Igra - sastavi priču

stanje
Zatvorena za pisanje odgovora.
„Ne, ovo neće dobro završiti..“ motale su mi se misli poput duvanskog dima po vazduhu.. visoko u vazduhu.. u najvećem do sad izgrađenom cepelinu koji je putovao iz rodne nemačke u obećanu ameriku.
“Isuviše se mržnje uplelo u ovu naizgled sasvim nevinu 1937.. Nemačka vojna industrija se nalazi u zenitu...
a apetiti nacističke partije predvođene onim diletantom Adolfom.. sve više su rasli..“
Čak ni četiri dizel motora od 1100 konjskih snaga koja su ovo čudovište dugačko 245 metara svakim sekundom odnosila „Hidenburg II“ što dalje od rastućeg ludila nisu mi doneli nikakvu preteranu radost..
Bio sam apsolutno svestan da svet počinje lagano da se raspada.. da će se vrlo brzo desiti neko krupno sranje zbog kojeg će svi pomahnitati i još samo su sitnice poput obećanog koncerta Glen Milera u Nju jorku mogle da mi izmame osmeh na licu..
“Ser?“ Zaustavih konobara u pola koraka.. „Ima li ovde neka prostorija u kojoj bi pristojan džentlmen mogao da zapali cigaretu a da ne bude zbog toga opominjan i uznemiravan?“ upitah tiho da ne čuje gospodin sa monoklom u smokingu koji je tresao sline u svoju uredno ispeglanu maramicu.. koji je delovao baš kao neko ko bi jedva čekao da uputi na neku nepravilnost..
Konobar me je za pogledao.. jako pronicljivo.. izgledalo je kao da se kolebao na sekundu ali je već u sledećem trenutku dobacio krajem usana.. „Pođite zamnom gospodine“
Oh kako mi je samo laknulo.. Priznajem postao sam jako nervozan pred samo sletanje. Razmišljao sam prateći konobara do strojarnice u koju je bio zabranjen ulaz putnicima.. kako zapravo nisam nikad imao određeni cilj dolaskom u ameriku.. već se više ova moja avantura svodila na bežanje od sebe.. Obuze me me neko polovično raspoloženje.. u kojem se pored bunta protiv sebe i svega što me okružuje lagano provukla i neka nedefinisana tuga.
Klimnuo sam glavom u znak zahvalnosti konobaru.. i čim je ovaj zatvorio vrata izvadio sam cigaretu i šibice.. potom prstima vrteo filter a onda je zapalio i uvukao jedan dubok dubok dim.. a potom od njega pravio malene plavičaste krugove..
Bacajući šibicu u strojarnicu iste sekunde mi je proletelo kroz glavu da je balon punjen lako zapaljivom smesom gasova.. i pljuvačka mi od straha stade u grlu..
Bach pogled preko metalne ograde u pravcu gde je šibica odletela i ugledah kako je vatra već zahvatila deo balona.. Okrenuh se i u panicu potrčah ka vratima... i dok sam ih otvarao.. začuo sam ekspl...


 
Desava se, znam...ipak moje poimanje sklada je drugacije.

Trazis od mene nemoguce i sve to pravdas osmehom. I dok govoris, licis na one agente sto prodaju zivotno osiguranje. A izgleda da bas to i trazis, da me zivotno osiguras. Da budem krotka, smerna, odmerena damica u likri, na visokim potpeticama, da nemam izrazene amplitude u reakcijama, da budem...iskrojena po novom modelu, a onda ces ti kao svaki dobar cinovnik da mi das polisu i tada sam sigurna jer moj rizik je prebacen na tebe...Trebala bih biti radosna jer si TI preuzeo tezak teret na sebe.

"Ceo zivot uz Isidoru", kazes kao da obecavas, mastas na glas, onako, slasno ti je kada me zamislis novo stvorenu. Pecatiranu cvenim postanskim voskom. Tvojom!

A meni je tuga, druze moj, da shepam od osmeha do (ne)zadovoljnog pogleda u nadi da je to bas ono pravo. Zivi nesklad bih bila. Karikatura poraza. I znam da bih te mrzela...mnogo.

I, znas sta...gledam te sada tako potuljenog kako mi izjavljujes ljubav i dok to pricas viri ti slina iz nosa i pljuvacka ti se cedi sa ugla usana...Balavis....ne odmereno!

Da, to vise ne bih bila ja, a ti vec odavno nisi ti! I tu je kraj ove tuzne price jer vec pocetak naredne ukazuje na cist pravac, na auto-put samodostojnosti. I vec sam u autu...turiram, onako kako bas volim, dajem gas i letim, bez likre, bez cipke, bez laznog morala.....Moram jer zivim!
 
Znam da su sve nase najplemenitije zelje samo vesto prikriveno samoljublje - kandze koje nas iz dubine duse prozimaju i cije postojanje ni ufilovanost u najvece ideale ne moze da mi smetne sa uma. Kada slusam o velikim, covekoljubivim razlozima ja uvek vidim samo prikrivenost onih pravim pokretaca, kao kada bi neko pokusavao od mene da sakrije kandze lesinara tako sto bi na njih stavio prozirne rukavice od najfinije tkanine.
Voleo bih da moja crna vidjenja predstavljaju samo uobrazilju mog mozga, dobro potkrepljenu raznim toksinima iz mnogih rizla ne tako davne mladosti. Vremenski je bliska, ali imam osecaj da se zbila pre sto godina.
Razmisljam kako je san cudna pojava. Kada bih samo mogao da manipulisem njime, i kada god pozelim da imam te trenutke tako lepih osecanja. Dok se setam bacim pogled prema mesecu i prozme me jeza od tolike visine zato sto me uvek podseti na nistavilo i smrt, i tada tako jako pozelim da ponovo sanjam nju, verujuci da ce me taj san spasiti.

publika
sovinista
zene
vulgarnost
banalno
 
Publika, sovinista, zene, vulgarnost, banalno
I prolomi se glasni aplauz u publici. Masa je bila osvojena... A to si i htela, zar ne? Jer ti si jedna od milion koja je uspela da nadvlada sve te muskarce, da pokaze kako i zena ima svoje mesto u drustvu, da pokazes sve ono sto su tvoje prethodnice pokusavale i padale u zaborav odnesene vecnim vihorom vremena.
Sada ti se ceo tvoj zivot cinio previse vaznim, sve u vezi sa tobom bilo ti je sada bitno, a sve ono cime si uspela da dodjes do tog mesta ucinilo ti se banalnim. Medjutim, taj crv sumnje kad-tad pocece da te izjeda, znas to, ali ipak zelis da uzivas u lepoti trenutka koji te je sada poneo. Osecas se slobodnom, lepom, ispunjenom... Konacno, sva ta tvoja lepota, spretnost i prevrtljivost jedne zene uspele su da nadmudre sve one soviniste koji su te iskoriscavali. Ali evo, sada stojis uspravno naspram svih onih vulgarnosti koji si morala da radis da bi sada bila ono sto jesi, ona prava ti...
 
Ja sam emotivno hendikepirana osoba. Ne mogu da volim dok mi ti to ne pokazeš. Zato, molim te, zavoli me!
Izvuci u jednom skoku svu hladnocu iz mene...oboji me. Daj mi snage da levitiram nad bezdanom nespokoja i sumnje.
Udahni me, jako...zagrej me!
Ne zelim više zmaja u sebi jer odavno nemam protiv čega da se borim. Sve je manje vode koja bi ugasila vatru koju bljujem.
Učini od mene pticu koja ce pevati dok leti u paru, zadovoljna u nesagledivom nebu ljubavi.
Izgradiću kolibu na nasem Mlečnom putu i čakaću te i vezbaću...sve dok se ne pojaviš...sve dok me ne zavoliš...sve dok te ne zavolim...

Montmartre
karta
strpljenje
reč
moć
 
Dugo nisam bila u Parizu. Monmart je super kavrt. Tu je Ajfelova kula. Jedva cekam kada ce Apokalipsa, pa kad im Bog sredi ta njihova Djavolja cuda, sve zbog toga sto su nam oteli Kosovo. Misle da je karta sveta krojena po njihovoj zelji, e, pa grdno su se prevarili. Imamo mi Srbi strpljenja. Nase reci ce ubediti ljude sa zapada da imamo moc da od Siptara napravimo ljude. 8)

Hot Line
vruce pogacice
coklada
traktor
zvezdica 8)
 
Svaka zvezdica na nebu je sjala......Nishta zivo se nije chulo ali jedan traktor zabrundao je u okolnoj varoshi.U njemu se vozila slatka devojka,putovala je ovim neobichnim vozilom,mislila je da ce sve potrajati kratko ali na neko chudo ponela je vruce pogachice i chokoladu koju ju je poklonila drugarica koja radi na hot line-u.

ljubav
horor
muzika
svece
jagode
 
ljubav,horor,muzika,svece,jagode....


Samo sedim.Mogu i da hodam,trcim,da jedem JAGODE.Bitno mi je da se ne krecem,sada,u ovom trenutku, u nizu sekundi i minuta.Prija kad gledas u nesto iza prostora poznatog smrtnicima ,u mutnu viziju iz koje ispliva MUZIKA.Mogu i da drkam,da pisem HOROR price,da trazim LJUBAV.Samo sedim.Pomeram ruke iznad lakta,savijam lobanju sa sve kosom na njoj, i par cula ,sa leve na desnu stranu i obratno.Uzivam u pokretu.

culo stida
slomljena vera
necovek
zena pauk
harpun
 
Čulo stida, slomljena vera, nečovek, žena pauk, harpun

Da, i ovo je samo još jedan dan bez radnje, teme, motiva, a naročito bez ideja. Okružena sivilom površnosti, duša mi vapi za nekim drugačijim ljudima. Ili za prirodom, nju je barem lakše pronaći.
Gade mi se ovi ljudi sa čijim se likovima susrećem svakog dana, pogrešni nervni završeci im stimulišu čulo stida. Ne stide se oni svojih bednih izgovora o slomljenoj veri, uvek postoji neki nečovek ili žena pauk koji su odgovorni, njihova savest je čista. Imaju oni svoje male zablude koje ukrašavaju iz dana u dan novim preterivanjima, to im je dosta. Potpuno su zadovoljni sobom...
Ne pogadjaju njih harpuni emocija, još uvek se nisu susreli ni sa iglama. Možda će im to doći sa godinama... Nekada... Držim im palčeve.

žito
ulica
trajati
glina
smeh
 
Vece je, i rojevi planova napadaju moj organ koji misli,razlike su sitne,bitne su emocije koje ih prate.Ulice od gline i smeh koji nece trajati,jer dolazim do znaka gde pise tuga.Osecam se glupavo,prinudjen sam da se vozim u oblaku, gde ce bogovi suza da odmaraju svoje postojanje na mom ramenu.Bio sam brz,preleteo sam prepreku,propratio sam pogledom prazninu i ustinuo se za iluziju.Kakva laz!Znam,varam se.Sanjao sam zito,gadjam se sujevernim stavovima,mislim da sam poludeo.Dobro je ,bar je sve bio san.

opet ta glupost
nezadovoljna zena
razjareni djavo na stiklama
dnevnik
 
"Dobermanu, opet ta glupost!", rece Doberwoman:
"Jesam li ja glasno i jasno rekla da ne zelim vise u kuci tu nezadovoljnu zenu. Uleti ovde kao kakav razjareni djavo na stiklama i odmah krece u verbalnu ofanzivu...Propagira demokratiju a u stvari tiranija joj iz ociju viri...Chujes li me?"

"Draga", smirenim tonom odgovara Doberman, "u posetu nam niko danima nije dolazio, a pogotovu tamo neka zena. Pijes li one lekice sto ti ih je doktor prepisao i vodis li konstantno dnevnik kao deo terapije. Oh, draga, kako bih voleo da ozdravis."

p.s. opet ta glupost!!!

krevetac
crkva
jutarnje pojanje
Soko
brzina
rame
 
Guzva,vika,grad obasipa jutarnji zagor.Svi jure trche,samo jedna zena ljuljushka krevetac,ljupkog deteta,koje se polako budi...Crkveno zvono zazvonilo je,jutarnje pojenje.....Svuda je svetlost zagrlila tamu,nema mesta mrznji.Dok soko,simbol hrabrosti,veshtine,slobode brzinom munje staje na moje rame...

stolica
baka
vunene charape
deca
pesma
dzem
 
rade je nocas imao retku stolicu, nije bilo papira iskoristio je cetkicu. chu baku kako mu se dere: obuj vunene carape, retarde! rade odluci da joj baci petarde. ujutru baka probudi se bez glave, iznese dzema sto stoji od prosle slave. dobar dzem, dobar rade, posla decu da opijum sade... i ne znam sto ovo ispade ko glupa pesma, rime su smor, ko da peva redzepova esma...

sarma
djogani
inteligencija
90-te
ZAM production
biblioteka
 
I kako reče naš pokoj. poslanik Đinđić (čovek sa izraženom inteligencijom) u Srbiji jedni jedu meso jesni jedu kupus u proseku svi jedu sarmu . Baš je prosek i baš je super onima koji jedu kupus...naravno zna se ko jede meso ali,... A dok su bile 90-te i kad je ZAM production mlatio lovu i tad su se jele sarme a možda i samo kupus...Dok danas deca umesto više vremena da provode u biblioteci oni gledaju Tv i slušaju djoganija sve je to zbog kupusa.

enter
zvono
osmeh
miris
pogled
 
Sedela sam uz racunar i spremala se da pustim film, i bas kada sam pritisnula ENTER cula sam zvono na vratima... Ugledala sam tvoj OSMEH i osetila MIRIS tvog parfema... Tvoj POGLED uvek me je obarao s nogu...

on
ona
njegova cura
cvece
srce
pogledi
sastanak
rastanak
 
on je taman usao u skupstinu kad shvati da mu se ustvari vec mesecima svidja vucic ali potsvesno. sada zna, he is the one. vucic je ono sto on voli kod muskaraca, otresitost, bezobrazluk, radikalizam, muzevnost... verovatno je u krevetu ekstreman ono zuuumm... da, definitivno, to su ti pogledi medju njima, mesecima, bas kao i sad dok sede u skupstini i gledaju se preko mnogih glava retardiranih usnulih poslanika. taj markantni pogled vucicev, ahh... a ni toma nije za bacanje... ili mozda jeste, al nekog organa... ne, ovaj sastanak mora odluciti sve... sad il nikad... lupice mu zvaku... ne, bolje nesto suptilnije, ali dovoljno demonstrativno jer namerava da to bude izvedeno pred celim skupom... vreme je da svima pokaze svoje prave stavove... da! zatrazice repliku, popece se do govornice i predati mu cvece. onda mozda neki zagrljaj ako okolnosti dozvole, mozda koji blagi udarac po masnoj vucicevoj zavodljivoj zadnjici... srce mu zaigra na te pomisli... a tek sta bi moglo biti posle, uvece... ucinice ga njegovom curom nocas, to mora biti... ah... ona! ta prevrtljiva zavodnica zvana ljubav gura coveka napred neprekidno, kao sto zatucanost srbiju nadole... vreme je da se slome te predrasude i gejcine povedu narod napred... on ce to prvi uraditi... svestan je da ga zovu gejcina, on i jeste gejcina, on i voli gejcine, pa sta ako je gejcina... dobro je trsiti se pozadi... na kraju, toliko njih ga je vec overilo do sad, za vreme duge politicke karijere... prvo sloba, njegov zakleti dusmanin (ali zar to nije seksi), pa dinkic, pa labus, pa nezaustavljivi st.protic, poput bizona teski chanak, laki brzi i efikasni djelic, surovi haradinaj, uvrnuti fetishista solana, a na vrhuncu najjaci i najrazorniji od svih tadic. bah, tezak beshe rastanak sa njim...
konacno, on se prenu iz strasnih razmisljanja i ustade sa cvecem i uputi se ka podijumu. dosao je cas da kostunica podeli svoja osecanja sa svetom...


podvarak
podbradak
podrig
portikla
podjarmiti
kvantni sonar
 
Podvarak,podbradak,portikla,podjarmiti,kvantni sonar,zatim jedan kraljevski podrig koji me je vratio sa putovanja u svet,naocigled, tisine.Misli su izmakle kontroli,prevaren sam, kapija se otvorila,one su istrcale u galopu,sprint na sto metara,olimpijski rekord,ipak,stomak je znao,osetio je radnju iza kulisa razuma,podsvest je opet pripitomljena.Jos jedna sinkopa ,jedna pauza izmedju zivotarenja.Sve je trajalo kratko.Imao sam dovoljno vremena da odgovorim na pitanje prijatelja pored mene,"hm..a ha,Amon Tobin je izbacio novi album.i do jaja je".Zatim konobar narusava vec postojeci disbalans i ***** o tome kako mu se zavrsava smena,daje do znanja da treba da se plati.Stavljam masku kulturnog mladica,brljam po dzepu, vadim izguzvanu kintu i castim coveka pored mene produzenim expresom.

Smena
pobeda losih
uzas lepotice
shund
beletristika
 
Završila joj se smena, i Lepotica se uputi svojoj kući, sa namerom da se stropošta u svoj cicani krevet i počne sa čitanjem vikend romana koji je kupila danas(oni su joj ipak najviše odgovarali, nije volela da je uznemiri neka pobeda loših na kraju. Ni beletristika joj nije naročito prijala). Krenula je prečicom kroz park, a onda vide kako se iz mraka podigoše dve siluete i krenuše ka njoj. Žena i muškarac koji je kaskao za njom, obučeni čudno, skoro nepristojno, pomislila je Lepotica.
Vila stade sa njene leve strane a Empata sa desne. Vila poče da joj priča sve same gluposti, činilo se Lepotici, nešto u smislu ''da je glupo nalaziti radost u šundu pored toliko lepih stvari na ovom svetu, da je duša stvorena da bude slobodna i da razume jezik Vetra koji bi je vodio do najneverovatnijih mesta; ili jezik Vode, da bi čula sve glasove sveta; i najzad Prirode, da bi se sa njom sjedinila i pronašla sreću i ispunjenost.'' Krajni užas obuze Lepoticu. ''Zar Makicu Makić- Mačku da ova spodoba naziva šundom?''
Empata sve vreme stajaše naslonjen na obližnje drvo, vidno se dosadjujući, sa nekim delimično iskrivljenim izrazom lica. ''Od ove Lepotice nema vajde. I ova Vila, gde baš mene nadje da povede? Od ovakvih slučajeva me uvek spopadnu gasovi.''

štap
avion od papira
trotoar
harmonično
držati se
 
Samo si podigao svoj štap, harmonično, lagano, samo jedan pokret rukom i pretvorio si me u običan mali avion od papira. Ostaje mi samo držati se pravca vetra, odlagati što duže neizbežan pad na trotoar.

-direktor
-šuma
-prepad
-neizbežno
-suđeno
 
Imao je sedamdeset godina, i upravljao je fabrikom za preradu bambusa četrdeset godina. Bio je umoran čovek, a pre njega njegov otac je bio direktor fabrike. Bila je to loza umornih ljudi u neprekinutoj i neprekidnoj liniji proizvodnje i vođenja i zaveštanja umora i samoće u predanosti služenja i iscrpljavanja čoveka.
Sada je bio rat, i trajao je dovoljno dugo da bi Li Po, jer tako se zvao čovek, mogao zaboraviti njegov početak i da bi ponovo živeo po nalogu svojih starih navika, kao da vreme u određenom trenutku zaboravlja prikladne manire koji bi odgovarali novim okolnostima i vraća se starim nerazrušivim tokovima ljudskog delanja.
Kada bi veliki fabrički mehanizmi zaustavljali svoje gvozdene zupce, portir bi zakatančio vrata fabričkog kruga, a Li Po bi odlazio do obližnje šume i do stene na koju bi seo, i ne bi, recimo, po nekoj staroj anglosaksonskoj navici ispijao čaj vodeći oblaporne i isprazne razgovore o vremenu, jer pripadao je narodu koji nije poznavao suvišnosti u ljudskom mišljenju; on se, pomalo nehajno u nekoj vrsti urođene odgovornosti prema čoveku i prirodi, vraćao miru i mladosti, vraćao se jednostavnosti ljudskog postojanja kada je još njegov ded magarcima i zaprežnim kolima prenosio vino u ćupovima do carskog dvora. Sećao se velikih i jednostavnih puteva čoveka koji se kretao kroz ove planine i onda kroz pirinčana polja da bi zamesio hleb svojim rukama na pragu svoje trošne kuće.
Šuma je bila divna i spokojna u svome beslovesnom darivanju.
Sedeo je na kamenu, dalek i dubok, a onda je tišina njegovog unutarnjeg viđenja lagano narušavana brujanjem, isprva tihim brujanjem koje je podsećalo na predenje njegovih šest mačaka u dvotištu; onda je predenje preraslo u blaži predosećaj zla, a onda je saznanje o propasti bilo isuviše nenadano i izgledalo je kao da je na šumu, na čoveka izvršen nenadani prepad ogromnog režanja britanskih, ili američkih aviona.
Mislio je: “Zar je bitno šta čovek poslednje čuje pred smrt? Bitno je šta ponese sa sobom u tu smrt. Poslednje što ću čuti jeste fijuk u režanju. Da sam plah i mlad mogao bih pomisliti da se tako otvara pakao nad jednim čovekom. Ali ja sam star i umoran. Fijuk i režanje? To je čak pomalo i komičan kraj.Uvek, ako ti ostane dovoljno svesti i snage na kraju – smej se!”
Nije imao nameru da se pomera ili da beži. Fijuk i režanje postali su udar i uništavanje. Temperatura koju je eksplozija stvorila bila je viša, čak i od očekivanja majke, tvorca ove oble bebe što fijuče i reži i voli uništavanje kao mleko majčino, ljudsku krv, ples i kidanje tetiva, žila, razlaganje mesa. Smrt. Temperatura je bila toliko visoka da je čovek, starac, Li Po, star toliko da je koža na vratu podsećala na kožu slona, postao para, vazduh, vetar, toliko snažan da će ostaviti neizbrisivu senku na kamenu. Ostaviće neizbežno, i neizbrisivo svedočanstvo o jednoj mladosti kao što se film razvija u negativu da bi naglasili detalje koji se gube u pozitivu. Spržena senka starca koja mirna i staložena, zauvek utisnuta u stenu zemlje svedoči o suđenoj mladosti, mladosti koja je suđeno izrastala do veličine i starosti neophodne da opravda i da težinu svedočanstvu, svedočanstvu čoveka, starca, deteta, svedočasntvu vazduha, pare, krvi i mesa, svedočanstvu rođenja, pregnuća i uništavanja u jednom trenutku što se neumorno obnavlja u večnosti.

-košulja
-lice
-zmija
-vrt
-krevet
 
Isao sam kod druga. Sunce mi je neumoljivo przilo lice. Razmisljao sam o ludom provodu, od prethodnog dana, i smisljao sta bi smo mogli da radimo. Sjajne misli su mi se vrtele po glavi. Imao sam odlican predosecaj da taj dan necu lako zaboraviti. Ipak poneo sam sa sobom i loptu ako se sve nebude odvijalo po planu.
Kao da sam postao vidovit... Miloseva lopta se izduvala jer ju je njegov mladji brat ubacio u ruze. Otisli smo do vrta da saniramo stetu pre nego sto se njegova majka ne vrati sa posla. Vrt je odisao prijatnim mirisom cveca, ali jos vaznije bio je u dubokom hladu. Lopta je bila unakazena. Mali je bas bio talenat. Igra je odlicno napredovala, a mi smo koristili svaki trenutak, jer je njegova majka kasnije trebala da nas odveze na bazen.
Oni zive zaista daleko, u podnozju planine, na sad hoda od grada, a do bazena im je trebalo vise od sat vremena. Ipak bio je to lep kraj, netaknute prirode i zato sam vise vremena i provodio kod njega nego u gradu. Brat mu je bio naporan, ali smo ga stoicki trpeli, sve dok se moja lopta nije nasla sa druge strane kamenog zida, koji je predstavljao ogradu, ka planini.
Posao sam po nju jer mi je bilo neprijatno da slusam druga kako grdi mladjeg brata. Virila je iza jednog zbuna. Uhvatio sam je i krenuo natrag i dalje cuvsi besnog druga. Ali moj je glas nadjacao njegov kad sam osetio ostar bol u nozi. Moja ruka je posla ka bolnom mestu i tada sam je ugledao... Nije izgledala previse velika, ali njene sare mi nisu ulivale poverenje. Ne znam kako sam se doteturo do zida. Do tada su i dva brata bila na ovoj strani. Jedino sto su mogli da mi procitaju sa bledih usana, bila je rec `zmija`.
Preneli su me hitro preko zida i smastili na bastensku stolicu. Milosev brat je otisao po vodu i alkohol. Sada se secem da mi je Milos pricao da im se desavalo da se oko dvorista pojavi neka zmija. Nekoliko godina ranije, njegova baka je imala nezgodu slicnu mojoj. Strgnuo je belu kosulju i poceo da sisa otrov iz moje noge. Nisam nista osecao, bio sam u soku. Ipak on se vlado mnogo bolje i ubrzo se kosulja nasla na mom listu.
Mali Sasa je verovatno u medjuvremenu nazvao i hitnu, kao i svoju majku, pa sam ubrzo bio predat na brigu strucnom osoblju. Lezao sam na nosilima i suzdrzavao se da ne povratim, dok su me kola hitne pomoci vozila ka bolnici. Moja noga je menjala boje kao duga i to me e plasilo, videvsi pri tom i zabrinuta lica bolnicara. Postupali su sa mnom kao sa lutkom, a ja se nisam protivio. Nisam imao volje. U takvom stanju, smestili su me u bolnicki krevet.
...
Dan kasnije kada se vec sve smirilo, drug mi je dosao u posetu. Doneo mi je novu loptu. Ali naveci poklon bio je zivot, koji mi je prethodnog dana spasio...

*koza
*pogaca
*mace
*pozar
*kropmir
*susa
 
koza
*pogaca
*mace
*pozar
*kropmir
*susa

Bio je to sasvim obichan dan.Koza se castila pogacom, koju je mace mukotrpinim radom napravilo.U tom slucaju izbi pozar i ispece krompir.Bila je i velika susa pa je koza posle pogace ostala zedna.

Moje odrednice
1Liza Majtner
2Marija Kiri
3Frida Kalo
4Srbija
 
Jednoga dana, ali to nije bio dan, bila je noc... Njegovi prsti su stiskali naliv-pero, grcevito, praveci nezgrapne pokrete. Ti pokreti su sarali papir po kome je pisao. Gledao je u slike... Tri slike, lezale su mirno jedna do druge. Ali on nije mirovao. Pero je klizilo u njegovim znojavim sakama i on ga je sve vise stezao. Jednim nespretnim pokretom velika kolicina mastila izlila se po tek napisanoj recenici. Pokusavsi da spase sto se spasiti moze trgnuo je papir i mastilo se prosirilo po slici Lize Majtner. Nesrecan pogledao je u nezno lice poljske naucnice. Marija Kiri ga je gledala pravo u oci. Divio joj se. Na tren je zaboravio na Fridu Kalo. Ali za nju ima vremena i sutra, za umetnike uvek ima vremena. Sutra se vraca avionom u Srbiju. Imace vremena da do polaska, napise jos nesto...

*zanoktice*
*mini*
*cvekla*
*pecanje*
*ponor*
*parket*
*slavuj*
 
stanje
Zatvorena za pisanje odgovora.

Back
Top