Igra - sastavi priču

stanje
Zatvorena za pisanje odgovora.
- Tri, četiri, pooozooor, sad!
Jedan mali mrav trči kroz mrak. Nije bilo previše kiše ovih dana. Korak pred korak. Sitan, mali mravlji korak. Nekoliko kapi tek da orosi zemlju. Trava je sveža u polju. Gde trči mali mrav u ove kasne sate?
- Tri, četiri, pooozor, sad!
Jedan mali mrav trči kroz mrak. Prilično suvo vreme za oktobar. Da mi je samo znati kuda trči onaj mrav. Čaj samo što nije gotov. Sada je sezona za čajeve. Imali smo problema ove godine sa strujom. Pogledaj samo kako gazi smelo. A onda majstori i sve to: oni se nikad ne izuvaju. Užas! Prosto užas! A onda…
- Tri, četiri, poooozoooor sad!
Znam da će biti kiše. U to nema sumnje. A rekli su dva dana sunčano, pa jedan dobar pljusak. Uvek sedim tu pored prozora. Noge su mi toplo umotane u debelo ćebe. Sedim i pušim i čitam stare novine. Baš mnogo volim da čitam stare novine. Ovo je stara kuća, i prozor je rasušen od sunca i kiše. Kažu da popravim, ali dobro je to. Ni ja nisam više mlad kao nekad. Kažu da sam kao pravi mačak. I onda tu je jedan mali mrav. On uvek ide nekuda, a da ja prosto ne znam kuda bi se jedan mali mrav mogao zaputiti. I kad prekinem sa čitanjem taj mrav uvek ide nekud. Znam da će biti kiše.
- Tri, četiri, poooozor sad!
Prokleti bili! Čuo sam ja. Tako je to sa malim mravima. Oni jedu šunke i slade se brašnom. Proklet da je! Jednoga dana… Jednoga dana! Tako mi svega ja ću… I svaki put kada pogledam, on je tamo. Trči! Žuri se nekud. Al’ znam ja tu sortu. Imam džakove brašna na tavanu. Misliš li da on ne zna da ja imam džakove brašna na tavanu? Nikud on ne ide tako žurno, do li da se dočepa moga tavana. Tako mi svega jednoga dana. Samo da ne bude kiše i ja ću ga... Ovako!
- Tri, četiri, pozor, sad!
Jedan mali mrav trči kroz mrak.


mansarda
lula
knjiga
vrabac
prah
 
"Prah prahu",cula bi cim bi zatvorila oci.I potom jos dugo nije mogla da zaspi.Bilo je tako vec tri godine od kako je prezivela saobracajku i pocela uzasno da se plasi smrti i svakog drugog ne svesnog stanja,pa i sna.Te noci bilo je drugacije.Mozda zato sto je citala knjigu"Mansarda"od Kisa te noci i dopalo joj se i zatvorila je oci cvrsto misleci na ono sto je zadnje procitala,cvrsto stezuci tu misao u glavi,cvrsto i ...Tisina,nista nije cula,nista je nije omelo,samo je prosto zaspala.Sanjala je.Sanjala je da je vrabac i da leti nisko,tik uz prozore.I da posmatra ljude dok spavaju.Ali jedan je prozor bio otvoren i ona radoznalo ulete u sobu.Prasnjavu i zagusljivu sobu gde je zavaljen u fotelju bio potpuno osedeo starac i pusio iz lule sa koje se ljustio lak.I odjednom,vrabac se pretvori u kolut dima iz lule koji je starac ispuhao napolje.Trgla se iz sna."Sve je dim i prah",progundja i ponovo uze knjigu.


povratak
nemilost
cekanje
trenutak
igra
 
- NOĆ
- SVIRAČI
- PLAVOOKA
- PREKOR
- POŽUDA
- SAM KRAJ

(izvinjavam se, piscima, ali moja priča je, zaista, morala da bude napisana, na ove reči....nadam se, da ne zamerate)


Kada se, jednoga dana, ipak, desi


Sam kraj stoji, na pragu moje dečije sobe, u kojoj sam odrasla. Gledam ga, sa čistom nežnošću, one neme suze, koja, samo sklizne, niz obraz. Gleda i on mene, reklo bi se zaljubljeno,očarano....lepo. Nema u tom pogledu, ni trunke, onog što nazivaju požuda, koja bi ga zagadila... možda, tek, prikrivene želje, za dodirom moje kose, koju prati nepotreban prekor, sa njegove strane.
Došao je kraj, po mene, gleda me, a tako rado bi to izbegao da može, zbunjen, zapleten i isto toliko ljut, na samoga sebe, neopisivo tužan i slabašan - veliki strašni kraj.
- Da li si plavooka? - pita me, onako nesrećan i zbunjen, pokušava da se ispetlja, a u njega se, sve bolnije zariva udica zadatka, koji nije tražio, koga ne želi, ali od koga ne može da pobegne.
- Hej, skini taj mokri kaput i dođi, sedi ovde pored mene - pokušavam da mu se osmehnem i očima i glasom, čak i dodirom, uzimam njegove krupne šake u svoje.....ledene su, duvam topli vazduh u njih.
- Znaš... - glas mu je prozukao, težak, crn, kao i ova noć.
- Ššš! - stavljam moj prst na njegove usne.
- Znam zašto si ovde. Znam i da je ovo poslednje mesto na svetu, na kojem želiš da budeš, sada. Oboje znamo, da mora ovako - uzimam mu ruku i stavljam je na moje srce. Znam, da ta ruka, čuje neme, nevidljive, neumitne, poslednje otkucaje mog malog srca.
- Čekala sam te. Drago mi je što nisi ranije stigao - darivam ga još jednim osmehom, i onim što je za njega najbitnije, ali i najbolnije, potpunim odsustvom straha.
- Znaš, mislila sam, da ćeš stići, mnogo ranije, i da ćeš biti strašan i da ću te se plašiti. Srećna sam što sam se toliko prevarila....Ne, nemoj, molim te, pa i mene ćeš rasplakati - brišem sa tih upalih obraza suzice.
- Hajdemo sada. Slušaj! Isparaćaju nas i svirači - zaista, iz hotela " Slavija", gde se verovatno, održava neka svadba, čuje se, kasno pevanje, davno posleponoćno plakanje violine, koje mogu da osete, čak i oguglali svirači, uz moju omiljenu pesmu " Žute dunje"...
Srce polako postaje potpuno neposlušno. Ali, ne plašim se, ne bih bila, čak, ni tužna, da se ne čuje ono - Aman, aman....
- Znaš, moje oči nisu plave kao tvoje... i znaš, uvek sam znala....
" Doći će smrt
i imaće tvoje oči..."
Poslednji osmeh za sam kraj.

za bandini-a
(slučajno da, nisi pomislio, da je priča, tužna)
 
Poslednja izmena:
povratak nemilost cekanje trenutak igra

Zlatna zvona moga sirotog kraljevstva oznacise moj povratak kuci. Zakoracio sam unutar tih visokih zidina sa strepnjom u mislima, i plamenim besom u grudima.
"Vratio se! Princ se vratio! Ziveo!" Vikali su dok sam laganim korakom prelazio preko prepunog trga. Bacih brz pogled preko te horde prljavih odrpanaca. Znatno je vise prosijaka i ubogih nego prethodni put kada moje oci spazise ovaj narod. U moju svest ne upliva ni trunka sazaljenja za njih. Gadili su mi se, svi do jednog.
Deset godina izgnanstva, i przenja pacova na slaboj vatrici spravljenoj od sopstvenog izmeta i slame, hoce to da uradi coveku. Ostavljen na milost i nemilost u najdubljoj od rupa, cekao sam. Cekao sam strpljivo na ovaj trenutak. Trenutak osvete!
Strepnje mi izvetrise iz lobanje, ostade samo misao o krvavom zadovoljstvu koje mi predstoji...
Ne brinite, pogani olose od naroda! Nemam nameru da vam pustim svima krv u jednom danu. Ne, nikako. Zelim prvo da se igramo jedne specijalne igre, koju su moji tamnicari igrali samnom...

Lanci, svetlost, fotoaparat, indijski orah, ogavni smrad
 
povratak nemilost cekanje trenutak igra

Zlatna zvona moga sirotog kraljevstva oznacise moj povratak kuci. Zakoracio sam unutar tih visokih zidina sa strepnjom u mislima, i plamenim besom u grudima.
"Vratio se! Princ se vratio! Ziveo!" Vikali su dok sam laganim korakom prelazio preko prepunog trga. Bacih brz pogled preko te horde prljavih odrpanaca. Znatno je vise prosijaka i ubogih nego prethodni put kada moje oci spazise ovaj narod. U moju svest ne upliva ni trunka sazaljenja za njih. Gadili su mi se, svi do jednog.
Deset godina izgnanstva, i przenja pacova na slaboj vatrici spravljenoj od sopstvenog izmeta i slame, hoce to da uradi coveku. Ostavljen na milost i nemilost u najdubljoj od rupa, cekao sam. Cekao sam strpljivo na ovaj trenutak. Trenutak osvete!
Strepnje mi izvetrise iz lobanje, ostade samo misao o krvavom zadovoljstvu koje mi predstoji...
Ne brinite, pogani olose od naroda! Nemam nameru da vam pustim svima krv u jednom danu. Ne, nikako. Zelim prvo da se igramo jedne specijalne igre, koju su moji tamnicari igrali samnom...

Lanci, svetlost, fotoaparat, indijski orah, ogavni smrad

Lepo...:D
 
Probudi me ogavni smrad, kolima pregazenog psa, koji se uvlachio kroz poluotvoren prozor. Mrzi me da ustanem da ga zatvorim, em nesnosno smrdi, em vidim da se moja ljubav sklupchala u krevetu pored mene, da li od hladnoce ili u svojim snovima, nesvesno zeli da pokusha, da otera smrad pregazenog psa. Iako se osecam kao da me lanci drze vezanog za krevet, bezvoljno ustajem, skoro nechujno, da ne bih probudio nju, da joj ne bih razbio lepe snove ... znam da su lepi, jer joj je bezbrizan osmeh na licu, tako divan osmeh, da se skoro moze chuti glasno smejanje. U tom pokushaju, da budem tih i nechujan, nagazih na keramichku chiniju u kojoj je ostao poslednji indijski orah, koji sinoc, niko od nas dvoje nije zeleo da pojede, chuvajuci ga za onog drugog ... da pozeli zelju !!! Zatvorih prozor, malo razmakoh zavesu, moja jedina ljubav se glasno nasmeja u snu, a svetlost obasja poslednji nepojedeni indijski orah i zelju ostavljenu da je neko tek pozeli ... Uzeh fotoaparat i nanishanih njen levi obraz, prekriven svetlucavim crnim pramenom kose. Moja zelja beshe ispunjena ...

ljubav
smrt
nestajanje
zalosna vrba
zabluda
 
Nosićeš samo crne majice, crne, ono - smrtno skrivene namere, starke, eventualno cokule, ali da znaš da će sve ovo što sledi biti jako za*ebano - rekao sam joj u jednom dahu, a da pritom ne znam da li je prvi deo rečenice prihvatila posve ozbiljno i da li drugi deo treba da bude zasebna misao. Žalosna vrba? Ne! Nema mesta zabludama, ona zna, možda i više no što verujem da razume, ali... ni ja ne znam ima li tu mesta razumu. U ljubavi nestati ili nestajanje iste, a bila bi šugava rima da ruke ostanu čiste.
 
Pozivam Te na pir!
Sve Vas pozivam na pir! - uzvikujem, dok se, čitav park, radoznalo, okreće za mojim uzvicima.
Tek probuđena, u mom dahu se, još uvek, oseća menta paste za zube, kosa mi je neočešćana, ali pokupljena u konjski repić, a lice mi je umiveno i kao i svakom dobrom glumcu, na njemu je nacrtana radost.
Kupujem nekoliko flaša žestokog pića, gajbe piva, pršut, maslinke, "onaj sir što jedu miševi, sa rupama", kornišone, dve flaše najskupljeg vina....a u kuhinji, na trpezarijskom stolu, još u zoru sam, rasporedila uglancane čaše, stolnjak i salvete od batista....Očišćen je i starinski bakin svećnjak, izvađen skupoceni servis od češkog porcelana....
Sve je pripremljenjo. Zato obavezno dođite, nemojte da propustite moj večerašnji pir.
Muzika će biti najlepše iznenađenje. Čućete, neki od Vas, po prvi put, skladne akorde srca, koje se slama.

- obesčašćena
- neverovatno
- svemir
- zaljubljen
- miris
 
MaliZen - priča, je stvarno sjajna. Nisam te, ranije sretala...drago mi je, ja sam samouka
Drago mi je Samouka... :] nisi me sretala jer me nije ni bilo... dugo vremena imam otpor prema ovom forumu i bilo kojem drugom zapravo... jer mi se u jednom trenutku smucio ceo paket internet komunikacije :] ali ova tema me naterala da bacim koji redak...

Čućete, neki od Vas, po prvi put, skladne akorde srca, koje se slama.
gotivno...

@Bi2 - hvala jos jednom, primecujem da najvise uzivas u pricama koje imaju snazne osvetnicke emocije. ispravi me ako gresim :] zasto je to tako?
 
Drago mi je Samouka... :] nisi me sretala jer me nije ni bilo... dugo vremena imam otpor prema ovom forumu i bilo kojem drugom zapravo... jer mi se u jednom trenutku smucio ceo paket internet komunikacije :] ali ova tema me naterala da bacim koji redak...


gotivno...

@Bi2 - hvala jos jednom, primecujem da najvise uzivas u pricama koje imaju snazne osvetnicke emocije. ispravi me ako gresim :] zasto je to tako?
.Odgovaram u tvom profilu..
 
- obesčašćena
- neverovatno
- svemir
- zaljubljen
- miris

Pamtim taj miris.....bila sma zaljubljena i sve sam pazljivo zapisivala...svaki detalj, svojim chulima... Tvoj miris, dah, dodire...sve....
Imao si me te vecheri prvi....Dala sam ti svoju dushu, svoje telo....ti si ga uzeo...obecavshi da cu zauvek biti samo tvoja, a ti zauvek moj....Nasha spojena tela, lutala su negde gore...po svemiru....lebdeli smo tako visoko...sve do zvezda....
Sada znam...
Sve to je bila jedna velika laz....i tvoje rechi...i tvoji dodiri....i tvoja ljubav... Bio si neverovatno dobar glumac....obeshcashcena sam tvojim lazima, a svojom gluposhcu....Sama sam kriva za sve...jer sam ti verovala....:sad2:

- repriza
- patnja
- bol
- plach
- greh
 
Pamtim taj miris.....bila sma zaljubljena i sve sam pazljivo zapisivala...svaki detalj, svojim chulima... Tvoj miris, dah, dodire...sve....
Imao si me te vecheri prvi....Dala sam ti svoju dushu, svoje telo....ti si ga uzeo...obecavshi da cu zauvek biti samo tvoja, a ti zauvek moj....Nasha spojena tela, lutala su negde gore...po svemiru....lebdeli smo tako visoko...sve do zvezda....
Sada znam...
Sve to je bila jedna velika laz....i tvoje rechi...i tvoji dodiri....i tvoja ljubav... Bio si neverovatno dobar glumac....obeshcashcena sam tvojim lazima, a svojom gluposhcu....Sama sam kriva za sve...jer sam ti verovala....
uuu sjajno... zvuci licno...
 
Sve se ponavlja... Kao repriza...

I opet patnja! Prodorni krici lisavaju me snage i ja zelim samo da prestane... bez obzira na cenu... Proklinjem sebe i pitam se zasto... Nema nikoga da mi odgovori. Ja i dalje setam po kuci trazeci izlaza iz ovog bola. Ne nalazim ga... Sa sprata se ponovo cuju prodorni zvuci... O Boze, kada ce sve prestati? Da li ce ikada prestati? Pomisljam u ludilu da odem gore i okoncam to. Snaga me izdaje i ja sedam ukoceno, iznemogao... Gledam tu zenu koja se uzurbano krece po kuci. I polazim za njom gonjen nekim ogavnim grehom i uzasnim mislima, a sve samo da prestane.

Vrata su skoro zatvorena... Guram ih i lice mi se grci u besu i ocajanju... Cujem plac i znam da je sada sve gotovo... ili mozda tek pocinje...


pucina
kula
karta
breg
komedija
 

pucina
kula
karta
breg
komedija
[/QUOTE]


Od nedavno znam da zivot nikada nece biti komedija....ni moj...ni nichiji....
Mislila sam da je u zivotu sve samo igra i veselje...ali shvatih....bila sam dete.....i sada sam......ali ne tako malo...i neuko.....
Ispred mene..........sada je puchina....a nekada tu stajashe veliki breg.....
skoro da je bio veliki kao brdo....
Bilo je zeleno i lepo...naseljeno desetinama kuca.....ali je ipak imalo zivota......
Sve bi i dalje bilo normalno...kako je i bilo....da ta puchina sada nije plava grobnica....stotinama dusha.....
Proletela je jedna od onih ratnih granata, on milion ispaljenih nad nashom malom
zemljom......i to lepo zeleno brdo....srushila je.....kao kulu od karata........
Sada na tom mestu...umesto brda....stoji dubok vir....reka suza....i zubor boli....
Nishta vishe!


-1999.
-rat
-tuga
-smrt
-otac
 
pucina, kula, karta, breg, komedija

Čujem sopstveni plač dok slušam "jer, ono sve što znaš o meni, to je samo stara priča"....Reči ove prastare, zaboravljene pesme uleteše kao gonjene vetrom kroz polupan prozor u mozak,.urnišući mi i ovo malo pameti što je ostalo.....Tamo negde, iz mraka, usamljeni klarinet mami suze moje, cedi me, kap po kap...Odakle mu pravo, ni on nije bio pozvan....
."Jer, ono sve što" znam o Tebi..., dragi moj, mnogo je više nego što drugi ljudi znaju.....to me ubija kad sad gledam kako se ova komedija od mog života, kao kula od mokrih, budjavih karata, ruši ispred zamagljenih očiju, na nekom čvrstom ledenom bregu, od kog se ne vidi ni pučina, ni novo jutro .....".To je samo stara priča.....".

-1999.
-rat
-tuga
-smrt
-otac
 
Poslednja izmena od moderatora:
stanje
Zatvorena za pisanje odgovora.

Back
Top