Igra - sastavi priču

stanje
Zatvorena za pisanje odgovora.
Od svetlosti sunca nisam mogla videti kako uzlece avion koji njega odnosi daleko.Znam da me je tog dana i mucila prehlada,kasalj,kijavica....
Po povratku sam videla da nekog gospodina odvode u zatvor.Rekose da je u pitanju neka vrsta prevare.Sta sve necu videti!
Idemo dalje...
 
Južni Bulevar mi se te večeri učinio izuzetno dugačkim.Prokleta 46-ca se nekako lenjo i previše sporo kretala ka Mirijevu.Nije bilo gužve u saobraćaju a šofer je bio prilično mlad...ybg. možda je i on bio na nekom svom putu...ko će ga znati...!Uglavnom,meni se baš žurilo a šofera nije bilo ni malo briga...vozio je i dalje svoje dve vožnje...kakav lik.Nema veze.Što kaže stara Kineska 'ko žuri stići će,ko ne žuri stići će i on'...Marfi je sigurno bio Kinez!Ili možda nije!?Ma nije to ni bitno toliko... Bitno je da je šofer konačno ubrzao proces...narod je već počeo da poskakuje i negoduje...meni je odgovarao njegov spid...ma sigurno je vozio dve vožnje istovremeno... Nekoj teti je ispala čokolada koju je do tad halapljivo grickala...e baš mi je bilo drago...došlo mi da dreknem ''majstore care''...jedva sam se suzdržao.Neki čičolager je pokušao da bude ljubazan pa je teti podigao čokoladu i na opšte zaprepaštenje ona je svoje žute zube zarila u jadnu 'Milku'!Užas!Krenuo sam prema vratima...sledeća stanica bi trebala da bude ona kod C-marketa a ja moram do Maxija...ma ok. ima i tamo stanica ali ne mogu više da gledam ovu idiotkinju kako ******i jadnu 'Milku' pa ću izaći ranije...ybg. neće me ubiti malo šetnje a i prijaće mi malo čistog i svežeg vazduha.Negde na pola puta do yebenih vrata sudario sam se sa jakim smradom ili se smrad sudario samnom!?Ybt. pa onaj čičolager je u stvari bio prerušeni Super-Hik!!!Počeo sam da gubim svest ili je svest počela da gubi mene!?Pojma nemam kako ali sam uspeo da izletim napolje!Usput sam oborio i neku klinku...školarac...sveska je izletela zajedno sa mnom kroz vrata.Ybg. nisam namerno.Kakva vožnja!Počeo sam da kapiram šofera...možda je neki sličan 'čičolager' stajao u njegovoj blizini...!Ybt. kakav smrad!!!Pa matori se nije kupao bar milion godina...ma ni Sava ni Dunav...ybt. ma kakva Sava kakav Dunav...ma njega ne opra ni Jadransko more!Ah...kako je malo potrebno da osetiš sreću!Ko' bi rekao da će me Mirijevski vazduh toliko usrećiti!Nemam pojma zašto ali sam potrčao prema Maksiju...prema zgradi iznad...trčao sam i disao...ili možda obrnuto!?Ma ko će ga znati...zar je bitno... Bitno je da sam već uleteo u zgradu i onako zadihan krenuo ka liftu.Bio je mnogo brži od 46-ce!Zvono nije radilo pa sam pokucao.Dobro,više je ličilo na provalu...možda sam malo jače pokucao jer je komšinica sa viklerima na glavi izletela i nekako uplašeno me pogledala...iza nje se začuo lavež njenog psa...'dobro veče' rekoh i ponovo pokucah...ovaj put malo lakše.Ona je i dalje stajala na svojim vratima i nekako me blesavo gledala dok joj se pas motao oko nogu.Kalamunja neka rekao bih...ko će ga znati...slabo se razumem u te vrste ili se kaže rase!?Ma kao da je to bitno... Bitno je da su se vrata najzad otvorila i da je na njima stajala ona!Moj Anđeo!Uhvatio sam je za kosu i počeo je divljački ljubiti po licu...grizao sam joj usne i ljubio vrat...ahh kako sam osećao njen miris!Koža joj je mirisala na sebe i na neki Indijski sapun...Čandrika ili nešto slično!Ma kao da je to bitno... Bitno je da je ona mirisala i da je moja!Počeo sam da je svlačim...tu na samom ulazu u stan...tu pred smešnom komšinicom sa nekim glupavim viklerima na glavi...tu pred kalamunjom...


Paprat
Trg
Lazanje
Doktor
Kolašin
 
Paprat
Trg
Lazanje
Doktor
Kolašin
...Budim se znojav sa ranom na grudima...tragovi tvojih zuba.Psujem te dok se skotrljavam sa raspalog kauca i na kolenima puzim do terase - sumrak je,a crveno mi pece zenice...Prespavao sam citav `ebeni dan ...Uspravljam se,polako i pazljivo - ali ne dovoljno polako....Bljujem vino i polusvarene lazanje od sinoc - direktno u saksiju sa tvojom dragocenom Japanskom paprati...Bar mi neces kenjati da ih nisam zalio....
-Teturam i dalje dok izlazim mokar iz kupatila - pogled mi se polako navikava na polumrak sobe...Trazim svoju odecu medju smecem koje lezi po podu...Padam u pokusaju da navucem farmerice...Opet kauc koji skripi kao nocas, opet tvoj `ebeni miris koji mi kida nervne zavrsetke....Secam se - misici se grce a zubi stezu dok pokusavam da zanemarim pulsiranje u preponama...Mrzim to sto nemam kontrolu nad sopstvenim telom kad te se seti...
-Konacno - kafa u ustima i glavobolja koja jenjava - nalakcen na prozor blejim u trg i bastu kafica...Tamo si - sa "Matorim",izasla sa sljake sa g-dinom doktorom....Kladim se da me vidis i da pizdis sto jos nisam odpalio s` gajbe...smejem se u sebi - dok razmisljam kako bi izgledao matori Kolasinac(svi doktori su Crnogorci?) kad bi se docekao nosem na kaldrmu sa cetvrtog...Razmisljam i o tome kako bi lagano krckao tvoj vrat...prsljen po prsljen - mozda sutra...
-Mrak je na stepenistu - palim pljugu dok silazim - srecem te na ulazu dok ga vodis gore...Zelim vam "Dobro vece" najmeksim glasom koje moje raspalo grlo moze da proizvede i gledam kako se pretvaras u senku dok cekas moju sledecu reakciju...Prolazim pored, i kezim se - dok zamisljam mlohave ruke kako pretrazuju kozu na kojoj su jos uvek moji tragovi...
-Cale mi je uvek govorio da sta god radio,ne cekam sutrasnji dan sa kurvom...`Ebi ga Cale,zahebo sam se maksimalno...Volim drolju.

Sutra

Delovi

Shizofrenija

Malo vremena

Slavlje
 
Uvek ti ostaje sutra,razmishlja budala da olaksha sebi za sve danas propushteno.Nada da sledeci put netje biti josh jednom ponovljeno juche.Delovi onoga shto je trebalo ali nije,pojavljuju se kao uteha,kompenzacija neostvarene zelje kad udari o zid premalo volje i slabosti jer jednostavno nisi dovoljno dobar,nisi taj.Shizofrenija i paranoja slede kako raspolozenja vrtoglavo skachu po skali od krajnjih vrednosti u + i -.Kada poslednje donje postane nepodnoshljivo nisko,dolazi klimax olakshanja kao protivteza u neizgovorenim rechima shto oblikuju misli-uvek ima josh malo vremena.
Idi ubi se odmah,i slavlje moze da pochne.

most
konj
otrov
papir
pion
mrak
 
Napolju je bio mrak, kroz prozor je dopiralo samo slabo svetlo ulicne lampe. Stajao sam na sred njenog ateljea. Ako se to uopste moze nazvati ateljeom... Taj njen prostor za rad, crtanje... Uvek mi je bilo smesno reci da arhitekte imaju ateljee... Ne znam zasto, nesto me vuklo do njene sablasne ulice, pozeleo sam da je vidim, ali na lupanje alke niko se nije odazvao. Iznenadio sam se kada je kljuc usao u bravu, tada je bilo vec pola jedan posle ponoci, ocekivao sam da je kod kuce. Ima jednu ludacku naviku, jos od osnovne, oduvek je ucila nocu, i u srednjoj i na faksu, sada samo nocu crta... Papiri su joj na sve strane, ne razumem kako se snalazi, olovke su samo u jednoj posudi na polici iznad kosog stola, tu su i neke sprave koje nemam pojma kako se zovu, i srecni pion kog sam joj ja dao ... Morao sam da je potrazim, bas je cudno sto je nema... Mozda je izasla sa nekim, mozda ju je zvao onaj konj, kog je upoznala na nekom koncertu pre sto godina! Ima neki trip da je povremeno smara. Mada javila bi mi se i da je otisla, bezobzira sto ga ne podnosi, znam, nije ona takva, nema ona takve izlete u sred noci sa drugim muskarcima. Ne, nesto joj se desilo, i sto sam vise razmisljao sve sam cvrsce verovao u to. Kao lud sam usao u auto sa namerom da je trazim po gradu, telefom joj je bio nedostupan. Obici sve drugarice, drugove, sestru, brata, ma sve koje zna, sva mesta na kojima je ikada, makar i jednom bila. Vozio sam kao bez glave. I bas kada sam prelazio most, stigla mi je poruka: urgentni Hitno, losesam. otrovno, alegija!!? pozuri
I sve sam mogao da pretpostavim, i da iskombinujem u glavi samo ne to! I nije mi jasno kako, cuvala se, jako vodila racuna, nisam nikada mogao da predpostavim da ce joj se nesto desiti zbog toga. I ne znam kako sam stigao do urgentnog. U trenutku kada mi je doktor pricao da je jako kriticno, da joj je stanje naglo pogorsano, nakom sto se sama dovezla pre nekih 15 minuta, da su joj dali urbazon, i da ce joj ispirati zeludac, poslednje cega se jos jasno secam jeste da sam je video kako je izvoze na kolicima iz neke sobe sa zutim vratima, i video sam njeno neprirodno belo lice, tamnu kosu koja onako gusta i puna zivota visi sa onih skriputavih kolica i njene perfektno iscupane obrve, koje sam ljubio bezbroj puta, u svakom delu sveta i mog, njenog kreveta. " Zbog cega je tako lose, sta je pojela?" "Vocni kolac, ali znate... nije znala da ima lubenice..."

sat
pero na stapicu za kosu
planer
kasica prasica
razglednica
 
Ova noc nikad da se zavrsi, a, cini mi se, tek sto je i pocela. Nesto sam sva izbacena iz koloseka. Muka mi je od sebe i ne znam kako sam mogla sebi da dozvolim takav lukuz kao sto je vracanje kazaljki sata toliko unazad, i njihovo zaustavljanje u trenutku koji se vec vise puta desavao i vise me puta povredjivao. Sta sam mislila, uopste, kad sam se dala u pricu sa njim? Da sam pametnija, matorija, iskusnija i sve sto ide uz to? Da, bas je tako arogantan stav bio ono sto me je sunovratilo u davnu, i , teoretski mrtvu proslost.
I dalje mi je muka...secam se scene iz knjige, valjda Rikarda Reisha, kad ona umire u trenutku pre no sto bi da vodi ljubav sa njim, i, tik pre no sto ce Bogu na istinu, kaze mu da joj je muka. Od tad, kad god mi je muka, ja se, sa ironijom, setim te scene...
Celog sam dana napeta, i , kao neka klinka, gledam u telefon svaki cas ne bih li ugledala neko slovce od njega....Sad mi je vec dosta toga i samo bih da se spakujem pod veliki mlaz tople vode, sperem svu tu muku sa sebe i vratim se sebi.
Nervoza mi se i dalje seta po telu i osecam je i kroz sitno podrhtavanje pera na stapicu za kosu. Dobuje krv u slepoocnicama i trazi neko hladno mesto da naslonim vrelo celo. Ova soba mi je tesna i zagusljiva... htela bih da sam daleko negde, na nekom mestu ko sa razglednice, gde necu da zelim ruku na potiljku, koja mi polako steze kosu i izvlaci svu snagu iz mene...Neki zvuk se prolama kroz vazduh- telefon je, al slova ne pisu ono sto ja hocu, vec neku glupost iz planera.Srce mi lupa kao da je smak sveta, a ne jos jedna obicna, propala nada. Ma, smirice se i te strasti, samo da se docepam toplog tusa...da, to ce sve da vrati u ravnotezu,kao i jedan dubok san.
Ovaj odvratan dan je iscedio i poslednju kap energije iz mene, samo jednim prostim, zivotinjskim nagonom...jednim od najstarijih...
No, sto bi rekla Skarlet- sutra je nov dan, i necu ponovo da se predam ovim glupostima da me lome, bar ne bez borbe. Uzecu i poslednju paru iz kasice prasice i idem da kupim onu satensku krpicu o kojoj mastam vec dugo... tako bi trebalo da zamazem oci sebi, bar na neko vreme.Posle toga idem u biblioteku da nadjem knjigu koji vec duze vreme planiram da procitam- da , mogla bih i kolace da pravim, i to neke bas kremaste, za svoju dusu...Hm, odradicu i sve kozmeticko- frizerske tretmane kuci, cak cu i da se nasminkam...Jbt., nesto od toga mora da pomogne da sigurno sletim posle ovakvih bezveznih lutanja...
 
Kada sam usla u njegov stan na dvanaestom spratu, prvo su mi paznju privukli veliki prozori koji su od plafona dosezali sve do poda. Imala sam fenomenalan pogled na snegom posut Beograd koji je svetlucao kao da je neko po njemu prosuo najsitnije moguce komadice stakla koji su se presijavali na bledom zimskom suncu... Krovovi susednih zgrada su izgledali kao kristalna brdasca. Prepustila sam se uzivanju u bozanstvenom pogledu, kada me je prekinuo njegov glas. Rekao je:"Volim te...".
Vratila sam se u realnost...nas dvoje, konacno sami, taj trenutak sam dugo cekala...Vredelo je cekati... Uz zvuk neke nezne muzike koji je ispunjavao celu prostoriju kao miris indijskih stapica, naucio me je da stvarno volim... Te veceri sam probala mnogo toga, upoznala sve sto mi je do skoro bilo nepoznato, te veceri sam naucila da potpuno uzivam.
A sada, bez njega, dok se blizi jos jedna zima, ja se osecam tako sicusno, kao mrav, gde svako moze da me zgazi, da me jednim nemarnim i nenamernim pokretom povredi ili ubije...


Suze, suton, magija, vetar, vatra
 
U sredini naseg malog kruga... vatra je konacno upaljena, plameni jezicci nizali su se jedan za drugim...razbuktava se...srca nam podrhtavaju...sa radoscu gledamo kako gori pred nama i u nama...u meni...
Ceo dan obilazili smo vasare, igrali, pevali..zabavljali i sebe i druge. Mnogi su nas gledali u cudu, ne shvataju, pogotovo tu nasu potrebu za lutanjem...zivot u pokretu.. ima to svojih cari, ali odacu Vam tajnu... to su geni...vrela krv...traganje za necim novim, nevidjenim, nedozivljenim...to je u nama... u meni...
Suton se polagano spusta, obavija nas bojom noci...i dalje zaneseni gledamo u plamen koji se svakim trenom uzdize sve vise... obasjava ozarena lica okupljenih...mir, tisina...gotovo sveti trenutak...drvo pucketa, njegov opojan misis udisemo punim plucima...vatromet varnica odusevljava i opcinjava sve prisutne.. i izaziva burna osecanja...u svima nama...u meni...
Sarenilo nasih dugackih sukanja dolazi sve vise do izrazaja...lagano se njisemo...koketiramo...zavodimo neznim pokretima...i cekamo...ispod obrva pogledavamo jedni druge...ko ce prvi... ponekom se otme uzdah... ponekoj sedoj glavi secanje zasuzi oko...strast se oseca u vazduhu...oci se cakle...plamte u tami... varnice poput vatre u krugu..
Prvi nezni ton gitare...deluje poput groma, od siline nabujalih emocija, zadrhtah..kao list na vetru...Poljem se siri tiha muzika, pokrece.. budi iz sna...igra pocinje...sve brze i brze.. poput plamena raste energija u nama.. vrtimo se u tom carobnom ritmu... razmenjuju se tajanstveni pogledi...vreli...puni zudnje...to je ono iskonsko...iskreno... a tako magicno...to je ono u nama.. u meni...

-osmeh
-kradja
-obecanje
-strah
-prkos
 
...komad po komad odeće je završavao na podu...nešto i u hodniku.Blesava komšinica je i dalje izigravala kip slobode i nemo posmatrala šta se dešava.Ma kao da je to bitno...Bitno je da smo se nas dvoje stapali jedno sa drugim.Valjda je ukapirala da nije krađa ili provala u pitanju!Ma na kraju krajeva koga je pa briga šta ona misli ili šta njeni vikleri misle ili šta njena kalamunja misli...Ja sam ljubio svog Anđela...Podigao sam je u naručje i polako uz poljupce odneo do spavaće sobe...bacio sam je na krevet i grubo je pokrio svojim telom...nisam joj dozvolio pokrete...žedno sam udisao njene mirise koji su me bukvalno opili.Onako omamljen i pomamljen sam više ličio na zver,osetio sam strah kako izbija iz nje...bio je to slatki strah...znam da me se ne boji...znam da me želi... Iz nekog inata ili prkosa...ko će ga znati već...ustao sam sa nje i kreveta i zaputio se ka izlaznim vratima...da pokupim stvari...kakvo racionalno razmišljanje u tim momentima...ipak je ovo Mirijevo ybg.Nisam mogao da poverujem svojim očima,komšinica je i dalje bila ispred svojih vrata...izgledala je baš blesavo ali za promenu osmeh joj je bio na licu...''izvini komšija'' reče...''čuvala sam stvari,pa ipak je ovo Mirijevo''...hm,iznenada sam promenio mišljenje o komšinici...''hvala'' rekoh i brže bolje pokupih garderobu...Ušao sam u stan i zaključao vrata,tražio sam cigarete...negde su u jakni...jedva ih nađoh...zapalio sam jednu a stvari bacih na fotelju...krenuo sam ka sobici...krenuo sam ka njoj a neka slatka bol mi je razdirala stomak...seo sam na krevet pored nje...poljubio sam je u nosić...Bila je ljuta...pa naravno da će biti ljuta...hm,pa i ja bih bio...ko nebi ybg.Nekako u magnovenju sam primetio njenu malu,slatku i prelepu ruku kako se spušta ka mom licu...zvuk i bol...ok. nije neka bol...ali delovala je nekako divno...bacio sam cigaretu i uhvatio je snažno za ruku...privukao sam je sebi i poljubio u vrat...nežno...usput je iz mojih usta izletelo i obećanje da se tako nešto više nikada neće ponoviti...

Vino
Palilula
Taksi
Knjiga
Vikendica
 
Hm, cekala bih nastavak, al ne mogu da odolim a da ne nazvrljam nesto...

Crnom posteljinom prostrt krevet, u stanu sa velikim prozorima, negde na Paliluli, lako me je, praznu i tupu , progutao...zaspala sam pod cudnim utiskom nastalim usled kontrasta koji je pravilo moje svetlo telo na sjajnoj, tamnoj podlozi...
Nasla sam sam se u nekoj, meni nepoznatoj vikendici. Razgledala sam namestaj , sa kog sam prethodno skidala bele carsave sto su ga branili od prasine. Dosavsi do nekih vrata, stala sam i razmisljala- sta dalje? Oprezno sam ih otvorila i videla da vode u podrum, osvetljen slabim jesenjim suncem. Usla sam i prevrtala po hrpi razbacane starudije. Spolja se cuo zvuk auta koji se zaustavlja- mozda je neki taksi, pomislila sam, jer jedino tako sam mogla da objasnim zvuk motora u ovoj nedodjiji.Tren posle,zaneta brckanjem po zaboravljenim knjigama i drugim prasnjavim stvarima, nisam vise mislila o autu...sve dok me nije trgnuo ostar zvuk vrata, koja je neko zatvorio za mnom- covek je stajao ispred njih i posmatrao me tamnim, sjajnim ocima. Osetila sam krv kako siklja kroz vene a srce jako udara...nisam se pomakla jer me opio neki cudan strah, i to takav da je trazio da se nesto desi, kako bih ga izbacila iz sebe...Posao je polako ka meni, a ja sam se instinktivno povlacila nazad, sve dok ledjima nisam osetila zid i rukom, trazeci nesto za odbranu, oborila flasu vina...tresak flase je razlio nabujalu tenziju po meni, kao vino po prljavom podu podruma . Dok mi se priblizavao, izvadio je noz i, zaustavivsi se ispred mene, prislonio ga na moje lice. Oci su mu lutale po mojoj majci, a za ocima je islo i secivo, kidajuci tanku tkaninu. Pocela sam da se znojim i da disem ubrzano...kratkim potezom noza, ostala sam i bez suknje...blago peckanje na bedru je prenelo da mi je ovlas ogrebao kozu...Priblizio je glavu, tako da sam mogla da mu osetim dah na kozi. Poceo je polako da me njuska i , tupim delom seciva, da ispituje moje lice. U stomaku mi se mesao strah sa zeljom da me dodirne....bio mi je, od nekud, jako poznat njegov miris, kao i pogled koji prodire duboko. Ostavio je noz sa strane i dotakao mi kozu vlaznim prstima...

Mutna voda, glas, sneg, toplo, zvono
 
Probudio me je jutros zvuk crkvenog zvona.Ne podnosim ovakva jutra.Najradije bih ceo dan provela u krevetu,pokrivena preko glave,da nista ne vidim i ne cujem...Ali ovo zvono nikako da se zaustavi!
Ko li je sad riknuo?!
Htela ili ne,morala sam da ustanem,i po prvi put u zivotu bila svesna toga da pazim na koju nogu se prvo oslanjam.Potez ocajnika da odagna maler...
Bacam pogled kroz zamagljeni prozor,ali nista ne vidim pa usiljeno prilazim da vidim kakvo je stanje napolju.I eto jos jednog uzasa.Pada sneg!Danas su zvezde protiv mene.Vec mi je mrsko da izlazim napolje kad mi je u kuci lepo...toplo!Hajde da probam da udahnem duboko,nabacim kez na lice i glumim da je sve u redu.Skuvacu kafu,zapaliti cigaretu...A cime da skuvam kafu?!Nema vode!Joj,mama,gde li si cusnula onu tvoju rezervnu flasu sa vodom?
Evo je...Samo sto jedino sveti Bog zna od kad ovo stoji jer je tako mutna voda da me prosto cudi kako se nista nije "izleglo" unutra.Nista ovog jutra od moje kafe.Idem ja natrag u krevet.Eeeeee,pusti snovi.A ko ce na posao?Niko.Javicu da sam bolesna.
Grabim telefon kao da zurim da sto pre zavrsim sa tim,kao da kasnije necu moci.Malo cu da se nakasljem,da promenim glas...
Halo,dobar dan.Sanja je...kh kh...Ja da vam se javim da sam jako bolesna...Imam temperaturu.Ne mogu da ustanem iz kreveta...U redu.Hvala.
"Dobro,gospdjice,ostanite kod kuce i zelim vam brz oporavak",kaze moj dobri,naivni sef.
Ma bitno je da je dan spasen.Sada moze mirno da se spava.

srce,sreca,dusa,macak,secer,sunce
 
stanje
Zatvorena za pisanje odgovora.

Back
Top