Sukobi nikada nisu ni nestali:
"Đurđev danak hajdučki sastanak, mitrov danak hajducki rastanak"
Zato Turaka u Srbiji nije ni bilo u znantnom broju nego samo u najutvrđenijim gradovima. Van utvrđenja, tursku vlast su izvršavali - janjičari ( poturčeni Srbi).
Kao Hrvat, lako ćeš shvatiti zbog čega je život kvislinga jeftiniji i zašto im gazde daju takve zadatke na kojima se lako gine.
Za to vrijeme , neki romanizovani Srbi su hvatali krivinu i blejali u pozadini dok su pravoslavni Srbi čuvali granicu i Vojnu Krajinu.
Zbog toga, zbog svoje korisnije uloge, austrijski dvor im je davao sve veće povlastice što je smetalo i onim pokatoličenima u pozadini pa od tada počinju da mrze pravoslavne Srbe. Sindrom ljubomornog derišta koji je prerastao u najveće zločine na Balkanu svih vremena.
Objašnjenje kako su Srbi naselili teritorije nasuprot Vojne krajine

Dakle, zmijanjski martolozi, koje osvajači nijesu mogli lako pokoriti, pogodili su se s novim gospodarima da čuvaju drumove kud prolazi vojska i da pomalo vojuju kad ih pozovu. Tradicija kaže da su Zmijanjci s Turcima udarili na Bihać i oteli ga od Kaura, njih 70 sa knezom Obradom. Na osnovu pogodbe, prvi zmijanjski knez Ratko, ili prema narodnoj pjesmi Rajko od Zmijanja, dobio je od sultana ferman sa zlatnom turom kolik mutaf na Zmijanje i zlatnu sablju. Sudio je on. Turci se u prvo vrijeme nijesu ni u šta miješali. Zmijanjci nijesu ništa plaćali, štono se veli: Ni caru harača, ni popu kolača! Bili su zadrti i vrletni ljudi, pravi gorštaci. Knez Ratko sjedio je u selu Ratkovu, u današnjem ključkom kotaru, koje je po njemu tako i prozvano. Docnije, kako se čini iza pada Bihaća (1592), njihova je autonomija propala i sva je zemlja poizotimana osim sela Ratkova. Nad Zmijanjem preuzeli su sudaniju Turci i na današnju kasabicu Sitnicu pao je aga Sitnica, čije je pravo prezime Čolaković, kako ga zove jedan austrijski vojni špijun, koji je godine 1718. proputovao kroz ove krajeve. Ratkovčani su se dugo i očajno borili za svoje baštine, za svoju zemlju sa pojedinim begovima i agama.
- - - - - - - - - -
Аустријске позиције су подржане жустро од војни команданата Границе. Ђенерал Вит Кисл, Командант Границе, категорички је одбио оптужбе против Grenzer-а као засноване на ничему другоме осим на "љубомори и мржњи". Он је изјавио да хрватско племство никад ништа није само урадило да се одбрани од Турака. Ђенерал Кисл је закључио свој извјештај са препоруком "Умјесто да сметају Цару и Надвојводи са својим неоправданим оптужбама, они (Хрвати) би требали Богу захвалити да су Власи подигли вањски бедем (према Турцима)". Сличан извјештај је послат пар година касније, 1613., од ђенерала Траутмандорфа, који не само да је одбио оптужбе према Граничарима као скроз неосноване, већ је нагласио да би Граничари дигли буну радније него се подчинили хрватском племству".
Gunther Rothenberg, The Austrian Military Border in Croatia 1522-1747, str. 70-71.
Izgleda da su martološke prebjege Austrijanci, kada je bio mir, prodavali na galije:

"Svako veće okupljanje i među samim krajišnicima bilo je zabranjeno pod pretnjom smrtne kazne. Pored toga što su bili nepismeni, graničari su bili i vrlo loše informisani o bilo čemu što je izlazilo izvan okvira njihovog lokaliteta, uključujući tu i faktore kao što je mobilizacija, koja je bila ključna za njihov život i za život njihovih porodica. Odjednom pokrenuti na ratišta, oni čak nisu bili sigurni da li im zaista daju akontaciju plate ili ih zavaravaju da bi ih odveli i prodali mletačkim galijama i u njihovom odsustvu odveli žene i decu da rade u austrijskim predioničkim postrojenjima" (Savković, 1964: 46)
Pravi slobodnjaci, a ne ko oni Hrvati, obični bečki konjušari:

"U početnom periodu konstituisanja vojne granice krajišnici su bili u situaciji da odanost prema vlasti uslovljavaju svojom društvenom autonomijom, preteći stalno napuštanjem jednog i odlaženjem drugom gospodaru (Turcima).
Drakonske disciplinske kazne - nabijanje na kolac za prebeg Turcima, odsecanje prstiju, ruku, nogu, jezika, trčanje kroz šibe, bičevanje, stavljanje u kvrge, lakše i teže smrtne kazne, nastale u duhu srednjovekovnih zakona, imale su za cilj da omoguće kontrolu nad onima kojima se nije imalo šta oduzeti."
- - - - - - - - - -
Velika je bila uloga srpskih martoloza u turskoj vojsci pri ovim naseljavanjima. Oni su, uz turske vlasti, bili najbolja zaštita doseljenim srpskim zemljoradnicima i privrednicima, koji su brzo hvatali korena. Već 1543/4 god. pri javnim licitacijama za davanje u zakup turskih državnih prihoda javljaju se u Ugarskoj srpski privrednici kao zakupci, i to sa raznih strana, kao iz Foče i Cernice u Hercegovini, iz Sremske Mitrovice, iz Kovina i drugih mesta. Katoličko sveštenstvo, naročito više, koje bi u nevolji imalo okupiti svet oko sebe, bilo se razbeglo. Nestalo je sremske biskupije, a u Kaloči nije bilo biskupa za više od jednog i po veka. Nijedan biskup nije smeo da se vrati stalno pod Turke. To je znatno doprinelo da se proredio i katolički puk. Imanja katoličkih manastira i vlastelinstava dobili su ili turske spahije, ili su ih pritisli Srbi. Stari mađarski pisac Katona zabeležio je, kako su Turci naseljavali Srbima napuštena mađarska imanja i kako su Srbi nadvladali na području kaločke biskupije. Tada su kaločki Mađari zaboravljali svoj jezik, a učili "raški" (,rascianicam linguam’).
Vladimir Ćorović(1885-1941), Nove srpske seobe
“Oba naroda slovenskih in hrvaških dežel se mi namrec srcno smilita … ker morata prebivati in stanovati na turški meji in se nimata nikamor drugam dejati niti kam ubežati, ker je Turek zavzel in venomer cedalje bolj zavzema najboljši in najvecji del njihovih dežel in trgov, ker martolozi skoraj vsak dan mnogo ljudi pobijejo, podavijo, polové, z ženo in otroki odvedejo,
loceno prodajo v vecno, bolj kot živinsko sužnost za sramotno in nenaravno uporabo ...”
“Ta prvi dejl tiga noviga testamenta”,Primož Trubar 1557.
Hrvatski sabor je 20. 4. 1586. dozvolio haramijama da "Vlahe koje uhvate, nakon ispitivanja mogu žive nabiti na kolac" (Šišić, 1917, 190, doc. 79).