UJZI KOLE
( Kroase, ponedjeljak veče, pola časa poslije ponoći, 12.septembar 1853 )
U glavi mi se vrti od muke, obeshrabrenja i umora. Četiri sam časa proveo, a nisam mogao da sastavim ni jednu jedinu rečenicu. Danas nisam napisao nijednog redka, ili tačnije, nažvrljao sam ih dobru stotinu! Kakav užasan rad! Kakva dosada ! Ah, umjetnost, umjetnost! Pa šta je ta bijesna himera koja nam jede srce, i zašto? Ludost je sebi zadavati toliko muke! Ah, ta Bovari, dobro ću je zapamtiti! Meni je sada kao da su mi oštrice nožića pod noktima, i imam potrebu da škripim zubima. Kako je to glupo! Eto dokle dovodi čovjeka ta prijatna razonoda književnost, ta zaslađena pjena! Ono što mi teško ide to su obična stanja i prostački razgovori. Dobro pisati o beznačajnom i sačuvati mu u isti mah spoljni izgled, kroj, same njegove riječi, to je zaista dovraga teško, i da vidim sada kako se rađaju preda mnom te ljubavne stvarčice za trideset strana najmanje. Skupo se plaća ta stvar, stil ! Počinjem nanovo ono što sam napisao predprošle nedelje. Dva ili tri utiska je Buje ocjenio kao promašena i to s razlogom. Treba da opet rušim skoro sve svoje rečenice.
( 134 str. )