" Život se ne može tako brzo prekinuti. Čovjek ne može da bude mrtav dok stvari koje je promjenio ne budu mrtve. Ono što je činio, jedini je dokaz da je živio. Dok god ostaje makar i žalosno sjećanje, čovjek ne može da bude odsječen, mrtav. I mislio je: " Smrt je za čovjeka dug i spor proces. Ubijemo kravu, i ona je mrtva čim joj pojedemo meso , ali čovječiji život prestaje kao kad uzburkamo glatku površinu vode pa se onda smiruje u malim talasima koji se šire i polako nestaju." Zavalio se u stolicu i smanjio plamen u lampi, tako da je gorjela samo jednim plavim plamičkom. Onda se pustio i pokušao da opet usredsredi misli, ali su se one tako rasule na stotinu raznih mjesta, da to više nije mogao. I onda je je mislio u tonovima, u strujama pokreta, u bojama i u sporom ujednačenom ritmu. Gledao je svoje zgureno tijelo, savijene ruke i šake na krilu. Oblici su se mijenjali.
JOHN STAINBACK : " NEBU I ZEMLJI "
( 197 str. )