Književnost Igra - sastavi priču

  • Začetnik teme Začetnik teme Mika
  • Datum pokretanja Datum pokretanja
Devojka je sedela sa slušalicama na ušima na kamenu pored reke. Zagledana u obalu preko puta, nije primećivala šta se dešava oko nje. Pesma je odgovarala njenom trenutnom raspoloženju. Nesvesno se njihala u ritmu muzike baš kao čamci i brodovi usidreni nedaleko od nje. Neko je potapša po ramenu. Iznad nje je stajao nepoznati mladić. Nije ga jasno videla zbog sunca. Pružila mu je cigaretu i nastavila tamo gde je stala. U vodi se pored njenog video i odraz mladića. Okrenula je glavu prema njemu i uputila mu oštar pogled. Pomislila je da je od onih koji spopadaju usamljene devojke. Nasmejao se šmekerski, kao da joj je pročitao misli.
Sedeli su na istom kamenu na kom je ona sedela pre trideset godina. Njegov dodir, miris podsetili su je na dan kada ih je spojila jedna cigareta. Slučajni susret i ljubav za sva vremena.

Suncokreti
Sreća
Prozor
Noć
Svici (bube🙂)
 
Tako je vruce, Noc je bila paklena.
Imam osecaj da sam sva natecena od toplote..
Moje oci...jedva otvaram kapke...

A mozda je to ipak zbog sampona
koji mi je sinoc upao u njih,
mozda je zbog toga sto sam opet
spavala samo sat-dva,
ali bice da je najpre zbog toga,
sto sam opet do pola noci plakala..
To mi je sad vec rutina...
izgleda da mi je plac postao metod uspavljivanja...

Secam se kad mi je rekao,
ne jednom, vec skoro svako jutro
cim otvorim oci,
" jesi li ti svesna koliko si lepa kad se tek probudis?"
Nikad nisam umela da prihvatim kompliment,
I onda bih odvalila neku glupost
ili prosto rekla
"ma, da vazi"
a on bi se ljutio...
sto ja necu da priznam da sam lepa...
pa bi me vukao nazad u krevet
i poljupcima i zagrljajima
primoravao da priznam...
Rekla bih da je to bila SRECA...
ne secam se da li sam tada
bila toga ovako svesna..

Ali ja kao da vise na srecu ne pristajem...
ljubav ne trazim
i ne zelim ni od koga da je osetim...
Necu da volim nikoga i necu da me iko voli...

Napravila sam svoj mikro svet
u kom moji mali suncokreti
gledaju uvek u mene...
Njima trebam da ih ogrejem
da ih hranim
i ucinim da budu zdravi, veliki i jaki,
da im sazrevanje bude sto bezbolnije
i da postanu srabilni i cvrsti...
A oni kazu isto kao ja!

Zato sto ne znaju...
da se ovo stameno snazno bice,
Mudra sova sto sve vidi i sve zna i resenje za sve ima,
ovaj orao koji rasiri krila iznad njih da ih od grada zakloni,
medved koji cvrsto stoji na dve noge i kandzama ih brani,
vuk koji ocnjacima meso kida za njih ako treba...
Nocu...
kad dan napusti sobu,
tama se u nju kroz prozor uvuce
i mrki prekrivac pogasi svice...
pretvara u slabu pticu zloslutnicu!

Brine, plasi se, dezura i place...
Brine zbog njih kako ce oni bez nje,
dezura nad njihovim snom da ga niko ne poremeti i pokida
i place za njim...za njim koji nije vise tu...

Ali samo nocu, kad niko ne vidi...

Danju moram biti nasmejana, mudra i jaka!



Zito
Vuk
Izvini
Ponovo
Sansa
 
Izvini molim te.... Toliko iskreno rečeno da nisam mogao da prihvatim to bez daljeg razmišljanja. Gledam je u oči, duboke, ogromne, oči koje sam voleo a koje mi sada znače tek drugarstvo. Verovao bih joj bilo šta, bukvalno sve, samo da na ustima nema vučjeg osmeha koji pokazuje istinu. Mogli bi nekada da damo šansu sebi i pokušamo ponovo. Reči za koje bih nekada ubio, bilo koga, bez trunke razmišljanja, reči koje sada zvuče kao huk oluje u daljini, beznačajno..... Reči mi ne prelaze preko usana, ne želim da ih trošim uludo, i ne želim da sebe upletem ponovo, malo zbog toga što mi ništa ne znači, malo zbog straha da bi možda, nekako, uspela da vrati onaj košmar od pre.... Ne želim to, neću to, ne smem to, nikako..... Posmatram je, svestan da više nema ružičastih naočara koje su se srećom davno razbile, i sada, kada je vidim ovakvu ne vidim ženu, vidim vuka spremnog na skok koga krije žito koje se talasa preko njega.... Izgovaram fraze, prazne reči koje kriju moja prava osećanja, znam to, a znam da to zna i ona, okrećem se i odlazim. Ne nije mi žao. Ni sebe ni nje. Žao mi je dela moje duše koja je ostala zauvek prikovana za njene oči i vremena bačenog na to, i žao mi je što i dan danas sećanje na moju ljubav izaziva toplinu u meni, sećanje na sreću koju sam imao, čak i ako je bila samo moja.

misao
sudbina
lepota
milost
kraj
 
misao
sudbina
lepota
milost
kraj

"Nije lako biti u vezi", rekla mi je dok smo posle jutarnje kafe jele naše jutarnje prženice, tonom u koji je htela da upakuje sve svoje dugogodišnje iskustvo u ljubavnim odnosima. Odlučila sam da ne reagujem na prizvuk pametovanja nekom kome je ovo prva ozbiljna veza i da se prosto složim sa konstatacijom: "Da, teško je." Oduprla sam se porivu da zabiberim zajedljivo: "Ne moraš meni to da pričaš."

Ne želim da se svađam. Odrasla sam u ulozi svedoka zavada među roditeljima. Uvek mi je neobjašnjivo mnogo tužan bio utisak da nijedna od njih nije morala da se dogodi.
Ona se osećala nevrednovano, uzetom zdravo za gotovo. Crpila je iz sebe energiju i toplinu, obraćala pažnju na nevidljive stvari kako bi svi bili zbrinuti, ušuškanih tela i osećanja. Stvarala je doživljaj sigurnosti, onda kada je nije osećala. Jedno iskreno hvala bi je ohrabrilo. Hvala što radiš svoj deo posla.
On se osećao pod pritiskom, lične vrednosti uvek pod znakom pitanja. Skupio je, hrabrost, snagu i sve svoje sposobnosti i usmerio ih u zarađivanje, u napredovanje, u stvaranje sigurnosti u nesigurnim vremenima. Jedno iskreno hvala bi ga ohrabrilo. Hvala što radiš svoj deo posla.

Ali to nikad nisu izgovorili.

To je bilo kao da su se poljubili nad planom zgrade koju su odlučili da sagrade, obukli iste kombinezone, jedan roze drugi plavi, i prionuli na posao - da bi onda negde u procesu gradnje počeli da cigle lepe pljuvačkom usmerenom na onog drugog. "Da nije mene i mog kombinezona ne bi mogla da se šetkaš kao neka gospođa u rozem i da te boli uvo za sve." "Jak si mi ti, da nije mene i mog kombinezona muda bi ti virila kroz neokrpljene poderotine!" On je proklinjao sudbinu zato što mu je uvalila saputnika koji ga ne ceni, a ona je proklinjala sebe zato što je dozvolila da se da partneru koji je ne poštuje. I tako u krug, i nedogled...

"Zaista ne moram da imam ne znam koliko bogato iskustvo u vezama da bih znala da one nisu lake", bila je misao koja je sumirala čitavo doživljajno putovanje. Prala sam sudove posle doručka, mršteći se u jednu tačku. Čelo mi se pregrejalo od razmišljanja. Ona se spremala za posao, čulo se parno izdisanje dok je peglala uniformu. Ugasila sam česmu i naslonila se dupetom na sudoperu dok sam krpom sušila ruke. Kraj stolice su stajale njene papuče, odmah pored ležaja koji je još uvek mirisao na salon nameštaja. Videla sam da su šolje iz kojih smo popile kafu ostale na stolu. Vratih se po njih, pa opet do sudopere. Razmišljala sam o momentima u svakodnevnici kad osetim čistu lepotu njenog prisustva, njene pažnje i načina na koji postoji. O tome koliko se ponekad osećam prepuštenom na milost i nemilost njenoj spremnosti da me razume, oseti i primi. Razmišljam o tom kontrastu, o tome šta znači živeti zajedno, o različitosti, o ravnoteži, o zdravom razumu i osećanjima i u trenutku kad postajem svesna da mi se čelo ponovo pregreva, osećam poljubac tačno između vrata i desnog ramena. Jedva započeto filozofsko pitanje o poreklu ljubavi se razliva u toplinu koja niz kičmu dopire u stomak dok mi ne zaiskre mišići u butinama. Ljubi me tako preko ramena. Iz nekog razloga voli da me nađe zauzetih ruku i da me baš tad ljubi. A iz nekog razloga ja baš to volim. Izlazi na vrata i odlazi na posao, čime završavamo našu jutarnju rutinu. Svako jutro je isto, i u isto vreme potpuno drugačije. Ali sad me baš i nije zanimalo da ulazim u razmišljanje o tom fenomenu.



Prilaz
Srebro
Farba
Grlo
Lopov
 
Из грла ми се отимао крик. Претио је да својом високом нотом поцепа плаветно пространство испред мене. Али, не. Стиснуо сам зубе. Зашто показати бол? Зашто показати бес? Зашто показати коју год врсту емоционалне слабости некоме коме је то душевна храна?
Лопов?! Да! И то не обичан. Лако је се борити са лоповима са дна лествице, који се задовољавају сребром, можда златом... Овај лопов је ученик самог Луцифера. Душа је оно што он жели. Софистицирани преварант. Не краде, просто узима. И не осетиш. Само се једно јутро пробудиш празан.
Прилаз му је увек исти. Облик често мења. У зависности од тога шта желимо видети. Спреман је да подилази. Да мами. Људи смо, сујетни, зар не?! Прија. А онда... Онда напада. Одбрана је осуђена на пропаст. Не постоји.
Тренутак пред апокалипсу су ми се отвориле очи. Спознао сам. Препознао. Фарба је спала. Али... Није овде крај, знам.
Проклет био, докле више против себе?! Чему жал?!


Сатен
Салон
Лагати
Одлази
Ребус
 
Сатен
Салон
Лагати
Одлази
Ребус

Gospodin Maljokovič je bio viši sanitarni ispektor u Upravi za kontrolu hrane, odjelu koji je bio usko specijalizovan za kontrolu procenta pesticida u konzerviranim biljnim namirnicama. Uprava za kontrolu hrane nedavno je bila ustanovljena, kao ispostava Ministarstva poljoprivrede tako da biti viši savjetnik, da se ne lažemo, nije bila mala stvar. Gospodin Maljokovič još samim rođenjem donio je na ovaj svijet svoju ljubav ka biljkama koja se isprva očitovala u njegovoj potrebi, koju je manifestovao još u ranim godinama svog djetinjstva, da svaku zanimljivu travčicu ubere i stavi u džepić ili majcu ako na svojoj malenoj garderobi ne bi imao džep. Njegova majka zbog tog je vrlo često bila u problemu oko skidanja fleka i pronalaženja pristojne količine zeleniša u mašini za veš ukoliko prethodno ne bi prekontrolisala njegovu garderobu. Kasnije, gospodin Maljokovič je tu svoju simpatičnu maniju razvio u izučavanje biljaka i vrlo uspješno bavljenje fitoterapijom. Uvijek je uz sebe imao bar po dvije tri tinkture u čijoj osnovi je bila šljivovica. I kakav bi to bio sveštenik svoje religije da nije sopstvenim primjerom živio svoje propovjedi, naime, na svakih sat vremena pio bi po dvadeset kapi iz tri flašice tinktura koje je uredno nosio u torbi zajedno sa fitosanitarnim dozvolama i rešenjima.

Nikada niko nije postavio pitanje kvaliteta njegovog predanog rada u pesticidnom odjeljenju Uprave za kontrolu hrane, do spornog dana kada je koleginica iz Sekretarijata za kontrolu ispravnosti zamrznutih namirnica naglas zaključila da njegova rješenja zvuče kao da ih je pripit pisao. Takva izjava po, takođe glasnom zaključku, gospodina Maljokoviča bila je udar na njegov poslovni, privatni i fito integritet koji se nikako nije smio dovesti u pitanje. Nakon tih par glasno iznesenih zaključaka počelo je širom Uprave za kontrolu hrane dosta tog da se naglas zaključuje. Ta glasna zaključivanja poprimila su sasvim novi tok i dospjela do medija..Naslovi u novinama tipa "Rebusi rešenja o ispravnosti hrane, šljivovica diktira odluke" pljuštali su kao kiša.

Malo je reći da je gospodin Maljokovič trpio ozbiljan stres tih dana. Štaviše simptomi stresa bili su takvi da nije mogao spavati, imao je uplašene misli i povišen libido. I naravno kao svaki propovjednik svoje religiji odlučio je svojim primjerom dokazati svoju ispravnost i učinkovitost svojih biljnih pripravaka i u konačnom skinuti ljagu sa svog imena i djela. Otišao je na razgovor kod direktora insistirajući da tom sastanku, kojim je kasnije će se ispostaviti vladala zaista demokratski prijatna atmosfera zelenog satenskog salona, prisustvuje i direktor najuticajnije medijske kuće čiji su ponajviše ukalajli njegov ugled. Na sastanak je, naravno, otišao sa torbom čiji sadržaj je bio dosledno isti već godinama sa malom razlikom što je količina tinktura bila mnogostruko veća.

Suvišno je ovdje prepričavati detalje tog sastanka jer nas konkretno zanima samo gospodin Maljokovič i mogućnost njegovog izlaska iz ove nadasve neprijatne situacije.

Kako god, jutro nakon tog dana kada je održan predmetni sastanak bilo je kišno i za gospodina Maljokoviča srećno jutro. List u vlasništvu najuticajnije medijske kuće na svojoj naslovnici, boldovanim najvećim fontom, nosio je naslov dovoljno dobar da tog dana iz kabineta direktora uprave ode predlog da gospodin Maljokovič bude imenovan za načelnika odjeljenjenja, ni manje ni više. Posle je među narodom bilo, mada rijetkih, komentara da su se u naslovu našle neke gramatičke greške a u samom tekstu na dvije strane vrlo neobične rečenične konstrukcije, ali to sve nije bitno. Nije se na tome završilo. Gospodin Maljokovič je odlučio da napusti Upravu za kontrolu hrane i niikad se više tamo ne vrati. Njegov odlazak promijenio je mnogo toga, naročito na odjeljenju usko specijalizovanom za kontrolu procenta pesticida u konzerviranim biljnim namirnicama. Vazduh je mirisao drugačije većina naglas primjetila.​

snaga blistanja
so
vodolija
mali pas
 
Preturam po svojim mislima ne bih li pronasla bar jedan valjani razlog da opet pocnem da zivim. Zavladalo je neko cudno mrtvilo u meni!
Ne zelim nikoga u svojoj blizini.
Kad neko pruzi ruku ka meni, trgnem se, zarezim bez da tog nekoga udostojim upozorenja, pogleda, reci, objasnjenja...
Samo potmulo rezanje,
pogleda zakovanog za put ispred sebe
kojim zelim da krenem a i dalje ukopano stojim.

Nestala je snaga moje volje,
moj pogled izgubio moc blistanja,
a srce zaboravilo koliko prija kad se s nekim smejes, pa na nasmejane usne spustis poljubac, ukrades komad slatkisa i onda se smejes jos vise.

Iz mojih suza nestala je so, postale su obicna voda. Voda koja kvasi lice bez grca, bez glasa, drhtavih usana, pitanja zasto...prosto teku, nemaju svrhu, prosto padaju u prasinu koja se kruni okolo sa mog trosnog bica.

Da li je moguće da je to to, da sam postala besmislena vodolija na dnu recnog korita, bez svoje svrhe da zedne vodnom napojim i usahle useve polivam.
Svoje sam boje uklopila sa okolinom da me sto manje primecuju, da me nista ne pitaju, da nista ne nude i ne traze da im dam, jer nemam vise nista sto bilo kome mogu ponuditi.

Bleda, neprimetna, tiha, neinteresantna, lako se provlacim, primecuju me jer ne uspeh da svoj fizicki oblik promenim i pokusaju ponekad da mi se obrate, ali brzo odustanu jer nemaju kome shvate da tu nema nikoga ko zeli da ih cuje.

Zato i ti prodji pored mene i zanemari to sto si svojim likom od mene napravio pitomo stvorenje.
Kraj tebe sam kao blesavi mali pas sto veselo laje, mase repom i ceka da ga pomazis i uzmes u svoje krilo.

Prodji, nemoj me uciniti ranjivom, zavisnom, slabom, ostavi me da režim iz svog cudnog mraka koji se ni pred suncem ne sklanja...
ne svracaj zato sto si u prolazu i sto sam usput, samo prodji...

cvet
zrak
Kisa
Boja
Smeh
 
cvet
zrak
Kisa
Boja
Smeh
----------------------

Ne pamtim kada sam poslednji put čula smeh, onaj pravi, zvonki, od srca!
Doduše, i meni je sve manje i manje do smeha, ali mogu, još uvek mogu da se smejem glasno, dušom, telom i očima.
Možda ne izgleda baš najpristojnije kada je meni nešto smešno, ali šta ću? Takva sam kakva sam. Na meni se vidi svaka emocija.

I ovo šućmurasto veče za koje ne znam šta će prelomiti do jutra, ispunjava me nekim setnim emocijama.

Ti ne znaš ništa o tome. Nisi ovde, otišao si odavno.

Što vreme više prolazi, čini mi se da ti sve manje nedostajem. Ponekada se zapitam da li se ikada setiš prošlih dana?
Kada ugledaš plavi cvet cikorije na goloj stabljici, sećaš li se koliko takvih cvetova si ubrao za mene?
Od prvog cveta koji si mi poklonio, prošlo je dosta vremena i za sve ovo vreme poljsko cveće mi je njomiljenje, a plava boja je boja ljubavi.Prave ljubavi, iskrene dečije.
I, nikada, ali nikada neću znati kada se postavlja linija koja deli osećanja, dečiji svet i bezbrižnost od nekog drugog sveta u kojem bitišu samo odrasli?
Da li pamtiš onaj bicikl na tri točka kojim su uvek izlazio na ulicu, ali kada ugledaš cvet cikorije ( nijedan drugi, nijedan lepši), sišao bi sa bi sa bicikla, slabašnom ručicom pokidao žilavu stabljiku i sav srećan, na svom trotočkašu, jurio da mi doneseš cvet?

Eto, ja pamtim i zeleni bicikl, i šorts sa Miki Mausom, i kožne sandalice sa kaiščićima i kopčom sa strane.
I pamtim sjajan, bistar, pametni, pogled i tvoj ponos.
Sve pamtim, jedino se ne sećam trnutka u kojem je ovo vreme počelo da nas melje.

Večeras zrak miriše na kišu. Uzalud. Samo miriše...

-----------------
Zvuk
Obećanje
Oblaci
Suva trava
Cigareta
 
Ima li šta lepše od toga kad trčiš po toplom pesku tako sitnom
da ti noge upadaju u njega, a ti se saplićeš i padaš.
A kad padneš,
iznad tebe plavo nebo i mekani beli oblaci zaliče na stado razigranih ovčica.

Pa verovatno ima, ali ja sam to tako volela.
Dan proveden na obali Dunava u mom rodnom mestu! Peščane dine, na koje smo se penjali i onda kotrljali do samog dna.
Smeh i veseli vrisak, pratio je taj besplatni, blesavi spust, na tela se lepio pesak, ulazio u kosu u oči, suva trava se zaplitala medju prste na nogama...
kako je to bio dobar osećaj
Pa nismo tad možda više baš ni bili deca, ali smo i dalje bili puni igre, radosti,
jedini zvuk koga se jasno sećam vezano za te dane, je smeha.
Sećam se onog dana kad sam se prvi put srela sa zelenim očima,
očima koje sam zavolela tek godinama posle ali koje volim i dan danas.

Onako mokri, pravo iz vode, počeli smo da igramo odbojku na pesku,
požrtvovano i bez straha bacila sam se da spasim poen i zagnjurila čitavim telom i licem u mekani sitni pesak...
Smeh!
doduše prvo su me svi pitali jesi li dobro,
pa jesi li luda,
a kad su shvatili da jesam onda naravno grohotan smeh.

Potrčala sam prema vodi, da vratim malo izvadjenog peska u Dunav i naletela pravo na tebe.
Mogu zamisliti na šta je ličilo to peščano raskeženo lice
koje si ugledao posle sudara sa tobom.
Ti tek pristigao na plažu u čisto beloj majici i svetlo plavom šorcu,
a ja, onako mokra, uvaljana u pesak zalepila sam se za tebe.
Nos mi je završio na tvom mirisnom vratu, usne ti blago dotakle kožu, a
Zelena Malicija ostavila je zig na mom mozgu, istog trena bila sam obeležena.
Nas dvoje smo tog trenutka postali jedno, na tebi su ostali ocrtani obrisi mog tela.
Stavio si ruke na moj struk, blago spustio glavu da bi pogledao u moje oči, od peska se nije videlo
ali bila sam crvena u licu kao bulka a ti pitao si me samo, da li si dobro.
Nisi se ljutio,

Nisam sad ovde da bih pričala o našoj ljubavi, niti da bih žalila za mladošću,
ni kako i zašto se desila prva zapaljena cigareta.
Nisam te dozvala da bih spominjala neispunjeno obećanje, pogrešne odluke, prvu pravu ljubav, prvu bol zbog ljubavi, nisam!

Znaš i sam da si zadao ozbiljan domaći zadatak svim mojim budućim pokušajima ljubavi, visoke standarde
ispod kojih nisam trebala da idem a išla sam...valjda zato što sam se nadala i verovala da će možda opet nešto biti kao mi
samo ako se dovoljno potrudim, dovoljno predam i dovoljno želim ali nije bilo ...ni blizu.
nijedan nije uspeo da bude ni blizu tako savršen za mene ovako nesavršenu.
Ovde sam da ti kažem da sam posle mnooogooo godina,
da sam "naletela" na nekoga ko čini da se osećam dobro.
Smešno je, mnogo smešno je to što je naš prvi kontakt bio sličan kao moj i tvoj.
Dobro, možda nisam bila baš sva ulepljena peskom, ni trčala u kupaćem kostimu po plaži,
ali sam bila pogubljena i zbunjena i neopterećena pameću i umesto da mu pružim ruku i pristojno izgovorim svoje ime,
zagrlila sam ga i poljubila u vrat... :zcepanje:
da! jesam....stvarno jesam... o Bože :fdlan:
Ali i on je odreagovao isto kao i ti.
Nije pitao ništa, nije mi zamerio, ali je imao taj blagi zabrinuti pogled koji pita...jesi li dobro?

Jesam, dobro sam, vratio mi je mene!
Istu onu mene...koju sam izgubila, kad sam izgubila tebe.
I radujem se sebi, kao što si mi se ti nekad radovao, tvojoj blesi blesavoj.
A da li ga volim kao tebe?
...ne ljuti se...volim ga više!
On je premašio zadate standarde
i potpuno i sasvim je
Savršen za mene ovako nesavršenu!

Znaš, od onog trena kad sam prihvatila da na travi ne možeš baš tako bezbrižno ležati,
kada sam se usudila da pomislim da nije pametno i da ne treba da hodam bosa,
da je neprijatno kad ti je vreo pesak pod nogama i kad se vešto zavuče svuda,
da sam usvojila nametnuto da moraš uvek biti ispravan, ozbiljan, promišljen, oprezan i mudar,
moj život je prestao da bude život.
Želim da ponovo živim!

miris
zvono
senka
gitara
znam
 
miris
zvono
senka
gitara
znam
----------

Prija mi ovo osveženje posle paklenih vrućina.
Kako godine prolaze, vrućine me opasno iscrpljuju. Ne znam ima li to kakve veze sa mojim godinama ili je klima promenila svoju ćud?
Otvoren prozor noću olakšava spavanje. Jutarnja svežina posebno mi prija iako se umotam u svoje ćebence a gola ramena mi pomalo zebu.

Tako ušuškana, između stanja budnosti i sna, ponekad osetim da mi licem preleti blagi povetarac,kao tvoj dodir, kao senka. I znam, znam da si to ti. Uz senku u preletu preko mog lica, osetim i tvoj miris. Miris parfema izmešan sa mirisom duvana.
Taj miris, zadržan u nozdrvama, osećam danima posle.

Večeras se uspajvljujem uz 'Eye Of The Tiger', gitara luduje najbolje rifove, san me savlađuje posle napornog dana.

Znam, ujutru će me probudit zvono sa crkvenog tornja čiji zvuk putuje ravnolinijski ovom vojvođanskom ravnicom prekrivenom sprženom požutelom travom.

Umotana u svoje ćebence, podrhtavam od umora i svežine, čekam san.
I miris parfema i duvana u mom snu...

Slova
Intervju
Koža
telefon
Miš
 
Slova
Intervju
Koža
telefon
Miš
.....................................................

Preturam po starom koferčetu za pisaću mašinu, veštačka koža šivena pre mnogo decenija u nekoj odavno porušenoj fabrici još uvek se dobro drži.

Jutros su me ponovo zvali iz redakcije i tražili taj intervju, ajde, bre, ajde više, pa to ti je stari tekst, kako ne možeš da ga nađeš - viče moj urednik u telefon. Čovek nikad ne ogugla na ta urednička sranja, možeš da imaš milion godina iskustva, opet se osećaš krivim što si upao u cajtnot kao poslednji pripravnik.

Nastavljam da prebiram po starim papirima, tanak pelir se lepi za moje prste, teško je pronaći ono što tražiš u tom moru požutelih tekstova. Na mnogo listova nedostaju slova ili čitave reči i rečenice otkucane ko zna. Da li je moguće da će se ispostaviti da je neki izgladneli miš izgrickao papir sa intervjuom koji sam davnih godina napravio na Stražilovu sa Mikom Antićem, u onih desetak minuta dok su ga noge i volja još držali!?
Eto šta ti je život, jedan uporni miš može i najvrednije uspomene da pretvori u komadiće ničega.
Uspomene ipak najviše vrede kad su tamo gde im je i mesto, u glavi.


ostrvo
kamen
papuče
naočari
haljina
 
Ostrvo
kamen
papuče
naočari
haljina

Neznam zašto je to dugo krila od javnosti.Rodjena je tamo daleko,negde gde nebo ljubi more,jedino se nekad oblak spusti pa se ne vidi taj prizor.
Ujutro kad ustane prvo joj je bilo da priđe prozoru i pogleda preko mora.
Ako nije bilo oblaka u daljini bi se videlo malo OSTRVO.koje tu stoji ko zna od kad ,jednostavno dar prirode koja nesebično daruje.
Imala je blizu plaže svoju stenu,ona je nazivala KAMEN, Jer joj se činio previše mali za stenu.
I to jutro je sa knjigom u ruci došla na svoj kamen ,pošto je bila plima i more svuda okolo PAPUČE je ostavila na plaži da ih ne pokvasi
Volela je da joj blagi talasi dodiruju i masiraju stopala i nikad nije odustala od tog mesta.
Ubrzo je sinulo sunce,slova iz knjige su se jedva videla pa je morala staviti tamne NAOČARE koje je za svaki slučaj uvek nosila u maloj torbici
Knjiga,mali peškir, naočare, nešto voca, flašica vode,malo čokolade ,naočari, to je sve što joj je uvek trebalo.
Kad je sunce jače zapeklo, rešila je da je sad dosta pa je krenula prema plaži, rukom pridržavajući svoju šarenu HALJINU da je ne pokvasi
Blagi vetrić joj je raspleo kosu koju je sad blago mrsio.

I danas sve stoji tako i ostrvo u daljini i njen kamen,plima i po koji talasić ,poneki galeb na tren stane na njen kamen ,poneka ribica zaluta u plićak samo nje nema tamo,život je odvukao negde daleko ,samo je ostala čežnja za rodnim krajem i želja da se jednog dana vrati tamo. Rodni kraju samo je čekaj, doći će ona sigurno...

Vece
Senke
Osećaj
Kosa
Miris
 
Vece
Senke
Osećaj
Kosa
Miris

Kiša se natezala ceo dan. Hoće - neće, Sunce rastera oblake, pa se oblaci rasrde udruženi protiv Sunca nagomilavajući se zaklone ga sasvim.

Igra Sunca i oblaka, kiše i vetra, donela je u ovo veče svežinu i miris rane jeseni.
Iako je sveže, moja stopala su bosa, na meni majica kratkih rukava.
Nije mi ni prijatno ali me mrzi da obučem duks i obujem čarape.

Sa kompa ide neka muzika, iza mene se čuju reklame sa uključenog tevea.
Kako starim, sve manje volim nedelju, rođendane, praznike.Ustvari,više je onog što ne volim od onih stvari koje volim.

Da li sam u ovo nedeljno veče namćorasta više od uobičajenog, ili je to samo osećaj koji me vara?!
A, tako malo mi treba!
Treba mi samo trenutak ali 'onaj'trenutak koji prepoznajem i koji me iz dubina vine u nebesa.
Ne znam da li ih želim ili ih ne želim više.
Ovde, u dubini, osećam mir. Tu sam svoj na svome.
Misli mi remete samo senke koje ponekad promiču noću ispod svetiljki, ili one tihe senke prošlošti kojima ne treba svetlost da bi ih primetila.One su sveprisutne.

Osećam blagu zebnju po stopalima, rukama, butinama.
Oblaćim duks, nazuvam čarape, kosa rasuta po ramenima još uvek ima blagi miris šampona od vanile i kokosa.

I ovo prohladno nedeljno veče, veče bez inspiracije, vuče me u dubine.
Sačekaću jutro. Možda se i promeni sve!

--------
Jutro
Nada
Promena
Snaga
Ujed
 
Promena mena na mesecu na mene utice povoljno, namera na mene bese atentat citaoce. Pretendendat dupe trese tog dan bese, jer uzeo je taoce ko za svete oce, rece, svete ko i cvete osvajacu ko Ahil Troju, JUTRO dobro bice i moja, pobro moj citaoce neko vice ajmo, moja i moja. Moja ramena odnosno PROMENA bice kod meseca i njegovih mena a zena mi prava hebena bena, jer skocila kod kominskog praga a on SNAGA snaga! zaista je imao taj zube UJED joj je jedamput dao, i kaze ups pa ti si Nada NADA!

Medicinar
Odzacar
Biciklo
Pracka
Duboko jezero
Srebrni pecet iz fioke direktora
 
Bio je lep i sunčan dan. Znam , otaljani kliše , ali tako jeste bilo i sećam se svake pojedinosti : sunce visoko , duboko jezero pored nas , kotrljanje starog izmučenog točka bicikla negde u daljini.
U moju svest ostali su urezani frejmovi rasuti praćkom sećanja koje po potrebi svežem u celinu. Uvek i nepogrešivo u onu suštinsku koja mi izmami osmeh.
@pura moca i ja , Umetnik i Medicinar , ruku pod ruku koračamo prema stolu za igru dok šušti lišće ispod nas. Obrisi odžačara koji nestaju pod kapom sunca zaigrali su u mom oku dajući mu preteći , uzvišen sjaj.
Konačno , došao je i taj trenutak.
Umovi nam ostaše zarobljeni istog momenta kada se otvorila tabla koja se potpuno neočekivano izdvojla i plesala sama . Mi smo je samo ćutke pratili i prekidali na trenutak ples uzdasima neverice .

Da li se to zaista desilo ili nije, više nisam sigurna , ali sećanje je tu. Kako sećanje može biti lažno ? Ko se usuđuje da kaže tako nešto?
Potpisao je partiju direktor lično , a tu je i srebrni pečat iz fioke ako zatreba !
 
Kiša je padala toliko dugo da su ljudi umalo zaboravli kako izgleda Sunčeva svetlost.
U početku je deci bilo zabavno da skaču po baricama, a odraslima da kraj prozora broje kišne kapi.
Neki su slušali balade uz dobovanje kiše po staklu, a drugima je taj ritam poslužio kao muzička podloga za nežnost sa voljenom osobom.
Ali sve se promenilo kad je voda počela da nadolazi i odnela jedini put koji je malu varoš spajao sa ostatkom sveta.
Plitko mesto nije moglo da se nigde nađe kako bi bar neka moćna mašina pregazila vodu i stigla u pomoć ljudima koji su svojim rukama punili vreće sa peskom.
Godine su samo broj, kažu mnogi, i to se pokzalo kao tačno, jer su i stari i mladi vredno radili da zaustave stihiju.
A onda se, kao nevidljivom rukom odnesen, kišnio veo pomerio na drugu stranu planine.
Šarenilo duginih boja nikada nije tako prijalo sanjivim očima ljudi iz male varoši.
Znali su da je najgore prošlo, ali ostaće u njima zauvek sećanje na dane kada su dan i noć bili stopljeni u sivilo.

venac
lovor
pobednik
trka
nedelja
 
To je bio poseban dan.
Iako je legla poslednja ustala je pre zore, da bi stigla da umesi i ispeče kolač.
Nije volela osećaj brašna pod prstima, ni kad se testo onako ulepi za njih, ali tog dana joj je čak i prijalo.
Brašnjavim rukama dodirivala je, lice i kosu, veselo pevušila, tiho da ne probudi ukućane ali u njoj se čula pesma iz sveg glasa...napravila je venac od testa da njime ukrasi kolač, par ružica, pletenice, nije joj bilo teško da pažljivo uvalja mnogo malih komadića i učini da liče na zrna žita da od njih sastavi prelepi ukras...
zadovoljno se nasmešila kad je završila!
Pokrila je tepsiju novom čistom krpom i ostavila da testo odmori.
Osvrnula se oko sebe i pregledala još jednom da li je sve što treba spremno...hm salata...
Otišla je do špajza donela veliku teglu medne crvene paprike i sama sebi se nasmejala kad se setila koliko se trudila da lovor list baš stoji tako da sa kolutovima šargarepe i komadima belog luka, liči na list prelepog narandžasto-belog cveta.
Naslagala je u tanjire i dekorisala kao što uvek svu hranu dekoriše, zavila folijom da se ne suši...i zadovoljno pljesnula rukama kao malo dete...sve je bilo spremno...osećala se ispunjeno i srećno.
Osećala se kao pobednik...
Dugo je iščekivala taj dan da joj svi dragi, najdraži dodju, da se sve napokon smiri i sredi da se najteže reči prećute, najveći grehovi oproste, da mir i blagostanje napokon u kuću dodje...
Začula je korake, veselo se okrenula da ga pozdravi, a on je počeo da se smeje, skoro naglas...
Prišao joj je, obgrlio oko struka, podigao od poda "je li to šećer na licu, daj mi malo", veselo joj je ljubio obraze, a ona se branila i kroz smeh ponavljala "ne, ludo, to je brašno"...
Spustio je sočan poljubac na njena usta i tiho šapnuo "na tebi je sve slatko i otrov bi sa tih usana pio, najbolja si, znaš to!" poljubio je još jednom, namignuo i otišao...
Stisnula je dlanove ispred sebe, razdragano i uzbudjeno ko malo dete, još jednom pogledala da li je sve na svom mestu...sve je bilo savršeno!
Bila je nedelja, očekivali su da će gosti početi da pristižu ranije i tako je i bilo, trajala je trka više od par sati, svuda stići, svakog poslužiti, sve doneti, skloniti, svakom pokloniti dovoljno pažnje i vremena a pritom paziti na dvoje male dece koja su se motala oko mame i tate...ali njih dvoje kao uigran tim, savršeno su funkcionisali, u prolazu se jedno drugom nasmejali, dodirnuli, poljubili kad god su mogli...
Reči su bile suvišne, to je bilo nešto više i jače od ljubavi...

Bilo je...


Zrno
Kolut
San
Med
Krug
 
Poslednja izmena:
Nije bio lep i sunčan dan, ovog puta preskačem kliše i pišem kako jeste bilo , a sećam se svake pojedinosti :
meteža na trgu Bra, uprkos kiši koja se topila na pločniku i kotljala opuške cigareta , u daljini gospodina Nobokova u ogromnom, grotesknom kaputu koji se poput gavrana šepurio u krugu, kapi kiše koje su mi nemilosrdno udarale čelo i slivale se na usne boje meda.

Naša tačka spajanja je bila kapija Arene , a moj korak pomalo nesiguran.
Poznajem neizbežnost bolje od sebe , gotovo prošaputah.

Prišla sam mu bliže, pognute glave i tiho upitala : Permetti ? ( Dozvoljavate li ? )
Spretno je uronio prkosno crven kišobran u moje telo i gledao me netremice.
Modri kolutovi oko njegovih očiju usahlih od suza, pravili su neverovatan kontrast sa plavetnilom koje je izranjalo iz dubine .
- " Pripremio sam zrno . Samo jedno . Ti znaš šta to znači ? "
- San ! - odgovorih tupo.

Koračala sam nemo, a škripa kapije odzvanjala je i dalje u mojoj svesti sve dok nisam osetila oštar udar i toplinu u grudima .

Omaž piscu.


- šapat
- sjaj
- glasno
- ruka
- figura
 
Poslednja izmena:
Nikad nisam osetila njegovu nežnost kao što bi to trebalo žena od muškarca da oseti.
Nikad zagrljaj, nijedna lepa reč, poneki savet, ponekad prekor, ponekad nema podrška koja se u reči ne pretvara.
Nikad nisam čula njegov šapat tik uz uvo, pa da mi se od njegovog toplog daha koža naježi a od reči da plamen iz peta krene i zarumeni mi obraze.
Govori uvek glasno, ozbiljno, ponekad sa ironijom, vrlo često strogo. Na licu kao da masku ima, grč kao da se gadi svega što vidi...pa i mene.
Tek ponekad zaiskri sjaj u očima i učini mi se da se nasmeje i tog trena pomislim...tu je...negde unutra, zakopan gorčinom i pepelom...ali ne bori se da izadje....i za tren pod njim ponovo nestane.
Ruka mu je lepa prava muška a opet nežna ali ne krene nikad njome da mi obraz dodirne, skloni dosadni pramen kose, obavije oko struka i privuče sebi...nikad...a ja želim...
I gledala sam sama sebe kako kao voštana figura, navlačim isti izraz lica, trudim se da ne pokažem želju i slabost...samo da bih u njegovim očima ostala onakva, kakva on želi da budem...jaka, razumna i ledena.
Ali mi ne ide, vatra se lako ne gasi...
A opet i dalje sam tu...hranim se maštom, željom i nadom da će nekad poželeti da mi bar vrhom prsta usne dotakne i nasmeje se...meni..

Žena
Haljina
Boja
Kafa
Grmljavina
 
Žena
Haljina
Boja
Kafa
Grmljavina

Pre par dana jurnula kiša, grmljavina, pljusak. Lijevala kao iz božijeg lonca.
Onako mokar i prozebao ćera’ sam koze preko livade veleposjednika Krsta.
Zvali su ga Rica, sad da li od milja ili onako od sprdnje, ko će ga znati.

Ćeram žurno stado prečcom a jarići pravo u Krstinu đetelinu. Kuku, iz klanca
ko iz vedra neba žena, Krstina služavka.
Gunđam u njedra, jao, sad sam nadrljao.
Haljina na volane neka boja kao kafa, mokra do butina. U jednoj ruci kišobran a u drugoj
podugačak prut.

- Ko ti dozvolio da teraš koze preko naše livade! E, sad ću da te nalupetam da zapamtiš
ko je gazda Krsta, jasno!
N, ne, gospođo, nemojte molim vas, sad ću ja poćerati, `ajd krepale, evo ćeram!
Samo nemojte kazati mom gazda Soji, molim vas!?

- Zaveži, si čuo, teraj kad kažem i ne pominji svog gazda Soju! Pozdravi ga, neka vrati dug
gazda Krsti, jasno! Posudio neke pare i ne vraća. Ne lupetaj teraj dok te nisam nalupala si čuo?!
Ćeram, vidite da ćeram, jooj...:)

Sluga
Daktilograf
Umjetnik
Uzbuna
Pikavac, ćik
 
Ćik ćik
Pikavac je umjetnik.
Uzbunu digo' sluuuuuga, daktilografkinjina suknja duuuuga.
Ćik



Salveta
Savet
Osmeh
Popodne
Trolejbus
Draga Saveta,daj mi savet,
Ispala mi je salveta
Baš kad sam kinula juče popodne u trolejbusu. Od mojih slinaca osmeh se razlio svim putnicima. I sad se osećam malo glupavo.



Gitara
Nozdrva
Tepih
Slatkiš
Krzno.
 

Back
Top