"Igrač" kako ga nazivaš je emotivno nezreo čovek koji nije u stanju da suštinski razvije bliskost sa drugom osobom, a za istom vapi. U suštini, može se reći da igra protiv sebe, i igra je namenjena prvenstveno njemu samom.
U njegovoj osnovi leži mišljenje o samom sebi "ja nisam ok", i otud dvostruki početni motiv za igru:
1. "igra" se igra iz potrebe za bliskošću
2. "igra" se igra jer igrač ne može sam sebi da dozvoli iskren nastup i demaskiranje, jer time rizikuje da ga onaj drugi istinski spozna, a nakon toga i odbaci, s obzirom da "nije ok" kako sam za sebe misli
Kako je krajnji cilj kome teži zrela psiha - bliskost i ljubav, a "igrač" nije sposoban za iste, otud se igra završava kada se onaj drugi, po igračevom mišljenju, "da".
Činjenica da se onaj drugi "dao" u situaciji kada je igrač igrao igru, a ne stvarnog sebe, indirektno potvrđuje samom igraču tezu "ja nisam ok" (da sam ja ok, drugi mi se ne bi dao) - i to je konačna dobit igrača, potvrda teze "ja nisam ok". Sporedna dobit u celoj priči je pseudo bliskost koju igrač na trenutak oseti.