na balvanu ili pak balvan u glavi? neko ima sve pa se ubije... neko nema nista pa zivi kao da se tek sad rodio. covek je gresno i nesavrseno bice i sto pre shvatimo tu peripateticnu istinu onda mozemo da nadjemo opravdanje ne samo za nase postupke i greske vec za one druge koji su se ogresili o nas. sad dolazimo polako na religijski zivi pesak gde pocinjemo da gradimo nasu vavilonsku kulu bez da nam savremeni neoliberalni staticari zvocaju da smo pogresili jer je tlo nepodobno za gradnju novog postanja u koje se razumeju ko marica u kriv ******... ima li smisla ziveti kao religiozni fanatik drzeci brojanice i citati ocenase i lisiti se telesne strasti? ima li smisla zapostaviti fikciju samo radi ciste istorije? ima naravno.... mladi nikad nece razumeti sustinu religijskog izazova i zanosa koji ljudi svesno ubace u svoje sive celije i time razviju antitela kojima se brane od okoline koja im ogadjuje zivot jos od malih nogu. cak im u kasnijoj fazi karmickog sazrevanja ni smrt ne izgleda tako strasna jer su se sa godinama dobro pripremili za nju. ali ima jedna stvar koju nijedna religija ne moze da usadi u coveka a to je upravo taj misticizam strasti i fantazma osecanja. takođe, ne moze ni da izbaci i potisne ono sto svaki covek ima u manjoj ili vecoj meri u sebi a to je strah. milenijumima su to pokusavali ali su uspeli samo kod malog broja pojedinaca da urade, nazalost samo ovo drugo. ono prvo se ne kupuje nigde. to imas ili ne i sa tim se radjas, zivis i umires. pitas se cesto ima li smisla ziveti sa tim i uzivati u tome ili ne? onda shvatis da samo suicidom mozes to da izbacis iz sebe a to ne ide jer si covek nacela da ti je zivot neko poklonio i da nemas prava da ga se odreknes tako bezocnim cinom. i onda nastavis da zivis.... punim plucima, neki put dises na skrge, neki put se upecas i batrgas na suvom, neki put se zakacis na durdubak ko najdebilnija somina ali se ipak boris. i onda jednog dana dodjes ko sto neko pametan rece u supak smrti i u delicu sekunde instinktom osetis matericu straha i tek onda pocnes da naslucujes prava osecanja, ono do cega ti je najvise stalo, onoga ko ti treba. ali kao u svakoj utopiji, jer zivot i jeste utopija zato i postoji smrt kao lazna nada ili kao lazni prorok koji lazima leci godisnja doba nasih nezadovoljstava, nemas mogucnost da realizujes svoje zelje jer si na granici sa koje nema povratka. dozivljavas katarzu u zadnjem filmu koji ti ide kroz glavu i mozda u nekom frejmu tog filma vidis ponovo onu devojku iz firence koju sada ne bi naguzio kod onog hotela la due fontane vec bi mozda zeleo da joj vidis oci ili pak osmeh ili mozda da joj cujes glas.... vise te ne zanimaju ni sise, ni dupeta, ni novac, jos manje luksuz..... zelis samo da izadjes na svez vazduh iz sobe sa zidovima koji sive svakim sekundom sve vise i pogledas u nebo, mozda u zenu svog zivota i naravno u decu.... setis se i zadnje recenice iz knjige koju si najvise voleo.... nisam zeleo da predjem u novi zivot i uopste, zaista uopste nisam zeleo da umrem.... i onda dolazi mrak... za tebe, a za neke druge mozda i bozanska svetlost tvojim odlaskom, ali to je vec druga tema za pdf religija koji je uklonjen jer svi danas moramo da budemo ateisti i verujemo u samo jednog boga od sarenog papira. stara budisticka izreka je da u krvi i mesu nema trajanja... ogledalo svake karme je pamcenje pa ce tako i nas mozda pamtiti po necemu dobrom ili losem... ali retko ko ce biti poucen necijim tuđim zivotnim iskustvom jer obavljanje poslova ovoga sveta nema nikad kraja zato sto su vecina ljudi na mentalnom nivou paramecijuma sto je dokaz i ova apsurdna elaboracija o necemu tako stupidnom da li ima smisla ziveti.


p.s ovo je bio traktat.... :)

heheh zanimljiv post

samo... molim te sledeci put poradi na paragrafu :D.

Jedva sam ga iz 5 puta procitao :D
 
Poslednja izmena:
@Gebels: ili si stariji, pa te zivot nauci, ili si mlad ali si imao tezak zivot. Tesko stivo, ali produktivno, pa i inspirativno, citajuci napisah svoje misli o zivotu i smrti.

Puni odgovora, put odgovora. Kao deca koja su poredjana u vrstu, ne razumeju, ne znaju sta ih sve ceka. Tup i krvav srp koji kosi polja zita. Sve je to maglovito i uvek se vracas na pocetak. Da li... Odgovora nema, samo male slike koje prepoznajes, po cemu i sam ne razumes, jasno ih vidis. Da li je to kraj, kad vec, pitam se. Sta me sad ceka. Video sam sve one drage osobe bar na sekund prosle su kroz mene kao hladan vetar, osetio sam ih. Ta sva moja dela, NEDELA, gorko kajanje za neuradjenim. Gorko kajanje za stvorenim. Skoro sve, pa i mi smo prolazne figure. Odvucen u fabriku zivota, iscrpljen zivotnom snagom, a onda si pusten u slobodu, da umres. Najzad slobodan i pusten da imas bar jeden prijatan dan. Kao voda koja se hladi, a zemlja ti gusi tvoju slobodu, i tera te da izvrsis ...... Ali u redu je, stajacu na svetu sve dok disem, kao NOC i DAN jedina neprolazna i konstantna misao. Sta je dobro ili lose tesko je reci, ja ili ti nista ne mozemo uraditi, nas je samo dvoje, mozemo se nadati da ce sve ispasti uredu. Na kraju sta sam ja, ko si ti? COVEK? Nema veze sacekacu i taj dan kada cu videti sta je SMRT, a do tad cu ziveti, jer imam zelju za govorom, da vidim, da cujem, da osetim. Ne kritikujem majku zemlju, i sve one koje mi oblicuju sudbinu, jer ako da, izgubicu svoju misao i sve moje prijatelje, jer uvek se nadje nacin da te stisaju, okrutnost. Na kraju cu svima reci zivi zaboravi juce i sutra, danas je vazan dan, jer JA SAM SAMO COVEK i sve greske su mi oprostene, umires sam sa njima. NIKAD NIJE KASNO POCETI PONOVO PA NI DANAS.
 

Back
Top