Igra - sastavi priču

stanje
Zatvorena za pisanje odgovora.
Izronio je nocas,odnekud,iz nekog davno prezaljenog,a opet nikad nedosanjanog sna, poput nanovo ozivljene nemani iz zaboravljenog mora...On,podlac...Vladar njene tuge, vlasnik svake vijuge njenog umornog mozga.Probudio sve one titrave nemire,ispravio joj pognutu kicmu, podigao joj klonulu glavu...
I evo je jutros,zagledana u sutra,prvi put nakon citave vecnosti,drska i odvazna poput palme sto bestidno stoji,tu u sred nistavila prkosi vetru i ambisu beznadja ispred sebe.Evo je gde place i vristi:Da,placem,dakle jesam !!! Evo je gde govori:Da,dobro je,bice dobro! I pametno je to sto sebi kaze, jer ona najbolje zna kako je divno osetiti nesto na mestu odakle su ti jednom amputirali deo duse...osetiti bol ?? Svejedno,i to je nesto...

leptiri
spokoj
neizreceno
oaza
misija
poraz
 
Tog dana leptirici su joj se vrzmali po stomaku.Njena misija se lagano zavrsavala ali gubila je stari spokoj.Polako je ulazila u tu oazu smrti ali ta rec je jos neizrecena.To je bio njen poraz jer nije uspela izdrzati sav taj bol u dusi koji joj se vrzmao poput djavola u paklu.

[/I]pelena
spenadla
smrad
neispavanost
krevet
zvrcanje
 
Tog dana leptirici su joj se vrzmali po stomaku.Njena misija se lagano zavrsavala ali gubila je stari spokoj.Polako je ulazila u tu oazu smrti ali ta rec je jos neizrecena.To je bio njen poraz jer nije uspela izdrzati sav taj bol u dusi koji joj se vrzmao poput djavola u paklu.

[/I]pelena
spenadla
smrad
neispavanost
krevet
zvrcanje
 
probudilo me zvrcanje telefona..okrenuh se sneno na drugu stranu..prebacih jastuk preko glave i pokusah da ignoriram elektricni zvuk paranja mozga...bez uspjeha..iznervirano ustadoh opsovavsi onako slatko na sav glas kao da me onaj s druge strane zice moze da cuje..kazaljke na satu otkrise mi da je jos noc..mrkla noc...a monotono udaranje kise po mom krovu izazva tihu jezu u mom tijelu...los predznak pomislih..misli mi prekinu ponovno zvrcanje telefona..skocih ko oparena...moj sef..hitno da dodem..detalje cu dobiti na licu mjesta...i dok onako na trceci izmedu oblacenja i hekticnog gledanja na sat opalih koljenom od rub krevetashvatih da je sva ova hektika tek samo pocetak...pocetak jos jednog od onih odvratnih dana koji te jos i u snovima prate...osjetih cak, sasvim vjerno, njegov smrad u nozdrvama...ah...kada bi to bila samo jedna izgubljena noc!!!!..Neispavanost se odavno vec ocrtava na mom licu...ni sama vise ne znam kako nekada izgledah bez ovih podocnjaka...otac mi neki dan rece da mi vec vise do koljena...nasmijah se tom njegovom komentaru zatvarajuci tiho vrata iza sebe...ako vec ja ne smijem noc u krevetu da provedem kao svi normalni ljudi neka bar moji najmiliji imaju mir...pre rano se poradovah..losi predznaci nisu za potcjenjivane...taman sto sidoh niz prve dvije stepenice zapara mi usi vriska moga sina, a potom i tup udarac srusene lampe kraj kreveta mog muza...da slika bude potpunija i kerusa je pocela da laje kao divlja...kao da im je netko svim troma stavio spenadlu u pelenu...i opet osjetih smrad u nozdrvama dok polako na prstima krenuh u kisnu noc..miris mokre tek pokosene trave od prijasnjeg dana vrati mi lagani osmijeh na krajeve usana.. zazmurih i udahnuh jos jednom sto dublje da saperem miris smrada radanja novog dana..
 
Da! Pobegla sam od svega...nisam mogla vise izdrzati ni jedan jedini momenat...mada, znam da od sebe pobeci ne mogu...pogotovo ne od tog jakog i snaznog osecanja...ali, tako se trudim, pokusavam, borim sama sa sobom...ahhh...ne ide...ipak je to jace od mene...
Osecam da mi suze mute vid, ali bez obzira na to, brzim korakom i ne gledajuci kuda, idem napred... pronaci cu moje skrovito mesto...moju luku utehe i spasa...Ha, znala sam, evo ih, polako, jedna za drugom, kao da se trude koja ce brze sleteti niz obraz, slivaju se i pretvaraju u potok...oblivaju mi celo lice...znam da se sad i sminka razmazala...samo mogu da zamislim kakve crne tragove ostavlja za sobom, ali nije me briga...ni za koga, i ni za sta...I dalje sumanuto jurim napred, jecaji mi potresaju celo telo, imam osecaj da ce me ugusiti...Sada vise i ne jurim, vec trcim, zurim da stignem na to moje omiljeno mesto, moju oazu mira i spokoja...Mrak je svuda naokolo, mesecina obasjava okolinu, meni tako dobro poznatu, ali nebitnu i nevaznu u ovom trenutku...
Ahhh...da...cujem ga...tu je...vrlo blizu...obala...i ti talasi koji se lenjo prelamaju jedan preko drugog...Noge mi odjednom upadaju u pesak, kao u zivo blato...jos samo malo i stizem na svoje odrediste...Kroz tamu i zamucen vid, pokusavam da razaznam moje omiljeno mesto pod tim svetim drvetom...svetim, jer zna sve moje tajne...moju palmu...moj spas...
Naravno tu je, kao i toliko puta do sada...stabilna i spokojna...uzdize se u vis...kroz tamnu noc...
Zastadoh pod njenom velikim listovima, skrhano i umorno se spustih na kolena...osecam kako ih greje toplina peska...Vec po navici, laganim okretom sedam i naslanjam se ledjima na nju...polako zatvaram oci, pokusavam da ne mislim ni na sta, usredsredjujem se na disanje, udisem slani morski vazduh punim plucima, pokusavam da ga smirim...kao i celu sebe...
Sama sam na plazi...Okruzuje me tamna noc i sum talasa koji se razbijaju i pretvaraju u belu penu bas tu pred mojim nogama...sem toga ni jedan drugi zvuk ne remeti i ne narusava ovaj spokoj, cak su i moji jecaji utihnuli...otvaram oci i pokusavam da ulovim talas pogledom, mesecina mi zdusno pomaze u tome svojim srebrnim sjajem...lomi se preko njega...obajsjava ga...izgleda tako nestvarno, skoro natprirodno...Evo ga jos jedan, plese po uzburkanoj vodenoj povrsini i uz lagani sum se razbija.....tek sad primecujem da su mi pertle na patikama odvezane, skrecem pogled sa njih...nije me briga...tek prema njima osecam potpunu ravnodusnost...
Neobuzdane, neumoljive i vrele suze ponovo zapocinju svoj ples na mojim obrazima...Osecam se tako...izgubljeno...slomljeno...utuceno...razocarano...tako ubijeno...imam utisak da mi se srce slama, umire, nestaje...
Nehotice sa usana se otima jedva cujan zvuk, pocinjem da pevusim pesmu...reci tiho silaze sa usana...tanano...pravo iz srca...poput molitve...Ahhh...kakva zbrka vlada u mojoj glavi...ne, necu da misli o tome...ne sada...Trudim se da potisnem sve...i dalje tiho pevusim, reci sada postaju razgovetne, dobijaju smisao...naravno, to je nasa pesma...uz koju smo delili toliko toga... i srecu, i tugu...
Verujem da bi svakom slucajnom prolazniku delovala ocajno, pomalo ludo i sigurno totalno izgubljeno, mozda cak i suicidno...ali tako mi je svejedno...nije me briga ni za cije misljenje...I dalje pevam nasu pesmu...kroz suze...i po koji jecaj koji se nehotice otme...ne znam, da li te to pesmom zovem i prizivam... ali taj poriv da pevam je jaci od mene...reci jednostavno silaze sa mojih usana...Zagrlila sam kolena i privukla ih sebi...zadrhtala sam od svezine noci...
Izgubljena u svom bolu nisam primetila sjaj zara cigarete u neposrednoj blizini...ni lagani korak koji mi se priblizavao...Blaga jeza mi se spustila niz ledja...Vise sam osetila, nego cula ili videla, necije prisustvo...Nevoljno sam okrenula glavu i ugledala neciju siluetu... tamnu, pretecu siluetu stranaca u noci...Skamenilo se sve u meni...Sok, iznenadjenje...paralisali su me na momenat, ali tihe i nezne reci "Volim te" izgovorene dobro poznatim glasom, a po prvi put, naterale su me da u delicu sekunde skocim na noge i poletim mu u zagrljaj...


-sablast
-bela ruza
-jezero
-vrisak
-izgubljeni san
 
i prode tako jos jedan kisni dan...koracam polagano u susret zalasku sunca...puste ulice me prate sablasnim pogledom prolaznosti..znam da ce sutra uvela, bijela ruza u mojoj ruci biti samo asocijacija na jos jedanizgubljen san....a nije da nisam sanjala..o i te kako...nekada davno vjerovah u bajke...i vjerovah isto tako, da dobro ,uvjek nekim cudom pobjeduje zlo...neki bi rekli da se predadoh odavno i da samo cekam da dodem i ja na red...neki bi rekli...ali samo oni koji nisu u stanju da cuju...samo oni koji su gluhi ...nesposobni da cuju parajuci vrisak mojih na lomaci spaljenih snova..lutam tako vristeci ulicama zivota, neprimjetna za sve prolaznike oko sebe..osjecam da zivim, osjecam toplu krv koja mi tece venama...a ipak..nitko ne primjecuje moje postojanje...svi su valjda zaokupljeni trazenjem vlastitih izgubljenih snova...mozda me sutra budenje novog dana protrese kao seljak sazrelu sljivu..mozda se sjetim necega vec davno zaboravljenog sto me jos uvjek tjera da se dan za danom budim...mozda nadem i ja negdje duboko u jezeru svojih mladenackih snova ono nesto sto drugi oko mene zovu vjerom...vjerom u bolje sutra...vjerom u covjeka..u boga..mozda shvatim napokon zasto je dobro da sam tu...mozda se netko raduje ovom mom svrljanju po papiru i vidi u njemu neki smisao....ja ga izgubih odavno...
 
Ja sam samo hteo da klechim.Znam da je zivot kolo srece u kome uvek,na kraju gubish sve kao na kocki.Ja sam samo hteo mir.Umara me buka banalnih petominutnih zurki drugih,dok svoju patetiku zele da sroche u par razumljivih rechi.Ja sam samo hteo da klechim u miru i dozivim emotivni orgazam.

Noz
zica
aerodrom
katran
ulje
som
 
Letimo. Osetim te lucidne trenutke koji svojom fantastikom shire zenice umesto
tame koju primecujem sve dok slecemo na jedan od onih izmishljenih aerodroma gde
se stichu svi nashi snovi i odbachena ochekivanja.
Noc je kristalna reshetka koja potvrdjuje kontradiktornost nasheg nepostojanja sad dok hvatash somove u pogreshnim maglinama.
Ne shvatash. Vishe sam za zmajeve u krivinama. A ja sam samo htela da se igram josh malo. Zar nize bice ima vishe ochiju?
Ta nebeska zica koja imitira kristalne reshetke u usnulim ochima, da.. sigurna sam ulje nije uzavrelo dovoljno za snove ali tu je zica da bode ochi dok se ogledamo u okeanu koji je sve blizi.
A mi padamo i shvatamo kasno da su krila postojala samo u tudjim, tudjim ochima.. Mi, gushimo se.. Dok letimo mi padamo i.. boli. Zice postaju vremenski nozevi, usecaju se u dzepove. Ne mislish. Da, tu gde realnost prelazi u laz i snove.. Tu se katran topi i sjedinjujesve kontradiktornosti nasheg prisustva..
Mi tonemo. Dotachemo dno..

:trep-trep:
sinhronizacija
prezir
Brazde
Sudbina
U kanalima
 
Enfroz2891.:
Ja sam samo hteo da klechim.Znam da je zivot kolo srece u kome uvek,na kraju gubish sve kao na kocki.Ja sam samo hteo mir.Umara me buka banalnih petominutnih zurki drugih,dok svoju patetiku zele da sroche u par razumljivih rechi.Ja sam samo hteo da klechim u miru i dozivim emotivni orgazam.

Noz
zica
aerodrom
katran
ulje
som

:confused: jako ljepo...ali nije veselo bas... :evil: .... :lol:
 
Sinhronizacija tela ga je oduvek odusevljavala. Te divne, gipke povrsine, kako se senzualno doticu u prostorijama sa stroboskopskim osvetljenjem. Kako se zapetljaju jedno u drugo, i onda, kroz igru, traze izlaz.

Kako gaje prezir prema hladnim nocima, kada sneg pada, kada je samoca na vidiku. I kada, odjednom, ta samoca, posle dugih nagovestaja, postane opipljiva, kada njen dah pocne da gusi - tada je vreme da se kopaju nove brazde, misli. Brazde, kroz koje ce siknuti mlaz ljubavi, i uliti se u reku pokreta, u reku tela koja zele samo jedno - igru.

Sudbina je ove veceri zahtevala drugu vrstu igre. To je shvatio na putu do automobila, odjednom, preplavljen u isto vreme panikom, i necim sto je licilo na nervozu. Danas, mislio je. Da... danas ce voditi ljubav sa nekom devojkom u kanalima pored puta, tako je cuo od Furija, dok je cekao u samoci da sat udari poslednju cifru.


Plavo
Zelena
Crvenkasti
Zuckasta
Tirkizno
Plav
 
otvorih polagano prvo jedno pa zatim i drugo oko...roletne nisu bile spustene . Nevjerovatni bljesak svjetlosti koji je prodirao kroz otvoren prozor podsjetio me na sinosnji vatromet..koliko je uopce sati ? skiljeci i rukama stiteci oci potrazih pogledom sat kraj kreveta..fluroscentno zelena kazaljka izazva ostru bol u mojim ocima i zazmirih ponovno na momenat da priviknem oci...ustadoh mamurno obecavsi samoj sebi..nikada vise zurka i nikada vise alkohol..( obecah si to vec milion puta pomislih i nasmijesih se sneno).Iz misli me trgnu dubok muski glas...cemu se smijes oko moje plavo ?...
..skamenih se...tek sada negdje iz dubine osjetih kako naviru sjecanja prosle veceri...zuckasta tekucina, zvana znoj poce da me obliva cijelim tijelom...sranje..na njega potpuno zaboravih..plav, visok muskarac ustade ljeno, poljubi me u celo i dobaci mi onako u prolazu ...sta ima za dorucak tigrice.?..mnogo si me izmorila, treba mi nesto da povratim malo energije ako zelis reprizu...uh..koja sirovina pomislih...u panici se obukoh razmisljajuci grcevito kako da ga se na najbezbolniji nacin rijesim..koliko god prevrtah po sjecanjima prosle noci...nikako ne uspjeh bilo gdje da ga svrstam...sta da radim sada?..uhvati me lagana jeza pri pomisli na nepoznatog muskarca u kupatilu ispod moga tusa...pogledah svoj odraz u ogledalu kraj kreveta nevjerujuci svojim ocima...tirkizno-.crvenkasti odsjaji suncevih zraka u ogledalu otkrise mi opet onu smrdljivu, odvratnu i dobro poznatu stranu moga ja, koju sam oduvijek mrzila....
 
Bio je to vinograg sa vrhunskim grozdjem, onim od kojih se prave najbolje vino. Osjecao je da mu susjed ne moze oprostiti chinjenicu da je u nechemu bolji od njega. Ipak, bez obzira shto je susjed bio prgav kao prase, nije mogao da ospori ljepotu tog vinograda i kvalitet njegovog vina. Niko nije znao od chega dolazi toliki blagoslov. On je priprost chovjek, bez velikih ambicija. Ni izgledom nije oslikavao chovjeka koji bi po nechemu bio poseban. Imao je sive hlache, pretjerano otanjene na koljenima, nekada bijelu koshulju koja je na reveru imala flek od tinte. Ta koshulja je svjedochila da je svaki dan nosio istu koshulju. Trpeza mu je bila skromna. Zena je pravila odlichnu pogachu uz koju je jutrom jeo slaninu i pio mljeko, za ruchak su se smjenjivali grah, kupus, grashak i paprikash. Obroke je zavrshavao u 19h, ako se sirutka moze nazvati vecherom, jedva jedna omanja chasha. Znajuci ovo nije chudo shto je komshija razbijao glavu pitanjem: "Otkud njemu vinograd na kome bi mu carevi zavidjeli."
 
della:
Bio je to vinograg sa vrhunskim grozdjem, onim od kojih se prave najbolje vino. Osjecao je da mu susjed ne moze oprostiti chinjenicu da je u nechemu bolji od njega. Ipak, bez obzira shto je susjed bio prgav kao prase, nije mogao da ospori ljepotu tog vinograda i kvalitet njegovog vina. Niko nije znao od chega dolazi toliki blagoslov. On je priprost chovjek, bez velikih ambicija. Ni izgledom nije oslikavao chovjeka koji bi po nechemu bio poseban. Imao je sive hlache, pretjerano otanjene na koljenima, nekada bijelu koshulju koja je na reveru imala flek od tinte. Ta koshulja je svjedochila da je svaki dan nosio istu koshulju. Trpeza mu je bila skromna. Zena je pravila odlichnu pogachu uz koju je jutrom jeo slaninu i pio mljeko, za ruchak su se smjenjivali grah, kupus, grashak i paprikash. Obroke je zavrshavao u 19h, ako se sirutka moze nazvati vecherom, jedva jedna omanja chasha. Znajuci ovo nije chudo shto je komshija razbijao glavu pitanjem: "Otkud njemu vinograd na kome bi mu carevi zavidjeli."

ovo je jako simpaticno...bas mi se svida... :wink: ...nadam se da cemo uskoro moci procitati nastavak..
 
Muzika se cula u daljini... “Niko,niko kao ja...” Mislio je da poznaje svoju gordost. Mislio je da je poseban. Mora bti, u glavi su mu takve ideje, misli koje definisu , ubedjuju, poseban je. Zato slusa posebnu muziku, jede posebnu hranu, misli posebne misli, cak i vazduh ponekad ne ispunjava njegove kriterijume.
Spava dugo i stvara svetove gde leti kao svitac haoticno, kao vatromet raspada se na hiljadu delova. Budi se u znoju, ne zeli da stane, zeli da trazi.

Posecuje buvljake, gleda stvari, tvorevine ljudskih ruku, ljudskih zelja, potreba.
Najzanimljivije stvari su u kineskom shop-u , boje su magicne a vazduh je toksican.
Po suncu grad izgleda pust, kao da tragovi vecnosti ostaju na otvorenom dok su ljudi sklonjeni u hladu. Vazduh je zasicen mirisom promene,
Rusilackom zeljom koja sklanja ovaj svet i menja ga nekim podnosljivijim.
u Internet kafeu, misli i kafa mu mute um. Tapka prstima po stolu.
“bas sam bolid, Igru bolero nisam shvatio. Telom se lose izrazavam, ”
Svoje frustracije lecio je hranom, kao djeca voli j slatko, bez mere.
Dok hoda kuci, zvace vafle, smeje se.
Savrseno bezvezan dan, kao vishnja na slagu apsurdnosti.
Mislio je da zasluzuje bolje, ipak nije shvatao velicinu svoje gordosti
 
Branko Strugar je cudan covek. Ne cudan, strogo uzevsi, pre bih rekao - ekscentrican. Dakako, tesko bi se jednom recju dala opisati osoba Brankovog kalibra, ako i rec kalibar nije ovde bas savim ni prigodna. Branko voli razne stvari, neka stoji ovo "voli", zato sto Branko to zaista i radi. On voli - kako i zasto, koga? Kako Branko poskusava sebi da razjasni ovu problematiku vezanu za ljubavne teme, nalazi da se sve vise zapetljava u mrezu. Kao riba, Branko iskace po nekad, da uhvati fotografiju nas ljudi, kopnenih bica, i sta sve, u stvari, taj moj Branko ne radi. Ne pokusavam sada ja ovde da skiciram jednu licnost, koja je komplikovana i osobena; to bi bio uzaludan posao. Ja cu se potruditi da sto vernije oslikam mimiku njegovog lica, i ako ostane mesta, i da uprilicim recima pokrete njegovog tela.
Juce u sedamnaest casova i tridesetisedam minuta, Branko je otvorio recnik, u dnevnoj sobi, u zgradi, u selu B-ci. Slovo "Z" je iskrslo pred njim, i njegov pogled se spustio na dno stranice. Citajuci sa njegovih usana, mogao sam da dokucim sta je on svojim ocima video

"Zhica".

Prevrnuo je ocima, podigao na kratko desnu ruku u vazduh, koja se, trenutacno, spustila -uz prasak- na otvoren recnik. Cuo sam i neko slabo ha-ha, procedjeno kroz stisnute usne. Namah je zatvorio oci, i poceo da prstom "napipava" reci. Naravno, ovo se moze i osporiti, ali meni je to tako delovalo, a bili smo i sami u sobi, tako da se non e vero...

Odjednom, kao oprzen, poceo je da skakuce u mestu, pognuvsi se malkice prema napred, i delovalo je kao da ce zatapsati; ja sam se bojao da mu knjiga ne ispadne iz ruke. Ta knjiga je bila redak primerak, povezana pre vise decenija, pa je stoga moj strah unekoliko i razumljiv. Umalo mi se otelo "Branko, sta je, sta to radis?", ali sam se ne vreme savladao.
Branko je upro svoje oci prema meni, i okrenuvsi se naglo ka zidu, rece

"Zvono".

Kleknuo je nezgrapno pred mene, opruzio je ruke na tepih. Zadnjica mu se njihala visoko ka plafonu,
zacuo sam i slabo mumlanje. Prevrnuo se na ledja i poceo da "vozi bicikl". Smejao se prijatno, iskreno i otvoren, cak je tim osmehom i mene oraspolozio, posto sam se, posle epizode sa klecanjem, mnogo bio natmurio. Pokupio sam sa poda otvoren recnik i oci mi se zaustavise na reci

"Zapad".

Najblazim glasom, najprijatnijim i najprimerenijim glasom, koji se da zamisliti u masti, ja sam progovorio: "Zapad, Branko, zapad..". Branko se i dalje cerekao, sa tim sto je cerekanje preslo u urlanje, i ja stvarno vise nisam znao sta treba da mislim. "Branko", povikah, "Branko! Dobro ti je? Sta je Branko? Daj saberi se, covece", otezuci ovo "covece", nadajuci se da ce shvatiti intonaciju, pognuo sam sa ka njegovom licu. Branko se ucutao, ali crte malog djavolcica koji je pripremio jos jednu neslanu salu za roditelje, nisu nestajale sa lica. Dozvolite; Branko nije ni dete, niti sam mu ja roditelj. Ovakvim opisima pribegavam, samo zato sto Branku nedostaje motivacije za pokretanje tela.
I,i,i,i, tada se i to desilo. Branko je ustao, napravio par dugih koraka prema vratima, zastao u cosku sobe, pribio se ledjima skroz uza zid, napeo vratne zile, napucio usne i izjavio:

"Zov", otezuci "o" do te mere, da je to njegovo "o" zvucalo kao sirena za uzbunu. Poceo je i da se samara, da cupa kosu, da skace sa noge na nogu. Morao sam da ga smirim. Kakva je to nesreca, pomislio sam. Ovi mladici, tako lepi i prijatni, sa nevinim telima, i toliko zelja... da im zauvek bude uskracen zivot, da zauvek moraju da sede u mojoj ustanovi. Ako su oni bolesni, ja sam osudjen. Nesreca, dakle, prava nesreca...


Kob

Ubica

Zastora

Traka

Sakama

Hegemon
 
stanje
Zatvorena za pisanje odgovora.

Back
Top