Ima li smisla živeti, ako ćemo umreti?

i ne, ja nisam ja yarobljena u mom telu.. a ne mogu reci ni da je moje telo ja.ne znam. mozda sam ja neka roda, koja ceka da se negde vrati?

Можда ћу мало да одем у неку мистику, али имао сам неколико пута нека... искуства, која не знам како бих описао него неку врсту неограничене свести, нечега што заиста јесам... када не мислиш ништа, нема никаквих речи или слова у глави, већ само ћутиш и конташ... Тад сам доживео своје тело буквално као тамницу, и не само тело, већ све оно што ја јесам, од начина размишљања, схватања емоција, погледа на свет - ма све. И тај осећај неког, да тако кажем, незадовољства над оним каквом сам личношћу самог себе направио, тера ме и опомиње на то колико је битно радити на себи, и да је уствари једино што својим постојањем можемо створити јесте наша личност, без обзира на то да ли се она нашом смрћу бесповратно губи, или су тачне религијске приче о неком накнадном суђењу о том нашем делу. А та искуства која сам споменуо... не могу и никад нећу моћи неког другог у то да убедим, али ја сам, бар што се мене тиче, уверен да је то питање свести нешто можда најчудесније у нашем постојању, а да оно шта смо ми уствари, оно неко истинско "ја", није толико везано за овај материјални свет, барем онако како га ми данас схватамо.
 
Можда ћу мало да одем у неку мистику, али имао сам неколико пута нека... искуства, која не знам како бих описао него неку врсту неограничене свести, нечега што заиста јесам... када не мислиш ништа, нема никаквих речи или слова у глави, већ само ћутиш и конташ... Тад сам доживео своје тело буквално као тамницу, и не само тело, већ све оно што ја јесам, од начина размишљања, схватања емоција, погледа на свет - ма све. И тај осећај неког, да тако кажем, незадовољства над оним каквом сам личношћу самог себе направио, тера ме и опомиње на то колико је битно радити на себи, и да је уствари једино што својим постојањем можемо створити јесте наша личност, без обзира на то да ли се она нашом смрћу бесповратно губи, или су тачне религијске приче о неком накнадном суђењу о том нашем делу. А та искуства која сам споменуо... не могу и никад нећу моћи неког другог у то да убедим, али ја сам, бар што се мене тиче, уверен да је то питање свести нешто можда најчудесније у нашем постојању, а да оно шта смо ми уствари, оно неко истинско "ја", није толико везано за овај материјални свет, барем онако како га ми данас схватамо.
Mož biti da je ona priča o šizofreniji..... ali o sličnoj stvari sam jednom pisala, i to bi bilo tako neverovatno jedno osećanje, samo što ja nisam bila nezadovoljna, već fascinirana. Oduševljena nekim postojanjem koje je izvan logike i koje otvara vrata ko zna gde..... higher love..... ali teško je opisati, i pre par meseci sam upala u sličan trip, a mislila sam da je bespovratno nestao sa detinjstvom.

To me je dugo držalo dok sam bila dete, verujući da su u pitaju sećanja na nešto što je prethodilo rođenju. Deca imaju tako jak i izražen instinkt za neke stvari i ova pitanja koja mi sada postavljamo i zavijamo u formu, da bismo jedni druge razumeli, ona su sposobna međusobno preneti tako jednostavnim metaforama..... možda bi trebali da podstičemo takve razgovore među decom i da učimo od njih ali onda..... ko može da kaže da ih to ne bi odvelo u neko ludilo?

Onda bih zverala u zvezde i vrlo jasno videla beskraj svega. Beskraj je nejasan pojam, infinity, a opet tako utešan, jer nam jedino ostaje da se oslanjamo na nešto što je izvan naše mogućnosti poimanja, ili nas, pak, baš ovaj, zemaljski rezon sprečava da se dalje udubimo u ono što smo imali za zadatak da naučimo, ili nekada znali kao što sada znamo svoje ime i prezime..... dakle, podrazumevali.....
 
А и кад се погледа живот као живот, прича је жешће с*ебана... Читаву хебену вечност чекаш да "одрастеш" (време никад онако споро не пролази као у детињству), дочекаш некако да дођеш до те неке 20-те или 21-ве, одславиш 4-5 Нових година, и већ си улетео у брзи воз који не можеш зауставити.
 
Tema nije deprimirajutja.Deprimirajutja je jedino ako ispunjenje zivota i smisao vidish kao drushtveno samoostvarivanje shto je po meni stvarno bezvredno...ali i to je individualno...iskreno verujem da je nekima sasvim dovoljno takva vrsta titulisanja da se osete emotivno ispunjenim.Ma shta postigao i uradio u zajednici majmunolikih ljudi koja se naziva drushtvom jeste bezvredno iz te "shire perspektive" i kad tad ce izvetriti i bice zaboravljeno pa bio i Isus Hrist,ali tako je sa svim stvarima.Promena i propadanje svega je sushtina univerzuma,zivota-stalno kretanje materije i regeneracija u drugachijem obliku.
1.Svest je percepcija nashih chula.To shto mi preko nashih ochiju secanja mirisa ili dodira neshto dozivljavamo na neki nachin ne mora da znachi da to uistinu i jeste tako.Ja verujem da postoje apsolutne istine ali su one "sa one strane svesti i percepcije" mozemo ih samo nazreti kroz metafiziku.
2.Istinski trenutci sretje i emotivno ispunjenje je ono chemu treba stremit pa ma shta to za tebe bilo.Sve ostalo je bezvredno.
Ima smisla ziveti,ima smisla i umreti.Samo shto taj smisao nije dokuchiv choveku logikom jer kao bioloshka jedinka usresredjena na svoj opstanak kraj sebe dozivljavamo kao shok koji u mnogome utiche i odredjuje nash dalji psiholoshki razvitak.
 
Sve atome u telu čovek promeni za 5 godina......
Ako te pitam za 6 godina ko si ti?
Jasno je da si sasvim druga osoba materjalno....
To zvuči tačno ako ne znaš ni "k" od kvantne mehanike. Ako znaš, onda ti je poznato da se pojedinačni subatomske čestice ne razlikuju, te nikad ne možeš reći sa sigurnošću da li je atom zamenjen ili nije.

Dakle, promena gradivnih elemenata neke strukture apsolutno istim elementima ne menja samu strukturu, a ovde govorimo upravo o složenim strukturama...
 
Tema nije depresivna ali je 'teška' za razmišljanje.
Ja, kao što više puta rekoh, nisam filozof, a i ne volim na ovakvim temama da baratam logikom. Ne mogu da uključim nikakve premise i konkluzuje kada razmišljam o svesti ili svrsi svog postojanja; život je taj koji nam svakodnevno nameće (zakasnele) odgovore na ranije postavljena pitanja. 'Filozofirajući' o temi koju je postavila 'Nešto' (uz povremene digresije u razmišljanju zbog čega je devojci tako jake individualnosti nick jedna neodređena zamenica), pokušala sam da budem što manje lična.... Al' ne ide... uvek polazimo od sebe... u svakom razmišljanju polazimo od toga da smo mali Univerzum, što i jesmo. A tih malih Univerzuma je puno i svaki ponaosob ima svoju specifičnu težinu (fizički i duhovni oblik), kao što je sasvim moguće i da svaki ima svoju svrhu. Ako smo različiti, može biti da nam je i životna svrha različita.

"Svake večeri i svakog jutra
Neki se rađaju za Jad.
Svakog jutra i svake večeri
Neki se rađaju za Slatke Užitke,
Neki se rađaju za Večitu Noć." (Blejk)

Ljudi – primetila sam – obično postavljaju pitanja svog smisla onda kada se, u nekom trenutku, sapletu o život. Nije pravilo, naravno, već isključivo moj zaključak. I što život više odmiče, to se češće dešava da je takvo razmišljanje turobnije. Napuniš 20 i razmišljaš o svrsi svog postojanja kao o veseloj razbibrigi (nije bitno što je bilo juče i šta će biti sutra, bitan je trenutak), sa latentnom strepnjom o tome šta nosi budućnost, ali sa puno nadanja i očekivanja. Sa 30 je ideja o svrsi napola formirana – tu si da udahneš novi život, i razmišljaš o danas i sutra... uklapajući se u ono što se zove životni tok, bez otpora, grabeći napred. Sa 40 počinješ da razmišljaš o onome šta će biti sutra, zaboravljajući na trenutke, jer je svrha već formirana – tu si već dovoljno dugo da znaš da li si stvoren za Jad ili Slatke Užitke (nema između). I onda, kako vreme odmiče, ukoliko ti nije pala saksija na glavu ili ukoliko te nije izjela neka rakčina, budućnost je sve manje bitna... svest ti govori da je sutra sve kraće a trenutak sve dragoceniji... a i prošlost postaje izuzetno značajna, jer kontaš da je sadašnjost suma sumarum delanja iz prošlosti.

Tako da, čini mi se, nema odgovora, barem ne o smislu.
Tu smo da bismo živeli, a da bismo i proživeli, možda u nekom periodu treba da se uzjogunimo protiv sopstvenih stereotipa i obrazaca ponašanja... da zgazimo svoje dotadašnje principe i krenemo da ih gradimo iznova.
I eto, ovo nema mnogo veze sa filozofijom, osim ako filozofija nije svako razmišljanje, čak i ono lišeno logičke argumentacije. Al' morala sam. :)
 
Aj jedna tema, davno nisam..... a, naravno, deprimirajuća.

Rekoše neki mudri ljudi da je sve prolazno, da je sve moralo postati, tako će sve jednog dana i nestati, mi svakako hoćemo, ali pitanje je hoće li naš trag, svedočenje našeg postojanja nestati, reklo bi se da hoće prosto..... jer će i planeta Zemlja već nestati.....

Podelila bih pitanje na dva dela:

1. Šta je svest i kako je osećate? Da li se osećate kao unutar tela, ili ste to telo vi?

2. Pošto ćemo svakako umreti, i pošto svaki trag koji ostavimo za sobom u vremenu, večnosti (nazovite to kako hoćete) nije trenutak vredan pomena, ma bili N. Tesla, šta bi onda uistinu bila svrha našeg života ovde? Zatim, vezano za prethodnu rečenicu, ako baš i postoji neka velika, nejasna, neshvatljiva svrha, ima li svrha svrhe, ako joj mi sami ne možemo posvedočiti?

Logički sam došla do zaključka da svakako umiremo, te da zaista imamo ovih 70-ak, neko manje, neko više..... godina na raspolaganju da nam bude lepo..... to je pomalo tužna, ali opet oslobađajuća ideja, jer smiruje.

P. S. Meni ne smetaju ni religijski obojeni odgovori, ali nisam sigurna za modove.....


Па свакако не би имало смисла да је после смрти крај свега. Међутим, пошто смрт НИЈЕ крај, (крај је физичког и овоземаљског живота), онда овај живот итекако има смисла!
 
Међутим, пошто смрт НИЈЕ крај, (крај је физичког и овоземаљског живота), онда овај живот итекако има смисла!
Још кад бих била сигурна у ово "НИЈЕ" -- где би ми био крај!:D
Знате шта каже дон Хуан? Да је и наша свест (као и наше тело) састављена од "атома свести" које сила живота држи на окупу, у једном комаду. А кад умремо, сви се ти атоми (и једни и други) разлете на све стране "као да никад нису били заједно". И то је коначан крај. Благи ужас, ако мене питате.
 
Међутим, пошто смрт НИЈЕ крај, (крај је физичког и овоземаљског живота), онда овај живот итекако има смисла!
Da je istina ovo što kažeš, život tek onda ne bi imao smisao. Smisao životu daje upravo njegova konačnost.

Ali, na svu sreću, to što govoriš su besmislice iz iste korpe iz koje nam dolaze Deda Mraz, Supermen i jednorozi.
 
Tema nije depresivna ali je 'teška' za razmišljanje.
Ja, kao što više puta rekoh, nisam filozof, a i ne volim na ovakvim temama da baratam logikom. Ne mogu da uključim nikakve premise i konkluzuje kada razmišljam o svesti ili svrsi svog postojanja; život je taj koji nam svakodnevno nameće (zakasnele) odgovore na ranije postavljena pitanja. 'Filozofirajući' o temi koju je postavila 'Nešto' (uz povremene digresije u razmišljanju zbog čega je devojci tako jake individualnosti nick jedna neodređena zamenica), pokušala sam da budem što manje lična.... Al' ne ide... uvek polazimo od sebe... u svakom razmišljanju polazimo od toga da smo mali Univerzum, što i jesmo. A tih malih Univerzuma je puno i svaki ponaosob ima svoju specifičnu težinu (fizički i duhovni oblik), kao što je sasvim moguće i da svaki ima svoju svrhu. Ako smo različiti, može biti da nam je i životna svrha različita.

"Svake večeri i svakog jutra
Neki se rađaju za Jad.
Svakog jutra i svake večeri
Neki se rađaju za Slatke Užitke,
Neki se rađaju za Večitu Noć." (Blejk)

Ljudi – primetila sam – obično postavljaju pitanja svog smisla onda kada se, u nekom trenutku, sapletu o život. Nije pravilo, naravno, već isključivo moj zaključak. I što život više odmiče, to se češće dešava da je takvo razmišljanje turobnije. Napuniš 20 i razmišljaš o svrsi svog postojanja kao o veseloj razbibrigi (nije bitno što je bilo juče i šta će biti sutra, bitan je trenutak), sa latentnom strepnjom o tome šta nosi budućnost, ali sa puno nadanja i očekivanja. Sa 30 je ideja o svrsi napola formirana – tu si da udahneš novi život, i razmišljaš o danas i sutra... uklapajući se u ono što se zove životni tok, bez otpora, grabeći napred. Sa 40 počinješ da razmišljaš o onome šta će biti sutra, zaboravljajući na trenutke, jer je svrha već formirana – tu si već dovoljno dugo da znaš da li si stvoren za Jad ili Slatke Užitke (nema između). I onda, kako vreme odmiče, ukoliko ti nije pala saksija na glavu ili ukoliko te nije izjela neka rakčina, budućnost je sve manje bitna... svest ti govori da je sutra sve kraće a trenutak sve dragoceniji... a i prošlost postaje izuzetno značajna, jer kontaš da je sadašnjost suma sumarum delanja iz prošlosti.

Tako da, čini mi se, nema odgovora, barem ne o smislu.
Tu smo da bismo živeli, a da bismo i proživeli, možda u nekom periodu treba da se uzjogunimo protiv sopstvenih stereotipa i obrazaca ponašanja... da zgazimo svoje dotadašnje principe i krenemo da ih gradimo iznova.
I eto, ovo nema mnogo veze sa filozofijom, osim ako filozofija nije svako razmišljanje, čak i ono lišeno logičke argumentacije. Al' morala sam. :)


(Blejk) rules......
 
Smisao života je spoznaja čula, zato je dobro što je život ograničen. Večni život u telu je nemoguć. Ko je čitao Bhagavad-gitu zna o čemu govorim. Kako reče Krišna, ni na jednoj planeti u svemiru telo ne može izbeći četiri parametra: rođenje, bolest, starost i smrt. Kraj priče.
 
Smisao života je spoznaja čula, zato je dobro što je život ograničen. Večni život u telu je nemoguć. Ko je čitao Bhagavad-gitu zna o čemu govorim. Kako reče Krišna, ni na jednoj planeti u svemiru telo ne može izbeći četiri parametra: rođenje, bolest, starost i smrt. Kraj priče.

Ово што се тиче смисла живота/спознаја чула је врло дискутабилно, додуше као и многе теорије овде изнесене, али да је вечни живот у телу, оваквом какво је наше сада, немогуће то је потпуно тачно.
 
Večni život u telu uopšte je nemoguć, jer telo je kreirano da traje određeni rok, uopšte, bilo gde...

Да то сам и рекао, између осталог и то је показатељ наше грешне природе, наша тела су сваким даном, од тренутка кад су "изашла" из мајчине утробе подложна и предоодређена пропадању и деградацији.
 
Smisao života je spoznaja čula, zato je dobro što je život ograničen. Večni život u telu je nemoguć. Ko je čitao Bhagavad-gitu zna o čemu govorim. Kako reče Krišna, ni na jednoj planeti u svemiru telo ne može izbeći četiri parametra: rođenje, bolest, starost i smrt. Kraj priče.

Hm, sad...:lol: Za ovo je potrebno vreme... pa može da se desi... da ti život usput i prodje... bez smisla...
 
Да, живот већ по дефиницији није вечан, али постојање можда и јесте. Ако постојимо и изван живота, онда има шансе да будемо вечни (или бар да постојимо колико и наш свемир; кад он умре, умреће и наше постојање).
 
Да, живот већ по дефиницији није вечан, али постојање можда и јесте. Ако постојимо и изван живота, онда има шансе да будемо вечни (или бар да постојимо колико и наш свемир; кад он умре, умреће и наше постојање).


Hm, a el ima nešto iza tog svemira?!
 

Back
Top