Evo jednog primera koliko se ovo, kako Urvan koristi termin, „prtljanje i lagarije“ oko Bogoljuba Kočovića raširilo:
Nataša Mataušić iz Hrvatskog povijesnog muzeja, knjiga
Jasenovac 1941.-1945. Logor smrti i radni logor iz 2003. godine.
Pogledajte prilog 1428753
Pogledajte prilog 1428754
Nataša Mataušić (r 1956) nekadašnje predsednica Upravnog savjeta Spomen područja Jasenovac, napisala je sledeće na 123. str. ove knjige:
najtemeljitija istraživanja o broju žrtava u Logoru Jasenovac, sa strogo profesionalnim pristupom i brojnim znanstvenim argumentima, provela su neovisno jedan od drugoga i dva demografa: Hrvat Vladimir Žerjavić i Srbin dr. Bogoljub Kočović. Prema Žerjaviću, u Jasenovcu je najvjerojatnije stradalo oko 83.000 ljudi [..] Za razliku od Žerjavića, Kočović je došao do procjene da je u Jasenovcu život izgubilo oko 70.000 ljudi.
Pogledajte prilog 1428760
Pogledajte prilog 1428761
Pogledajte prilog 1428762
Mataušić ponavlja laž o tome da je Kočović došao do procene da je u Jasenovcu život izgubilo oko 70.000 ljudi. Ona potpuno nepostojeću procenu opisuje kao, citirajmo,
najtemeljitije istraživanje...sa strogo profesionalnim pristupom i brojno znanstvenim argumentima. Jasno je da lažna informacija kod Mataušićeve ima cilj da prikaže upravo ono što sam u prethodnoj objavi naveo — kako su, tobože, jedan Hrvat i jedan Srbin, i to pravi eksperti, došli do približno sličnih rezultata. A Srbin, kao bajagi, čak izneo i
nižu (!) procenu.
Ona je identičnu laž ponovila i 2006. godine u naučnoj raspravi „Koncentracioni logor Jasenovac” iz zbornika
Spomen-područje Jasenovac, kao i 2008. godine u monografiji
Koncentracioni logor Jasenovac: fotomonografija.
Mataušićeva je često uhvaćena u protuslovni iskazima, a ovo o Kočoviću i Žerjaviću je njezino osobno mišljenje budući da nije sama radila nikakve ozbiljnije stručne radove o toj tematici.
Sama je priznala da je dio njezinih iskaza o drugim logorima ili prihvatilištima medijski bio zloupotrebljavan:
https://historiografija.hr/?p=33451
....................................................
Da, rekla sam da Državni dječji dom u Jastrebarskom nije bio logor za djecu, a da se o djeci brinulo tridesetak časnih sestra i mnogobrojni liječnici: dr. Branko Dragišić sa suprugom liječnicom Ninom, dr. Niktopolion (Nikša) Černozubov također sa suprugom Jelenom i kćerkom Tatjanom, dr. Karlo Weissmann, Tatjana Marinić sa svojim učenicama Škole za odgajateljice (njih petnaestak), te liječnik Branko Davila.
Rekla sam i da su dom u Jastrebarskom vodile časne sestre, uglavnom Slovenke, koje su se, između ostaloga, koristile u ono vrijeme prilično uobičajenim odgojnim metodama koje su daleko od suvremenog poimanja pedagogije, među kojima je bila i šiba, da su potkraj rata, a naročito po njegovom završetku u vrijeme obračuna sa Crkvom časne sestre optuživane za mučenja, ubijanja i izgladnjivanje djece, ali da niti jedna nije bila pozvana na sud, saslušana ni osuđena, te da je jedna od njih čak otišla u partizane. To su povijesne činjenice i od njih ne odustajem.
O Jastrebarskom i o Sisku nisam govorila na isti način, niti ću ikada govoriti. Ako u Sisku i nije bilo unaprijed smišljene namjere da se pristigla djeca zlostavljaju i ubijaju, loša ishrana, nedostatak liječničke skrbi i nehigijenski uvjeti života doveli su tamo do velike smrtnosti djece, najveće u odnosu na sva druga mjesta gdje
Da, rekla sam da Državni dječji dom u Jastrebarskom nije bio logor za djecu, a da se o djeci brinulo tridesetak časnih sestra i mnogobrojni liječnici: dr. Branko Dragišić sa suprugom liječnicom Ninom, dr. Niktopolion (Nikša) Černozubov također sa suprugom Jelenom i kćerkom Tatjanom, dr. Karlo Weissmann, Tatjana Marinić sa svojim učenicama Škole za odgajateljice (njih petnaestak), te liječnik Branko Davila.
Rekla sam i da su dom u Jastrebarskom vodile časne sestre, uglavnom Slovenke, koje su se, između ostaloga, koristile u ono vrijeme prilično uobičajenim odgojnim metodama koje su daleko od suvremenog poimanja pedagogije, među kojima je bila i šiba, da su potkraj rata, a naročito po njegovom završetku u vrijeme obračuna sa Crkvom časne sestre optuživane za mučenja, ubijanja i izgladnjivanje djece, ali da niti jedna nije bila pozvana na sud, saslušana ni osuđena, te da je jedna od njih čak otišla u partizane. To su povijesne činjenice i od njih ne odustajem.
O Jastrebarskom i o Sisku nisam govorila na isti način, niti ću ikada govoriti. Ako u Sisku i nije bilo unaprijed smišljene namjere da se pristigla djeca zlostavljaju i ubijaju, loša ishrana, nedostatak liječničke skrbi i nehigijenski uvjeti života doveli su tamo do velike smrtnosti djece, najveće u odnosu na sva druga mjesta gdje su djeca bila smještena, što sam jasno rekla i za TV Slavonije i Baranje i za emisiju ”Mir i dobro”.
Jasenovački će mit, zajedno s ostalima, završiti na đubrištu istorije. Radilo se o konclogoru u kom živjelo, radilo, umiralo i ubijalo. Od broja 700.000 spalo je na 80.000, i unatoč raznim Goldsteinam i Ristićima koji bi da napumpaju brojku i na preko 100.000, realnije je da je tamo umrlo i ubijeno od 20-50.000 ljudi, a što tek treba utvrditi- i čemu se protive aktualno hrvatske vlasti, no ni one ne će vječno moći s kunktatorskom politikom:
Korak po korak, to pada u vodu:
https://www.ljevak.hr/nikola-banic-i-mladen-koic/30894-jasenovacki-popis.html
Jasenovački popis
Kad god se progovara o žrtvama ustaškoga logora u Jasenovcu, najprije se mora pobuditi ljudsko suosjećanje i iskazati pijetet baš svakoj osobi koja je izgubila život u tom logoru. Ipak nije i ne može biti svejedno koliko je tih žrtava stvarno bilo. Za razliku od općeprihvaćenih brojeva od 700 000 do 1 700 00O žrtava jasenovačkoga logora, o kojima su političari, znanstvenici, subnorovci, književnici, novinari, predstavnici srpskoga naroda i drugi gotovo šest desetljeća šutjeli, danas je od osamostaljenja Hrvatske taj broj stalna kontroverzna tema. Naime, oni koji su šutjeli, njihovi nasljednici i pobornici sada grčevito brane unaprijed zadani »prihvatljiviji« broj »do 100 000 žrtava«, za koji je zadužena Javna ustanova Spomen-područja Jasenovac, ali sve veći broj neovisnih istraživača pokazuje neodrživost toga njezina poimeničnoga popisa, koji je, očito, u službi političkih i nekih drugih ciljeva, a najmanje u službi objektivne znanosti i povijesne istine. Dvojica široj hrvatskoj javnosti manje poznatih istraživača, inženjera računalstva, dr. Nikola Banić i dr. Mladen Koić, već dulje vrijeme upozoravaju na manjkavost, apsurdnost i manipulacije jasenovačkim popisom.
Nikola Banić i Mladen Koić
